Inside out

petak, 18.11.2016.

Diendni




Na tuđim greškama ne uči nitko, a na svojima tek rijetki.
Mislio sam, naučih nešto na svojim greškama; ispalo je da nisam. Ispalo je samo da sam unaprijed znao da ponavljam grešku, čak sam i naglas to na vrijeme rekao. I dakako, svejedno napravio istu glupost kao i čitav niz puta dosad.
Naravoučenije?
Život ima smisla samo ako ga živiš. Griješeći ili ne, sasvim je svejedno... bitno je živjeti.
Pod uvjetom da čovjek jest i želi ostati iskren i prema sebi i prema drugima. Što rijetki čine.

I eh, da - sve žene lažu.
To nema nikakve veze sa opraštanjem, štoviše, nema čak ni nikakve veze sa time da li si uopće i zamjerio. Naprosto - lažu. Bit će da je u pitanju neki poseban gen. Sve, bez iznimke. Jednostavno sam sebi razvaljuješ šamar svaki put kad povjeruješ da će u ičemu držati riječ. Jer neće. Nijedna, bez iznimke, ma koliko god da im jesi drag ili mrzak - velim, bit će da je za to kriv neki poseban gen. Nema tome pomoći. Navikneš vremenom... valjda. Odnosno, ne navikneš, nego prestaneš zamjerati. Pa kad kažu - oprosti mi - sasvim si miran i veliš, hej, nemam ti što opraštati jer ti ništa neću ni zamjerati. Kao da bi pomoglo kad bi se zabio glavom u drvo pa mu zamjerio što je tvrdo! Stvari su kakve jesu. Živiš s njima, prihvatiš ih, progutaš svako razočaranje iznova jednostavno zato što je ionako već unaprijed jasno da ćeš se razočarati. Tko ti kriv, kad si blesav povjerovati uvijek iznova u nešto što je naprosto fiziološki nemoguće.

Povod da uopće dođem na ovaj otužni servis više ne postoji, pa je vrijeme za pakiranje. Tko će me željeti pronaći, pronaći će me.

Mojnaklon, kistihand.
S.

18.11.2016. u 18:42 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



Inside out... again.
















































.

Creative Commons License

.

.

Emajl:

suton

.

.

......................