U dobru i u zlu...
Režem si lijevo ja... ekhm, uho ako tu frazu itko izgovori doista zamišljajući u tom trenutku kako bi mogao izgledati onaj "i u zlu" dio. Sve je super dok je super. A kad ne bude super, onda se tek vide prava lica onih koji olako izgovaraju fraze.
Općenito, ljudima baš i ne ide davanje, još im manje ide samožrtvovanje. Ne ide im baš ni iskrenost - niti prema sebi, kamoli prema drugima - što je i sasvim u skladu sa svime ostalim što im ne ide. A ne ide im mnogo toga. Držanje riječi. Ispunjavanje obećanja. Čak ni obično poštivanje, zaboga, čak je i to najčešće u stilu - quod licet iovi, non licet bovi. Čovjek se sve iznenadi kad onaj super dio bude uopće i u dobru, za zlo se niti ne usudi pitati.
Istodobno, na sva se usta priča o ljubavi. Kvazipjesnici lopatama bacaju na hrpu metaforičke besmislice pokušavajući svoju plitkost i nemaštovitost prikazati kao silnu emotivnost i kreativnost. Ljubavnici se međusobno kite tepanjima koja hlape triput brže nego što nastaju. Padaju obećanja i velike riječi, kako padaju tako i propadaju; jer, u dobru je jako krhka biljka. I najmanji je propuh može slomiti... a kad raste iz tla koje je bogatije pvc otpadom površnosti nego vrijednim humusom stvarnih osjećaja, tada taj lom nikad ni ne može zacijeliti.
Vele, sve su prave ljubavi tužne. Istina je, zaista jest. Nigdje, naime, ne piše da je ljubav prava za obje uključene strane.
Skoro nikad ni nije.
Skoro nikad nije nesebična - a itekako može i trebala bi biti. No to uistinu rijetki znaju. Silno rijetki vole jednako i u dobru i u zlu. I uzaludno je to pokušati objasniti ikome tko nije od te vrste. To naprosto ili jesi ili nisi.
Više će ljudi s ulice uzeti i kući odnijeti ozlijeđenu mačku, nego što će ih svom partneru otići do ljekarne po tablete za bol. A nema tog nevremena, nema tog doba noći ili dana, nema tih kilometara koje čovjek ne bi trebao trkom prijeći ako zaista jest čovjek...
Ne znam. Poantu. Zagubila se negdje. A i svejedno je, jer... ili jesi ili nisi.