nedjelja, 30.10.2016.
A weak one.
Nights are my weakness.
Maybe that's why I'm so frail seeing stars in someone's eyes. Maybe stars in my bones are to desirous, or maybe darkness in my veins is, I really don't know. It's just... I'm fragile. Now. In this very moment. Shivering snowflake in the storm of life. Just at nights. Just below the moon, below the starlight infinity.
Breach me. You'll never have better chance, neither better time. 'cause I'm weak, I'm brittle, I'm unreal - now, at this very moment, under the indescribable eternity shining through your eyes.
Permeate me. Fulfill me. Imbibe me up to the top.
Nights are my weakness.
Nights...
... and you.
srijeda, 26.10.2016.
Toplokvačni
Eh. Tebe je izmislila neka dobra vila, nasmiješeno će ona.
A samo sam joj rekao da ja dočekujem na vratima poljupcem. Uvijek.
I dočekujem.
Živio sam na mnogo mjesta. Stanovao. Imao adresu u osobnoj.
Pažljivo biram izraze.
Pažljivo izbjegavam reći da sam bio - doma.
Jer, doma je mjesto poput nijednog drugog. Doma je mjesto gdje te dočeka poljubac. Uvijek. Doma je mjesto gdje gori vatra u kaminu a da ni nemaš kamin. Doma te uvijek čeka tvoje omiljeno mjesto.
Doma te uvijek čeka tebi omiljena ruka.
Doma život ima smisao i jedino si doma uistinu zaštićen od svih zala ovoga svijeta.
Čitav život protekne, a da ne uspiješ doći doma. Jer, doma se niti ne dolazi, doma nosiš u sebi. Doma nema kućni broj. Doma nema ulicu ni grad. Doma je... stanje duha. Duha koji, kad god je dotakne, osjeća toplinu kvake na vratima.
Da, tu počinje doma. Kvakom na vratima.
Doma su vrata čija je kvaka za tebe uvijek, baš uvijek topla.
Izvorni zapis. Foto: Internet.
suton • 26.10.2016. u 19:57
Ljubavno - domoljubni tekst ;)
. • 26.10.2016. u 20:42
dugo, prokleto dugo nisam pročitala nešto ovako lijepo, hvala ti
gali • 27.10.2016. u 01:06
@V, kao istinski ratni veteran a ne ulični šatorski huligan, povraćam na spomen domoljublja. Molit ću fino. A ni ljubavni u stvari nije. Možda samo malo. :)
@Gali, za uživanje u nečemu uvijek su jednako zaslužni i autor i čitatelj. Tako da, nema na čemu.suton • 27.10.2016. u 01:35
Imam običaj običaj reći kako smo svi bili u ratu, jedino su neki imali i oružje, pa mi je želudac već istreniran da ne reagira na puno toga :)
Ovo s domom je bila tek usputna igra riječi, moraš priznati da se nametnula... sorry :). • 27.10.2016. u 10:32
Lijepo, razumljivo.Sve zaista počinje u nama.
O-da životu! • 27.10.2016. u 11:40
@V, sve pet. Shvatih igru riječi, samo što mi neke teme sjedaju preteško na jetrica. A i znam već da ti voliš cjepidlačiti :)) - štonoćereć, ne bi bilo domoljubni nego domoželjni. ;)
@O-da, uistinu sve. Ljubav, sreća, odluke. Sve je u nama samima, a sve to ipak ne provodimo jer nas koče strahovi koje onda pravdamo sa milijun ispraznih izgovora. Da, ispraznih. Jer ne, nikad u stvari nije komplicirano, naprotiv - sasvim je jednostavno, uvijek jest.suton • 27.10.2016. u 12:29
Iijuu... demantirala bih ovo s dlakama da nisam već rascijepila jedan čupavi kivi i napravila post od njega :)
I ne radi se tu o nikakvom cjepidlačenju nego o postavljanju maka na konac... tamo gdje mu je uostalom i mjesto :DD. • 27.10.2016. u 12:53
četvrtak, 20.10.2016.
Melodični
Davno već, pročitah da je ljubiti ženu kao da sviraš violinu. Umjetnik koji u ruke nježno primi Stradivari i poleti u bezgranične visine mašte, fascinantnom vještinom pletući neponovljivu melodiju.
Violina je divan instrument. Kojeg ne znam svirati.
A i kad promislim, žene bih prije opisao kao harfe. Ne jedna točka i ne jedna žica - nego preplet dodira, pažljivo biran, uvijek nježno čvrst, mameći melodiju da slijedi titraje prstiju baš kao što žena dubinom svog iščekujućeg daha slijedi vrhove prstiju i njihove nagovještaje.
Harfa je predivan instrument. Kojeg također ne znam svirati.
Znadem svirati bubnjeve.
Nikad nemojte svojoj dragoj na dupetu otprašiti Ramonese. I nemojte me pitati otkud to znam.
U stvari, htio sam napisati nešto lijepo o tome kako je voditi ljubav sa ženom koju voliš, doista nalik sviranju na vrhunskom instrumentu. Tko zna stvarati glazbu, zna o čemu pričam. No, nikad nisam pisao nešto o čemu bih pisao napamet. Uvijek mi pomogne iskustvo. Pokoja uspomena, katkad. A violine, harfe... eto, tu nisam doma i gotovo.
I sad bi tu trebala biti nekakva usporedba sa vođenjem ljubavi, neka kontrametafora koja bi me vješto izvukla iz katastrofe u koju sam se sam zakopao.
Nema je. Niti će je biti. Naprotiv, iskreno ću priznati da dotaknuti ženu, uvijek je kao da mi je prvi put. I uvijek učim ispočetka. I sretan sam kad nešto naučim i budem nagrađen.
Osjećaš nekog... blizu, toliko blizu...
Već i samo to, da i nema ničeg drugog... sve violine i harfe svijeta, zar bi to mogle zamijeniti?
I feel you...
Izvorni zapis.
suton • 20.10.2016. u 19:49
I bubanj je vrhunski instrument.Ima li šta napetije od Grohla u mladim danima ..ma koja harfa i violina ;-)
bliss • 20.10.2016. u 21:55
Nirvana, ha? :) Neloše. Lee the Bear Kerslake, Uriah Heep. Zbog tog sam čovjeka naučio držati palice. :)
Ali, ali. Iskusih da bubnjevi mogu začarati nekog, no ipak, u nekim je trenucima potrebna melodija, a ne ritam.suton • 20.10.2016. u 22:27
Zbog čega ženu uspoređivati sa...
Žena je Žena u svoj svojoj ljepoti i više ju volim kao ženu nego kao violinu ili kontrabas.More ljubavi • 21.10.2016. u 11:37
Mda, zbilja, zašto su ljudi uopće izmislili metafore? Zašto bi se ženu uspoređivalo sa lijepim cvijetom, ili divnom prirodnom pojavom (ne, ne mislim na tsunami, iako...), ili bilo čime čemu se inače divimo?
Čestitam, upravo si ubio kompletnu svjetsku umjetnost. :)
Mda.suton • 21.10.2016. u 12:44
Ja osobno više volm žene tsunami i žene bubnjeve, nego cvjetiće :)
Regina • 21.10.2016. u 15:01
Lako tebi pričat, kad se ti cijeli život ne patiš... ovaaaj, hoću reći, ne uživaš u ženskom društvu. :)))
suton • 21.10.2016. u 18:37
tko bi i htio takvu cvilidretu od muškarca. šta cviliš za ženama... kakve harfe, kakvo što... umjesto što sliniš za njima, uhvati se posla i napravi nešto korisno, možda tako upadneš nekoj u oči.
lion queen • 22.10.2016. u 19:03
Zamisli, baš danas jesam - napisao sam jednoj primitivnoj crkvoliznoj babetini mali djelić onoga što zaslužuje. :) I nećeš vjerovati, zbilja je upalo u oči taman gdje je trebalo.
A sad ćem ti morati mahnuti za rastanak, jer se bojim da ne bih trajno podnio tvoju tako istančanu katoličku ljubav i podršku bližnjima. :)suton • 22.10.2016. u 21:53
@ Sutone, nitko te nije podučio da je mržnja na vjerskoj osnovi zabranjena ne samo hrvatskim ustavom već i izvršnim hrvatskim zakonima, a upravo to pršti iz svake tvoje riječi.. a da se malo skuliraš?? :))
što, zabolilo te kad ti se čovjek direktno obrati, kad ti podmuklo ostavljaš komnetare protiv mene po tuđim blogovima... ubuduće me obiđi u širokom luku, da citiram annabony, kako ne bi morao anonimnim potencijalnim ženkama zabraniti komentiranje....tkogod • 23.10.2016. u 11:57
Obzirom da si ti jedina anonimna ženka ovdje, a potencijalna ne bi bila ni da si jedina u svemiru, očito će zabrana anonimnih komentatora djelovati isključivo protiv tebe. :)
Od glupih su ljudi gori samo oni koji su uporno glupi.suton • 23.10.2016. u 18:49
treba sto vise instrumenata promjeniti hehe
Euro • 25.10.2016. u 11:58
Pozdrav, druze! Udri ti samo po zicama sto lepotu iz zene konkretizuju! :)
VladKrvoglad • 26.10.2016. u 14:05
Rock'n'roll my friend, as always was. :))
suton • 26.10.2016. u 19:19
srijeda, 19.10.2016.
Nenapisani
Ako napišem
koliko bih ti duboko uvukao prste u kosu
svi će znati čija je to kosa.
Ako napišem
koliko bih uživao njušeći ti vrat
svi će prepoznati čiji je to vrat.
Ako napišem
koliko bih ti dugo brojao zvijezde u očima
svi će odmah znati čije su to oči.
A ne tiče ih se. Nikog.
I ne, ovo nije pjesma. Niti blizu.
Ovo je samo da znaš...
... zašto ništa nisam napisao.
Izvorni zapis. Foto: Internet.
suton • 19.10.2016. u 23:35
sakriti od cijelog svijeta i sebično čuvati :)
slavonchica • 19.10.2016. u 23:49
Ali mi smo ipak saznali za tvoje tajne želje, zar ne? A jako su lijepe, ima u njima puno osjećaja pa čak i strasti. Lijepo.
Sukiyaki • 19.10.2016. u 23:57
Neće znati i ako napišeš... ne budi toliko posesivan!
Lastavica • 20.10.2016. u 04:29
AKO napišem? A ti si sad napisala komentar pod čime, pod evanđeljem po svetom cincilatoru?
Jezuškristušimarija. :))suton • 20.10.2016. u 10:04
ponedjeljak, 17.10.2016.
Kad nijedan pridjev nije dovoljno dobar.
Ovo nije moje vrijeme
ovo nisu moje zime...
Ista mi snaga struji rukama; samo su oštra vretena mišića umekšana tkivom zrelosti.
Ista mi snaga vrije u prstima, baš ista; kad stežu čvrsto... i još čvršće nježnošću drže.
... nisu ovo moje kiše
u meni su kiše tiše...
... tihe, toliko tihe da ih nisam više ne čujem.
Kap po kap, rijekom uspomena ispiru ranjene obale.
Kap po kap, natapaju tlo koje još uvijek čeka svoje novo proljeće.
Poljubi me iako znam da nisam ni snažan ni mlad
poljubi me kao nikada do sad.
Poljubi me.
Ne zato što želim, nit' zato što želiš. Poljubi me... zato što trebamo.
I zato što sanjamo.
I zato što jesmo.
Ovo nije moje vrijeme
ovo nisu moja jutra...
... ni moji sutoni, ni moje noći.
Negdje su iza mene, zapeli u prošlosti, zapleteni tkanjem vremena.
Negdje su iza mene, boja koje blijede, tonu u magle zaborava.
... nepoznate mračne sjene
buđenja su moja sutra.
Iz jutra u jutro, iz dana u dan.
Iz jutra u jutro, iz jave u san.
Ovo nije moje vrijeme
ovo nisu moje zime
nisu ovo moje kiše
u meni su kiše tiše...
Neka su.
I neka je vrijeme drugo i nek su druge zime i neka kiše nisu moje...
... neka moje bude ovo što jest. I umjesto zima neka ljeta budu. Neka kiše stanu i sunce neka sine...
... poljubi me, kao nikada do sad.
Izvorni zapis. Video: Daleka obala.
suton • 17.10.2016. u 19:34
Možda je najbolje godinama iza nas... :-)
nekad negdje • 17.10.2016. u 21:34
...najvaznije od svega: "Poljubi me"! Jebga, stvarno se nista drugo na kraju krajeva ne racuna...pardon! Upravo mi se na krilo uvalio veliki, mekokrzni macak...i krenuo da prede!? :)))
VladKrvoglad • 18.10.2016. u 13:43
Nekad se ne dese glagoli, nekad pridjevi. Stigne se još :)
Regina • 18.10.2016. u 16:35
nedjelja, 16.10.2016.
Fulmunični
U noći punog mjeseca
skroviti se snovi snuju
skrovite se nade roje
skrovite se želje kuju.
Ima nešto moćno u tom prizoru. Nešto praiskonsko. Osjetiš se sitnim, nevažnim, nevidljivim.
Osjetiš se... određenim i suđenim, u svom najponiznijem smislu.
I ljudi, možeš ih tako lako razdijeliti na sposobne osjećati, te na sve druge. Riješiš se svih cendrala koji u meteopatskom praznovjerju hvataju svoj vrhunac emotivnog doživljaja. Riješiš se svih kojima ne pripadaš. Kojima ne želiš pripadati.
Pamtim mnoge probdjevene noći punog mjeseca. Ne nazivam ih insomničnima jer to nije ista vrsta budnosti.
Pamtim čežnju. Neizrečene molitve praznini. Pamtim strepnju. Pamtim... mnogo toga što sam dugo, dugo zaboravljao.
Volim noć. I mjesec. Zvijezde najviše, ali njih je mnogo. Mjesec je samo jedan.
I kad sanjaš, san je samo jedan.
Skrovit...
... ali neprocjenjiv.
Izvorni zapis.
suton • 16.10.2016. u 20:42
Mjesec cu preskociti ovaj put.
Regina • 16.10.2016. u 21:37
Dobro je i budan sanjati...
bliss • 16.10.2016. u 23:08
lepo sakriven..
korak • 17.10.2016. u 07:37
uvijek kad ga vidim, ja pomislim o nečijem bdijenju nadamnom...tako lakše usnem.
SarahB. • 17.10.2016. u 10:06
subota, 15.10.2016.
Neizvjesni
Što se mora, nije teško.
Vraga nije.
Naprotiv, ono što moraš, najviše ti se i neda, ili čak i gadi. Upravo zato što to moraš! Željeti nešto i morati nešto nikad se nisu poklopili u istome svemiru, to jednostavno ne ide.
Osim ako pod hitno moraš na zahod. Ali poprilično sam uvjeren da se narodne mudrosti nikad nisu žarko željele prozvati zahodskim mudrostima.
No ima i gorih mudrolija od te...
Slatka neizvjesnost.
Slatka my ass.
Kao prvo, kao barem naoko standardni pripadnik muškog roda, uspaničeno zazirem od neizvjesnosti koje... pa, nisu - izvjesne.
O jebote al' mi je rečenica. Khm. Nu da.
Nekome nešto nije jasno? Što tu ima biti nejasno? Jeste li kad uživali postaviti iole bitnije pitanje za koje već unaprijed niste bili poprilično sigurni da će odgovor biti sasvim po vašem guštu? Aha, kak' da ne.
Jesam li dobio posao?
Jesam li dobio povišicu?
Jesam li baš ja otac tog djet... khm... no dobro, ju'v gat d pikčr, ne?
Kad pojma nemaš na što će stvar ispasti, radije šutiš i čekaš da se sve nekako samo obznani. Jer, tko voli čuti loše vijesti? Tko se usuđuje čuti loše vijesti?
Što ne želiš čuti, to ne pitaš.
I kako onda prokleta neizvjesnost može biti slatka?
Je, navodno je i cijanid sladak. Onih dvije i pol sekunde prije nego te ubije ko krumpirovu zlaticu, mo'š uživati u okusu.
U trenucima kad doista ne znaš na što će ispasti nešto što ti je istinski važno - ne, nema u tome ništa slatkog. Slatko je kad znaš da će sve biti dobro, ali to se onda više ne zove neizvjesnost.
Nema ništa slatkog u tome što progrizeš nokte do lakta, niti ima išta slatkog u frenetičnom lupkanju nogom po podu dok ti susjed ispod tebe proklinje sudbinu koja mu je nad glavu doselila Motorheade.
Ima nervoze. Straha. Panike. Ima stotinu osjećaja od kojih nijedan nije nimalo sladak.
Ima nade. Ali nada nije slatka. Slatka je tek kad se transformira u stvarnost. Ako se transformira.
Previše sam puta u životu naglavačke skočio u neizvjesnost da ne bih itekako dobro znao kojeg je oblika, boje i okusa. Mislim, napraviš to, jer... jer, sve u tebi želi to napraviti. Ali slatko, ne, nema u tome ničega slatkog.
Slatko je kad znaš. Ponekad. Ili je gorko. Češće jest. Ali barem više susjedu ispod ne tapatapaš po tikvi.
A i teško je tipkati dok grizeš nokte do lakata.
Nožne nokte.
Izvorni zapis.
suton • 15.10.2016. u 20:24
ostade bez teksta nad ovim tekstom, doslovno, triban ovo ponovo pročitat, čas mi je smišno, a čas gorko ,ma triban ponovo pročitat pa se curikan ,al ovako ono na prvu ,čini mi se da vrhunski dobro znan o čemu ti ovo....
gali • 15.10.2016. u 23:15
Ono što je na prvu, najčešće je i točno. :)
suton • 15.10.2016. u 23:17
Volim kad su mi komentatori toliko ponosni na sebe da izljeve obožavanja čine isključivo kroz klonove, sudeći po vlastitoj tanušnoj inteligenciji da ih to doista skriva. :)
suton • 16.10.2016. u 19:22
Ni izvjesnost a ni neivjesnost, nisu trajne, kad bi se to shvatilo, svi bi nokti bili na broju :)
Regina • 16.10.2016. u 20:34
Je, je, lako je reć... :)
suton • 16.10.2016. u 20:45
petak, 14.10.2016.
Mojputni
(foto: autor, 14. listopada 2016.)
Moj je put obilježen stazom nade, uokviren drvoredom čežnje i popločan asfaltom želja.
Pseća kakica je opcionalna.
Izvorni tekst.
suton • 14.10.2016. u 15:44
Poseban put....
modrinaneba • 14.10.2016. u 16:40
Tko voli drvorede, neće se buniti što mu lišće opada :)
. • 14.10.2016. u 17:13
To su afričke šljive. Afrička šljiva ne pada. :))
suton • 14.10.2016. u 17:58
Preidealan put bi to bio bez opcionalnih "mina" :)
slavonchica • 14.10.2016. u 21:26
Samo pazi gdje gaziš i put će te odvesti gdje želiš...
Prozor u svijet • 15.10.2016. u 00:05
"Staza nade, drvored čežnje, asfalt želja " , zbilja lijep izričaj
međiko • 15.10.2016. u 01:52
Moj komentar je zapravo o psima :)
. • 15.10.2016. u 16:55
Vagajući
Ima sasvim običnih, ni po čemu posebnih dana. Ima i dana koje se iščekuje napeto jer donose promjene. Ili se bojiš da bi ih mogli donijeti. Ili se upravo tome i nadaš.
Kako god, drugačiji su to dani.
Ima ljudi koji su sasvim obični, ni po čemu posebni. Ili barem ti ne nalaziš u njima ništa posebnog. Netko tvrdi da je svatko nekome poseban... ne znam. Možda i jest. Volio bih da jest.
Ima ljudi koji se ne osjećaju nimalo posebno, a jesu. Tebi jesu. Toliko su ti posebni da se ne usuđuješ ni zamisliti stvarnost u kojoj ne bi postojali.
Drugačiji su to ljudi.
Ima posebnih dana kad posebni ljudi mijenjaju živote. Svoje. Tvoje. Nekih trećih ljudi koje ne znaš ili ne želiš znati.
Ima dana kad strepiš.
Ima dana kad se bojiš išta reći...
... a još se više bojiš šutjeti.
... eh.
Izvorni zapis.
suton • 14.10.2016. u 00:10
Ljudi koji su nama posebni mijenjaju naše živote.
Mi smo niima dali posebnost, oni su nama dali posebnost.Lastavica • 14.10.2016. u 06:44
A do svog punog smisla dolaze nedostajući.
SarahB. • 14.10.2016. u 07:05
Mislim da je šutnja ipak najgora, gora od bilo koje riječi.
slavonchica • 14.10.2016. u 08:40
A ima i dana kad su utezi toliko teški da ni urlanje ne pomaže...Pa onda šutiš...
Prozor u svijet • 15.10.2016. u 00:12
dijelim Lastavičino mišljenje u cijelosti
međiko • 15.10.2016. u 14:25
srijeda, 12.10.2016.
Nedostajući
Ne znam koliko sam puta u životu rekao tu rečenicu. Tisuću? Dvije? Desetak tisuća? Tko bi brojao... sigurno je samo jedno, nikad to nisam rekao tek tako.
Nedostaješ mi.
Zašto je to tako teško reći? Zašto se ljudi toliko boje to izreći? I ono što mene najviše muči, zašto toliki ljudi, kad to čuju, osjete pritisak, strah i nelagodu?
Ne, ne razumijem. Jer jedino što iz svega toga proizlazi jest da ako te plaši nekome nedostajati, to samo znači da toj osobi niti ne želiš biti blizu. Ma što god da pričao, ma koliko god da joj laskao.
Zaista, nemoguće je pamtiti koliko sam puta u životu rekao tu rečenicu. Ali, vrlo mi je lako pamtiti koliko sam puta kao odgovor čuo - kako je to lijepo čuti!
Jer, bilo je to vrlo malo puta.
Jer, a zaista to spada pod vjerovali ili ne, samo mi je jednom netko to rekao. Tek jednom. Maločas. Pred niti pet minuta.
I da, zaista mi nedostaješ.
Izvorni zapis.
suton • 12.10.2016. u 20:16
dobro došao u klub, vjeruj ,zbilja si ovo lijepo napisao, zaista je lijepo čuti
gali • 12.10.2016. u 23:02
Nije jutro, ja sam :)
Dobro jutro.Regina • 13.10.2016. u 07:33
Nedostajanje je lijepo jedino ako te taj netko negdje jedva čeka.
U svim drugim slučajevima, razarajuć osjećaj.Mi. Ljudi s rupama • 13.10.2016. u 09:31
Zapravo, vrlo je jednostavno i svako tumacenje se krije u obicnom kliseu zivota sto stvara vrstu suvise neceg prostog da bi se u to poverovalo. Ljudi se boje zivota, boje se njih samih; vlastitih zelja i onoga sto jesu, i na sebe navlace razne maske kako bi se sacuvali. Osecanja su najbitniji deo ljudi, cak i kad nisu nuzno losa.Taj beg je nekad iz banalnih razloga, nekad iz onih drugih. Iz tog razloga retko ko izgovara glasno tu recenicu a isto tako retko ko je uzvraca jer pozicija u kojoj su se pronasli, uprkos nekim dobrim namerama i mozda osecajima, ne pripada istinski njima. Lepo je kad postoji obostrano nedostajanje buduci da u tom slucaju blizine postoje.
korak • 13.10.2016. u 18:11
Da, zapravo je vrlo jednostavno. I vrlo tužno, jer je baš tako kako si napisao. Pronanalaze se u pogrešnoj poziciji, a život im curi kroz prste... i boje se skupiti šaku. Propuste sto puta više nego što prožive. I nikad iz toga ništa ne nauče.
Nah.
Ionako je moje pitanje bilo retoričko.suton • 13.10.2016. u 23:26
utorak, 11.10.2016.
Toplojesenji
Dočekah jesen.
Dočekah kišu golim ramenima
slijeva mi se niz ruke
ispire ožiljke s kože.
Dočekah jesen.
Dočekah vjetar golim grudima
šiba me oštrim granjem
grize me hladnoćom.
Dočekah jesen.
Dočekah lišće pod golim nogama
otirem suhe tragove ljeta
sa bosih stopala.
Dočekah jesen.
Dočekah oblake golim stegnima
Pahuljaste sive snove
lebdeće u sutonima.
Dočekah jesen.
Golim srcem...
... dočekah toplu, nježnu jesen.
Izvorni zapis.
suton • 11.10.2016. u 16:04
lijepo... onako... jesenje... :)
donin svijet • 11.10.2016. u 18:11
Ima jedna lijepa misao, koja se meni osobno mnogo sviđa : Ko je volio dva puta u životu, njega je život častio.
Valjda čovjek zasluži, kad tad, da ga nebo nagradi :)Regina • 11.10.2016. u 21:13
Jedino što nagrade znaju biti u pomalo neočekivanim oblicima. :)
suton • 11.10.2016. u 21:35
ponedjeljak, 10.10.2016.
Fragmentni: minijatura 2
Silno si rijetko biće.
Branila se od te rečenice. Ponovio ju je već nekoliko puta, uvijek njome završavajući svoje divljenje nečim što je rekla, ili učinila, ili naprosto bila.
Silno si rijetko biće. Neprocjenjivo rijetko.
Nije se osjećala tako. Nije se vidjela tako. Nije živjela tako. A niti drugi, svi oni oko nje, nisu joj ičime pomagali da se osjeća, vidi i živi drugačije.
Samo on.
Toliko si rijetka da je to nestvarno.
Nije joj se nikad desilo da... ah dobro, možda i jest, ali ne tako, ne toliko uporno, ne toliko duboko. Ne, nikad nije bilo tako, nikad se nije osjećala toliko paženom - toliko osjećanom - kao sad.
Bilo ih je koji su... pa, teško je vagati ljubav. Svaki put kad voliš, voliš najjače - jer da nije tako, ne bi uopće smio nazivati to ljubavlju. Svaki put, bilo je divno. Zamalo savršeno. Zamalo... svaki put, zamalo.
Nepojmljivo si rijetka.
Nasmiješila se.
Možda govori istinu, možda doista i jest tako. Možda on vidi ono što drugi nisu, ili su vidjeli, ali nikad nisu toliko snažno marili. Kako god bilo, godilo je. Biti rijedak. Čuti to. Znati to. Imati to.
Rijetka si poput cvijeta u pustinji.
Pretjeruješ, natipkala je uz osmijeh na usnama u iščekivanju da joj to i opet ponovi.
Meni si rijetka.
Stegla je prste zadržavajući se da ne napišu misao. Jer, bojala se to reći. Bojala se priznati. Bojala se uživjeti. Doživjeti. Živjeti.
Toliko si...
Usnama je oblikovala riječ, gutajući joj okus.
... divno rijetka.
... te., izdajnički je prošaptao njen dah.
Izvorni zapis.
suton • 10.10.2016. u 21:36
Biti silno divan, je zapravo opterećujuće... Jer svaki put od tog "divnog bića" se podrazumijeva da i ostane "divno biće", što na žalost rijetko kad ispadne tako..
ovo je uopćeno, a nadam se ta je to tvoje biće zaista takvo :)Regina • 10.10.2016. u 22:47
Mda, problem s divnim bićima je što im nikako ne možeš objasniti da samo trebaju biti to što jesu i ništa drugo.
Silno je tužno što, kad nekome veliš koliko uistinu vrijedi - pobjegne. A ne reći to, prešutjeti... ne znam, ali ne vidim nikakvog smisla životu u kojem si ljudi međusobno prešućuju koliko znače jedni drugima. :(suton • 10.10.2016. u 23:05
Naravno da si u pravu.. Ne obaziri se ti na mene, ja sam valjda bila divna pogrešnim ljudima.
I da, ljudima uvijek to treba reći i tu si u pravu, čak i onima koji ni sami u to ne vjeruju jer kad tad razmisle o tome.. :)Regina • 10.10.2016. u 23:19
Kad si rijetko divan, rijetko divnome - ne bježiš.
slavonchica • 11.10.2016. u 10:01
nedjelja, 09.10.2016.
Crtajući
Volim crtati slike.
Riječima. Drugačije ne znam. U stvari, katkad sam uspijevao na svirkama ljude povesti u vlastite svjetove energije i emocija, ali rijetko. Puno se toga treba posložiti da odsvirana melodija uđe ljudima u tkivo upravo onako kako želiš. Lijepo je kad uspiješ, silno lijepo. Osjetiš se stvarateljem svog vlastitog svemira, sveprisutnim i svemoćnim... tih pola sekunde između zadnjeg udarca po bubnju i prolamanja prvog vriska oduševljenja, uistinu su neopisive. Galaktički orgazam stvaranja svijeta, svijeta po Tama bubnjevima i Marshall pojačalima... ali pustimo to.
Volim crtati slike.
Kad crtam slike, rijetko ih unaprijed imam u glavi. Više se nekako crtaju same. Dođu u mašti, izrone iz sjećanja, doplutaju osjetilima i traže me da im dadem život. Da im oblikujem tijela i ispunim duše. Da im obučem ruho kojem malo tko može odoljeti, da ih uljepšam i uredim i pustim da sujetno uživaju u uzdasima promatrača.
Moje slike.
Bilo bi tako divno kad bi čovjek mogao ravno iz glave, iz treperave, pulsirajuće dubine mozga, projicirati misli i osjećaje pred sebe kao da pušta film u dvorani. Neka svi vide, neka čuju, neka omirišu emociju koja tako žarko žudi postojati sama za sebe, neovisna, kompletna do u zadnji detalj. Ne bi li? Mogli bismo tako jedni drugima ispričati svoje priče, podariti svoje živote, prenijeti svoje najmaglenije čežnje - i nitko se ni sa kime ne bi mogao ne razumjeti. Jer, pokazali bismo sebe do posljednje molekule bića i nitko nikome više ne bi bio nepoznanica.
Ne bi bilo sumnji.
Ne bi bilo tlapnji ni neostvarivih obećanja.
Ne bi bilo laži.
Volim crtati slike.
Volim slike crtati tako da pokažu čitavo svoje lice, ne krijući ništa. Volim kad se moje slike ne moraju boriti sa sumnjama, tlapnjama i tuđim nikad ispunjenim obećanjima. Volim kad se vjeruje da u njima laži nema.
Volio bih da su ravno iz glave, ali nisu. Samo su nacrtane. Samo su moj odraz, prozračan i tek blijedo naznačen.
Volio bih da mogu crtati bolje. Ali ne mogu. Crtam najbolje što znam.
A baš jako volim crtati slike.
Izvornik: link u stupcu sa desne strane.
suton • 09.10.2016. u 20:40
Možda ali samo možda bih željela da nekad svi vide bez tih zapreka.
Ali to stanje duha rijetko tko može, da i primi, i da.
Osim onih što lijepo "crtaju" :)Regina • 09.10.2016. u 22:08
Ne znam kako si zamislio, ali odlično crtaš slike.
Lastavica • 10.10.2016. u 05:28
subota, 08.10.2016.
Minijaturnoerotični
Diram te.
Toplom paučinom daha pletem ti niti preko baršunaste kože vrata.
Udišeš me... upijaš me... uvlačiš mi ritam srca u svoje vene.
Diram te.
Svilom jagodica prstiju prekrivam ti naježenu kožu grudi.
Izvijaš se... podaješ se... okivaš mi ruke svojim tijelom.
Diram te.
Gladnim vrhom jezika sakupljam okuse tvojih bedara.
Predaješ se... pridružuješ se... zaranjaš u gustu rijeku sreće.
Diram te.
Diram te slutnjom dodira
mirišem te nagovještajem mirisa
slušam ti dah, stenjuć i vlažan u gluhoj tišini svemira
stvaranog samo za nas, za ovaj dodir, za ovaj trenutak.
Diram te.
U očima ti zvijezde zovu...
... diraj me.
Izvorni zapis.
suton • 08.10.2016. u 21:08
Jedan od rijetkih naslova koji je odmah mi bio jasan, sa nekim predhodnima sam se malo i mucila :)
Ne mogu cekati da budem peti komentator :PRegina • 08.10.2016. u 22:30
A što bi napisala da si bila peti komentator? :)
suton • 08.10.2016. u 22:33
Neces nikada saznati ako odgovoris, jer ce br.5 biti zauzet :)
Regina • 08.10.2016. u 22:38
Hvala za komentar (ovo još nikad nisam napisala)
lako je pisati osjećaje/proživljeno, vidiš da i tebi to savršeno ide :)slavonchica • 09.10.2016. u 17:59
petak, 07.10.2016.
Inbitviiinični
Rough and clean... in-between.
Mild and mean... in-between.
Negdje u sredini, nit na svjetlu nit u tmini
stazom koja slijepo luta
koracima brojim dan.
Negdje u sredini, nit na svjetlu nit u tmini
nasred tihog, praznog puta
nedosanjani plešem san.
Izvorni zapis.
suton • 07.10.2016. u 16:16
Sredina je najljepse mjesto.. Sigurno utopljena s obje strane.. Grije je "sto je" i "sto bi moglo biti"
BlackRose28 • 08.10.2016. u 01:30
prelijepo izrečeno i to je to
gali • 08.10.2016. u 01:42
Neko koracima, neko oblacima :)
Regina • 08.10.2016. u 09:07
u sredini sredine Aleph... točka u kojoj se zrcali sve...
snažna pjesma... :)Dinaja • 08.10.2016. u 11:12
Negdje u sredini je sigurno jako lijepo,zamišljam dok gledam sliku.....
Prozor u svijet • 08.10.2016. u 16:14
U stvari, ovo je bila tek minijatura inspirirana gornjom fotografijom, a osobno, oduvijek sam biće krajnosti i nikad nisam spadao u sredinu. Ali eto, nisam to znao reći a da se ipak uklopi sa fotkom. No kako god. Kad vam se već sviđa, tko sam ja da se bunim. :)
Regino, oblacima dane broje samo meteorolozi. :)) Šalim se. Ima nešto u tome što veliš. Možda jednom pokušam izgraditi nešto oko toga.suton • 08.10.2016. u 20:24
četvrtak, 06.10.2016.
Fragmentni: pred zoru.
Ljubim ti pramen kose
poljupcem dugim 300 kilometara
dok mičeš trepavicama u snu
na istoku, iza horizonta...
(foto: zora s moga prozora, jutros)
Sviće.
Uistinu?
Da, sviće.
I u...?
Da.
Osjetila rastegnutih uzduž i poprijeko obloguze planete, mrvice zvane ljudima prepliću sudbe. I želje. I snove.
A na istoku...
... tamo iza crte koja dijeli daleko od još daljeg, plima uvijek iznova rađajućeg svjetla krmeljavo puzi zraku... po zraku... po zraku.
I ljubim ti pramen kose
nježno, bez dodira.
A na istoku...
...gdje nebo se boji zorom, rađa se sve što novo jest. Dan... nada... sreća.
I ljubim ti pramen kose
zlatne, snom češljane.
A na istoku...
... ti.
Izvorni zapis.
suton • 06.10.2016. u 19:16
Naravno, svjestan si da prelijepo pišeš.
Lastavica • 06.10.2016. u 19:31
Sve je stvar motivacije; u svemu, pa tako i u pisanju. Drugim riječima, prelijepo je ono o čemu pišem a ja sam samo dokumentarist. :)
suton • 06.10.2016. u 19:52
Može se i tako gledati. Onda ti ta "dokumentacija" dobro ide.
Lastavica • 06.10.2016. u 20:11
Thx. Nabadam s dva prsta pa ide nekako. :)
suton • 06.10.2016. u 20:18
Mogla bih se kladiti (u pramen kose) da je to zagrebačka zora :)
Regina • 06.10.2016. u 20:21
Prvo mi reci u koji ti se točno pramen kladimo. :))
suton • 06.10.2016. u 20:22
Lijepo....
Lilianke • 06.10.2016. u 23:05
Takvi bez dodira najslađi su
SarahB. • 07.10.2016. u 06:00
Mm... takvi poljupci s kilometražom mogu biti i jako ubojiti, pa onda nikad(?) ne možeš znati jesi li zapravo veliki sretnik ako trepavičastokosata ne dijeli s tobom istu strast ka daljinama :)
Btw, istok u playeru. • 07.10.2016. u 13:07
V, imam jak dojam da iskustvo govori iz tebe. :) A vjeruj mi i malenkost koja potpisuje ovaj blog, namlatila se kilometraže u životu i to u svim konotacijama. Tako da, iako ću ti priznati da si potpuno u pravu, svejedno nikad neće biti tih kilometara kojih bi bilo previše.
Nije da ja ne bih radije odmah iza ugla. Bih. :) Ali... ono što vrijedi, uvijek ću ići dohvatiti.
Naklon za ono iz playera. Vrlo je neloše.suton • 07.10.2016. u 15:57
utorak, 04.10.2016.
Fragmentni: nikad ne reci nikad.
Nikad ne reci nikad.
Ta mu je misao već toliko puta proletjela umom da više ni sam nije znao priziva li je zato što želi vjerovati u nju, ili se uistinu obistinjuje. Čini li neku razliku? Ne, zaključio je. Ili je istina ili nije. A ni to ne čini neku razliku jer ionako život iscrta svoj vlastiti uvrnuti scenarij ma u što da ti vjerovao ili ne vjerovao.
Svrnuo je pogled nazad na plavkastu pozadinu na mobitelu na kojoj su plutale linije rečenica. Njegovih i njenih. Jednako uljepšanih osmjehom na kraju, često i smijehom. Palcem je oklijevajući zavrtio tekst unazad da još jednom pogleda rečenicu koja je završila poljupcem, kao da je stvarnost te rečenice ovisila o tome da se redovno provjerava.
A što ćeš ako se zaljubim u tebe?, natipkao je nemirnim prstima.
Prošla je minuta. Pa druga. Pa treća. Prokleta moja jezičina… pomalo se proklinjući, promrmljao je.
Morat ću se onda i ja zaljubiti u tebe.
Nikad ne reci nikad.
Ne jednom u životu, iznenadiše ga stvari koje bi svatko iole normalan smatrao nemogućim; onakve o kojima čitaš da se dešavaju drugima, ali se nikad, ama baš nikad, ne dese tebi. Ni susjedu. Ni prijateljima. Niti ikome koga poznaješ. I paf! – odjednom, nađeš se usred nečeg što… pa, reći da ni sam sebi ne povjeruješ u tom trenu, bio bi tek blijedi eufemizam. Čovječe!
Ne jednom u životu, otkrio je (svaki se put iznova razočaravajući) da sva čuda imaju rok trajanja. Na ovaj ili onaj način, kraj dođe bez najave, metući pritom sve što je bilo i postojalo i ostavljajući mrtva zgarišta tamo gdje su još do maloprije cvjetale kule sreće.
Ne jednom u životu, nikad ne reci nikad pokazalo je i svoju tamnu stranu. Ali skupljajući još svježe mirišuće uspomene sa ruševina nečeg što je bilo građeno za vječnost, svaki je put zaključio da je vrijedilo. Da sve one minute raja, vrijede svih godina pakla za kojeg je već znao da slijedi. Cijena koju naprosto moraš platiti. Cijena koju unaprijed potpisuješ da ćeš platiti.
Tebe je užasno lako voljeti, napisao joj je.
Tebe je užasno lako voljeti.
Čitala je te njegove riječi ne znajući što da odgovori. Nije, htjela je reći, ti ne znaš. Zašto me onda ne vole onako kako ja volim?, krenula je pisati pa obrisala slova. Pokušavala je pogledom proći kroz ekran mobitela, sjevnuti kroz sve te bolne kilometre koji su ih razdvajali i spojiti se s njegovim očima, da vidi, da sazna, da osjeti da li on zaista to može…
Poželjela mu je već prije reći, kad bih se usudila, rekla bih ti da daš sve od sebe, da dokažeš da postoji, da upališ sva svjetla i otjeraš sjene kojih se godinama po kutevima skuplja sve više i sve su tamnije, sve veće, sve bliže dolaze i grabe svojim crnim, koščatim prstima rubove duše vapijuće za suncem.
Poželjela mu je već prije reći, trebam te da me trebaš.
Poželjela mu je već prije reći sve što je željela da bude rečeno njoj.
U tom trenutku… A što ćeš ako se zaljubim u tebe?, ciknuo je mobitel.
Gledala je ekran bez riječi, poput hodočasnika koji pred oltarom čeka hostiju pripremljenu upravo i samo za njega. I tada su joj se prsti sami pokrenuli.
Morat ću se onda i ja zaljubiti u tebe.
Nikad ne reci nikad.
I kad početak već ima kraj, baš tada, upravo tada, nikad ne reci nikad.
Reci uvijek. Reci zauvijek. Reci neizmjerno i beskrajno i neopisivo, postojalo sve to ili ne. Samo nikad nemoj reći nikad.
Nikad je tek suprotna krajnost vječnog.
A vječnost je neizreciva.
Izvornik: link u stupcu sa desne strane.
suton • 04.10.2016. u 21:02
Prekrasno, dvije strane iste priče, tople, nemoguće a moguće.
Nikad ne reci nikad.Lastavica • 05.10.2016. u 05:23
"Nikad" i "zauvijek" su valjda dvije najčešće rijeći koje iznevjere čovjeka.
Nakon prvog prekršenog zauvijek ili nikad, svatko bi to trebao znati.
Lijepa sličica, mrzim tako kad čekam neki važan odgovor, a možda je tek otišla da zakuha kavu, tko zna :)Regina • 05.10.2016. u 08:24
slažem se ; nikad ne reci nikad,usput fotka je prekrasna
međiko • 05.10.2016. u 10:29
Hm...dakle ovako; ako sad ne izgovorim tu zabranjenu riječ, onda mi preostaje samo ne reci... još jedna zabrana...išta, ništa?
.Da zauvijek ušutim, ili da ipak šutni kažem . nikad!? :). • 05.10.2016. u 14:49
u svakom "nikad ne reci nikad" postoje razmaci između svake riječi u koje stanu sva ona nadanja u vječnost...
slavonchica • 05.10.2016. u 15:32
Pišem blogove već preko 10 godina i rijetko mi se desi da me komentari potaknu da zahvalim za njih. Naime, rijetko se desi da čitatelji uistinu osjete (jer nije nužno shvatiti, nego osjetiti) što sam pokušao reći. Zato, hvala, osjetili ste i moje pisanje time dobiva svoju najljepšu nagradu.
A sad redom -
@Lastavice, imam svoju žensku stranu osobnosti i katkad mi ona pomogne pisati i s točke gledišta najmilijeg vječnog neprijatelja. :))
@Regino, ne iznevjere riječi nego ljudi koji ih olako izgovaraju. Nisu riječi tome krive. Kad ti netko veli da je zaljubljen u tebe, ne gledaj u slova, gledaj ga u oči. :)
(a imaš ga barem na slici ako već ne uživo, ne?) ;)
@arosa, slika je skinuta s neta, kao i većina slika koje koristim na blogu. Volim koristiti svoje fotografije, no rijetko se koja uspije uklopiti uz tekst onako kako bih htio. Spretniji sam tipkama nego fotoaparatom, priznajem.
@V, zgodno cjepidlačenje :) - ali znam da je tek retoričko. :)
I mislim da ćeš se složiti da je semantika nebitna jer bitno je živjeti hrabro i ne predati se, a kako će to netko formulirati, tek je celofan na samoj biti postojanja.
@Slavonchice - da. Lijepo si to rekla, zaista.suton • 05.10.2016. u 18:46
Eto, otkrio si moju slabost - lako se nagovorim odreagirati na sve što ima prizvuk isključivosti, ipak najradije biram ovakve primjere koji sami sebe love za rep (mislim na samu izreku, ne toliko i na tvoj tekst, iako i u njemu ima zanimljivih lovaca, da ne kažem - lovokradica :)), pa onda posljedično trčim i ja za svojim :)
Hvala što nisi iscijepao dlake mojim tipfelerima :). • 05.10.2016. u 22:49
@V - činjenica o isključivosti - iako statistički gledano jest neodrživa, praktično ipak postoji i to mnogo češće negoli bismo sami sebi to voljeli priznati. I ne smeta me istjerivanje paradoksa na konac, be my guest. :)
suton • 06.10.2016. u 00:07
jako lijepo napisano. pročitala sam, ono, doslovno u jednom dahu. tako životno, tako stvarno, tako istinito. bravo!
Ana Maria • 06.10.2016. u 10:08
Snoplavušni
Sanjao sam veliku, krasnu, rasnu, sočnu plavušu kako me naganja naokolo, a koliko god ja iz petnih žila pokušavao pobjeći, ona mi je stalno bila za petama. I taman kad je pružila ruku da me ščepa – probudilo me.
Imao sam ja oduvijek pravo. Ženu je najlakše osvojiti upravo tako da od nje – bježiš.
Pa čak i u snu.
Izvornik: link u stupcu sa desne strane.
suton • 04.10.2016. u 10:34
Od ovakve sa fotke i ja bih pobjegla :)
Nego.. Malo je to zapravo tužno.. bježanje i ignore kao mamci.Regina • 04.10.2016. u 15:44
Ekšuli, mislim da je negdje između strašnog i tragičnog. A znaš zašto? Jer zaista funkcionira. Okreni se oko sebe i prisjeti svih svojih prijateljica.
I nitko iz toga nikad ništa ne nauči.
Moj je problem samo u tome što činjenica da znam što znam, ne mijenja činjenicu da nisam lik koji bi to zaista i napravio. Naprosto je pogrešno i gotovo.suton • 04.10.2016. u 15:58
Zato š'to zaista tako funkcionira onda je ipak tužno. Iako to zapravo djeluje, ma koliko netko ne priznavao. Ako ne bježanje, ali ignore, hm
Regina • 04.10.2016. u 16:30
Da te ignoriram odsad? :D
suton • 04.10.2016. u 17:12
hahah.. možeš probati :)
Regina • 04.10.2016. u 17:21
ponedjeljak, 03.10.2016.
Relativni
Što ti je stisak ruke čvršći, to je sigurnije da će ti pobjeći ono što držiš u ruci.
Premalo svjetla za čitanje uvijek je previše svjetla za ljubljenje.
Previše popijenih lončića kave je... ček, tu sam se zeznuo. Kad je kava u pitanju, ne postoji previše. Iz toga proističe da je fizikalno gledano, kava jedina apsolutna stvar u poznatom svemiru.
S nekim možeš biti mnogo bliži na nekoliko stotina kilometara nego s drugim na tek nekoliko centimetara.
Trebaju ti samo mrvu duže ruke.
Izvornik: link u stupcu sa desne strane.
suton • 03.10.2016. u 10:35
Savršeno odabrano. Hvala za ove mudre misli.
Lastavica • 03.10.2016. u 10:46
"Ljubav te trebala vratit kući". Možda na kavu :)
Regina • 03.10.2016. u 11:01
Lastavice, nema u tome nikakve posebne mudrosti. Čista osobna iskustva. Čak i ovo s kavom. :))
Regino... pijem ja kavu i u gostima, ne moram za to ić doma. :))suton • 03.10.2016. u 13:47
