nedjelja, 30.10.2016.
A weak one.
Nights are my weakness.
Maybe that's why I'm so frail seeing stars in someone's eyes. Maybe stars in my bones are to desirous, or maybe darkness in my veins is, I really don't know. It's just... I'm fragile. Now. In this very moment. Shivering snowflake in the storm of life. Just at nights. Just below the moon, below the starlight infinity.
Breach me. You'll never have better chance, neither better time. 'cause I'm weak, I'm brittle, I'm unreal - now, at this very moment, under the indescribable eternity shining through your eyes.
Permeate me. Fulfill me. Imbibe me up to the top.
Nights are my weakness.
Nights...
... and you.
srijeda, 26.10.2016.
Toplokvačni
Eh. Tebe je izmislila neka dobra vila, nasmiješeno će ona.
A samo sam joj rekao da ja dočekujem na vratima poljupcem. Uvijek.
I dočekujem.
Živio sam na mnogo mjesta. Stanovao. Imao adresu u osobnoj.
Pažljivo biram izraze.
Pažljivo izbjegavam reći da sam bio - doma.
Jer, doma je mjesto poput nijednog drugog. Doma je mjesto gdje te dočeka poljubac. Uvijek. Doma je mjesto gdje gori vatra u kaminu a da ni nemaš kamin. Doma te uvijek čeka tvoje omiljeno mjesto.
Doma te uvijek čeka tebi omiljena ruka.
Doma život ima smisao i jedino si doma uistinu zaštićen od svih zala ovoga svijeta.
Čitav život protekne, a da ne uspiješ doći doma. Jer, doma se niti ne dolazi, doma nosiš u sebi. Doma nema kućni broj. Doma nema ulicu ni grad. Doma je... stanje duha. Duha koji, kad god je dotakne, osjeća toplinu kvake na vratima.
Da, tu počinje doma. Kvakom na vratima.
Doma su vrata čija je kvaka za tebe uvijek, baš uvijek topla.
četvrtak, 20.10.2016.
Melodični
Davno već, pročitah da je ljubiti ženu kao da sviraš violinu. Umjetnik koji u ruke nježno primi Stradivari i poleti u bezgranične visine mašte, fascinantnom vještinom pletući neponovljivu melodiju.
Violina je divan instrument. Kojeg ne znam svirati.
A i kad promislim, žene bih prije opisao kao harfe. Ne jedna točka i ne jedna žica - nego preplet dodira, pažljivo biran, uvijek nježno čvrst, mameći melodiju da slijedi titraje prstiju baš kao što žena dubinom svog iščekujućeg daha slijedi vrhove prstiju i njihove nagovještaje.
Harfa je predivan instrument. Kojeg također ne znam svirati.
Znadem svirati bubnjeve.
Nikad nemojte svojoj dragoj na dupetu otprašiti Ramonese. I nemojte me pitati otkud to znam.
U stvari, htio sam napisati nešto lijepo o tome kako je voditi ljubav sa ženom koju voliš, doista nalik sviranju na vrhunskom instrumentu. Tko zna stvarati glazbu, zna o čemu pričam. No, nikad nisam pisao nešto o čemu bih pisao napamet. Uvijek mi pomogne iskustvo. Pokoja uspomena, katkad. A violine, harfe... eto, tu nisam doma i gotovo.
I sad bi tu trebala biti nekakva usporedba sa vođenjem ljubavi, neka kontrametafora koja bi me vješto izvukla iz katastrofe u koju sam se sam zakopao.
Nema je. Niti će je biti. Naprotiv, iskreno ću priznati da dotaknuti ženu, uvijek je kao da mi je prvi put. I uvijek učim ispočetka. I sretan sam kad nešto naučim i budem nagrađen.
Osjećaš nekog... blizu, toliko blizu...
Već i samo to, da i nema ničeg drugog... sve violine i harfe svijeta, zar bi to mogle zamijeniti?
I feel you...
srijeda, 19.10.2016.
Nenapisani
Ako napišem
koliko bih ti duboko uvukao prste u kosu
svi će znati čija je to kosa.
Ako napišem
koliko bih uživao njušeći ti vrat
svi će prepoznati čiji je to vrat.
Ako napišem
koliko bih ti dugo brojao zvijezde u očima
svi će odmah znati čije su to oči.
A ne tiče ih se. Nikog.
I ne, ovo nije pjesma. Niti blizu.
Ovo je samo da znaš...
... zašto ništa nisam napisao.
ponedjeljak, 17.10.2016.
Kad nijedan pridjev nije dovoljno dobar.
Ovo nije moje vrijeme
ovo nisu moje zime...
Ista mi snaga struji rukama; samo su oštra vretena mišića umekšana tkivom zrelosti.
Ista mi snaga vrije u prstima, baš ista; kad stežu čvrsto... i još čvršće nježnošću drže.
... nisu ovo moje kiše
u meni su kiše tiše...
... tihe, toliko tihe da ih nisam više ne čujem.
Kap po kap, rijekom uspomena ispiru ranjene obale.
Kap po kap, natapaju tlo koje još uvijek čeka svoje novo proljeće.
Poljubi me iako znam da nisam ni snažan ni mlad
poljubi me kao nikada do sad.
Poljubi me.
Ne zato što želim, nit' zato što želiš. Poljubi me... zato što trebamo.
I zato što sanjamo.
I zato što jesmo.
Ovo nije moje vrijeme
ovo nisu moja jutra...
... ni moji sutoni, ni moje noći.
Negdje su iza mene, zapeli u prošlosti, zapleteni tkanjem vremena.
Negdje su iza mene, boja koje blijede, tonu u magle zaborava.
... nepoznate mračne sjene
buđenja su moja sutra.
Iz jutra u jutro, iz dana u dan.
Iz jutra u jutro, iz jave u san.
Ovo nije moje vrijeme
ovo nisu moje zime
nisu ovo moje kiše
u meni su kiše tiše...
Neka su.
I neka je vrijeme drugo i nek su druge zime i neka kiše nisu moje...
... neka moje bude ovo što jest. I umjesto zima neka ljeta budu. Neka kiše stanu i sunce neka sine...
... poljubi me, kao nikada do sad.
nedjelja, 16.10.2016.
Fulmunični
U noći punog mjeseca
skroviti se snovi snuju
skrovite se nade roje
skrovite se želje kuju.
Ima nešto moćno u tom prizoru. Nešto praiskonsko. Osjetiš se sitnim, nevažnim, nevidljivim.
Osjetiš se... određenim i suđenim, u svom najponiznijem smislu.
I ljudi, možeš ih tako lako razdijeliti na sposobne osjećati, te na sve druge. Riješiš se svih cendrala koji u meteopatskom praznovjerju hvataju svoj vrhunac emotivnog doživljaja. Riješiš se svih kojima ne pripadaš. Kojima ne želiš pripadati.
Pamtim mnoge probdjevene noći punog mjeseca. Ne nazivam ih insomničnima jer to nije ista vrsta budnosti.
Pamtim čežnju. Neizrečene molitve praznini. Pamtim strepnju. Pamtim... mnogo toga što sam dugo, dugo zaboravljao.
Volim noć. I mjesec. Zvijezde najviše, ali njih je mnogo. Mjesec je samo jedan.
I kad sanjaš, san je samo jedan.
Skrovit...
... ali neprocjenjiv.
subota, 15.10.2016.
Neizvjesni
Što se mora, nije teško.
Vraga nije.
Naprotiv, ono što moraš, najviše ti se i neda, ili čak i gadi. Upravo zato što to moraš! Željeti nešto i morati nešto nikad se nisu poklopili u istome svemiru, to jednostavno ne ide.
Osim ako pod hitno moraš na zahod. Ali poprilično sam uvjeren da se narodne mudrosti nikad nisu žarko željele prozvati zahodskim mudrostima.
No ima i gorih mudrolija od te...
Slatka neizvjesnost.
Slatka my ass.
Kao prvo, kao barem naoko standardni pripadnik muškog roda, uspaničeno zazirem od neizvjesnosti koje... pa, nisu - izvjesne.
O jebote al' mi je rečenica. Khm. Nu da.
Nekome nešto nije jasno? Što tu ima biti nejasno? Jeste li kad uživali postaviti iole bitnije pitanje za koje već unaprijed niste bili poprilično sigurni da će odgovor biti sasvim po vašem guštu? Aha, kak' da ne.
Jesam li dobio posao?
Jesam li dobio povišicu?
Jesam li baš ja otac tog djet... khm... no dobro, ju'v gat d pikčr, ne?
Kad pojma nemaš na što će stvar ispasti, radije šutiš i čekaš da se sve nekako samo obznani. Jer, tko voli čuti loše vijesti? Tko se usuđuje čuti loše vijesti?
Što ne želiš čuti, to ne pitaš.
I kako onda prokleta neizvjesnost može biti slatka?
Je, navodno je i cijanid sladak. Onih dvije i pol sekunde prije nego te ubije ko krumpirovu zlaticu, mo'š uživati u okusu.
U trenucima kad doista ne znaš na što će ispasti nešto što ti je istinski važno - ne, nema u tome ništa slatkog. Slatko je kad znaš da će sve biti dobro, ali to se onda više ne zove neizvjesnost.
Nema ništa slatkog u tome što progrizeš nokte do lakta, niti ima išta slatkog u frenetičnom lupkanju nogom po podu dok ti susjed ispod tebe proklinje sudbinu koja mu je nad glavu doselila Motorheade.
Ima nervoze. Straha. Panike. Ima stotinu osjećaja od kojih nijedan nije nimalo sladak.
Ima nade. Ali nada nije slatka. Slatka je tek kad se transformira u stvarnost. Ako se transformira.
Previše sam puta u životu naglavačke skočio u neizvjesnost da ne bih itekako dobro znao kojeg je oblika, boje i okusa. Mislim, napraviš to, jer... jer, sve u tebi želi to napraviti. Ali slatko, ne, nema u tome ničega slatkog.
Slatko je kad znaš. Ponekad. Ili je gorko. Češće jest. Ali barem više susjedu ispod ne tapatapaš po tikvi.
A i teško je tipkati dok grizeš nokte do lakata.
Nožne nokte.
petak, 14.10.2016.
Mojputni
(foto: autor, 14. listopada 2016.)
Moj je put obilježen stazom nade, uokviren drvoredom čežnje i popločan asfaltom želja.
Pseća kakica je opcionalna.
Vagajući
Ima sasvim običnih, ni po čemu posebnih dana. Ima i dana koje se iščekuje napeto jer donose promjene. Ili se bojiš da bi ih mogli donijeti. Ili se upravo tome i nadaš.
Kako god, drugačiji su to dani.
Ima ljudi koji su sasvim obični, ni po čemu posebni. Ili barem ti ne nalaziš u njima ništa posebnog. Netko tvrdi da je svatko nekome poseban... ne znam. Možda i jest. Volio bih da jest.
Ima ljudi koji se ne osjećaju nimalo posebno, a jesu. Tebi jesu. Toliko su ti posebni da se ne usuđuješ ni zamisliti stvarnost u kojoj ne bi postojali.
Drugačiji su to ljudi.
Ima posebnih dana kad posebni ljudi mijenjaju živote. Svoje. Tvoje. Nekih trećih ljudi koje ne znaš ili ne želiš znati.
Ima dana kad strepiš.
Ima dana kad se bojiš išta reći...
... a još se više bojiš šutjeti.
... eh.
srijeda, 12.10.2016.
Nedostajući
Ne znam koliko sam puta u životu rekao tu rečenicu. Tisuću? Dvije? Desetak tisuća? Tko bi brojao... sigurno je samo jedno, nikad to nisam rekao tek tako.
Nedostaješ mi.
Zašto je to tako teško reći? Zašto se ljudi toliko boje to izreći? I ono što mene najviše muči, zašto toliki ljudi, kad to čuju, osjete pritisak, strah i nelagodu?
Ne, ne razumijem. Jer jedino što iz svega toga proizlazi jest da ako te plaši nekome nedostajati, to samo znači da toj osobi niti ne želiš biti blizu. Ma što god da pričao, ma koliko god da joj laskao.
Zaista, nemoguće je pamtiti koliko sam puta u životu rekao tu rečenicu. Ali, vrlo mi je lako pamtiti koliko sam puta kao odgovor čuo - kako je to lijepo čuti!
Jer, bilo je to vrlo malo puta.
Jer, a zaista to spada pod vjerovali ili ne, samo mi je jednom netko to rekao. Tek jednom. Maločas. Pred niti pet minuta.
I da, zaista mi nedostaješ.
utorak, 11.10.2016.
Toplojesenji
Dočekah jesen.
Dočekah kišu golim ramenima
slijeva mi se niz ruke
ispire ožiljke s kože.
Dočekah jesen.
Dočekah vjetar golim grudima
šiba me oštrim granjem
grize me hladnoćom.
Dočekah jesen.
Dočekah lišće pod golim nogama
otirem suhe tragove ljeta
sa bosih stopala.
Dočekah jesen.
Dočekah oblake golim stegnima
Pahuljaste sive snove
lebdeće u sutonima.
Dočekah jesen.
Golim srcem...
... dočekah toplu, nježnu jesen.
ponedjeljak, 10.10.2016.
Fragmentni: minijatura 2
Silno si rijetko biće.
Branila se od te rečenice. Ponovio ju je već nekoliko puta, uvijek njome završavajući svoje divljenje nečim što je rekla, ili učinila, ili naprosto bila.
Silno si rijetko biće. Neprocjenjivo rijetko.
Nije se osjećala tako. Nije se vidjela tako. Nije živjela tako. A niti drugi, svi oni oko nje, nisu joj ičime pomagali da se osjeća, vidi i živi drugačije.
Samo on.
Toliko si rijetka da je to nestvarno.
Nije joj se nikad desilo da... ah dobro, možda i jest, ali ne tako, ne toliko uporno, ne toliko duboko. Ne, nikad nije bilo tako, nikad se nije osjećala toliko paženom - toliko osjećanom - kao sad.
Bilo ih je koji su... pa, teško je vagati ljubav. Svaki put kad voliš, voliš najjače - jer da nije tako, ne bi uopće smio nazivati to ljubavlju. Svaki put, bilo je divno. Zamalo savršeno. Zamalo... svaki put, zamalo.
Nepojmljivo si rijetka.
Nasmiješila se.
Možda govori istinu, možda doista i jest tako. Možda on vidi ono što drugi nisu, ili su vidjeli, ali nikad nisu toliko snažno marili. Kako god bilo, godilo je. Biti rijedak. Čuti to. Znati to. Imati to.
Rijetka si poput cvijeta u pustinji.
Pretjeruješ, natipkala je uz osmijeh na usnama u iščekivanju da joj to i opet ponovi.
Meni si rijetka.
Stegla je prste zadržavajući se da ne napišu misao. Jer, bojala se to reći. Bojala se priznati. Bojala se uživjeti. Doživjeti. Živjeti.
Toliko si...
Usnama je oblikovala riječ, gutajući joj okus.
... divno rijetka.
... te., izdajnički je prošaptao njen dah.
nedjelja, 09.10.2016.
Crtajući
Volim crtati slike.
Riječima. Drugačije ne znam. U stvari, katkad sam uspijevao na svirkama ljude povesti u vlastite svjetove energije i emocija, ali rijetko. Puno se toga treba posložiti da odsvirana melodija uđe ljudima u tkivo upravo onako kako želiš. Lijepo je kad uspiješ, silno lijepo. Osjetiš se stvarateljem svog vlastitog svemira, sveprisutnim i svemoćnim... tih pola sekunde između zadnjeg udarca po bubnju i prolamanja prvog vriska oduševljenja, uistinu su neopisive. Galaktički orgazam stvaranja svijeta, svijeta po Tama bubnjevima i Marshall pojačalima... ali pustimo to.
Volim crtati slike.
Kad crtam slike, rijetko ih unaprijed imam u glavi. Više se nekako crtaju same. Dođu u mašti, izrone iz sjećanja, doplutaju osjetilima i traže me da im dadem život. Da im oblikujem tijela i ispunim duše. Da im obučem ruho kojem malo tko može odoljeti, da ih uljepšam i uredim i pustim da sujetno uživaju u uzdasima promatrača.
Moje slike.
Bilo bi tako divno kad bi čovjek mogao ravno iz glave, iz treperave, pulsirajuće dubine mozga, projicirati misli i osjećaje pred sebe kao da pušta film u dvorani. Neka svi vide, neka čuju, neka omirišu emociju koja tako žarko žudi postojati sama za sebe, neovisna, kompletna do u zadnji detalj. Ne bi li? Mogli bismo tako jedni drugima ispričati svoje priče, podariti svoje živote, prenijeti svoje najmaglenije čežnje - i nitko se ni sa kime ne bi mogao ne razumjeti. Jer, pokazali bismo sebe do posljednje molekule bića i nitko nikome više ne bi bio nepoznanica.
Ne bi bilo sumnji.
Ne bi bilo tlapnji ni neostvarivih obećanja.
Ne bi bilo laži.
Volim crtati slike.
Volim slike crtati tako da pokažu čitavo svoje lice, ne krijući ništa. Volim kad se moje slike ne moraju boriti sa sumnjama, tlapnjama i tuđim nikad ispunjenim obećanjima. Volim kad se vjeruje da u njima laži nema.
Volio bih da su ravno iz glave, ali nisu. Samo su nacrtane. Samo su moj odraz, prozračan i tek blijedo naznačen.
Volio bih da mogu crtati bolje. Ali ne mogu. Crtam najbolje što znam.
A baš jako volim crtati slike.
subota, 08.10.2016.
Minijaturnoerotični
Diram te.
Toplom paučinom daha pletem ti niti preko baršunaste kože vrata.
Udišeš me... upijaš me... uvlačiš mi ritam srca u svoje vene.
Diram te.
Svilom jagodica prstiju prekrivam ti naježenu kožu grudi.
Izvijaš se... podaješ se... okivaš mi ruke svojim tijelom.
Diram te.
Gladnim vrhom jezika sakupljam okuse tvojih bedara.
Predaješ se... pridružuješ se... zaranjaš u gustu rijeku sreće.
Diram te.
Diram te slutnjom dodira
mirišem te nagovještajem mirisa
slušam ti dah, stenjuć i vlažan u gluhoj tišini svemira
stvaranog samo za nas, za ovaj dodir, za ovaj trenutak.
Diram te.
U očima ti zvijezde zovu...
... diraj me.
petak, 07.10.2016.
Inbitviiinični
Rough and clean... in-between.
Mild and mean... in-between.
Negdje u sredini, nit na svjetlu nit u tmini
stazom koja slijepo luta
koracima brojim dan.
Negdje u sredini, nit na svjetlu nit u tmini
nasred tihog, praznog puta
nedosanjani plešem san.
četvrtak, 06.10.2016.
Fragmentni: pred zoru.
Ljubim ti pramen kose
poljupcem dugim 300 kilometara
dok mičeš trepavicama u snu
na istoku, iza horizonta...
(foto: zora s moga prozora, jutros)
Sviće.
Uistinu?
Da, sviće.
I u...?
Da.
Osjetila rastegnutih uzduž i poprijeko obloguze planete, mrvice zvane ljudima prepliću sudbe. I želje. I snove.
A na istoku...
... tamo iza crte koja dijeli daleko od još daljeg, plima uvijek iznova rađajućeg svjetla krmeljavo puzi zraku... po zraku... po zraku.
I ljubim ti pramen kose
nježno, bez dodira.
A na istoku...
...gdje nebo se boji zorom, rađa se sve što novo jest. Dan... nada... sreća.
I ljubim ti pramen kose
zlatne, snom češljane.
A na istoku...
... ti.
utorak, 04.10.2016.
Fragmentni: nikad ne reci nikad.
Nikad ne reci nikad.
Ta mu je misao već toliko puta proletjela umom da više ni sam nije znao priziva li je zato što želi vjerovati u nju, ili se uistinu obistinjuje. Čini li neku razliku? Ne, zaključio je. Ili je istina ili nije. A ni to ne čini neku razliku jer ionako život iscrta svoj vlastiti uvrnuti scenarij ma u što da ti vjerovao ili ne vjerovao.
Svrnuo je pogled nazad na plavkastu pozadinu na mobitelu na kojoj su plutale linije rečenica. Njegovih i njenih. Jednako uljepšanih osmjehom na kraju, često i smijehom. Palcem je oklijevajući zavrtio tekst unazad da još jednom pogleda rečenicu koja je završila poljupcem, kao da je stvarnost te rečenice ovisila o tome da se redovno provjerava.
A što ćeš ako se zaljubim u tebe?, natipkao je nemirnim prstima.
Prošla je minuta. Pa druga. Pa treća. Prokleta moja jezičina… pomalo se proklinjući, promrmljao je.
Morat ću se onda i ja zaljubiti u tebe.
Nikad ne reci nikad.
Ne jednom u životu, iznenadiše ga stvari koje bi svatko iole normalan smatrao nemogućim; onakve o kojima čitaš da se dešavaju drugima, ali se nikad, ama baš nikad, ne dese tebi. Ni susjedu. Ni prijateljima. Niti ikome koga poznaješ. I paf! – odjednom, nađeš se usred nečeg što… pa, reći da ni sam sebi ne povjeruješ u tom trenu, bio bi tek blijedi eufemizam. Čovječe!
Ne jednom u životu, otkrio je (svaki se put iznova razočaravajući) da sva čuda imaju rok trajanja. Na ovaj ili onaj način, kraj dođe bez najave, metući pritom sve što je bilo i postojalo i ostavljajući mrtva zgarišta tamo gdje su još do maloprije cvjetale kule sreće.
Ne jednom u životu, nikad ne reci nikad pokazalo je i svoju tamnu stranu. Ali skupljajući još svježe mirišuće uspomene sa ruševina nečeg što je bilo građeno za vječnost, svaki je put zaključio da je vrijedilo. Da sve one minute raja, vrijede svih godina pakla za kojeg je već znao da slijedi. Cijena koju naprosto moraš platiti. Cijena koju unaprijed potpisuješ da ćeš platiti.
Tebe je užasno lako voljeti, napisao joj je.
Tebe je užasno lako voljeti.
Čitala je te njegove riječi ne znajući što da odgovori. Nije, htjela je reći, ti ne znaš. Zašto me onda ne vole onako kako ja volim?, krenula je pisati pa obrisala slova. Pokušavala je pogledom proći kroz ekran mobitela, sjevnuti kroz sve te bolne kilometre koji su ih razdvajali i spojiti se s njegovim očima, da vidi, da sazna, da osjeti da li on zaista to može…
Poželjela mu je već prije reći, kad bih se usudila, rekla bih ti da daš sve od sebe, da dokažeš da postoji, da upališ sva svjetla i otjeraš sjene kojih se godinama po kutevima skuplja sve više i sve su tamnije, sve veće, sve bliže dolaze i grabe svojim crnim, koščatim prstima rubove duše vapijuće za suncem.
Poželjela mu je već prije reći, trebam te da me trebaš.
Poželjela mu je već prije reći sve što je željela da bude rečeno njoj.
U tom trenutku… A što ćeš ako se zaljubim u tebe?, ciknuo je mobitel.
Gledala je ekran bez riječi, poput hodočasnika koji pred oltarom čeka hostiju pripremljenu upravo i samo za njega. I tada su joj se prsti sami pokrenuli.
Morat ću se onda i ja zaljubiti u tebe.
Nikad ne reci nikad.
I kad početak već ima kraj, baš tada, upravo tada, nikad ne reci nikad.
Reci uvijek. Reci zauvijek. Reci neizmjerno i beskrajno i neopisivo, postojalo sve to ili ne. Samo nikad nemoj reći nikad.
Nikad je tek suprotna krajnost vječnog.
A vječnost je neizreciva.
Snoplavušni
Sanjao sam veliku, krasnu, rasnu, sočnu plavušu kako me naganja naokolo, a koliko god ja iz petnih žila pokušavao pobjeći, ona mi je stalno bila za petama. I taman kad je pružila ruku da me ščepa – probudilo me.
Imao sam ja oduvijek pravo. Ženu je najlakše osvojiti upravo tako da od nje – bježiš.
Pa čak i u snu.
ponedjeljak, 03.10.2016.
Relativni
Što ti je stisak ruke čvršći, to je sigurnije da će ti pobjeći ono što držiš u ruci.
Premalo svjetla za čitanje uvijek je previše svjetla za ljubljenje.
Previše popijenih lončića kave je... ček, tu sam se zeznuo. Kad je kava u pitanju, ne postoji previše. Iz toga proističe da je fizikalno gledano, kava jedina apsolutna stvar u poznatom svemiru.
S nekim možeš biti mnogo bliži na nekoliko stotina kilometara nego s drugim na tek nekoliko centimetara.
Trebaju ti samo mrvu duže ruke.
