ponedjeljak, 26.09.2016.
Dvopolovični
Nema raja bez pakla. Nema. I to nije ama baš ni u kakvoj vezi sa religijskim strašenjima i prijetnjama koje manipulatori u svećeničkim haljama tako licemjerno nazivaju ljubavlju. Jednostavno - nema. Ne možeš dobiti samo pola. Sve ili ništa.
Nema zvijezda bez mjeseca. Nema. Ne možeš prežmiriti ono što ti se ne sviđa kako bi virnuo samo na ono što želiš vidjeti. Ne ide. Življenje u iluzijama pretvara te i samog u tek privid postojanja.
Nema lijevog bez desnog, nema gornjeg bez donjeg. Nema cjeline bez obje polovice. Neki ljudi provedu život tražeći svoju drugu polovicu. Neki besmislicama o vlastitoj samodovoljnosti lažu i sebe i druge jer su preslabi da bi se usudili tražiti, jer se previše boje onog što bi mogli pronaći. Ništa te ne može tako precizno i istinito ocrtati kao tvoja druga polovica.
Neki pronađu... na barem neko vrijeme.
Nema istine bez laži. Mrzim što je tako, ali tako jest.
Nema sjene bez svjetla. Srećom. Iako, kad vidiš svjetlo, trebao bi znati da ti je sjena odmah iza leđa.
Nema pogleda u sebe, pravog, nenamještenog pogleda u sebe, bez nečeg u čemu se duboko, duboko možeš ogledati.
Poput nečijih očiju.
petak, 23.09.2016.
Psovučji
Ljudi uberu cvijet da bi ga pomirisali. Ili tek bolje pogledali. Potom ga bace.
Ubiju ga, ni okom ne trepnuvši.
Ljudi izreknu riječi jer im tako dođe. Daju obećanja da bi se njima izvukli. Donesu odluke iz čiste dosade.
Povrijede te, ne osjetivši ni trun žali.
Zavidim mizantropima. Lakše je mrziti nego prihvaćati.
Ljudi, katkad, kao, vole. Katkad, kao, bivaju sposobni biti sretni dajući, bez da budu željni uzimanja. Taj katkad traje kratko, pokazujući da nikad ni nije baš bio iskren.
Iskrenost je tek hipotetička ljudska vrlina.
Što želim reći? Ne znam.
Možda tek osjećam potrebu, staru, dobro znanu potrebu, da viknem da je car i dalje gol, hraneći pritom zluradog vuka koji uvijek pouzdano osjeća čime može uznemiriti sve one koji su ga učinili onim što jest.
A pas pritajeno motri iz sjene, čekajući da se pojavi ruka koja će opet hraniti njega.
ponedjeljak, 19.09.2016.
Fragmentnomorski
Na samom rubu bisernom pjenom ukrašenog plavetnila, prestaju misli. Prestaju mirisi. Prestaju zvukovi, svi okusi otklize u beskonačno slano, svi osjeti bivaju zbunjeno pogašeni mokrim i hladnim i mokrim i skliskim i mokrim i...
Ulazim u more.
Iza mene, na samom rubu biserne pjene, neuredne su hrpe uspomena, nadanja, iskustava i odluka koje ni o čemu nisu ništa odlučile, poput stare, izgužvane odjeće, odbačene bespotrebnošću daljnjeg postojanja.
Ulazim u more.
I mokro je i hladno i mokro i sklisko i mokro i...
Ulazim u more.
U ušima mi je šum bezbrojnih milenija, u očima mi je tirkiz nepreglednih generacija evoluiranih iz zamalo ničeg u zamalo nešto. U prstima mi je slutnja dodira koji uistinu ne postoji - svo moje biće instiktivno žudi povratku u prastanicu i svaki pokret, svaka nemušta kretnja, svaki titraj tkiva sve je dalje od svjesnog mene.
Vani, iza smrtonosno nježne granice, čekaju me moje otresene hrpice, vrebajući moj povratak na suho kako bi se ponovno ulijepile u mene. Unutra, u tirkiznomokrom svijetu sveobuhvaćenom smrću zabranjenog udisaja, sve je čisto... toliko prepuno čisto da mi svaki atom kože proživljava svoj mali, neopisivi mikroraj. Inside out. More, poput ničeg drugog što postoji, biva tkivo kojeg kao da sam čitavog života čekao biti dio; i vabi, mami, poziva... udahni... udahni... prepusti se...
Nedostaje mi more.
Nedostaje mi biserna pjena i nebrojeni valići koji strpljivo, nebrojenim milenijima, mokro vuku kamenčiće i grade mrvičak plaže, utisnut u stijenje samo za mene.
Nedostaje mi... ući. Ostaviti iza sebe sve. Iza baršunasto nježne granice koja dijeli život od smrti, ostaviti sebe. Pa makar se i morao vraćati, svaki put iznova u vječitoj bezuspješnosti bježanja od sebe samog.
Nedostaje mi.
nedjelja, 18.09.2016.
Predjesenji
Miris pečenih kestena, klinčića uvijenih u alkoholnu omamu kuhanog vina, raskoš crvenog, narančastog i žutog lišća u jedinstvenoj ljepoti kakvu ima samo ono što umire…
(sjedeći na naslonu klupe u parku, crnim jagodicama prstiju gulili smo pečenu koru s kestenja i hranili jedno drugo)
… ali, ne volim jesen.
Ne zbog kiša. Ni tmurnog neba. Ni prohladnih, vlažnosivih dana koji ti se zavuku iza očiju i gnjecavim nemirom ti pune um.
Ne volim je jer svaka mi jesen protegne sjećanja na sve jeseni koje su donijele prekide, gubitke i rastanke. Uvijek, ili zamalo uvijek, u jesen. Tek katkad u zimu. Započne proljećem ili ljetom, završi jeseni ili zimom. Čak, obično prvom koja uslijedi. I kako da onda ne postaneš traumatiziran kišnim nebom i žutim lišćem i sivim teškodnevicama razarajuće stvarnosti…
(Ja više ne mogu ovako. Ovo više ne ide. Nisam više sretna. Žao mi je, ali -ili-ili-ili-ili- kako god ta rečenica bivala izrečena, značila je uvijek isto, baš kao što je moje pitanje što sam to, zaboga, loše učinio, uvijek ostajalo neodgovoreno)
Volio bih da mi jedna jesen bude drugačija. Da postane početkom umjesto svršetkom. Da musavim prstima nespretno očistim vruću ljusku i nekome kestenom rastvorim osmijeh. Da srkanjem mirisnog kuhanog vina opečene jezike međusobno blažimo poljupcem. Da zagnjurim nos u nečiju mokru kosu i nasmiješim se u vrat, da osjetim toplinu prstiju koji se prepliću s mojima, da mi sve sjene srca budu razbljesnute sjajem nečijih očiju. Volio bih. Ne znam bih li se usudio ne pobjeći od toga, užasnuto prepoznajući vječno ponavljajući deja vu, ali ipak, da – volio bih. Pa da i unaprijed znam da će i opet sve biti isto, neka.
Kako inače biti živ?
Vjerovao sam, štoviše iskusio sam, da nada uistinu umire zadnja. Kad je sve drugo već davno pokopano i izblijedilo, nada još uvijek tinja… i toliko se tiho i sporo gasi da na koncu ni ne opaziš kad je više nema; kad je zaista gotovo; kad je knjiga konačno zatvorena.
Nada umire zadnja, no nije besmrtna. Nešto je drugo doista besmrtno i nikad, nikad ne nestaje, ma koliko se čovjek borio protiv toga. Čežnja.
I pitam se…
… hoću li ikad postati prestar za nju.
