petak, 23.09.2016.
Psovučji
Ljudi uberu cvijet da bi ga pomirisali. Ili tek bolje pogledali. Potom ga bace.
Ubiju ga, ni okom ne trepnuvši.
Ljudi izreknu riječi jer im tako dođe. Daju obećanja da bi se njima izvukli. Donesu odluke iz čiste dosade.
Povrijede te, ne osjetivši ni trun žali.
Zavidim mizantropima. Lakše je mrziti nego prihvaćati.
Ljudi, katkad, kao, vole. Katkad, kao, bivaju sposobni biti sretni dajući, bez da budu željni uzimanja. Taj katkad traje kratko, pokazujući da nikad ni nije baš bio iskren.
Iskrenost je tek hipotetička ljudska vrlina.
Što želim reći? Ne znam.
Možda tek osjećam potrebu, staru, dobro znanu potrebu, da viknem da je car i dalje gol, hraneći pritom zluradog vuka koji uvijek pouzdano osjeća čime može uznemiriti sve one koji su ga učinili onim što jest.
A pas pritajeno motri iz sjene, čekajući da se pojavi ruka koja će opet hraniti njega.
