ponedjeljak, 19.09.2016.
Fragmentnomorski
Na samom rubu bisernom pjenom ukrašenog plavetnila, prestaju misli. Prestaju mirisi. Prestaju zvukovi, svi okusi otklize u beskonačno slano, svi osjeti bivaju zbunjeno pogašeni mokrim i hladnim i mokrim i skliskim i mokrim i...
Ulazim u more.
Iza mene, na samom rubu biserne pjene, neuredne su hrpe uspomena, nadanja, iskustava i odluka koje ni o čemu nisu ništa odlučile, poput stare, izgužvane odjeće, odbačene bespotrebnošću daljnjeg postojanja.
Ulazim u more.
I mokro je i hladno i mokro i sklisko i mokro i...
Ulazim u more.
U ušima mi je šum bezbrojnih milenija, u očima mi je tirkiz nepreglednih generacija evoluiranih iz zamalo ničeg u zamalo nešto. U prstima mi je slutnja dodira koji uistinu ne postoji - svo moje biće instiktivno žudi povratku u prastanicu i svaki pokret, svaka nemušta kretnja, svaki titraj tkiva sve je dalje od svjesnog mene.
Vani, iza smrtonosno nježne granice, čekaju me moje otresene hrpice, vrebajući moj povratak na suho kako bi se ponovno ulijepile u mene. Unutra, u tirkiznomokrom svijetu sveobuhvaćenom smrću zabranjenog udisaja, sve je čisto... toliko prepuno čisto da mi svaki atom kože proživljava svoj mali, neopisivi mikroraj. Inside out. More, poput ničeg drugog što postoji, biva tkivo kojeg kao da sam čitavog života čekao biti dio; i vabi, mami, poziva... udahni... udahni... prepusti se...
Nedostaje mi more.
Nedostaje mi biserna pjena i nebrojeni valići koji strpljivo, nebrojenim milenijima, mokro vuku kamenčiće i grade mrvičak plaže, utisnut u stijenje samo za mene.
Nedostaje mi... ući. Ostaviti iza sebe sve. Iza baršunasto nježne granice koja dijeli život od smrti, ostaviti sebe. Pa makar se i morao vraćati, svaki put iznova u vječitoj bezuspješnosti bježanja od sebe samog.
Nedostaje mi.
