Davno već, pročitah da je ljubiti ženu kao da sviraš violinu. Umjetnik koji u ruke nježno primi Stradivari i poleti u bezgranične visine mašte, fascinantnom vještinom pletući neponovljivu melodiju.
Violina je divan instrument. Kojeg ne znam svirati.
A i kad promislim, žene bih prije opisao kao harfe. Ne jedna točka i ne jedna žica - nego preplet dodira, pažljivo biran, uvijek nježno čvrst, mameći melodiju da slijedi titraje prstiju baš kao što žena dubinom svog iščekujućeg daha slijedi vrhove prstiju i njihove nagovještaje.
Harfa je predivan instrument. Kojeg također ne znam svirati.
Znadem svirati bubnjeve.
Nikad nemojte svojoj dragoj na dupetu otprašiti Ramonese. I nemojte me pitati otkud to znam.
U stvari, htio sam napisati nešto lijepo o tome kako je voditi ljubav sa ženom koju voliš, doista nalik sviranju na vrhunskom instrumentu. Tko zna stvarati glazbu, zna o čemu pričam. No, nikad nisam pisao nešto o čemu bih pisao napamet. Uvijek mi pomogne iskustvo. Pokoja uspomena, katkad. A violine, harfe... eto, tu nisam doma i gotovo.
I sad bi tu trebala biti nekakva usporedba sa vođenjem ljubavi, neka kontrametafora koja bi me vješto izvukla iz katastrofe u koju sam se sam zakopao.
Nema je. Niti će je biti. Naprotiv, iskreno ću priznati da dotaknuti ženu, uvijek je kao da mi je prvi put. I uvijek učim ispočetka. I sretan sam kad nešto naučim i budem nagrađen.
Osjećaš nekog... blizu, toliko blizu...
Već i samo to, da i nema ničeg drugog... sve violine i harfe svijeta, zar bi to mogle zamijeniti?
I feel you...
Post je objavljen 20.10.2016. u 19:45 sati.