utorak, 04.10.2016.
Fragmentni: nikad ne reci nikad.
Nikad ne reci nikad.
Ta mu je misao već toliko puta proletjela umom da više ni sam nije znao priziva li je zato što želi vjerovati u nju, ili se uistinu obistinjuje. Čini li neku razliku? Ne, zaključio je. Ili je istina ili nije. A ni to ne čini neku razliku jer ionako život iscrta svoj vlastiti uvrnuti scenarij ma u što da ti vjerovao ili ne vjerovao.
Svrnuo je pogled nazad na plavkastu pozadinu na mobitelu na kojoj su plutale linije rečenica. Njegovih i njenih. Jednako uljepšanih osmjehom na kraju, često i smijehom. Palcem je oklijevajući zavrtio tekst unazad da još jednom pogleda rečenicu koja je završila poljupcem, kao da je stvarnost te rečenice ovisila o tome da se redovno provjerava.
A što ćeš ako se zaljubim u tebe?, natipkao je nemirnim prstima.
Prošla je minuta. Pa druga. Pa treća. Prokleta moja jezičina… pomalo se proklinjući, promrmljao je.
Morat ću se onda i ja zaljubiti u tebe.
Nikad ne reci nikad.
Ne jednom u životu, iznenadiše ga stvari koje bi svatko iole normalan smatrao nemogućim; onakve o kojima čitaš da se dešavaju drugima, ali se nikad, ama baš nikad, ne dese tebi. Ni susjedu. Ni prijateljima. Niti ikome koga poznaješ. I paf! – odjednom, nađeš se usred nečeg što… pa, reći da ni sam sebi ne povjeruješ u tom trenu, bio bi tek blijedi eufemizam. Čovječe!
Ne jednom u životu, otkrio je (svaki se put iznova razočaravajući) da sva čuda imaju rok trajanja. Na ovaj ili onaj način, kraj dođe bez najave, metući pritom sve što je bilo i postojalo i ostavljajući mrtva zgarišta tamo gdje su još do maloprije cvjetale kule sreće.
Ne jednom u životu, nikad ne reci nikad pokazalo je i svoju tamnu stranu. Ali skupljajući još svježe mirišuće uspomene sa ruševina nečeg što je bilo građeno za vječnost, svaki je put zaključio da je vrijedilo. Da sve one minute raja, vrijede svih godina pakla za kojeg je već znao da slijedi. Cijena koju naprosto moraš platiti. Cijena koju unaprijed potpisuješ da ćeš platiti.
Tebe je užasno lako voljeti, napisao joj je.
Tebe je užasno lako voljeti.
Čitala je te njegove riječi ne znajući što da odgovori. Nije, htjela je reći, ti ne znaš. Zašto me onda ne vole onako kako ja volim?, krenula je pisati pa obrisala slova. Pokušavala je pogledom proći kroz ekran mobitela, sjevnuti kroz sve te bolne kilometre koji su ih razdvajali i spojiti se s njegovim očima, da vidi, da sazna, da osjeti da li on zaista to može…
Poželjela mu je već prije reći, kad bih se usudila, rekla bih ti da daš sve od sebe, da dokažeš da postoji, da upališ sva svjetla i otjeraš sjene kojih se godinama po kutevima skuplja sve više i sve su tamnije, sve veće, sve bliže dolaze i grabe svojim crnim, koščatim prstima rubove duše vapijuće za suncem.
Poželjela mu je već prije reći, trebam te da me trebaš.
Poželjela mu je već prije reći sve što je željela da bude rečeno njoj.
U tom trenutku… A što ćeš ako se zaljubim u tebe?, ciknuo je mobitel.
Gledala je ekran bez riječi, poput hodočasnika koji pred oltarom čeka hostiju pripremljenu upravo i samo za njega. I tada su joj se prsti sami pokrenuli.
Morat ću se onda i ja zaljubiti u tebe.
Nikad ne reci nikad.
I kad početak već ima kraj, baš tada, upravo tada, nikad ne reci nikad.
Reci uvijek. Reci zauvijek. Reci neizmjerno i beskrajno i neopisivo, postojalo sve to ili ne. Samo nikad nemoj reći nikad.
Nikad je tek suprotna krajnost vječnog.
A vječnost je neizreciva.
