Ne znam koliko sam puta u životu rekao tu rečenicu. Tisuću? Dvije? Desetak tisuća? Tko bi brojao... sigurno je samo jedno, nikad to nisam rekao tek tako. Nedostaješ mi.
Zašto je to tako teško reći? Zašto se ljudi toliko boje to izreći? I ono što mene najviše muči, zašto toliki ljudi, kad to čuju, osjete pritisak, strah i nelagodu?
Ne, ne razumijem. Jer jedino što iz svega toga proizlazi jest da ako te plaši nekome nedostajati, to samo znači da toj osobi niti ne želiš biti blizu. Ma što god da pričao, ma koliko god da joj laskao.
Zaista, nemoguće je pamtiti koliko sam puta u životu rekao tu rečenicu. Ali, vrlo mi je lako pamtiti koliko sam puta kao odgovor čuo - kako je to lijepo čuti!
Jer, bilo je to vrlo malo puta.
Jer, a zaista to spada pod vjerovali ili ne, samo mi je jednom netko to rekao. Tek jednom. Maločas. Pred niti pet minuta.