.
.
.
Emajl:
suton.
.
Titraj svjetla iz mraka daleke prošlosti, jedna od onih stvari koje ti promijene dan, sadašnjost, ponekad i život, ali zasigurno promijene dojam jutarnje kave. Iskrica koju si sačuvao negdje duboko, duboko iza svega drugog, sasvim nesvjestan da si je uopće i sačuvao. Dok ne zatitra ničim izazvana, dok ne zaiskri prepoznavanjem - i u djeliću sekunde, to je i opet svjetlo koje nikad ni nije bilo ugašeno, ne sasvim, ne zauvijek, svjetlo koje pamtiš kao toplo i ugodno i ako si na njega i opekao prste, davno si to već zaboravio.
Ne mogu shvatiti ljude koji žive pamteći loše stvari, koji hrane povrijeđeni ego upravo onime što ga je i povrijedilo, ili za što su uvjereni da ga je povrijedilo. Čemu to? Da se ne bi oprostilo? Da bi se jednog dana osvetilo? Da bi se dobilo što, osim vječnog grebanja vlastitih rana koje je samo sebi svrha? Prošlost je kakva jest, neće je promijeniti ničija tvrdoglavost. Ako je boljela, zar nije dovoljno da je boljela tada kada jest, zar mora boljeti kroz čitav život? Kome to pomaže?
Moje su uspomene divne, a one koje nisu, bit će. Vrijeme će s njih nježno obrisati koricu trpkosti i ostaviti čistu srž ugode. Znam da hoće jer i dosad jest. I volim što je tako jer kad me nešto neočekivano vrati u neka davna vremena, kad me neki titraj svjetla podsjeti na raskoš boja koje bjehu njime osvijetljene... sjetan sam i sretan sam. Sjetan što je prošlost samo prošlost i sretan što imam toliko toga da me čini sjetnim.
Titraj svjetla. Zvuci pjesme. Moje su uspomene uvijek tople, trajno grijane mikrovalovima srca.
Hello, mrs. Robinson...
Hey hey... hey.