srijeda, 20.07.2016.
Vješajući
Volim vješati robu.
Svi imamo nekakav svoj čin… neću reći odrastanja jer to je još bilo milijun milja od bilo kakve stvarne odraslosti, ali čin koji nam je probudio osjećaj da smo dio svijeta odraslih. Da pripadamo. Da i mi možemo sve što i oni.
Nekome, to je bilo paljenje prve cigarete. Nekome prvi seks. Nekome prvi gutljaji alkoholnog pića. Nekome samostalan put nekamo… meni, to je bilo prvi put kad sam si sam oprao robu i točno pamtim, vješajući je na balkonu, kako sam se osjećao važno.
Ne znam kako drugi, ali meni se doma bilo teže izboriti da si sam operem robu nego da pušim ili pijem ili kasno navečer dovedem curu u svoju sobu. Možda mi baš zato sve to i nije značilo nešto toliko posebno, koliko ono što mi moja naporna ja-sve-moram-raditi-za-tebe stara nikako nije puštala da radim. Zgodno je to, klinci koje tjeraju da budu samostalni – neće. Meni se praktički branilo, pa me to samo naučilo odlično kuhati i sve raditi puno bolje od stare.
I tako sam ja tada uživao u sunčanom popodnevu vješajući svoje majice otvarajući si time vrata svijeta.
Volim vješati robu kad sam u vezi.
Vrlo se brzo desi da kod mene ostane nešto njenog rublja i uvijek sam jedva čekao ponosno ga opranog vješati izmiješanog sa mojim. Njene i moje gaćice naizmjence, simbolizirajući prisnost. Mda, kad god sam to rekao naglas, zvučao sam smiješno. No meni to znači. Znači mi to učiniti, znači mi to gledati, znači mi u ormaru odvajati dio polica da budu njene.
To sam tužniji kad te police opet ostanu prazne.
Volim vješati robu, što ću.
Ali i dalje mrzim peglanje.
