Baš sam se danas bavila mišlju kako mi je možda upravo sada pravo vrijeme kako bih potražila stručnu pomoć i porazgovarala s nekim o svom problemu, s nekim tko mi možda može više pomoći nego što mogu ja sama sebi.
U našim glavama svi imamo svakakvih problema, briga, izazova.
Nema osobe na svijetu koja živi savršen i sretna život bez razmišljanja, samo analiza, propitkivanja i bez izazova.
Pored svih izazova koje nosim svakodnevno u svojoj glavi, sama sa sobom, rješavam ih sistematski i polako, razgovaram o njima, dijelim ih s drugim ljudima, educiram se, otvoreno i bez imalo srama razgovaram o njima pokušavajući naći rješenje na što lakši i ugodniji mogući način.
I ne sramim se, dapače, sva sam si važna kad moram riješiti sama sa sobom.
Jedan od mojih dugogodišnjih izazova koji mi zadaje sve više i sve veće muke je moje skupljanje raznoraznih stvari, vezivanje za njih... Jednom riječju - strašno!
Otac mi je umro prije nešto više od 4 god. i jedino što mogu reći da ja i dalje čuvam njegove opuške koje sam sasvim slučajno našla u garaži.
Debelo sam svjesna svog problema jer mi gotovo svakodnevno postaje sve veći i veći i sve me više guši kako u glavi tako me guši i u mom životnom prostoru.
Fino krenem čistiti svoj ormar, izvadim svu garderobu iz ormara jer skoro ništa od robe koju sam uredno naslagala ne nosim, jer, ili mi ne odgovara veličina, ili mi je de mode, ili sam promijenila đir - uglavnom, ne nosim!
I onda iznad svakog odjevnog predmeta gatam, što ću s njime, baciti, pokloniti, što?
Naravno, opet sve uredno vratim u ormar uvjeravajući samu sebe kako će mi možda ipak jednom zatrebati jer moda se vraća (tu ne razmišljam da ja ne vraćam kile koje sam naslagala) ili se tješim da nešto ne mogu dati/pokloniti jer sam baš taj komad skupa platila pa mi je šteta?!
Nije tu stvar samo odjeće.
Nailazim već godinama na problem odvajanja od djetetovih crteža, njegove odjeće, igračaka, tatinog alata, okrhnutih šalica i suvišnih servisa, kamenčića s ne znam kojih sve plaža i iz kojih godina... Maminog porculana iz Češke?! Wtf?
Ponekad se uhvatim u koštac sama sa sobom pa se ohrabrim i dam si priliku da se riješim suvišnih stvari ali to nije samo tako, nije jednostavno.
Bacanje, darivanje, rješavanje - to je proces, to je nešto što traje, odvajanje, razmišljanje, tuga i naravno na kraju dolazi famozno preispitivanje; jesam li učinila ispravno?
Oduvijek se divim prijateljicama koje svoj životni prostor tako lako rasterete bez imalo pitanja, stajanja, razmišljanja, bez imalo ičega....
Stvarno im se divim jer ja to ne znam, ja to ne mogu, mene to sve boli, sve mi je uspomena na nešto.
Jedino što znam da sam svjesna svog problema, da radim na njemu a rezultat će doći kad dođe...
Ne znam kako vi, ali meni u mojoj glavi sve te stvari "trebaju" a ustvari mi nikad niti ne zatrebaju, ma ni ne sjetim se da ih uopće imam, ali neka su one tu sa mnom...
