Mi smo totalni robovi navika.
Mi ljudi smo totalni robovi svojih navika i divan je to osjećaj kad to spoznaš, ali baš kad to onako iskreno i istinski spoznaš u sebi.
Jednom davno prije zaista puno godina su meni poneki moji produhovljeni i mudri prijatelji govorili kako čovjek ustvari ništa ne treba, tada to nisam shvaćala, nije mi to bilo jasno. U biti, bilo mi je jasno, ali bilo mi je to samo teoretski jasno i ajmo reći razumljivo jer sam to tada pročitala u nekoj knjizi ili sam to od nekog čula pa sam onda malo o toj temi promišljala u svojoj glavi i onda mi je ta spoznaja kao postala razumljiva.
Ali tek sada nakon toliko i toliko i toliko godina, nakon toliko pročitanih knjiga i foruma, nakon toliko razgovora s raznim ljudima i nakon niza raznih situacija u mom životu – ja tek sada mogu reći da ja tu rečenicu o robovanju mogu zaista iskreno potvrditi, razumijeti i sa sigurnošću reći da je to upravo tako i nikako drugačije. Koji je to blagoslov kad dođeš sam to spoznaja u životu i kad ih postaneš svjesan. Divota...
Sve je počelo i ne baš tako sjajno kako je na kraju ipak ispalo. Počelo je s cigaretama. Godinama se već borim s pušenjem, kao - sad pušim, pa se onda kao ufuravam da prestajem pušiti, pa onda poludim pa skurim cijelu kutiju u hipu, pa onda ne prestajem pušiti i tako stalno. Svakom pušaču su sve ove situacije dobro poznate.
Međutim, neki dan mi se dogodila situacija da moram hitno izvaditi zub, odem i izvadim ga i naravno da me je boljelo za umrijet još 7 dana nakon vađenja zuba, ali kao pravi pušač, svi bolovi se lakše podnesu ako zapališ tu i tamo koju. Doslovce sam zapalila tu i tamo koju jer nisam mogla ni pušiti, u biti, od bolova nisam toliko niti uživala u cigareti. I tako dan po dan, sve mi je spontano manje trebala cigareta, ali baš spontano i bez forsiranja da bih neki dan sjela i zapitala samu sebe: Jesam li danas uopće zapalila koju?
S laganim odmakom od nekoliko dana sam shvatila da sam ja spontano i bez ikakvog razmišljanja u biti ostavila cigaretu i da mi uopće nije potrebna, da mi uopće ne fali, da je ne trebam. Shvatila sam da je to samo jedna navika i da sam postala rob navici koja se zove pušenje...
Isto tako...Prije neki dan radi nekih kvarova sam ostala bez interneta doma. Ajmo, odmah frka, nema interneta, zovi operatera, histerija po kući jer nema neta, zovi opet operatera jer je obećano da će kvar riješiti za 24 sata a još nisu, bezglavo provjeravanje kompa – jeli internet stigao, ajmo opet zvati operatera i udri po njima jer su oni ovakvi i onakvi i bla, bla, bla..... Dakle, klasična i svima poznata priča.....
Neki dan opet ja sjedim i mislim si, pa uopće nije loše bez neta, u biti – ne fali mi, čak mi i ne treba baš toliko, imam više vremena za druge stvari – opet sam nesvjesno postala rob nečeg što se zove net. Ma nije to pravo robovanje, već nekako spontano počneš čitati jedno pa se udubiš pa onda čitaš drugo, pa iz teme u temu pa prođe koji sat a da ni ne skužiš.. Znam nekad dočekati svitanje čitajući po netu...
Tek sada sam shvatila koliko smo skloni robovati svojim navikama i koliko im podilazimo i koliko se bezuspješno borimo protiv njih. Sve si misliš – ja nisam jedan od takvih robova – ma jesi, svi smo i tek kad ti nešto oduzmu onda shvatiš koliko si o tome ovisan i koliko, kao ne možeš bez toga.
Zaista se bez svega može, nije to čak i neki problem....
