Ima jedna vrsta žena koje su rođene da budu patnice, ali baš one prave iskonske patnice.
Njh nitko ne razumije, sve ide preko njihovih i samo njihovih leđa, nikad ništa nije dobro dok to ne učine one same, nitko ih ne razumije, onako kako njih boli kad su bolesne e pa tako nikog nikada nije boljelo već samo njihi naravno da to ntiko ne može razumijeti. Naravno, kad njih ne bude svijet će stati jer one su te koje pokreću neke svoje mikro svijetove.
One su žrtve svojih muževa, one su žrtve svoje djece, one su žrtve svog posla, one su se rodile da budu žrtve ovog svijeta...
Kad to slušam odmah pomislim, jebeno opasna spika u glavi. Kakav ti mora biti mentalni sklop da moraš tako razmišljati. Mora biti opako sjeban čini mi se.
Inače u životu nekako izbjegavam druženje s takvim ljudima jer me najčešće iscrpe i nepotrebno opterećuju ali nekad nemam izbora i moram poslušati sve te jadikovke i priče tih žena kvazi patnica.
Kad bolje poslušaš priču shvatiš da to sve što izlanu i nije tako strašno i nije tako grozno, na kraju krajeva, kome je danas ili bilo kada lako? Nikom!
Svatko nosi svoj križ života onako kako zna.
A onda opet pitam se čemu sve takve priče?
Radi toga da bi podigle nešto što se zove vlastita cijena?
Da se izigrava žrtva pred cijelim svijetom?
Od stalnog i upornog samosažaljevanja da li nam je lakše?
Mislim da nam onda nije lakše već samo teže i samo više boli, prema tome čemu to? Nije li bit priče da si olakšamo ako već ne možemo fizički onda barem da si nekako posložimo kockice u glavi da nam bude nekako lakše kročiti kroz život, to je nešto što meni recimo i ima nekakav smisao. Ali stalno kukanje, plakanje i fokusiranje isključivo i samo na ono crno i loše i nije baš neka životna sreća, barem ne meni.
Ali, sto ljudi, sto ćudi.
Neki ljudi se jednostavno znaju samo dobro osjećati u koži patnika i očajnika jer možda drugačije i ne znaju ili možda zato što im je tako lakše. Iako ne znam kako ti može biti tako lakše jer te svoje priče možeš isfurati koji put, ali vremenom dopizdiš okolini i nitko te više ne želi slušati, tada se desi ono najgore - ostaješ sam....
I opet naravno ne valja, jer one su ostale same, pored svega što su učinile za svijet, za supruga, za djecu, za jebenu svekrvu, sve su im dale a tako im se vraća - na kraju su ostale same i neshvaćene. Svijet je baš nezahvalno mjesto u očima takvih ljudi, da ne kažem samo žena jer ima i muškaraca upravo takvih karakternih osobina.
Kad pričam s takvim pojedinim personama pokušavam im objasniti da će sve ići svojim tokom i ako one ne doprinesu svojim kvazi mukotrpnim radom i tako sve u životu ide nekim svojim tokom i nemaju baš one tu neku veliku ulogu bez obzira koliko se one gurale i nametale i veličale svoje postojanje u svojim mikro svijetovima.
Ali ne, one moraju sve, moraju sve same i to upravo sada kada su one zamislile jer ako to one ne učine baš tada neće nitko i nitko ne zna to napraviti upravo tako dobro kako to one same naprave...
E pa onda im ja često kažem - onda lijepo radi sve sama i kako znaš a mene ne jebi s tim pričama i samo nauči voljeti sebe, jer da imalo voliš i poštuješ sebe onda si to ne bi radila draga......
