Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

ponedjeljak, 07.10.2013.

Jesensko čišćenje ....

Jesen je...

Volim reći da nekako živim sukladno s godišnjim dobima, možda nekim naopakim redom, ali to je tako kod mene, često bude sve nekako naopako.

Jesen u meni uvijek budi neke nove osjećaje. Jesen me uvijek i ispočetka tjera u neku reviziju svog života, neko čišćenje. Na jesen radim životnu računicu, podvlačim neke nove crte i izračunavam gdje sam stala, što mi je još ostalo.
Vremenom su mi te računice postale preteške, životne revizije su mi svake godine postale sve teže i teže, nekako ih bolnije nosim. Teško mi je s njima, a opet bez njih ne mogu.

Pitam se često što ima veze s time?

Valjda ovo jesenje vrijeme, doba kiša i magla. Upravo to doba tjera me u izolaciju, postajem asocijalna i bježim od cijelog svijeta, ne priča mi se i ne druži mi se baš previše. Kad je jesen imam gorku potrebu biti sama sa sobom, tako mi je najbolje. Mnogi će reći pa kako tako?
Jednostavno tako, tako funkcioniram već 30 i kusur godina i tako mi paše. Asocijalnost i bijeg nema veze s ljubavlju prema onima koji me okružuju, volim ih i dalje istim intezitetom i ništa manje, upravo ta asocijalnost ima veze s ljubavlju prema samom sebi.

Ponekad je potrebno biti sam sa sobom. Spoznati malo i sebe, osvijestiti samog sebe, popričati sa samim sobom. Stati i okrenuti se iza sebe, pogledati onu prošlost i ono jučer širom otvorenih očiju u crno bijeloj tehnici i bez imalo uljepšavanja...

Neki će reći, to boli - pa neka boli, bol oslobađa... Mora ponekad i boljeti. Da bi znali kako je kad ne boli, kako je znati veseliti se osjećaju ne boli moramo spoznati ono suprotno, moramo spoznati bol u svim svojim dubinama i bojama....

Jesen me tjera na ovakve tekstove, možda ne jesen, možda je problem u ovoj kiši vani. Možda je problem što su neke jake i intezivne planete ušle u znak škorpiona, možda je i to, ne bih znala... Škorpion je dubina, on je onaj crno bijeli svijet, na kraju krajeva i ja sam jedan fucking škorpion koji mi daje neopisivu snagu, ali isto tako me i neopisivo pokopa do samog dna same sebe....

Promatrajući sebe osjećam da su mi boli s godinama postale prebolne, da su mi tuge s godinama postale pretužne, sve to nešto ima onaj prefiks pre....Pretužno, prebolno, presretno, prelijepo, prestresno... Opet iz krajnosti u krajnost, iz preboli u presreću, opet nema sredine, to se uvijek ponavlja ispočetka....Ne znam drugačije osim iz krajnosti u krajnost, nisu me nikad naučili za sredinu, ili sam na vrhu i letim, ili sam na samom dnu odvratne blatne kaljuže previrući po samoj sebi otkrivajući nove dubine stare poznate prijateljice tuge i ostalih precrnih njenih pratilaca koji su nam uvijek tu negdje oko nas u životu i samo čekaju kada ćemo pasti da nas zarobe svojim odvatnim i ljepljivim pipcima...

Možda sve ovo neko crnilo ima veze i s godinama. Mnogi će reći, pa još si mlada - da, mlada sam, jesam, uvijek ću i takva ostati jer mi je duh mlad, duh je ono što nikad ne stari i vjerojatno ću i na samrtnoj postelji biti puna duha i crnog humora, ali dođe ti trenutak kad postaneš svjesan da stariš, da vrijeme prolazi.

Postaneš svjesan da si svake sekunde stariji i da se ova sekunda koja je upravo prošla dok ispisujem samo jednu riječ, nikad više neće vratiti, nikad je nećeš moći vratiti natrag. Gotovo je, došla je i prošla, nema reprize...

Reprize postoje samo u teatru, ne i u životu....

Shvaćam s godinama da su mi te tuge postale još tužnije, nekako više bole. Jesen otvara neke stare brazde koje su u meni već godinama. Kako je došla jesen tako i ja otvaram te ladice same sebe i gledam, promatram, vadim stvari iz njih, brišem prašinu s nekih emocija i čudim se.....Pitam se, pa kada je to bilo? Kako li je to moralo biti?

Svaki taj trenutak proživljavam ponovo i ispočetka, ne istim intezitetom jer sjećanja su već lagano i izbljedila, ali te neke emocije koje izlaze su intezivnije ili ih možda ja samo malo teže podnosim jer me život do sada već onako poprilično našamarao, pa više i nisam tako jaka i otporna kao nekad davno... Nisam otporna na emocije, lakše se rastužim, brže se rasplačem, ali ok, sve je to ljudski, sve to ide u rok službe na ovom svijetu...Emocije treba pokazivati, ne treba bježati od njih, ne treba ih se sramiti, te emocije to smo samo mi, mali i jednostavni ljudi....

Obožavam jesen radi svega ovoga što ona budi u meni..... Kiše, magle, hladnoća, izolacija, asocijalnost, ljubav prema samom sebi, istraživanje samog sebe......Neprocijenjivi su ti jesenski trenuci, tako mali a ustvari tako beskonačno vrijedni za svakog od nas.....


- 19:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #