Baš malo razmišljam koliko puta me u životu koštala moja pogana jezičina.. Koštala me, koštala i to jako me koštala...Uuuuufff, kad samo pomislim i mene sada boli.
Kad samo malo promislim koliko sam puta drage ljude popvrijedila tim mojim ubojitim oružjem. Toliko puta da i mene ponekad zaboli, ali riječi su poput odapete strijele, jednom kad je odapneš, nema više povratka, odu u beskonačnost...
I sve je super kad to druga strana kojoj su te riječi upućene to ne čuje ili jednostsvno radi mira u kući - prečuje, ali, takve riječi ne samo da se čuju već se i usjeku negdje duboko u nas...
Godinama nosimo ožiljke upućenih nam riječi i čekamo da vrijeme napravi svoje i da padne prašina na njih te ih barem djelomično pokrije, da se barem djelomično zaborave...
Teško se teške riječi zaborave....
Tako ja već sa svojom jezičinom godinama vodim borbe. Borimo se stalno jedan s drugim, nadmećemo se, on bi van da nešto kaže a ja ne dam. Tko pobijedi u toj borbi? Najčešće on, jer i kad želim prešutiti neke stvari ja ne mogu, ako ne kažem što mislim, onda mislim da bih mogla eksplodirati, valjda bih na dupe progovorila, ali to mora izaći iz mene.
I znam da to ponekad i nije dobro, i znam da će me ponekad i dobro koštati, ali šta ću - ja moram reći pa kud puklo da puklo, a najčešće pukne i to pošteno pukne po nečijoj kičmi...
Nekad se ulovim kako mudro obilazim oko nekog, kao neki predator i polako ga pletem u verbalnu mrežu i navlačim na neku temu samo kako bih rekla što mislim o toj zanimljivoj tematici...
Pa čak i ako onog drugog ne zanima, ja moram svoje mišljenje izbaciti iz sebe jer ono u meni kuha, kuha, kuha i tako sve dok ne prokuha, a kad prokuha onda je to izuzetno gadno...
To je ono nešto što je jače od mene, ono nešto sa čime se borim, jako se borim da tu zvijer stavim pod nadzor...
Nekad uspijem, nekad ne, češće je ono - ne uspijem...
Ljudi kad imaju nešto za reći onda to barem onako nekako upakiraju u neki celofan pa ti te teške riječi servirane s mašnicom malo ublaže stres i surovu realnost, ali ja to najčešće ne znam.
Kao i obično, kod mene je situacija kristalno čista, ili je crno ili je bijelo, stvar je vrlo jasna i konkretna. Nema zavaravanja, nema mazanja očiju i nema ufuravanja u nešto što nije, dakle, sve je vrlo jednostavno, ili je tako, ili nije tako, a kad nekom serviraš neku istinu koja nije nimalo ugodna ni lijepa a još manje lijepa za čuti, onda to boli, onda to jako boli....Gadno je...
Zamjeraš se ljudima, stvaraš si lošu sliku o sebi, padaš u tuđim očima jer samo iskreno kažeš ono što misliš. Ne mogu svi ljudi podnjeti istinu, pogotovo ne o sebi, teško nam je čuti nešto loše o nama samima, teško nam je čuti kako nas vidi onaj netko drugi, pogotovo ako nas vidi u lošem svijetlu... Malo je onih koji na teške riječi osebi samo odmahnu rukom i kažu, baš me briga, zaista ih je malo....
Naučila sam već odavno ne miješati se u ono što me se ne tiče, ne bosti nos u tuđe stvari, te lekcije sam stvarno izuzetno dobro savladala, ponosna sam na sebe radi toga, iako su me i te lekcije koštale živaca i muke...
Kako biti diplomata, kako prešutiti, kako barem ponekad zadržati jezik za zubima, kako ne reći ono što misliš nego biti mudar i zadržati mišljenje za sebe, to još uvijek učim i teško mi je, jako mi je teško....
Stvarno opaka je to borba, neka mi nitko ne kaže da je to lako jer kao što sam već tisuću puta rekla, borba sa samim sobom, korekcija samog sebe je najteža borba, najteži rad...
Spoznati sebe, upoznati sebe, prepoznati problem u sebi, osvijestiti ga i onda krenuti u borbu s njime, nije to lako...
Ponekad je to čisti Sizifov posao, sve se sruši samo jednim potezom i onda opet moraš sve ispočetka kao da nikad nisi ni počeo....
