Zašto kad se zaljubimo izgubimo glavu i bezuvjetno dajemo sebe?
Zašto kad se zaljubimo ne znamo tu ljubav dozirati i stati ponekad u davanju?
Zašto, kad smo zaljubljeni za razum u našoj glavi skoro pa nema mjesta?
Opet tisuću zašto...
Ljubav taj toliko uzvišen i opjevan osjećaj. Ljubav je osjećaj radi koje su se kroz povijest glave gubile, ratovi izbijali...Ljubav nam toliko nosi radosti u život, toliko smijeha i lijepih trenutaka a opet s druge strane nosi nam toliko suza i toliko boli, toliko razočaranja, a oppet na posljetku volimo...
Često čujem, žene kad se zaljube onda do bude do kraja, predaju se i zabudale na taj osjećaj zaljubljenosti. Puste da ih ljubav vodi, pogube sebe, kroz osjećaj voljeti nekog izgube svoj identitet, svoje ja, svoju slobodu...
Često sve učine za ljubav, ne kažem da ne i muškarci, dakako i oni, ali mislim da tu žene prednjače. Mislim da muškarci to nekako znaju dozirati, znaju stati, znaju se ispravno postaviti, znaju postaviti neku računicu u odnosu...
Iako, što to uopće u ljubavi znači ispravno se postaviti?
Ima li tu opće ispravnog postavljanja?
Ljubav dođe, dogodi se, zarobi te svojim pipcima i neda ti da dišeš, jedino radi čega postojiš u tom trenutku je ta famozna ljubav, taj osjećaj zaljubljenosti, ti prokleti leptirići u trbuhu i pomućena pamet....Totalno pomućena pamet, sve radiš za njega/nju, ništa ti nije teško, zanemariš neke svoje hobije, prijatelje postaviš u drugi plan, u tim trenucima cijeli svijet postoji samo i isključivo radi i zbog njega ili nje.....
I tako to traje i traje, vrijeme ide, vrijeme prolazi, zaljubljenost polako blijedi, leptirići u trbuhu više nisu tako jaki kao što su bili na početku, sve nekako polako počne blijediti, sve nestaje, čarolija je prestala...Ali nakon čarolije koja se zove zaljubljenost, vremenombi se trebala stvoriti ljubav, ljubav - onako prava, duboka i snažna....
Događa li se to zapravo?
Da, dogodi se, ali nekad i ne....Kad prođe taj osjećaj zaluđenosti onim drugim, kad se kazališne zavjese spuste, kad se raspukne ona čarolija s početka veze šta ostaje?
Ostajete vas dvoje sami, jedan nasuprot drugog, goli i ogoljeli...Sada je trenutak da se sve karte otvore i da si sam priznaš da ustvari i taj netko i nije baš neki ludi izbor u tvom životu, jer niste kompatibilni, jer se ne razumijete, jer imate apsolutno različite poglede na svijet, na život, na probleme, na stvarnost...
I šta sad? Kako dalje? ima li uopće ikakvog smisla ići dalje?
Zaljubljenost je prošla, leptirići su poletjeli negdje drugdje i bolno smo aterirali na tlo...Jako bolno, to je jednostavno nije to, on jednostavno nije taj s kojim želim provesti život...
Često kad smo zaljubljeni ne vidimo pravo stanje stvari, ne vidimo pravi karakter osobe, sve nam je nešto iskrivljeno, čujemo samo on što želimo čuti, ponašamo se onako kako on/ona želi. U tim trenucima slabosti i prividne nesvijesti lako nas je modelirati, lako je od nas napraviti nekog drugog, sami dajemo tu mogućnost jer smo zaljubljeni kao tinejdžeri i ne znamo tko nam glavu nosi... I super nam je tako, cvijeće oko nas na sve strane...
Druga strana se nauči na nas upravo takve koji se damo modelirati i ukrotiti, na nas koji se damo voditi, zanimljiva je to igra kad je jedan vođa a drugi je potlačen. Zanimljiva, pogotovo vođi, nema šta....
Ali onda jednog dana se probudiš i shvatiš da to nije to, shvatiš da to nisi ti, shvatiš da to nije tvoj život koji želiš, shvatiš da to nije taj odnos koji si priželjkivao u životu...
Jednostavno, sve je krenulo u krivom smjeru...Sve je krenulo po zlu, izgubljen i od sebe i od drugih što sada, kako dalje i što dalje....
Izgubljen od sebe, zanemaren od svih, napuštaš odnos, bježiš i vraćaš se lagano samnom sebi, tražiš se opet i ispočetka, ponovo se rađaš kao onaj isti nekadašnji ja....
I onda kao iz tog bivšeg odnosa kad smo si dozvolili da u ljubavi izgubimo sebe, kao trebali smo nešto naučiti da ne bi sljedeći put ponovili istu grešku...
Jesmo li išta naučili iz prethodnih odnosa?
Jeli nam svaki prekid veze ili braka bila dovoljna škola za budućnost?
Da, sve te situacije dolaze nam u život kako bi nešto naučili. Koliko ćemo naučiti ovisi isključivo i samo o nama. Ovisi o nama da li ćemo se i drugi put prepustiti tim uzvišenim osjećajima ili ćemo malo prikočiti i razmisliti, ovisi o nama da li ćemo znati stati na loptu i reći sami se, ok, stani malo i diši sada....A opet, gdje je čar ako moraš stalno razmišljati a ne samo se prepustiti...
I sve to radi toga voljeti i biti biti voljen.... Iako samo ljubav nije dovoljna da bi uspjeli....
... Znam, ljubav ruši zidine ponosa i taštine,
ali bajke da pobeđuje to su budalaštine!
Lako je izigraju, kao trsku slome je,
nikoga ne porazi sem onoga u kome je....
