Buđenjem u tamo nekoj sobi, okružena nekim čudnim aparatima spoznala sam jedan novi i do sada nepoznat osjećaj...
Spoznala sam osjećaj vlastite bespomoćnosti i ovisnosti o tamo nekih novim i nepoznatim ljudima...
Prožimao me osjećaj sreće jer dišem, jer kao kroz maglu vidim koliko je sati, jer raspoznajem veliku i malu kazaljku nekog prastarog sata na zidu neke otrcane prostorije iz doba bivše nam države... Pokušavala sam oduzeti sate koliko sam fizički bila ovdje u rukama nekih ljudi a duša mi je bila tko zna gdje. Duša mi je u tom besvijesnom stanju lutala tko zna kakvim prostranstvima kojih se sada i ne sjećam, možda i bolje da ne znam gdje sam sve lebdila.....
Taj osjećaj bespomoćnosti mi se usjekao duboko u mene, u moje pamećenje. Prvi put sam ga osjetila tako duboko i tako jako. Sva moja mentalna i fizička snaga je nestala, kao rukom odnešena...Postala sam ovisna o nekom drugom....
Preplavio me samo On, taj odvratan osjećaj... Osjećaj kada si jadan, kada si bespomoćan, kada ovisiš o nekom nepoznatom, kada moliš da ti da nešto protiv bolova jer misliš da ćeš umrijeti ovog trenutka, kada ti se cijeli svijet vrti i svako raspoznavanje bilo čega je naučna fantastika.
Sretan si što gledaš, pa makar sve iskrivljeno ali sretan si, živ si...
Sretan si što dišeš, iako svaki udah predstavlja golemu bol.
Sretan si što izdišeš i opet te pakleno boli. Želiš plakati a ne možeš jer svako naprezanje nosi svoje posljedice...
Želiš vikati a nemaš snage, jer nemaš snage, jer svaki pokret koji u svakodnevnom životu radimo onako mehanički sada i u ovom trenutku iziskuje veliki napor i veliku bol...
Jedino što možeš je moliti, moliti i moliti da ti daju nešto protiv bolova jer ne možeš više, jer ne želiš više, jer boli.....
I onda još i osjećaj straha. Sama sam, ja sam sada sama, nema nikog pored mene.
Kako su me mogli ostaviti ovdje samu?
A šta ako mi nešto bude a ja ne mogu zvati u pomoć?
A šta ako se ugušim u vlastitoj rigotini jer mi se povraća od svih sranja koje su utrpali u mene?
A šta ako...?
Stotine misli prolaze kroz glavu u minutama koje traju vječno... Jedino me misli ne bole, jedino to mogu raditi bez da osjećam ikakve posljedice na svoje fizičko tijelo...
U tom bunilu svega fokusiram misli na nešto drugo, pokušavam mentalno ponavljati mantru, skrećem misli od boli, od bespomoćnosti od vlastite spoznaje ovisnosti i jadnosti....Grozan je osjećaj kada si svjesan svoje bespomoćnosti, kad si svjesan koliko i nemoćam i kada si svjesan da ovisiš tamo o nekoj ženi koja i ne čuje tvoje vapaje jer je njoj to nešto svakodnevno, kada vidiš da ona na kompu igra poker a ti umireš od neizdrživih bolova a ona te ne čuje, ne želi čuti tvoje moljenje i preklinjanje......
I onda u jednom trenutku ona se diže, dolazi kod tebe i kaže ti:
- Sada ću Vam dati narkotik....
Pomislila sam, ma daj bilo što, samo mi daj jer ne mogu od bolova, jer ne mogu disati, jer ne mogu ništa, daj mi sve što imaš....
Gledam je, uzima špricu i u bedro mi bode tu neku čarobnu tekućinu protiv bolova. Gledam je i ne mogu se načuditi kako me ta scena podsjetila na neki horor film, na film "Misery".
Ona je tu, jača je od mene, ne mogu joj ništa, moja sudbina je u njenim rukama, sva moja bol je u njenim rukama, ovisna sam o njoj i bespomoćna, ne mogu čak ni govoriti...Bilo mi je čak i svejedno, samo da bol nestane...
Bol je nestala i ja sam nestala, opet sam negdje odlepršala, u neki moj svemir i opet sam se probudila u nekoj novoj sobi, u nekoj ljepšoj sobi s nekim vedrijim uniformiranim ženama.....
I dalje bespomoćna i ovisna......
