Konačno mir. Mir u meni, mir u kući, mir oko mene... Danas toliko željeni mir se konačno dogodio.
Još jedan od onih malo napetijih i turbulentnijih dana u životu kad jedino što želiš je biti sam na nekom svjetioniku s dobrim štivom daleko od svih i svakog.
Danas mi čak i nisu bile toliko napete situacije koliko ljudi. Beskonačno puno vampira koji su me ocijedili ali doslovce ocijedili i popili i zadnju kap krvi i energije koju sam imala u sebi. Lud dan, lud da ne može biti luđi nego što je .... Sve neke rasprave, tenzije, problemi, napeti međuljudski odnosi. Valjda je danas bio takav poredak planeta. Dobro, glavno je preživjeti, pasti a onda se opet dignuti.
Kad imam neke izuzetno ali baš ono izuzetno teške situacije u životu, kad si na raskršću nečeg, kad trebaš odlučiti a ni sam nisi pametan što je bolje a što je gore, kad si pun straha od sutra, kad razmišljaš što bi bilo kad bi bilo i da je možda bilo ovako ili onako ne bi se možda tako završilo. Kad sam u takvim stanjima duže vrijeme, recimo godinama - one me iscrpe, dovuku me do dna, do samog taloga, do zida kad ne mogu više, kad nemam kamo, ni naprijed ni nazad. Nazad ne mogu jer je loše za mene, a naprijed isto ne mogu jer se bojim nepoznate budućnosti .....
Dovedem se do stanja da sam svjesna situacije da nešto moram mijenjati, jer ne mogu i ne želim cijeli život provesti kao uvela biljka na prozoru. Naposljetku skupim zadnje atome energije i radim drastične promjene, radim rezove, rušim, razaram, mijenjam cijeli svijet. Bujica potisnutog samo krene, sama od sebe ....
Sve razoreno ostaviš i stvaraš negdje nešto novo, stvaraš novog sebe, jačeg sebe i jasnijeg sebe s novim konkretnim životnim ciljevima. Dižem se popust feniksa, stvaram nešto novo iz ničeg ....
Umjetnost života je kad padneš na koljena opet se dići i nastaviti kao da nikad ništa nije bilo, bez okretanja unatrag, samo ravno i uzdignute glave ukoračati u neku sretniju budućnost ....
