mitske priče i legende
AFRODITA - boginja ljubavi i ljepote, najljepša boginja antičkih mitova
Njeno porijeklo je nejasno. Prema Homeru, bila je kći najvišeg boga Zeusa i boginje kiše Dione, a prema Hesiodu, rodila se iz morske pjene, koju je oplodio bog neba Uran, i izašla iz mora na otok Cipar. Bilo kako bilo, Afrodita je, zahvaljujući svojoj ljepoti i čarolijama kojima je vladala, postala jedna od najmoćnijih boginja. Ni bogovi ni ljudi nisu joj mogli odoljeti. Osim toga, imala je više pomoćnika i pomoćnica: Harite, boginje ljupkosti i ljepote, Hore, boginje godišnjih doba, Peitu, boginju udvaranja i ljubavnog nagovora, Himena, boga ženidbe, i najzad, Erosa, mladog boga ljubavi, čijim se strijelama nije moglo umaći.
Budući da ljubav u životu bogova i ljudi ima važnu ulogu, Afrodita je bila jako cijenjena. Onaj tko joj je iskazivao počasti i prinosio žrtve mogao je biti siguran u njenu naklonost. Samo, bila je pomalo nestalna, a sreća koju je pružala često i prolazna Kiparu Pigmalionu je tako oživjela mramorni kip u koji se on bio zaljubio. Svoje ljubimce štitila je na bojištima, u morskim olujama i od spletaka neprijatelja dok je bojažljivogNarcisa, koji je prema kleveti ljubomornih nimfi prezreo njene darove, dovela dotle da se zaljubio u samog sebe i na kraju počinio samoubojstvo.
Ali, začudo, sama nije imala sreće u ljubavi: naime, nije znala kako trajno zadržati svoje ljubavnike.
Ni brak joj nije bio sretan. Zeus joj je odredio za muža najneuglednijeg boga, hromog i vječito oznojenog božanskog kovača Hefesta. Kao naknadu za to tražila je utjehu kod boga rata Aresa, s kojim je imala petoro djece (Erosa, Anterosa, Dima, Foba i Harmoniju), zatim kod boga vina Dionisa (s kojim je imala sina Prijapa), a uz ostale i kod boga trgovine Hermesa; štoviše, utjehu je tražila i kod običnih smrtnika, dardanskog kralja Anhiza, kojem je rodila sina Eneju, i kod lijepog Adonisa, strastvenog lovca, za kojeg je od Zeusa izmolila besmrtnost.
Od njenih uplitanja u burne događaje svijeta mitova najdalekosežnije je posljedice imala njena naklonost prema sinu trojanskog kralja Priama, mladome Parisu. Kao nagradu za to što joj je u sporu sa boginjama Herom i Atenom dao prvenstvo u ljepoti obećala mu je najljepšu od svih smrtnih žena. Ta žena, po nepodijeljenom mišljenju bogova i ljudi, bila je Helena iz Arga, žena spartanskog kralja Menelaja.
Afrodita je pomogla Parisu da Helenu odvede u Troju. Menelaj se nije htio odreći svoje žene i tražio je da mu se vrati. Kako je Paris to odbio, Menelaj je uz pomoć svog brata Agamemnona, moćnog mikenskog kralja, podigao sve ahejske kraljeve u kazneni pohod protiv Troje. Pod Agamemnonovim vodstvom otplovilo je sto tisuća Ahejaca preko mora i napalo Troju. Afrodita je pomagala Trojancima, ali borba nije bila njena jača strana. Bilo je, na primjer, dovoljno da je okrzne koplje ahejskog vojskovođe Diomeda pa da plačući uzmakne sa bojišta. U strašnom desetogodišnjem ratu, u kojem su sudjelovali svi tadašnji junaci i gotovo svi bogovi, Paris je na kraju poginuo, a nakon njegove smrti pala je i Troja.
Grčka mitologija
Grčka mitologija sastoji se od legendi (mitova) o bogovima i herojima, a korijen joj je u vjerovanju starih Grka. Grčki bogovi izgledali su kao ljudi, imali vrline i mane kao ljudi, razlikovali su se po tome što su bili besmrtni, više-manje neranjivi te sposobni postati nevidljivi i putovati brzinom svjetlosti, a živjeli su na Olimpu.
Olimpski bogovi
Zeus - otac mnogih bogova i junaka, gospodar neba i zemlje, bog groma, munje i oluje.
Afrodita - božica je ljubavi, ljepote, požude i spolnosti.
Apolon, Feb - bog je medicine, proroštva, streličarstva, glazbe, sunca i kolonizacije te muške ljepote.
Ares - bog rata i bojne vreve; simbol hrabrosti, silovitosti i junačke snage.
Artemida - božica je Mjeseca, zvijeri i lova, zaštitnica djevojaka, božica svadbe i poroda.
Atena - božica je civilizacije, mudrosti, snage, pravednog rata, tkanja, metalurgije i obrta.
Demetra - božica zemlje, ratarstva, plodnosti, a u prvom redu žita.
Dioniz - bog plodnosti zemlje, bog vegetacije, vina, žena.
Had - bog podzemnog svijeta.
Heba - božica mladosti; vrčonoša bogovima na Olimpu.
Hefest - bog kovač, zaštitnik obrtnika, kipara, metalurga i vatre.
Helije - bog Sunca.
Hera - vrhovna je starogrčka božica, Zeusova žena i sestra; božica braka.
Hermes - glasnik bogova, zaštitnik putnika i lopova, pastira, pjesnika, atletičara i trgovaca.
Perzefona - Demetrina kći, Hadova žena.
Posejdon - bog mora, vode, vladar potresa.
Ostala božanstva
Adonis - bog žita, smrti i ponovnog rođenja.
Asklepije - bog liječništva.
Eol - bog vjetra.
Eros - bog ljubavi.
Erinije - boginje osvete i prokletstva.
Heraklo - sin Zeusa i kraljice Alkmene, polubog i junak.
Hestija - božica je srca, ognjišta i doma.
Leta - božica ratara i stočara.
Mojre - božice životne sudbine.
Morfej - bog sna.
Muze - Zeusove i Mnemozinine kćeri, pokroviteljice znanosti i umjetnosti:
Euterpa - zaštitnica glazbe i lirske poezije
Erato - zaštitnica ljubavnog i himničkog pjesništva
Kaliopa - zaštitnica epske poezije i govorništva
Klio - zaštitnica povijesti i junačkog pjesništva
Melpomena - zaštitnica tragedije
Polihimnija - zaštitnica svete pjesme i himni, a također i agrikulture i pantomime
Talija - zaštitnica komedije i bukolike
Terpsihora - zaštitnica korske lirike i plesa
Uranija - zaštitnica astronomije.
Nimfe - snage prirode utjelovljene u polubožanskim mladim ženama.
Pan - bog šuma, njiva, zaštitnik stada i pastira.
Tanatos - bog smrti.
BOJE I SUDBINA
Stari su astrolozi vjerovali da svaki znak zodijaka, kao i svaka planeta, imaju svoje sretne i nesretne boje, koje utjecu na prirodu i sudbinu osoba rodjenih u tim horoskopskim znakovima.
Još od Babilona, drevni su zvjezdoznanci vjerovali da svakoj planeti pripada odgovarajuća boja.
Suncu su pripadale zlatna, narandžasta i žuta;
Mjesecu je pripadala bijela;
Marsu blijedo crvena;
Merkuru neutralni tonovi i svijetlo zelena;
Veneri zelena i plava; Jupiteru plava i purpurna,
Saturnu pripadala je crna i tamno plava boja.
U prošlosti su postojale i posebne tabele koje su govorile o karakteristikama i smibolici pojedinih boja. Dobrim bojama su se smatrale:
Ljubičasta simbolizira – inteligenciju, znanje i trijumf;
Plava – neporočnu prirodu;
Zelena – nadu, povjerenje i pobjedu;
Ružičasta – ljupkost;
Bijela – čistotu, radost i istinu;
Crvena – vatrenost, snagu i zdravlje;
Grimizna – postojanost i vjernost;
Lila – svježinu i rođenje;
Žuta – uspjeh
Loše boje:
Crna simbolizira – tugu, smrt i žalost;
Narandžasta – pohotu;
Žuta – dvoličnost, ambiciju i izdaju;
Smeđa – pokajanje i jad;
Purpurna – propast i raspadanje.
Onaj ko nije želio da riskirati svoju subinu vodio je računa o negativnim kombinacijama boja. Prema toj tabeli, bijela se ne bi trebala miješati sa ljubičastom; žuta sa smeđom ili tamno plavom bojom; crvena sa narandžastom; zelena sa smeđom, te plava sa bijelom bojom.
Pozitivnim kombinacijama, koje su mogle blagotvorno utjecati na sudbinu, smatralo se nošenje odjeće u sljedećim kombinacijama: ljubičasta sa crvenom; tamnoplava sa narandžastom; svijetloplava sa tamno zelenom; crna sa žutom; purpurna sa morsko zelenom, te roza sa lila bojom.
I dani u tjednu imali su svoje sretne boje. Ponedjeljku je to bila bijela, utorku crvena, srijedi zelena, četvrtku purpurna, petku plave, suboti tamnoplava, a nedjelji narandžasta boja.
Boje i ličnost
Općenito je vjerovanje da se o svakom čovjeku podosta toga može saznati na osnovu njegovih omiljenih boja:
• Azurna: nesebičnost, plemenitost, nevinost, djevičanstvo;
• Crna: konvencionalnost, formalnost, dostojanstvo, svečanost;
• Smeđa: senzualnost, poštenje, konstantnost, umjerenost;
• Plava: motivisanost, samozadovoljstvo, prijateljstvo, otvorenost, ambicije, usmjerenost;
• Siva: nesigurnost, strah, konformizam;
• Zelena: sporo se ljute, rigidni u mišljenjima;
• Indigo: morbidnost, sebičnost;
• Lavanda: samokoncentriranost, meke naravi;
• Mornarsko plava: snaga, vjera;
• Narandžasta: ponos, ambicioznost, samozadovoljstvo, zdravlje, inteligencija;
• Roza: želja da pomaže drugima i da ih služi, umjerenost, odanost;
• Purpurna: mudrost, opsjednutost uspjehom, prestižom i moći;
• Crvena: strastvenost, avanturizam, animacija, život, uspjeh, ljubav;
• Morsko zelena: opreznost, lukavstvo;
• Ljubičasta: samoisticanje, strast, ljubav, intelektualnost;
• Bijela: nevinost, umjerenost, prekritičnost, razumijevanje, brine se o detaljima;
• Žuta: umjetnost, nauka, inteligencija, velika duhovnost;
• Žutozlatna: morbidnost, nepovjerenje;
• Zelena: hrabrost, poštenje, briljantnost, obožavanje;
Magarac
Magarac je imao važnu ulogu u kultovima mnogih drevnih kultura. U antčkom svijetu vezivan je za rituale posvećene plodnosti. Zagonetna su kazivanja evanđelista kako je Isus ušao u Jeruzalem na magarcu (ili magarici s magaretom), a narod mu je izašao u susret zasipajući ga svježim zelenilom. Osvrčući se na ova kazivanja O.Freidenberg je iznijela široke mogućnosti za tumačenje simboličke uloge magarca u mitovima Starog svijeta. U narodnim bajanjima magarac nema značajniju ulogu. Njegova rika se asocira s velikim kašljem, pa se otuda i ova bolest naziva "magarica". Bolesniku od ove bolesti u Kratovu su u gluho doba noći mijesili pogaču sastavljenu od brašna, pepela, katrana, kopriva i mljeka crne magarice . U južnoj Srbiji, ako neko dobije napad padavice, preporučivano je da mu se kapne kap krvi od magarca (ako je muško) ili magarica (ako je ženško) koja je uzeta iz vrata jedne od ovih životinja, i to u trenutku kada one počinju njakati. Da magarac ima i obilježja nečiste životinje, svjedoči jedan magijski postupak koji se primjenjivao u Bugarskoj, u okolini Custendila. Tamo su kada vjetar puše u vrtlog ljudi pljuvali u njega, jer se smatralo da je u njemu nečista sila koja moze biti uzročnik bolesti. U ovakvim slučajevima u Hrvatskoj, vihor se tjerao spominjanjem pjetla, svinje ili psa: "Odnio te crveni pjevac!" - Petrinja; "Evo t' crne krmače!" - Petrinja; "
Zec
Zec u slavenskoj narodnoj kulturi ima višestruku simboliku. To je pokazao i A.V.Gura sistematizacijom mnogih vjerovanja i rituala vezanih za zeca kod slavenskih naroda.
U njegovoj simbolici prevladava erotska i demonološka strana (koje se inače međusobno ne isključuju). često se smatra za nečistu zivotinju i dovodi u vezu s mačkom (po šapama on se uvrštava u grupu životinja koje na nogama imaju nokte a ne papke i koje mogu biti prenosioci bolesti).
Pojedini djelovi zeca u narodnoj medicini upotrebljavaju se kao ljekovi. U Makedoniji kao ljek djetetu koje ne može spavati preporučivalo se da se spali zub zeca, a zatim da se štuca i izmiješa s vodom ili vinom i da djete to popije.
CRVENDAĆ
Ova ptica je omiljena u narodu, jer se vjeruje da štiti od udarca munja i gromova svaku kuću ispod čijeg krova savije gnijezdo, te ukućanima osigurava mir i obiteljsku slogu i sreću. Nije dobro otjerati crvendača ili mu razrušiti gnijezdo, jer se vjerovalo da će onaj tko to učini oboljeti od padavice, drhtanja ruku i doživjeti neizvjesnu sudbinu. Isto se tako vjerovalo da su krave koje daju crveno mlijeko, kazna njihovom gospodaru što je otjerao crvendaća ispod krova svoje kuće. Ali, postoje i druga ništa manje zanimljiva vjerovanja:
• Vidjeti prvog crvendaća u godini - želja koju zamislite će se ostvariti čak i prije nego što ptica odleti, tj. nestane iz vašeg vidokruga;
• Vidjeti crvendaće u blizini kuće ili u vrtu - sreća za ukućane;
• Ako crvendać napravi gnijezdo u drvetu ili u živoj ogradi - predznak za promjenu vremena, kišu;
• Ako crvendać pjeva u crkvi - predznak smrti;
• Ako crvendać cvrkuće na otvorenom - očekuje se lijepo vrijeme;
• Ako crvendać uleti kroz otvoren prozor u kuću - u kući će neko umrijeti;
• Ako crvendać uleti u kuću u studenom - dobar preznak, sreća;
• Ako crvendać udari o prozor bolesnikove sobe - bolesnik će umrijeti;
• Uništiti ili ukrasti crvendaćova jaja ili uništiti gnijezdo - nesreća, smrt;
• Ubiti ili ozlijediti crvendaća - nije dobro, nesreća;
• Uhvatiti crvendaća I zatvorit ga u kavez - nesreća.
KORNJAČA
Budući su kornjače bitno starija od čovješanstva, one simboliziraju upornost, istrajnost, dugovječnost i sporost. U Indiji kornjača je slika svemira i njegove postojanosti; na istoku. ona simbolizira ženu koja se uljepšava, miriše i rado pokazuje javnosti. U staroj Heladi on je sveta životinja Hermesa, brzog glasnika bogova. Prema legendi, Hermes je sebi od kornjačinog oklopa napravio liru na kojoj je mogao izvoditi čarobne melodije.
Kornjača nerjetko simbolizira i pravdu ili vrhovnog sudiju, jer se vjeruje da je kornjača najpametnija morska životinja i da posjeduje najmoćniju zaštitu. Ona, također, predstavlja i pobožnu osobu iskreno predanu vjeri. Ubiti kornjaču značilo je na sebe navuči veliku nesreću. San o kornjači je dobar san i predskazuje dobitak, nagradu ili sticanje korisnih znanja.
U djelu 'Naturalis historia', Plinije Stariji (23 –79 n. e.) kaže da meso kornjače anulira otrove i magične čini, a od kornjačinog oklopa su se pravile kitare (glazbeni instrument) i zavjetne posude koje su se poklanjale crkvama. Talsman u obliku kornjače stimulira skromnost i zdrav život, a služi i kao zaštita od zlih čini. Sa kornjačinim oklopom čovjeku se ništa nepredviđeno ne može desiti. Ušuškan je i siguran kao u majčinom krilu. Talisman se preporuča djeci, koja su u današnje vrijeme izložena brojnim opasnostima.
Osobi koja je željela da se izliječiti od reumatizam, savjetovano je da oboljele dijelove redovno masira žutim kornjačinim mesom, a tko se želio da izliječi od groznice, preporučano mu je da se masira uljem od kornjače, koje se inače koristilo i za ublažavanje bolova. Smatralo se da narukvica od kornjačine kože štiti od crne magije, zlih duhova i Satane
GALEB
Ptica koja živi uz vodene površine, najčešće na morskim obalama. Prema jednom predanju galeb simbolizira svjetlost dana, bogatstvo, prostranstvo i slobodu. Pojava jata ovih ptica na obzorju, drevnim pomorcima je najavljivala blizinu kopna. Sletanje galebova na brod koji se nalazi na putovanju navodno je donosilo mirnu i sretnu plovidbu. Udaljavanje galebova s mora i obale najavljuje dolazak olujnog nevremena. Ako galeb udari u prozor neke kuće, vjerovalo se da je neko od članova obitelji u velikoj opansosti I da mu je potrebna pomoć. Ako tri galeba lete zajedno - predznak smrti.
Smatralo se velikim grijehom ubiti galeba. To je nagovještavalo smrt i nesreću.
Ako galeb leti prema nekoj osobi i napadne je, vjerovalo se da će doći do smrti nekog njenog bliskog prijatelja ili srodnika.
Sanjati galeba – neočekivano pismo, vijest, saznanje.
DEVA
Moglo bi se reći da je deva simbol dugih i neizvjesnih putovanja, biće svjetlosti i atribut izdržljivosti i umjerenosti. U indijskoj ikonografiji ona se pojavljuje kao amblem zloslutnih yogina, najavljući smrt i tugu, a u ‘Levitskom zakoniku’, smatra se nečistom životinjom, to jest životinjom koja se koristi u žrtvenim obredima. U svetoj knjizi “Zohar” govori se o letećim devama, čuvarima zemaljskog raja, ali se deva često upoređuje s letećim zmajem i pernatom zmijom.
U srednjoj je Aziji deva simbol lošeg karaktera.
U staroindijskoj mitologiji, Deva je duhovno svjetleće biće, koje je stvoreno od svjetlosti i u svjetlosti živi. U najstarijim predajama pominju se tri vrste Deva: duhovne Deve koje su nadmoćnije od smrtnika; Deve koje su dosegle prosvjetljenje i Brahmane u obličju osobnih božanstava.
Sanjati devu – dobar i uspješan posao; natovarena deva - poteškoće u radu;
jahati devu – doći do cilja uz poteškoće.
CRV
O crvu govore mnoge legende svijeta i najčešće ga predstavljaju kao prijelaz iz zemlje u svjetlo, iz smrti u život, iz larvalnog stanja u stanje duhovnog uzdizanja. Crv nastaje iz truleži, simbolizirajući prelazak u viši stadij. Vjerovalo se da su utorak i četvrtak bili »crvlji dani«, kada nije trebalo započinjati nove projekte niti bilo šta sijati u vrtu. Ako bi se prilikom kopanja temelja za kuću naišlo na crve, trebalo je odmah prekinuti posao i tražiti drugo mjesto za gradnju, jer su crvi prema starom vjerovanju predznak nesreće.
Iako se u nekim krajevima svijeta koriste u ishrani, vjeruje se da crvi u kući donose bolest i svađu. Crvi iz drveta koristili su se za izliječenje mokraćnih tegoba i sušice, a za oslobađanje crva (glista) iz crijeva, dovoljno je bilo da se daždevnjak prošeta po remenu.
Svinjska mast otopljena zajedno s orahovim lišćem nakapana u uho, navodno je mogla da oslobodi bolesnika od crva u mozgu.
Sanjati crve – radost; crvi po tijelu – bolest.
CVRČAK
Cvrčak je simbol loših pjesnika, nemara i nesmotrenosti. Vjerovalo se da je štetočina koji prenosi bolesti. Ako cvrči u kući smatralo se da donosi sreću, a u nekim je krajevima to bio nepovoljan znak, najava bolesti i nesreće.
Sanjati cvrčka – intrige, ogovaranje;
ubiti cvrčka – nesreća; čuti cvrčka na Badnju veče – predstoji vam sretna budućnost;
kad cvrčak napusti kuću – predznak bolesti ili smrti;
kad vam na grudi padne bijeli cvrčak – predznak obiteljske tragedije.
Također se vjerovalo da cvrčak posjeduje magične osobine: za obnog tko bi pojeo kašu od zgnječenih cvrčaka, govorilo se da će imati prijatan glas i da će napraviti pjevačku karijeru.
Koza
Koza po narodnim predajama nosi negativna obilježja. Ona, kako se vjerovalo, ulazi u red žvotinja koje je stvorio vrag. U narodnim pripovijetkama likovi koji se vezuju za neki tuđi i neljudski svijet imaju uza se koze - npr. vile, baba-čarobnica, itd. U bajanjima ona nema značajniju ulogu. Po jednom medicinskom rukopisu iz 1859.god. u Rotvama u Sloveniji od noćnog bića more štitili su se tako sto su na postelju prostirali bijelu kozju kožu.
U Bosni, u Visočkoj nahiji, kugu su predstavljali kao kozu.
Karavlsi u Bosni upotrebljavali su loj naprečac crknute koze za pravljenje kolačića koji su bušeni vretenom i kroz njihovu rupu djevojka "progledavala" momka da bi je zavlio. Uloga koze u magijskim postupcima uglavnom se zasniva na potiranju suprotnosti između ljudskog(čistog) i neljudskog(nečistog) svijeta u vremenu i prostoru gde je takav susret moguć, ili je ona posrednik između čovijeka i htonskih bića. U demonološkim predajama prikaze se često javljaju u vidu jareta. Po jednom svjedočanstvu iz leskovačkog kraja, kada su "ispratili" vampira tako što su čarapu povampirenog pokojnika napunili zemljom s njegovog groba i pustili je kroz vodeničnu buku, čulo se vrekanje jareta.
KONJI
Konji imaju višestruku simboliku: oni vuku sunčana kola, jašu ih sedam jahača Apokalipse, predstavljaju plahovitost i neobuzdanost žudnje..., a često su važili i kao čovjekova dojkinja, budući se u prošlosti pilo kobilje mlijeko...
Simbol mudrosti, intelekta, razuma, hitrine, svjetlosti, plemenitosti, odanosti, vjetra i morskih valova. U snovima su predstavljali seksualni simbol, želju, požudu i sam seksualni čin...
U istočnjačkim vjerovanjima konj je vezan za čast, vlast i brigu, a u snu predskazuje različite događaje: ako ga vidite u daljini, uslijedit će radosna vijest; ako vodite konja za ular, potrebna vam je pomoć prijatelja; ukoliko jašete krilata konja, predstoji vam sjajan uspjeh; galopiranje u snu predskazuje brzo ostvarenje želje; kupiti konja – unosan posao; vidjeti divljeg konja – zarada, itd.
Ako se u temelje obiteljske kućne ugradi nekoliko konjskih kostiju, vjerovalo se da će kuća biti sretna, a obitelj zaštićena od zlih duhova, neprijatelja, bolesti i nesreće. Osoba koja sa sobom uvijek nosi konjske kutnjake bit će oslobođen pohlepe za novcem.
Dugo vremena se vjerovalo da konji predstavljaju životinje koje nose duše umrlih i da jedino oni od svih životinja mogu da vide i prepoznaju duhove i vještice. Kamen sa rupom u njemu pohranjen u stablu nekog drveta štitio je navodno konje da ih noću ne jašu zlodusi i vještice. Kada nekoliko konja istovremeno stoji leđima okrenuto prema ogradi, vjerovalo se da predstoji promjena vremena – predznak kiše.
Vjerovalo se da je za liječenje čestih i iscrpljujućih napada kašlja dobro inhalirati bolesnika konjskim dahom. Pri tome se preporučuju šareni konji, jer se vjerovalo da su oni najzdraviji. Također se vjeruje da je za liječenje groznice dobro koristiti konjska kopita, a za liječenje noćnih mora, najefikasnijim lijekom su se smatrali - konjski zubi. No, postoje i druga vjerovanja:
• Jahati sivog konja na vjenčanju – sreća;
• Vidjeti crnog konja – u Britaniji sreća; u Europi nesreća;
• Sresti bijelog konja – nepredvidivi troškovi;
• Sresti bijelog konja kojeg jaše črvenokosa djevojka – nesreća;
• Da bi se otjerala loša sreća, u trenutku kada se ugleda bijeli konj sa črvenokosom jahačičom, treba pljunuti i reći: “Dobra sreća tebi, dobra sreća meni, dobra sreća za sve bijele konje koje vidim...”
• Tko sretne riđeg konja – vidjet će dragu osobu;
• Tko sretne šarenog konja – treba zamisliti neku želju, jer će mu se najvjerovatnije ostvariti;
• Vidjeti samo rep šarenog konja – nesreća;
• Sresti konja sa sve četiri bijele noge – nesreća;
• Sresti konja na putu na vjenčanje – dobra sreća;
• Jahati konja koji često rže – putovanje će se sretno završiti;
• Nije dobro često mijenjati konju ime – nesreća;
• Nije dobro opremati konja na dan uoči Nove godine – predskazuje nesreću.
CRNA MAČKA
U mitologijama gotovo svih naroda svijeta mačka je imala značajno mjesto, a njena se sibolika kretala između dobrih i zlih značenja. Vjerovanja o crnoj mački bila su nešto drugačija...
U Japanu, ona je zla životinja koja je u stanju ubiti ženu i uzeti njezino obličje;
u Kini je smatraju dobrohotnom životinjom;
u Kambodži mačke učestvuju u obredima prizivanja kiše;
u Indiji statue mačaka-asketa simboliziraju blaženstvo životinjskog svijeta;
u starom Egiptu poštovana je kao božanstvo i čovjekova zaštitnca...
U Kabali, kao i u budizmu, mačka se povezuje sa zmijom i predstavlja grijeh.
Za mačku se vjeruje da ima sedam života; crna mačka posjeduje magične moći, a za oslobađanje od zlih čini navodno je potrebno pojesti njenu kožu.
Crna mačka donosi nesreću onima kojima prijeđe preko puta. Vjeruje se da slezena Crne mačke zaustavlja menstruaciju, a njezinom krvlju ispisuju se opasne crnomagijske čini. Ako se ugrijanom mašću crne mačke natrljaju ruke i noge, bol će odmah nestati. Onaj tko muči crnu mačku navodno će sam sebi nauditi, a onaj tko u kući drži crnog mačka i sam će pocrnjeti. Vjerovalo se da crnu mačku i crnu kokoš nije dobro otjerati iz kuće, niti je crnu mačku dobro noću tući desnom rukom, jer bi se ruka mogla osušiti ili ostati oduzeta. Smatralo se da crne mačke nisu samo pronicljive, nego i vidovite. Za skidanje vrućice koristila se krv iz uha crne mačke.
Sanjati crnu mačku predznak je neiskrenosti i prevare.
NARODNA VJEROVANJA VEZANA ZA LJUDSKO TIJELO
U istočnjačkim vjerovanjima obrve označavaju ljudsku plemenitost, vjeru i čast. Ako su obrve naglašenih dlaka, tj. guste, one još više naglašavaju spomenute kvalitete.
Okrugli madeži na tijelu – sreća; četrvtasti madeži – loša sreća; ispupčeni madež – velika sreća; madež svijetle boje – osoba je sklona nečasnim poslovima, špijuniranju; što više ima dlaka na madežu, to je veća vjerovatnost za - nesreću; madeži na lijevoj strani – nesreća.
Mnogi narodi vjeruju da nokti simboliziraju opći izgled, ljepotu i ljudsku moć. Bjelina nokata označava brzo pamćenje i razumjevanje. San o slomljenom noktu mogao bi vam govoriti o vašem izgledu, naročito ako pretjerano brinete o njemu.
U narodu se vjeruju da će djevojke koje grizu nokte imati - težak porođaj!
Oči su "ogledalo duše” i odaju karakter osobe: crne oči simboliziraju moralnost i vjeru; plave simboliziraju prevrtljivost i neiskrenost, crvenkaste svojeglavost, sive lucidnost i inteligenciju, a zelene oči odanost i iskrenosti.
Kakv nos, takav ponos, kaže narod, aludirajuci na tradicionalno vjerovanje da veličina i izgled nosa simbolizira mušku seksualnost, libido, pa i veličinu spolovila. No, u drugim narodima, pogotovo u antičkim vremenima, nos je simbolizirao ljepotu, plemenitost, sklad i harmoniju.
Ako vas nos svrbi – imat ćete sukob, svađu ili je neko nepoznat zaljubljen u vas; ako nos krvari – predznak bolesti; ako vam iz lijeve nozdrve poteče krv – dobit ćete mnogo novca; ako vam krv teče iz desne nozdrve – loš predznak, smrti u porodici.
Ako vas svrbi lakat – nakratko ćete spavati u tuđem krevetu!
Ako vas koljeno svrbi – ljubomorni ste na nekoga ili ćete biti prisiljeni da klečite kako biste ostvarili neku svoju želju ili ljubavnu zamisao!
Ako vas svrbi desno oko – očekujte sreću; ako vas svrbi lijevo – očekujte nesreću!
Ako vas palac svrbi – očekujte posjetu; ako vam palac pocrni – nećete moći uštedjeti novac; ako se ubodete u palac – loš predznak, očekujte nesreću!
Ako vas stopalo svrbi bez posebnog razloga – otputovat ćete nekamo gdje nikada prije niste bili!
Ako nesretnim slučajem iznenada iskrenete desno stopalo dok hodate ulicom – srest ćete prijatelja, ako iskrenete lijevo – nešto ćete se tog dana razočarati!
Žena koje su previše maljave, vjeruje se u narodu, nesposobne su da budu vijerne u braku!
U orijentalnim vjerovanjima, trepavice se doživljavaju kao štitovi vjere, jer one štite oči više nego obrve. One također simboliziraju dobro i loše, pogotovo kada se radi o djeci ili imetku.
Nije dobro sresti lijevoruku osobu u utorak ujutro i rukovati se s njom – nesreća!
Ako spale ili zakopaju nokte bolesne osobe – ona ce brzo ozdraviti; ako se muškom djetetu sijeku nokti prije nego što navrši godinu dana – u životu ce biti kriminalac ili lopov!
Kada ženi kosa raste po čelu – ostat će udovica; žena sa ravnom kosom koja se počela uvijati na čelu – njen muž neće dugo živjeti
Sresti osobu koja je sama sebi odsjekla kosu – nesreća; češljati se noću – postat ćete zaboravni; ako vam ispadne češalj dok se češljate – očekujte razočarenje!
U narodu se vjeruju da se po izgledu usana može odrediti karakter osobe: velike usne odaju hedoniste; uske i tanke - neemocionalne osobe; ravne usne – osobe koje posjeduju izrazitu moc samokontrole; krive usne – prevrtljivost!
narodna vjerovanja vezana za djecu
Obitelji u kojima je prvo dijete djevojčica - biti će sretne, dok one u kojima je prvo dijete sin imat će brojne probleme!
Vjeruje se da će prvorođena djeca u životu biti zaštićena od zlih duhova i vještica.
Dijete kojem se prilikom rođenja prvo pojave stopala neće navodno biti sretno - u životu će ga zadesiti neka nesreća!
Vjeruje se da ce beba rodjena sa duplim biljegom (ožiljak ili madež) na glavi – mnogo putovati tokom života!
Nije dobro oblačiti bebu preko glave umjesto preko nogu; posmatrati bebu dok spava; niti je dobro prestati je dojiti početkom proljeća!
Nije dobro obuci bebu u crno; odsjeci bebi nokte i prati joj ruke prije nego što navrši 12 mjeseci, te nositi bebu na lijevoj ruci!
narodna vjerovanja vezana uz životinje
Ako pas bježi u kut ili se sklanja pod stol – bliži se oluja; ako pas jede travu – može se očekivati kiša!
Vidjeti bijelog psa prije podneva – sreća; vidjeti tri bijela psa zajedno – sreća i blagostanje!
Kada vam crno-bijeli pas pređe preko puta dok idete na poslovni sastanak – doživjet ćete uspjeh u poslovnim poduhvatima!
Ne valja kada pas uporno zavija ispred kuće u kojoj leži bolesnik – to predskazuje da će bolesnik uskoro umrijeti!
Ako se u kući pojavi bijeli miš, to nije dobro, to je predznak smrti; ubiti bijelog miša – nesreća u kući.
Ako mačka jednom kihne – sreća, ako kihne tri puta zaredom – netko će se u obitelji razboliti!
Ako se mačka liže desno uho – posjetit će vas neki stranac, ako liže lijevo posjetit će vas neka ženska osoba.
Prema najstarijim vjerovanjima mačke su prijeteljice vještica. Dobiti na poklon crnu mačku – dobar je predznak, donosi sreću; Kada mačka spontano skoči na stol – nesreća.
Ako bolesna osoba sanja mačke ili ih vidi kako se tuku – predznak skore smrti!
Kada vas neka mačka slijedi – novac; Udarati mačku – bolest; Kada mačka skače preko leša – taj leš će se povampiriti.
Ako mačka napusti kuću u kojoj se nalazi bolesnik i ne želi da se u nju vrati – bolesnik neće još dugo poživjeti!
Loš je predznak ako rano ujutro vidite crnu mačku, ako vam ona okrene leđa ili vam pređe preko puta
U Kini, Japanu i Indiji kornjače simboliziraju Univerzum, a kao amulet služe za zaštitu i dug i zdrav život.
Narodna vjerovanja i pričanja o vješticama
Vištice možeš poznati između Jurjeva (dva su Jurjeva!). Uzmu se uža i onda se vežu, kukanj staviš mu ime: »Ovo je Begze«. Drugi kukanj vežeš: »Ovo Fate, Kate«, i tako vežeš i nadijevaš ime na koga imaš miso da je vištica. Moreš vezati i deset kukanja. I to se obisi na verigam. Kad dođeš u jutru, koji se kukanj sam odrišio — ono je vištica.
Ako neka žena neće da proda svoje srebro, nakit, i ona je vištica. Ima tih vištica koje nešto u tome imaju, neku silu u tom nakitu. Jednom je svaku noć jednom čovjeku koze neko pomuzo, svaku se noć muzle, pa su ih i puškom čuvali. Kad jednom, čuju oni u toru kako nešto govori: »Stani, vlaso moja, i tamo se pomakni!«. I taj čovjek koji je čuvo ugleda svoju tetku. Puko iz puške, puška se razleti, a lončara (zemljana posuda) u koju je puko - razbijena. Kad on tamo - krv. Nema niko. On kući, kažu, tetka mu jedva živa. I treći dan dođe joj kući da se halali s tetkom: »Čuješ li, tetka, ja ću pitat, a ti ćeš odgovarat. Di si bila tad i tad. Di si bila kad mi je sin umro, di si bila kad mi je ovo, pa ono, di si bila kad si zavađala čovika i ženu, kad si dicu morila, kad mi je neko koze muzo?«. I kad mu je tetka sve iskazala, halalio joj i izličila se i živila još godinu, ta tetka mu. To je u Drežnici bilo.
»Ona« je buruzur (bihuzur, tegoba) kad namini sihir na nekoga, a ne zna da skine s njega. Može sestra, ako je »ona«, na sestru da baci sihire. Bio je takav slučaj u Gornjoj Drežnici. I taj sihir može skinuti s čeljadeta samo onaj ko bolje zna. Išli su čak hodži u Soviće (kod Jablanice) da skine sa te sestre sihire.
A bila je na Brštenovači (D. Drežnica) žena, umrla je davno, i ona je bila vištica. I sin joj se oženio, ali svako dijete koje se rodilo - umre. I onda je taj čovjek - a znao je da mu je mati vištica - uzeo nož i zaprijetio materi da će je zaklati ako mu još ijedno dijete umre. I više mu nisu djeca mrla.
Pričalo se da je vištica svaka imala po neki svoj šćap. Jedna je žena u Bunčićima imala tri šćapa, nikome ne bi dala da u njih kreće.
Narodna vjerovanja i pričanja o vilama
Šašković je neki našo vilu i odapinjo joj kosu. Rekla mu je: »Ako mi dlaku ne prikineš, valjaću ti, nagradiću te!«. I svojom mu rukom dala. I on sve, on polako, polako, polako, i pričo je on da su joj noge ko u magareta, a gori đevojka. I toliko da ima silen kose, znaš šta se kaže: »Kose ko u vile«. I on je otkačio i ona nemu dala te triske. I on doli niz točilo, kako je išo od nje - baco: »Šta će mi ovo?«. Kad je došo kući, kad istreso, kad - dukati. Vrati se, kad je došo gorika, tamo izgorilo ko ugljen, našo ono, ondi, ono ondi đe je baco.
Vjerovanja i pričanja o mjesecu, suncu, dugi i vjetru
Kad je užba (pun mjesec), valja se dobro zagledati u misec. Vidi se di »sidi Mujo za trnovim panjem«, tako su stari ljudi govorili dici.
Kad je pomračenje sunca, di si - sidi na zemlju, nemoj ići. Tako su stari govorili, to je božje davanje. To aždaja jede sunce kad je pomračenje.
Kad ubije neko zmiju, priča se da sunce stane i kaže: »One (ruke) ti cvale (što si ubio zmiju)!« A ako je ne ubiješ, sunce kaže: »One (ruke) ti sahle!«.
Pričalo se da su nekada bila na nebu tri sunca, pa je aždaja pojela dva, a treće lastavica iznijela više na nebo. I zato nemoj bit lastavicu, gri'ota je.
Duga na nebu je znak da će se ustaviti kiša; ako prođeš ispod duge, muško će postat žensko, i obratno.
Kad oreš, ako padne kiša dobro i nalije se volu cili rog, kažu: »Biće dobar rod, jer pola roga je pola roda«.
Kad bi u Drežnici ljudi redili žito ili grah, razvijavali ga pa nema vitra; a triba ti, onda bi stari ljudi znali reći: »Zatrpali su vitar u jami«. Virovalo se da se vitar može zatvoriti u jamu.
ako mačka prijeđe preko puta kuda ste naumili morate se vratiti natrag, jer to donosi nesreću, a ako prijeđe zmija, onda je to sretna okolnost.
Ako se mačka umiva očekujte posjet prijatelja. Moglo se pogoditi čak iz kojega će sela taj prijatelj doći, po tome na koju je stranu mačka, umivajući se, bila okrenuta.
Ako se krava zaobada (pobjegne poslije ugriza obada), suša će se nastaviti i dalje.
Za pijetla se vjerovalo, ako je crnog perja, da može snesti jaje, kao i kokoš, iz kojega bi se moglo izleći kakvo demonsko biće, pa bi tamniji ili crni pijetao brzo završavao u loncu.
Ljudi su se naročito pazili susreta sa zmijama, te su takve susrete nastojali izbjeći. Opravdan strah je bio od zmijskog ugriza, a sve drugo je mistificiranje i praznovjerje.
Vjerovalo se da zmija može svoju žrtvu, bilo da se radi o kakvoj životinji ili čovjeku, hipnotizirati i dovući k sebi.
Isto se tako vjerovalo da djeca ne smiju ubijenu zmiju podići na štapu iznad koljena, jer će u protivnom prestati rasti i razvijati se.
Ukoliko bi trudna žena ubila zmiju predviđali su joj da će roditi zdravo i snažno dijete.
Ptica kukavica je zauzimala posebno mjesto i simbolizirala je onu mračniju stranu u sferi mitoloških i nadnaravnih pojava i događaja.
Po narodnoj je mitologiji kukavica postala od žene, koja je predugo oplakivala i kukala za izgubljenim mužem, te mu se zbog toga duša nikako nije mogla smiriti na drugom svijetu, pa ju je ta, njegova, ista napaćena duša proklela i pretvorila u pticu kukavicu.
Lastavice su smatrane mitskim i gotovo božanskim pticama, te ih se nije smjelo ubijati, jer su upravo lastavice svojim crnim krilima sakrile sva tri sunca koja su nekada obasjavala svijet i na taj način spriječile zmije da ih ispiju.
(Po nekim je mitologijama, nekada davno, postojalo čak devet sunca.) Grijeh je bio i rušiti njihova gnijezda, jer se vjerovalo da kuću na kojoj se gnijezde lastavice neće pogoditi grom. I one su svojim letom, cvrkutom i odabirom mjesta za gnijezdenje -mnogo toga govorile- seoskom puku.
I pčele su, baš kao i lastavice, smatrane posvećenim životinjama. Nije ih se smjelo ubijati, a onoga tko ih ubija čeka veliko zlo i nesreća.
Stoga se za pčele nije smjelo govoriti da krepaju (ugibaju), nego da umiru kao i ljudi.
ako vas je iznenada zasvrbio desni dlan, tumačili su stari ljudi, nešto čete morati plaćati, tj. očekuju vas novčani izdaci, a ako je u pitanju bio lijevi dlan, tada ste mogli očekivati novčani ili neki drugi materijalni dobitak.
Ako vas je zasvrbilo oko, vjerojatno ćete tog dana plakati.
Da biste saznali što vam pretkazuje -zvonjenje- u uhu morali ste priupitati nekoga, o kojem je uhu riječ. Ako je dotični pogodio koje vam uho -zvoni-, onda mu slijedi dobitak, a vama nekakva važna vijest, a ako nije pogodio, onda se vi možete nadati dobitku.
Ukoliko vas je nakon obilnog obroka uhvatila štucavica (štucanje), najprije ste pomislili da vas se netko sjeća i da misli na vas, a tek onda na možebitne probavne smetnje.
A da biste se riješili ove neugode bilo je dovoljno pogoditi tko to misli na vas i štucanje bi prestalo!
Ako vam na vrhu jezika izbije čvalja (cvoric), tada netko na vas nešto laže.
Kad bi se u šumi djeca zaigrala, pa nisu mogla pronaći stoku, ili put koji vodi do nje, to su jednostavno rješavali -pljuvačkom-.
Pljunuli bi u dlan lijeve ruke, a bridom desne snažno udarili po lijevom dlanu i pljuvački. U kojemu bi smjeru pljuvačka odletila, u tom je smjeru valjalo potražiti izgubljenu stoku ili put.
Ako ste ujutro, naopako, obukli na sebe neki odjevni predmet (donji ves ili košulju), toga biste se dana mogli opiti, a ako vas slučajno svrbe tabani, tada ćete iznenada negdje otputovati.
Ako ste nekuda krenuli, na put, kakav važan posao i sl., a nešto ste zaboravili uzeti, u tom se slučaju niste smjeli vratiti nazad, jer će posao ili put biti neuspješan.
NARODNA VJEROVANJA O NOVCU I KAKO S NOVCEM
Da bi zarađeni novac volio Vašu kuću, onoga dana kada dobijete plaću ne treba trošiti niti jednu kunu. Cijela plaća mora prenoćiti kod kuće. Neki čarobnjaci životne mudrosti savjetuju da treba sačuvati godinu dana krupnu novčanicu, koja će se, tvrde oni, “napuniti” vašom energijom i počet će privlačiti prema sebi novac.
Novca neće biti: ako zviždite u sobi i mrvice sa stola čistite rukom. Ne valja posuđivati susjedi kruh i sol – sigurnost (u novcu) tada može napustiti vašu kuću i otići u drugu. Da bi u kući bilo novca, metlu treba postaviti ručicom na dolje. Povišicu plaće najbolje je tražiti u srijedu po danu. Ne posuđujte od drugih novac u ponedjeljak, nemojte posuđivati drugima u utorak i ne vraćajte dug u petak. Davati i uzimati posudbe obvezno ujutro, zato što bilo kakve operacije s novcima u večernjim satima vode u propast. I trudite se nikada ne tražiti posudbe, a češće dajte jer vi tada “kao” da programirate novce da vam se vrate.
Džepove odjeće koja se van sezone ostavlja u ormar, napunite sitnim papirnatim novčanicama. Novac ne voli probušene džepove ili otpalu dugmad. Nikada ne držite novčanik prazan, neka u njemu bude makar sitniš u kovanicama. Sav novac mora biti glavnom stranom okrenut prema gazdi. U najmanjoj pregradi čuvajte najsitniju novčanicu savijenu u trokut. Također u novčaniku treba biti i “sretna novčanica” (prva zarađena ili dobivena od dobrog čovjeka ili od nekog uspješnog posla i sl.). Tu novčanicu ne valja potrošiti – ona je amajlija sigurnosti. Inače novac neće dolaziti u vaše ruke.
Novac zarađen kockanjem ili igrama na sreću, zarađen nepošteno, nađen, pocijepan itd. ne donosi sreću i zato ga ne treba zadržavati u novčaniku. Podijelite ga sirotinji ili brzo potrošite.
CVIJEĆE
Nije nikakvo čudo što su za cvijeće u prošlosti bila vezana mnoga narodna vjerovanja - radost, ljubav, sreća, razočarenje, ljubomora, zla kob, nesreća... Cvatuće biljke s lukovicom navodno donose smrt ako noću ostanu u sobi; unošenje u kuću cvijeća, koje je procvjetalo mimo sezone nije dobro, predskazuje nesreću; za onog tko na pogrebu pomiriše cvijeće ili vijence, jerovalo se da će izgubit osjećaj mirisa; ako se za vrijeme punog mjeseca dira cvijeće, ono će uvenuti; ostaviti svijeće na krevetu bolesnika – nesreća; bolesnoj osobi pokloniti bijelo cvijeće – predznak smrti; ako sanjate cvijeće - mogla bi vas pogoditi kraća bolest. Ali, postoje i druga narodna vjerovanja:
Ako pacijent iz bolnice kući donese cvijeće – znak da će se vratiti u bolnicu:
Poklanjati bukete cvijeća – sreća;
Pokloniti žuto cvijeće – financijska dobit;
Crveno ili bijelo cvijeće pokloniti bolesnoj osobi – predznak skore smrti;
Podignuti oboreno cvijeće – nesreća;
Uzeti bačeno uvenulo cvijeće i odnijeti kući – nesreća.
Postojao je cijeli niz narodnih vjerovanja o proljetnom cvijecu: ubrati ga u nedjelju ili ponedjeljak označavalo je sreću, pronaći ga u utorak predskazivalo je da će vam dan biti uspješan, ubrati ga u srijedu nagovještavalo je da ćete biti zaprošeni ili ćete zaprositi; naći proljetni cvijet u četvrtak označavao je težak posao s malom zaradom; ubrati proljetni cvijet u petak bio je predznak neočekivane novčane dobiti, a u subotu - neočekivane opasnosti!
Pored ovih vjerovanja, od najstarijih se vremena vjeruje i da pronalazak prvog proljetnog cvijeta može pomoći u otkrivanju inicijala imena ili prezimena budućeg supruga ili supruge. Na primjer, ako pronađete visibabu, jagorčevinu i ljubicu, vaš partner će zasigurno imati slova “V”, “J” ili “LJ” u svom imenu. To nikako ne znači da tim slovima moraju započinjati njihova imena.
Svaki mjesec u godini - vjeruje se - ima svoj sretni cvijet.
tako su sretni cvjetovi siječnja - karanfil i jagorčevina;
veljače - jagorčevina;
ožujka - zelenkada i ljubičica;
travnja - krasuljak;
svibnja - glog i đurđevak;
lipnja - ruža i kukavičnjak;
srpnja - ljiljan;
kolovoza - gladiole i mak;
rujna - biljka sa zvjezdastim cvijetom i ladolež;
listopada - georgina;
studenog - krizantema;
prosinca - drač.
Cvijeće i datumi rođenja
Oni koji se bave astrologijom i koji su uvjerujereni da je ljudska sudbina uveliko određena danom rođenja i konstelacijama zvijezda koja je bila u tom trenutku, dakle, oni koji vjeruju u moći zodijačkih simbola, uvjereni su da i cvijeće može utjecati na ljudsku sudbinu, odnosno njegovu sreću. Štoviše, oni su napravili listu cvijeća koje donosi sreću onima koji su rođeni u pojedinim mjesecima u godini. Evo kako ta lista izgleda:
siječanj: visibaba - ljepota, sreća;
veljača: ljubica - skromnost, čednost;
ožujak: zelenkada - otmjenost, poštenje;
travanj: jagorčevina - zaljubljivost;
svibanj: bijeli ljiljan - slatkoća, čistoća, nevinost;
lipanj: divlja ruža - ljubav, odanost;
srpanj: karanfil - lijepe misli;
kolovoz:bijeli vrijes - sreća;
rujan: krasuljak - bogatstvo, sreća;
listopad: ruzmarin - lijepe misli i uspomene;
studeni:krizantema - istina, vjera;
prosinac: bršljan - povjerenje, vijernost.
Poruke cvijeća
Stotinama godina cvijeće se koristilo za različite plemičke, staleške, klanovske i državne ambleme. “Jezik cvijeća” potječe još iz vremena turskih harema, a posebni riječnici cvijeća iz 19. stoljeća obuhvataju simboliku i značenje gotovo svih vrsta cvijeća na svijetu.
Naravno, zbog ograničenog prostora, mi objavljujemo samo one najpoznatije vrste cvijeća i njihova značenja. Svaki se cvijet može koristiti sam za prenošenje svoje, zasebne poruke, ili se mogu kombinovati i u buketu sa drugim vrstama, čime se postiže “kompletiranje” poruka. Evo kakve poruke - prema vjerovanjima - prenosi pojedini cvijet:
Amarant: besmrtnost, beskrajna ljubav;
Sasa (vrtni): ostavljanje; Vrtni cvijet: dijelim Tvoje osjećaje;
Proljetni cvijet: mladalačka svježina;
Divlji cvijet: prevrtljivost u ljubavi
Livadni cvijet: bolest
Šumski cvijet: beznadežnost;
Cvijet iz žita: nježnost;
Jabukov cvijet: preferencija;
Francuski cvijet: seoska, prirodna ljepot I
indijski cvijet: volim samo sebe;
Španjolski cvijet: senzualnost;
Azaleja: umjerenost;
Petonija: iznenađenje
Maslačak: radost
Karanfil: fascinacija, ženska ljubav;
Karanfil, žuti: preziranje;
Karanfil boje mesa: ženska ljubav;
Karnfil, šareni: odbijanje;
Karanfil, bijeli: talent;
krizantema, crvena: Ja Te volim!
krizantema, bijela: iskrenost;
krizantema, žuta: mala ljubav;
Purpurni cvijet: rezolucija;
Crveni cvijet: ushićenost;
Bijeli cvijet: čistoća, skromnost;
Prošarani cvijet: ljepota;
Rozi cvijet: preferencija;
Divlji šafran: ne odbijaj ništa;
Georgina: zaslužujem Tvoju pažnju!
Krasuljak: nevinost;
Maslačak: ljubavno proročanstvo;
Cvijet “Ne zaboravi me”: istinska ljubav. Ne zaboravi me!
Zdravac: ljubaznost, nježnost;
Vrijes, bijeli: sreća;
Slezovača: plodnost, produktivnost;
Koralni cvijet: boja moje sudbine;
Zumbul: sport, igra;
Zumbul, plavi: konstantnost;
Iris: imam poruku za Tebe!
Iris, žuti: strast;
Jasmin: radosti;
Jasmin, bijeli: dobroćudnost;
Jasmin, žuti: gracioznost i elegancija
Lavanda: nepovjerenje;
Divlji jorgovan: poniženje;
Ljiljan: nevinost;
Ljiljan, bijeli: nevinost i čistoća;
Ljiljan, žuti: neistinitost i obmana;
Ljiljan ljubičasti: povratak sreći;
Lotosov cvijet: daleka ljubav;
Magnolija: ljubav prema prirodi;
Narcis, žuti: prezir;
Mak, crveni: utjeha, ekstravagancija;
Mak, bijeli: spavanje, moja propast;
Jagorčevina: rana mladost;
Jagorčevina, noćna: nestalnost;
Visibabe: utjeha;
Suncokret: biti skupa;
Suncokret, mali: obožavanje;
Suncokret, veliki: ponos;
Tulipan: slava;
Tulipan, crveni: ljubavi;
Tulipan, šareni: prelijepe oči;
Tulipan, žuti: beznadežna ljubav;
Ljubica plava, pitoma: ljubav, povjerenje;
Ljubica, divlja: beskrajna ljubav;
Šeboj, žuti: vijernost.
BILJKE I CVIJEĆE
BONESET
U prošlosti se vjerovalo da se s biljkom boneset (Eupatorium serotinum) mogu tjerati zli duhovi i vještice, pa se preporučala svakom domaćinstvu. U narodnom liječništvu od nje se pravio ljekoviti gorki čaj, koji je blagotvorno djelovao na prehladu i groznicu.
BOR
U zemljama Dalekog istoka bor (Pinus nigra) najčešće simbolizira životnu snagu, nepokolebljivost i besmrtnost, a borove sjemenke, iglice i smola, prema predanjima, predstavljaju hranu taoističkih besmrtnika. Od njih im navodno tijelo postaje tako lagano da mogu poletjeti. Ako se borova smola cijedi niz drvo i pada na zemlju od nje će, vjeruje se, za tisuću godina izrasti čudesna gljiva fu-ling od koje se spravlja eliksir vječne mladosti.
U Kini bor sačinjava trijadu s gljivom i ždralom, ili i s bambusom i šljivom. U umjetnosti se pojavljuje kao simbol životne snage a jednako vaažnu ulogu ima i u ikonografiji Zapada. Zaspati u sjenci bora, vjeruje se, nije dobro, jer u njegovoj sijenci živi nezdrava vlaga. Sanjati borovinu – radost i veselje.
BOROVNICE
Ljekovita svojstva borovnica (Vaccinium myrtillus) poznata su još od najstarijih vremena a za njih su vezana i mnoga zanimljiva narodna vjerovanja. Kažu da nije dobro za Božić jesti borovnice, jer će onome tko ih tada jede navodno donijeti tugu i žalost. Iz istog razloga se ne preporuča držanje cvijeta borovnice u kući. Trudnice koje beru borovnice, vjeruje se da će rodit dijete s brojnim crnim madežima. Ako se borovnice beru u određenim (sretnim) danima, navodno su postajale izvanredna zaštita od želučane boli i vrućice. Sanjati borovnice, nagovještaj bolesti. U narodnoj medicini borovnice se koriste za spravljanje lijekova protiv šećerne i vodene bolesti, te slabosti mokraćnog mjehura. Ženama koje imaju pretjerano obilate menstruacije, preporuča se sok od borovnice. Sasušen i istucan korijen koristi se kao sredstvo za zacijeljenje rana i čireva.
BOSILJAK (bazilika)
Ljekovita biljka koja se upotrebljava i kao začin, odiše prodornim ugodnim mirisom. Simbol čednosti i djevičanstva. Vjeruje se da listovi bosiljka (Acimum basilicum) sadrže magičnu moć i koriste se za pripremanje crvene ljekovite vode. Djevojke su bosiok nosile u njedrima kako bi se čim prije udale. U nekim se krajevima svijeta listovi bosioka koriste za otklanjanje zlih uroka i kao zaštita protiv zlih duhova. Sanjati bosiljak, napredak u radu. U narodnoj medicini koristi se protiv kašlja, bubrežnih bolesti, glavobolje i depresivnih raspoloženja, a čaj od ove biljke koristi se protiv menstrualnih tegoba, te da bi potakao menstruaciju. Sok od lišća koristi se protiv hunjavice i upale ušnog bubnjića.
BRUSNICA
Brusnica (Vaccinium Vitis idaea L.) je ljekovita biljka. Raste na pješčanim, suhim tresetnim terenima, najčešće u crnogoričnoj šumi. Koristi se u narodnoj medicini. Vjeruje se da čaj od brusnice pomaže protiv groznice, gripe i reume, da spriječava mokrenje u krevet, da pospješuje znojenje, čisti mokraćne kanale i mjehur, te otapa pijesak i kamenac u bubregu.
CIKLAMA
Ciklama (Cyclamen europaeum) ublažuje jutarnje glavobolje, tupu glavobolju, migrenu u vrijeme mjesečnice ili glavobolje kod kojih se pojavljuju zvjezdice ispred očiju. Ciklama se koristi i u zelenoj (biljnoj) magiji: njen je korist navodno sastavni dio najmoćnijih ljubavnih napitaka, a ako se koristi kao dodatak vinu, njegova opojnost bit će znatno veća.
CIKORIJA
Listovi cikorije (Cichorium intybus) čiji prženi i samljeveni korijen služi kao dodatak kavi dugo vremena su bili simboli ljubavi i vijernosti. Ovoj su se biljci oduvijek pripisivale magične moći; putnici koji bi njen korijen nosili u džepu svako bi putovanje završili sretno, a vjerovalo se da je uz pomoć cikorije moguće skinuti i najsloženije okove. Lopovi su se mogli otkriti, ako bi okradena osoba prilikom odlaska na spavanje pod glavu stavila njen korijen. Prilikom iskopavanja nije se smijelo cikoriju dodirnuti golom rukom, već se morala koristiti bijela krpa. Ako bi se određenog dana iskopavala jelenovim rogom, cikorija je navodno čovjeka činila nevidljivim. Inače, najčešće se iskopavala srebrnim predmetom, kako bi se zazivalo Sveto trojstvo, a ako se iskopavala ponedjeljkom ili petkom i to za mladog mjeseca, navodno je obezbjeđivala sreću i blagostanje.
CIMET
Cimet nije ništa drugo nego kora stabla cimetovca (Cinammomum zeylanicum), začin koji je donesen s Istoka. Kineska farmakopeja se ne bi mogla ni zamisliti bez ove biljke. Cimet se smatrao sredstvom za jačanje organizma, hranom za besmrtnike i eliksirom vječne mladosti. Prema kineskim predanjima u ishrani ga je koristio Peng Zua, za kojeg se vjerovalo da je živio 888 godina. Od cimeta se navodno spravljalo čudesno vino čija je samo jedna kap davala tijelu boju zlatna. Pomiješan s kornjačinim mozgom cimet navodno dobija magična svojstva, ljudima omogućava da mogu hodati po vodi.
CRNA JOHA
Crna joha (Alnus glutinosa) pripada brezama i raste uz rijeke. Njeni listovi u narodnoj medicini predstavljaju iskušani lijek za liječenje raka dojki, dvanaesnika, jednjaka, lica, pylorusa, gušterače, rektuma, grla, jezika, žutice, groznice, i maternice. Kora zajedno sa korijenom uzima se za liječenje upalnih procesa (angina) i tumora grla. Crna se joha smatra i izvrsnom u čarolijama protiv vještica. Za izvorske vile se vjeruje da štite crnu johu i da se oko nje okupljaju. Tko posjeće drvo crne johe, vjeruje se da će doživjeti nesreću.
CRNI JANTAR
Vjeruje se da crni jantar ima magična i iscjeljujuća svojstva: štiti od munja i gromova, otklanja halucinacije, anulira čarolije i zle čini, liječi razne bolesti, a ako se crni jantar samljeven uzima u piću u stanju je navodno da spriječi djelovanje zmijskog otrova.
CRNI TRN (trnina)
Crni trn (Prunus spinosa) je gusti grm s trnovitim ograncima i sitnim bijelim cvjetićima, koristi se u narodnoj medicini za lijecenje groznice, kožnih osipa i vodene bolesti. Jača želudac i spriječava stvaranje kamenca. Vjeruje se da je crni trn sveto drvo za vile, koje se oko njega okupljaju svakog 11. studenog na dan svoje najznačajnije godišnje svečanosti.
KLEKA (smreka)
Sveto drvo, simbol povjerenja, zaštite i inicijative. Kleka (Juniperus communis) raste kao grm, a češće kao drvo, važi i kao simbol plodnosti. Koristi se u narodnoj medicini: čaj od pretucanih boba jača živce i želudac, čist krv i izbacuje otrovne plinove i loše sokove. Pored toga, tjera na znoj i liječi vodenu i bubrežnu bolest, čisti jetru, istapa kamenje i pjesak iz žuči, bubrega i mokraćnog mjehura, te liječi venerične bolesti. Ako se mladi vršci kleke skuhaju u mlijeku, napitak liječi kostobolju, reumatizam, išijas, skorbut, vodenu bolest, bijeli cvijet, škrofule i živčano rastrojstvo. Od boba kleke se pravi ljekovito vino i osvježavajući napitak izvanredne ljekovitosti i kakvoće.
Kleka je smatrana svetom biljkom i u narodu je postojao običaj da se pred njom skida kapa i klanja. Postoje i druga vjerovanja: ako se mjesto u šumi na kojem rastu gljive dotaklo prutom kleke, očekivalo se da će tamo narasti mnogo gljiva. Kleki su se pripisivala i magične moći – služila je kao zaštita od kuge i ostalih pošasti, a štitila je obiteljska ognjišta i imanja, uključujući i sve domaće životinje, od zlih duhova, čarolija i vještica. U mnogim se krajevima vjerovalo da se ljudi od opčinjenosti mogu zaštiti, ako bi se nakadili dimom od kleke. Bobe kleke su se nosile u amuletima protiv bradavica, epilepsije i grčeva, a drvo i grane za obredna kađenja. Sanjati kleku – dobitak, bogatstvo; brati je – zdravlje i blagostanje.
KORIJANDAR
Jednogodišnja biljka (Coriandrum sativum), služi kao mirodija i za proizvodnju eteričnog ulja za kolonjsku vodu, mirisave sapune i sl. Eterično ulje je u većoj količini otrovno, izaziva neku vrstu opijenosti i duboki san. Čaj od korijandara se u narodnoj medicini koristi za liječenje tromosti crijeva i protiv vjetrova, a samljeveno sjeme za ljubavne napitke. Vjerovalo se da pomaže i olakšava porođaju prvog djeteta ako porodilja za bedro zaveže vrećicu s 11 ili 13 zrna korijandera. I još nešto, u narodu se smatralo vješticom svaka žena koja bi se opirala da pojede kruh začinjen korijandarom.
Mandragora
Mandragora (grč.) je biljka kojoj su kroz stoljeća mnogi narodi pripisivali magična svojstva, a s njome su povezane i brojne legende. Biljka koju su poznavali Egipćani, Židovi i Grci razbuđivala je maštu ljudi poput tajni Atlantide, blaga El Dorada ili Nostradamusova proročanstva. Osušena biljka pronađena je u cvjetnom vijencu Faraona Tut-Anch-Amona. Prilikom suđenja djevici Ivani Orleanskoj jedna od optužbi bila je i ta što su kod nje pronašli ovu biljku.
Upotrebljavali su je stari narodi u medicini, najčešće za uspavljivanje i protiv bolova kao analgetik. Mandragora je otrovna i izaziva halucinogeni učinak, pa je vrlo opasna.
Njena je pradomovina današnji Izrael. Odatle se raširila po Egiptu, Grčkoj i dalje po mediteranskim državama, a na istoku do Himalaje. Kako je ima u mediteranskim zemljama, ima je i u nas, ali se nipošto ne preporučuje samostalan uzgoj.
O neuobičajenim svojstvima, koje pripisuju mandragori, govori i njeno njemačko ime Hexenkraut (čarobnjačko zelje), a njezino englesko ime Mandrake upotrebljava poznati čarobnjak iz stripova američkoga novinara Lea Falka. Biljka ima nesvakidašnji korijen, za koji su karakteristične žute bobice na dugim peteljkama ljudi su ih nazivali Afroditine (grčka boginja ljubavi) ili đavolje jabuke koje izlaze iz prizemne rozete listova. Vrlo joj je razvijen mesnat i debeo korijen, nalik na ljudsko tijelo. Zbog sličnosti korijena s ljudskim tijelom nastalo je vjerovanje da ova biljka ima magične moći. Osušeni korijen bio je i simbol za sreću.
Postoje brojne legende vezane i za način vađenja ove biljke iz zemlje. Theophrastus u 3.st.p.k. je pisao da ljudi koji vade ovu biljku prvo naprave krug u zemlji i odsjeku stablo od korijena gledajući prema istoku. Ostatak korijena vadi se uz izvedbu posebnih magičnih obreda.
Vjerovalo se da je opasno čupati biljku iz zemlje i da je najbolje da to napravi pas koji ćže nakon toga umrijeti. Ljudi su smatrali da biljka vrišti prilikom vađenja i da oni koji čuju taj vrisak umiru.
U domaćoj je medicini korijen mandragore, unatoč velikoj otrovnosti, služio kao lijek za sve vrste bolesti. Bila je poznata i kao afrodizijak u mnogim zemljama.
Toksični sastojci u mandragori slični su onima u većine otrovnih plodova. U osušenu je korijenu oko 0,4 posto alkaloida (prirodna tvar koja sadržava dušik), a od toga hiosciamina, pa skopolamina i atropina. Iako ga nema mnogo, skopolamin je glavni čimbenik djelovanja te droge. Drugim riječima, skopolamin je supstancija koju su špijunske organizacije upotrebljavale za "pranje mozga", jer osobu koja ga primi dovodi u polubudno i omamljeno stanje, u kojemu je vrlo podložna sugestijama.
Prilikom upotrebe ove biljke u magičnim obredima i čarolijama, koristi se usitnjeni prah korijena.
Mandragora officinarum zbog svog opijatnog djelovanja i korjena u obliku ljudskog tijela sa izraženim spolnim organima dobila je magisko i simbolično značenje. Koristila se kao lijek, otrov, afrodizijak, korjen se upotrebljavao u obredima crne magije. Spominje se i u Starom zavjetu, u Egiptu su je miješali sa drugim alkaloidnim biljkama i raznim preparatima sa kojim su se mazali i pili ih. Egipćani su mandragoru smatrali poklonom vrhovnog boga Ra. Prve recepti napisani su na papirusima.
Od korijena su se pravila i figurice koje su se nosile oko vrata za dobro zdravlje, zaštitu od bolesti a žene za neplodnost. Nastalo je vjerovanje da mandragora ima nadprirodne moći iznad čovjekove duše i tijela. Grci su se tom biljkom liječili. Listovima su previjali rane, sa njom su ublažavali bolove, grčeve, reumatske tegobe. Vjerovali su da je odličan lijek protiv depresije ali isto tako su znali da u većim količinama dovodi do ludila. U Grčkoj se i danas odvija tkz. 'ritualna žetva' ove biljke. U Plinijevo vrijeme korištena je diljem Mediterana kao anestetik prilikom operacija. Rimski botaničari su je koristili za miran san tako što bi je stavili ispod kušina. Kleopatra je dodavala u razne ljubavne napitke.
Ta čudesna biljka nadahnula je i Niccolu Machiavelija da je u XV. st. stavi u središte svoje priče. To je biljka koja cvijeta noću samim tim još je mističnija. Plodovi su nazivani Afroditinim jabukama ili jabuke ljubavi. Korijen ima narkotičko djelovanje i da izaziva halucinacije. Za eksperiment su uzeli pola male ožice samljevenog korjena i pomiješali ga sa voćnim sokom. Nakon toga su zapali u lagani trans.
U našim krajevima ovu biljku možemo pronaći oko Konavla.
narodna vjerovanja
Osobe maljavih grudi u narodu se smatraju sretnim; muškarac bez maljavih prsa – postat ce lopov; dlakave ruke predskazuju bogatstvo; dlakavi tabani i dlanovi – predznak su ludila!
Brada simbolizira ucenost i mudrost, starješinu roda, velikodostojnika, vladara i umjetnika: Sijeci bradu – nesreca; žbunovita brada – donosi srecu i raskoš!
Kada neko ne vidi svoj odraz u ogledalu – on je ili vještica ili vampir; gledati se u ogledalu uz svjetlost svijece – donosi nesrecu, ako i ako se macka ogleda u ogledalu!
Dok bijele tacke na noktima predstavljaju predznak srece, crne ili žute tackice – predskazuju brzu smrt
Kada se macka odmara, okrece ledja ili rep prema vatri ili uporno grebe šapama – doci ce do promjene vremena!
U narodu se kaže: tanka kosa – lukava priroda; kovrdjavu kosu imaju osobe koje znaju da vole i koje stvaraju sklad i harmoniju gdje god se pojave!
Ako se cuje cicanje miša iza kreveta u kojem leži invalidno lice – pacijent se nece oporaviti!
Privjesak u obliku srca poklanja se u znak pažnje i iskrene ljubavi i snažan je talisman, koji donosi ljubav i srecu!
Porodice u kojima je prvo dijete djevojčica - biti će sretne, dok one u kojima je prvo dijete sin imat će brojne probleme!
Magicni privjesak u obliku sidra budi nadu da ce se svaki plan ili radnja u vezi sa morem i plovidbom okoncati sretno i uspješno. Zajedno sa srcem i antickim križom koristi se u hamajlijama koje se nazivaju “Vjera, nada i milosrdje”!
U petnaestom stoljecu, u Škotskoj, prema postojecim zapisima, kanibali su tokom 25 godina - ubili i pojeli preko hiljadu ljudi!
Kada vam crno-bijeli pas predje preko puta dok idete na poslovni sastanak – doživjet cete uspjeh u poslovnim poduhvatima!
Rodjeni u ponedjeljak imaju - lijepo lice; rodjeni u utorak su - puni milosti; rodjena u srijedu su – nesrecni i tužni; rodjeni u cetvrtak su – sretni; rodjeni u petak - znat ce da vole i da bude voljeni; rodjeni u subotu – morat ce mukotrpno da rade; rodjeni u nedjelju su - lijepi i mudri.
Ako vas nos svrbi – imat cete sukob, svadju ili je neko nepoznat zaljubljen u vas; ako nos krvari – predznak bolesti; ako vam iz lijeve nozdrve potece krv – dobit cete mnogo novca; ako vam krv tece iz desne nozdrve – loš predznak, smrti u porodici.
Najpoznatiji lik riječke povijesti jest žena, Karolina Riječka, koja je u doba Napoleonskih ratova spasila grad od razaranja, a u pregovorima s engleskim admiralom Johnom Leardom koristila se svojom ljepotom i ženskim čarima.
Karolina Belinić, udata žena i majka troje djece, koja je 1813. godine, povijesni dokumenti zbore, uvjerila zapovjednika britanske flote da obustavi topovsku paljbu na naš grad. Povijesni spisi o njezinu porijeklu i osobnom životu kažu: Karolina Belinić, rođena Kranjec, bila je udata žena te majka triju kćeri, Alpine, Cattarine i Rose, koje su sve rođene do epizode napada engleske flote na grad. Karolina je bila udata za Andriju Belinića, Lovranca koji je u svojstvu zapovjednika Riječke narodne garde i sam sudjelovao u otporu grada engleskoj floti, za što mu je, zahvaljujući i pismenoj potvrdi zapovjednika Nugenta, gradski magistrat 1829. odao javno priznanje.
Karolinina povijesna uloga započinje 1813., zahvaljujući nezavidnoj situaciji na ulazu u riječku luku. Naime, kako bi onemogućili opstanak Napoleonove vojske, engleski brodovi spremali su se bombardirati Rijeku (kao svjedočanstvo na taj događaj na vanjskim zidu Katedrale Sv.Vida nalazi se topovska kugla stopljena s fasadom). Mlada Karolina, odlučna u svojoj nakani da pomogne svom gradu, otišla je na admiralski brod i spasila grad koristeći se u pregovorima s engleskim admiralom ženskim čarima.
Legenda o nastanku otoka
Cresko-lošinjsko otočje zvalo se u antikno doba zajedničkim imenom Apsyrtides. Kako se taj naziv, htjelo izvesti iz imena grčkog junaka Apsirta, jedna je varijanta antikne priče o moreplovcima Argonautima smjestila njezin završetak na naše otoke.
Jedan je kralj ( Eeta iz Kohilde ) posjedovao zlatno runo. Našao se hrabar momak Jason, koji se lukavstvom, uz pomoć čarobnice, kraljeve kćeri Medeje ( koja se, naravno, u Jasona smrtno zaljubila ), dočepao zlatnoga runa, pa se na brodu Argo, sa svojim drugovima Argonautima, dao u bijeg. Apsirt, kraljev sin, krenuo je svojim brodom u potjeru za otmičarima. Nakon duga putovanja potjera je sustigla otmičare. Medeja je prijevarom namamila brata Apsirta na pregovore, a Jason ga je iz potaje ubio. Medeja je rasjekla Apsirtovo mrtvo tijelo i njegove udove pobacala u more. Od rasječena Apsirtova tijela nastali su Apsirtovi otoci - Apsyrtides.
Tako su po pradavnoj legendi nastali otoci Cres i Lošinj i sav arhipelag oko njih, premda je ovo naravno, samo nevjerovatna priča, ono što će te dalje pročitati o Lošinju možda će vam zvučati također nevjerovatno, ali to više ipak nije priča.
Mit o Cresu
Da bi se utvrdilo porijeklo prvotnog naziva arhopelaga koji uz Cres obuhvaća i Lošinj i niz manjih otočića, treba pribjeći mitskom razdoblju klasične povijesti i kulture, u treće stoljeće prije Krista kada je Apolonije zapisao sljedeće.
Bježeći pred Kolhiđanima, kji su im htjeli oduzeti oteto Zlatno runo i vratiti ga kralju Eeti, Argonauti su, pod vodstvom Jazona, stigli do Kvarnera. Jazon i kraljeva kći Medeja, koja se zaljubila u njega, zaputili su se u bijeg sa Zlatnim runom na sjeverni Jadran. Kraljev sin Apsyrt krenuo je u potjeru za otimačima Zlatnog runa. Iako je plovidba potrajala, uspio je sustići Jazona i Medeju. No, prijetvorna Medeja, namamila je Apsyrta na pregovore, dovela ga pod oštricu Jazonovoga mača. Jazon ubije Apsyrta, a Medeja njegovo mrtvo tijelo raskomada i djelove pobaca u more. Od rasječenih udova nastali su otoci oji su ime dobili po junaku - Apsyrtides - Cresko-lošinjsko otočje.
Drežnjak o Drežnici
Pito jedan čovjek jednog Drežnjaka: »Okle si?«. A on reko: »O'klena o Božiću tri puta sunce izlazi i zalazi!«. A i jeste tako na Inču: sunce se pojavi iza Stola, ide preko Velje i Ledenice, i zađe za Veliki Glasinac oko polu dana. Onda se za jedno polu sata pojavi na jednoj provaliji i zađe za Mali Glasinac. Iza nega izađe opet i pojavi se za jedno polu sata. Opet za kosu zvanu Račve zađe. I tako traje dva miseca: dvanesti misec i januar.
To je bio reko neki Jure Krešić zvani, iz Šarića, kad su ga to pitali u prvom svjetskom ratu.
Iz istorijske tradicije
Preko puta željezničke stanice Stara Drežnica, u Glogovu, imaju halke đe su nekada čamce pripinjali.
Staro groblje na Sritnim njivama (srednjovjekovna nekropola), nastalo je tako što su se tu svatovi susreli, pobili i izginuli.
U sjevernoj padini planine Stol, na desnoj obali Drežanjke, prema Donjem Selu, ima pećina zvana Tamnica.
Džamiju u selu Žlibu, Donja Drežnica, zidali su, kako se priča, neki Bećirević Ramo i još jedan čovjek iz Striževa.
Niže starog kamenog mosta preko Drežanjke, kod Ušća (u Neretvu) bio je vaktile još jedan stariji most, pod tzv. Anđinim ušćem.
Ima jedan sam bor, na desnoj obali Drežanjke, prema Donjem Selu, kod spile zvane Zojevača. Ne valja dirati taj bor, ne možeš ga sjekirom taknuti da se nećeš posijeći. U Zojevači se krili hajduci, a preko rijeke je bila brvina na kojoj su neki ubili jednog hajduka. Kad su mu prišli, imali su mu opanci na nogama 75 povrazača, toliko mu je stopalo bilo (obično opanak ima 40-45 povrazača).
Predanje o osvajanju Drežnice
Grci dok su bili, tu u potoku Meomači (kod Bunčića), kopali su zlatnu rudu i imali su tu rudnik i fabriku.
Grke su Turci išćerali iz Drežnice, jedanaes' su se godina oni borili protiv Turaka. Crkva je njihova bila kod škole (osmogod. škola u Gornjoj Drežnici), a grad im je bio gdje je i sada parcela koja se Grad zove, odmah do škole.
Baba je kazala Turcima da naopako potkuju konje i tako su oni sa Klanaca, od Duvna, sišli u Drežnicu, do na Sveću. A i na Sveći je grčka crkva bila i tu je stajao Petar general, koji je od tuge umro na Petralju.
Kad je Petar začutio da idu Turci s Klanca (na zapadnom kraju Drežnice), onda je pobigo sa Sveće. Imo je dobra konja i išćero ga uz Plane, preko Gozda, na zvanu planinu Prislop. Kad je na Prislopu zanoćio i ujutro kad je ugrijalo sunce, otolen je dobro mogo vidit Sveću i crkvu koja je bila. Kad je ugledo turski bajrak di se vije kod crkve i di turski at njišti, tu je odma' crko na mjestu i sad mu se grob nalazi pokraj Gozda.
Na Gradini više Drage, u Gornjoj Drežnici, ima zid klačeni, tu je isto grčki grad bio i tu su oni zakopali svoje blago. Po to su blago dolazili kauri, oni su imali knjige đe se zlato nalazi.
Predanja o zakopanom blagu
Kaursko je zlato zakopato tu na Vrilinam kod Zmailovca, u G. Drežnici, na Gradu, jedno. A drugo je oćerano, po priči, gore prema stinama. Ali ga nije našo niko. Priča se da je u pećinu zakopano, nanj kaplje kap vode, doli je lug i na lugi nož brdu. Na kljun noža kap je. Naće ga siroče dijete. Ali - nož je nađen i lug, našo ga je jedan Turkić Jusuf, mali, siroče bez majke i oca. Djeca kopala. A dolazili su i Hercegovci tražit, po knigama, ali para nema, kopali doli - 'aj' kopaj ti bogu!!
A Dulići su, doli (u D. Drežnici) otvorili, našli, kod potoka kazan novca i nisu u nj smili krenut, nego otišli po fratra. I fratar izašo i s nima podijelio na četvoro. Bila tri brata (Dulića) i on četvrti, nima dao tri hise a sebi jamio četvrtu i otišo niz vodu. A oni svoje sklone neđe. I u roku petnes: dana - sva tri umrla. U istoj kući pomrli, para nema, više ih niko našo nije. A fratar svoje iskoristio i od ni napravio doli oni Krešić 'otel, oni fratar što je gonio ovu jarugu (Don Klement Sumić, za vrijeme Austrije gradio kanal).
Kod izvora zvanog Vriline, u blizini Zmailovca, u G. Drežnici (kod današnje osmogod. škole u G. Drežnici), bila je, priča se, nekada crkva. Ljudi su išli da traže zlato oko te crkve, kopali.
A zlato se kopalo i u Gradini, nad Dragom, odakle su ga, u stara doba konjima dogonili toj crkvi, a otale u pećinu, u Potpeće, da ga sakriju. To su Grci radili, za njihova vakta. To je blago čuvala aždaja, ljudi je zvali »grobara«. Nju su sve donedavno ljudi viđali i njen trag kako ide vodi (Drežanjki).
Tu na Zmailovcu su Grci stajali, i tu su dvojica Kumrića našli neko zlato i obojica su umrli.
Kauri su od Turaka bježali 'vamo u Drežnicu, u ova brda. Potpleće pećina ima, više Lisičina, i ima ondi di je crkva bila na Zmajilovcu. I ljudi su kopali i našli prag, i arar ugljena i brus, sav ispisan s jedne strane. Bio je ko kalup sapuna. Priča se, tog vakta da je prva mazga pred spilom bila rastovarana, a zadna tovarena prid crkvom, toliko je bilo crkvenskoga blaga.
Bila muslimanska familija Kumrići (svi su izumrli, četiri brata). I pričaju da su oni imali sluškinju Maru, koja je s desne strane crkve jedan mali lončić zakopala zlata. I Kumrići kada su tu trapili, našli su taj lončić od jedno kilo toga zla I tu je bila debela zemlja na parama dva metra i gori zasuto lugom, u lug zadiveno gvožđe ko jedan veliki nož. I na lug opet zasuta zemlja oko metra, radi vode što kaplje iz pećine.
O sokolu Ćori Drežnjaku i Fijoviću Tomi
a) Ima gori stijena (u G. Drežnici), zove se Sokolina. Ondi je neki Fijo Toma se spušćo na užadima, osamnes uža. I braneć ga 'tica iskopa mu oko. Kad ga snio, izvadili ga gori, kad nema jednog oka soko. A drugi ostao zdrav. Ajde, pusti ga, da ufatim zdravoga, a ovoga drž'te! Oni su držali onoga, on doli se spustio: kad zaviče vila, kaže: »Ajde doma, Fijoviću Toma, dosta je danas tvoga lova. I prikine uža i on je pao, ima visina oko jedno sto metara. I odma' pogino.
I ovi je ćoravi soko poslat u Beč. I onoga vakta je bilo, ili daj toliko svoji', šta imaš - sokolove, orlove - i oni se gori sakupljaju i bore. I ovi pustio jednoga po jednoga, četiri. »Dajte Ćoru Drežnjaka!«. I on izori više onih njegovih. I kad ih je izorio, pobjego kaže: »Na sve strane pravite kuće, ode na Bosnu i Hercegovinu«. I sedam godina - to mi je baba pričala - sedam godina je danak ukinut na Bosnu i Hercegovinu da niko plaćo nije nikakva ni poriza, ni ništa.
b) Stari Fijovići živjeli su u Drežnici prije Turaka, a bili su tu i kada su Turci došli. Stajali su u selu Poglavici, više džamije današnje. Kuća im sada stoji, pod pločom je, ali je sada napuštena. U njoj su bili Bešići, u kojih nisu mogle biti dvije muške glave; jedan ili više muškarca moro bi umrijeti, tako da su Bešići vazda ostajali na jednom mušku. U tih Fijovića bio neki Toma koji je u Drvaru (vis kod Javorka, na Čvrsnici) hvatao sultanu sokola.
Predanje o Melića gradini
a) Na Gradini (Melića, više Drage u G. Drežnici) bila vojska grčka i zlato zakopano je u nekom topu. Bir cikne sunce obasja to zlato u topu. Zlato je namijenjeno siroti. Neki Dalmatinac jednom srio nekog Cokića (iz Drage) i poveo ga na Gradinu. Dalmatinac našo dragi kamen, a dao Cokiću vriću zlata. Cokić ne htio ponijeti, već kasnije pošo sam, kad ono ugljen.
b) Melića gradina je između sela Lisičina i sela Drage u Gornjoj Drežnici. Sa jugozapadne strane, odakle joj je jedini prilaz, ima nasip kameni. Kazivač se sjeća da je vidio i dijelove zida u malteru. »Neka je stara baba pričala da je tu nekad bio grad, ne zna se čiji, to niko ne pamti. Čulo se da su neki dolazili da traže zlato u toj gradini«.
Predanja o hadžiji Pendi
a) Penda je ostao iza oca i iza majke. Njegov je otac obišen radi Duvna. U nega je bilo kmeta, ja pamtim, po osamnestero konja bi gonilo 'šenicu im iz Duvna. Toliko je imo. I onda, najpotlje, vlast: »Ili se odostani Duvna ili daj glavu!«. I na višala. I dva puta gajtan puco na vratu, dok jedanput se nije ugušio. I ostalo dijete, ovaj 'adžija Penda. I ovaj kako će dobaviti dijete? I desno-livo i dođe, uzjaši konja i među djecu, kaže: »Koje je« - kaže - »tude Pendino dite?«. - »Eh' ono!« I on: »Mali, dođi 'vamo, dođi 'vamo, dođi 'vamo«. Šećera malo i on se primakni, a ovi šćepaj, na konja, bježi i dogoni ga ovamo. I posli toga on se odgojio bio, i dobro se odgojio. I onda su pričali ljudi da je on bio vilen. I onda su kmeti dolazili, dok nije ono pravo kmetstva postalo, i onda su oduzeli tu zemlju. Ja znam: po osamnestero se konja uređaj, goni se 'šenica, ječam.
A on (Penda) kad je se razbolio, imo je dobra konja. I stao vrisak konja u podrumu. »Aj'« - kaže »đeco, vi'te šta je konju«. Vranac bio. Kad je unišo jedan momak, njemu je 'Alil bilo ime, kad dvi djevojke su dvi strane konja! Vrati se. »Šta je?« - »Ništa, vala.« Kaže: »Ima nešto!«. Kaže: »Dvi djevojke nemu su dvi strane, drugo ništa nejma«. Kad taman on to ispričo, kad oglas na izvanu, to ljudi neki sjedili kod bolesnika: »Umr'« - kaže - »hadžija, crče mu vranac«. I hadžija izdušio kad su ulišli i vranac crko.
I ima gorika đe je zakopan, to su pričali: kad je najviši vitar, zažeži sviću i metni na oni njegov spomenik, bašluk mi rečemo, da je ne bi udunulo dok je kapi.
A džamije nije bilo gori (u G. Drežnici). Doli je džamija, ona od starina, u Donjoj Drežnici, a ova se je gori kašnje napravila nekako... kašnje puno. I pošli ujutro, Bajram se ujutro rano klanja, rano, a daleko ići. I neki Mujčin Dulić (Mujo mu bilo ime, pa Mujčinom ga zvali) pa od đavoluka javi: »'Aj'mo« - kaže - »mrtvi, 'oćete li vi džamiji?«. A otuda zaviče: »Polako« - kaže - »i ja ću s tobom«. Kad ozdal se pojavi - znaš, ima, zamota se ona botana, ćefin se reče, biva. Bogami - on se prepane. I on napriko, a on spram njime do mimo. A u Zećanovića pivac kokuriknu. Samo mu zaviče: »Moli se boga onoj tičici!« - i nestane. A otolen je, iza toga groblja niko.
Niko ne zna kako je Adžija dobio tu svoju snagu. Hadžija Penda je skako, u Raičevu klancu ima dvi grude. On je skako s ove grude anamo i nazad na grudu. To su pričali ovi »kumovi« gori, Rakićaci.
b) Prije jedno stotinu i dvadeset godina živio je u Gornjoj Drežnici hadžija Pendić. On je bio vilen. Jednom je u Mostaru, niz cijelu Cernicu, skako sve sa sačaka na sačak (s krova na krov). On je bio rođen u košuljici i njega ni puška nije »primala«, tj. nije ga mogla ubiti. Jednom su se na njega naljutile vile i na jednom mjestu što se zove Spile bacile ga u zrak, ali su ga opet dočekale na ruke.
Sahranjen je u groblju muslimanskom u Zagreblju i sve do 1945. godine stajo mu je zelen bajrak nad grobom.
Sada u Zagreblju ima njegovih potomaka Pendića i žive na tzv. Mejdanu.
c) »Hadžija« Pendić živio je u Zagreblju za turskog vrimena, njega nema ima sto godina. On je bio naizvan ljudi, silan čovik. Pričali su stari ljudi da se on rodio u »košuljici«. Ko dite jednom čuvo jarenja u Osoju i našo žensku, zapela se u jasenje. I on je otpetljo i nje nestalo - to je vila bila pa mu ona snagu dala i pomagala mu. U Klancima gori, u Raičevu klancu, on je skako sa stijene na stijenu, ima jedno sedam-osam metara. I to staro vrime su 'ajduci i »hadžija« (nije on bio pravi hadžija, samo ga tako zvali) dočikali trgovce u tom Raiča klancu, pa su trgovci na »hadžiju« pucali iz pušaka i gađali ga u prsi i pogodili. I njemu ništa nije bilo, samo mu je sestrić njegov Maše Šamerić isparo te prište iz prsiju.
O hajduku Šimić Andriji
Hajduk Šimić Andrija je često dočiko trgovce u Raiča klancu, a slazio je i u Drežnicu, ali nikome nije naudio ni za šibicu. Jednom banduri drežanjski zanoćili u Konjskom u jednoj pojati doli, a gori bio Šimić Andrija sa svojim drugom na sijenu. I slušo on šta banduri pričaju. Pitali banduri jednog Drežnjaka: »Šta bi ti Šimić Andriji uradio?«. A on reko: »Ne bi' mu ništa, već da imam u torbi šta, sio bi s njim i pojio«. I tako Šimić Andrija nije nikad napado Drežnjake.
Djevojka je vila postala (okolica Varaždina)
Bijaše neka siromašna udovica, i imaše samo kćer i jednoga psa. Majka je svaki dan u polju djevojčicu učila lijepim pjesmama, a navečer bi mala sjela pred kućom i pjevala. Svaku bi večer majci govorila: "Lijepe me gospe slušaju dok pjevam". No majka nikada nije nikoga vidjela. Ubrzo se mala svaku večer vraćala s pokojom zlatn0om stvarčicom, naušnicom ili ukosnicom. Reče joj majka: "Spremi to, da imaš kad se budeš udavala".
I djevojčica narasla u krasnu djevojku, a onim se nevidljivicama njena pjesma jako svidjela. Bile to vile. Neku večer, kada je dovršila pjesmu, one je uhvate i ponesu. Majka gleda ovo čudo, kako joj dijete leti zrakom, i silno se ražalosti. Uto progovori onaj pas, i reče kako će je odvesti na vilinsku livadu. I ondje majka ugleda svoju kćer kako pjeva s vilama. Vile su silno molile majku da im prepusti svoju jedinicu, nudile je silnim blagom i nakitom. Ali, ona neće. Stoga joj vile pokloniše mnogo blaga, samo kako bi mala svaku večer dolazila njima pjevati.
I tako kćer odraste. Mnogi su je htjeli oženiti, no ona ne htjedoše nikoga. Najposlije, kada joj je majka umrla, ostala je zauvijek pjevati s vilama. Sama je postala lijepom vilom.
Vila doji navrh brda (okolica Sinja)
Pastir na potoku vidio kako se vile dolaze kupati. Skinuše krila i zaplivaše. Tada on najljepšoj sakrije krila. Ubrzo one iziđu, stave krila i odlete. Samo ona najljepša ne nađoše svojih krila. Tada pristupi pastir: "Uzalud tražiš svoja krila! Ostat ćeš i biti moja ljuba!" Uzalud ga molila vila: "Bit ćeš najjači, najbogatiji, pomoći ću ti u svemu, samo mi daj moja krila!", on neće pa neće. "Ne dam ti, hoću se oženiti tobom!" Na kraju, nemaše drugog izbora pa pristane. Vjenčaju se, a pastir krila skrije u škrinju. Nakon godine dana rodi ona sina, a kad je on navršio godinu dana, vila će mužu: "Ma, kako bih sada mogla ostaviti ovako lijepog sinka! Daj mi da barem vidim svoja krila." I on otključa škrinju, a krila ugleda sinak. Primijeti to vila, pa će mužu: "Ma, zar nećeš našem sinu dati da se s krilima malo igra?" I popusti on, a vila to jedva dočekala. Dohvati krila, lati ih na ramena i odleti. Iz zraka viče: "Ma, zar ću ja biti tvoja ljuba, ja, gorska vila? A ti meni svako jutro lijepo donesi sina navrh onoga brda, a s tobom nikad više biti neću!" Tako je i bilo. Pastir je godinu dana sina donosio na vrh brda, gdje bi ga vilinska majka podojila. I tako odgojila maloga, pa odletjela zauvijek.
O vilama sve najbolje (Brač)
Oduvijek ljudi u gori osjetili miris svježeg kruha, no znali su da ih to vile mame. Jednom, gladan neki pastirić ne uspije odoljeti. Stao na ulaz u špilju, pa gleda vilu. Vidi - lijepa je, ali spazi njena konjska kopita. No digne on pogled, pa je gleda samo u zlatne kose. A vila ga upita je li gladan, što on potvrdi. I vila mu dade toploga kruha. On se zasiti, a vila ga pozove da opet dođe. Kasnije se on pohvali ostalim pastirićima: "Ma, znate li vi da su gore vile, i toplog su mi kruha dale! Gore, ispod samog orlovog gnijezda". Dopalo se to drugom dječaku, pa krene k vilama. Došao pred špilju, pa gleda lijepu vilu. No, ugleda joj kopita, pa se sakrije za hrpicu kamenja. Sve u strahu šapće: "Joj, kako je nagrđuju kopita od konja!" A vila čula šapat. Dohvatila iglu, razjareno doletjela pa malog ubola u oko. Vrisnuo mali, pa pobjegao ostalima. Onaj koji je prvi bio kod vila ga upita što mu se dogodilo, a kad je čuo, reče mu: "A što si im u noge gledao! Zašto ih nisi gledao gore. I ne rekao im kakve su im noge, nego ih pohvalio kako su lijepe gore! Dale bi ti kruha, i ne bi ostao bez oka!" I taj mali ostao bez vida, a onaj prvi uvijek od vila dobivao kruha. Bio je već mladića, kad ga pohvali vila: "Znaj, ti si nama drag, jer vidiš, a ne vidiš! A onaj drugi sada ne vidi, jer vidi što vidi!"
Divlji divovi (Bosna i Hercegovina)
Bila tri brata, tri divlja diva. Jednom se popeli na trešnju, pa se pod njima grana savila do tla. Tada naiđe enki siromah, pa počne jesti trešnje s te grane. A kako divovi skoče s trešnje, tako se grana opusti i siromaha prebaci preko. Padne on u grmlje, a iz grmlja iskoči zec. Gledaju divovi u čudu, kako je čovjek preskočio trešnju, pa ga pitaju. "Ugledao sam zeca, pa sam zato preletio trešnju." I nude oni njemu službu, a siromah prihvati.
U zoru krenu divovi donijeti vode sa zdenca. Svaki ponese mješinu od dvjesto litara, a siromah samo trnokop. Zakopa on oko zdenca, a ovi ga pitaju što čini. Veli im čovjek: "Zašto bih se mučio noseći vodu u mijehu, kad mogu iskopati sav zdenac, pa ga usaditi uz vašu kuću". Uplaše se divi tako snažna čovjeka, pa mu vele da ne nosi ništa.
Kad je granulo Sunce, krenu divovi po drva. Odsjeku svaki po jednu jelu, a siromah ne uze sjekiru, već omata konopac oko pet-šest jela. I opet ga pitaju što to čini, a on će: "Ponijet ću odjednom pet-šest jela, da imamo drva za svu zimu".
Vide divovi - siromah je jači od njih trojice zajedno. Odluče ga stoga ubiti u snu. A ovaj čuo njihovo dogovaranje. Navečer stavi u svoj ležaj slamu, prekrije je pokrivačem, pa ode spavati u potkrovlje.
Obnoć dođu divi, donesu kotao vrele vode, pa ga izliju po ležaju. No, ujutro siromah živ i zdrav, a ovi ga u čudu pitaju kako je spavao. "Dobro. Samo mi je bilo vruće, pa sam se puno znojio."
I divovi se potiho stanu dogovarati da će ga večeras ubiti kolcima, a ovaj ih opet čuje. Navečer na svoj ležaj stavi sedlo, pa ga pokrije kao da on tu spava. U ponoć dođu divovi stanu lupati kolcima po ležaju. Sedlo se raspadne, a divovi kažu, da su mu probili rebra. Kad ujutro, on se digne, pa im priča kako se obnoć budio, jer su miševi skakali po njemu.
"Ubit će nas!", pomisle divovi, pa ga isplate da ode doma. Kad nakon par dana siromah kopa kraj puta, pa vidi da idu divovi. Brzo dohvati zeca kojeg je uhvatio, pa mu na leđa stavi lonac. Zatim veli divovima, da mu je to sluga što mu donosi ručak. I divovi požele tog slugu, pa mu ih ovaj proda za sto zlatnika.
Sutra divovi pošli orati njivu, pa vele ženama: "Ne morate nam donositi ručak, mi ćemo vam poslati slugu!" Poslali oni zeca, a on otrči u šumu. Gladni divovi došli doma, pa udri po ženama, a ove sveudilj viču da sluga nije došao. Shvate divovi da ih je čovjek prevario.
Krenu da će ga ubiti dok radi na polju, a ovaj ih spazi. Brzo stavi ,magarcu pod rep zlatnika, pa ga su divovi došli, sve mu zlatnici ispadaju. I kupe ga divovi za sto zlatnika, a čovjek im reče, neka ga zatvore u staju, daju mu djeteline i vode koliko ga volja, pa navrate nakon sedam dana. Tako se magarac u staji nadme i krepa pred vratima, pa divovi ne mogaše u staju. Mišljahu, to je staja puna zlatnika, kad ono magarac mrtav. Divovi viču: "Majku mu njegovu, ubit ćemo ga što nas ljuto vara!"
A kad siromah vidi da divovi idu, brže bolje se dogovori sa ženom i djecom. Sve ih polije telećom krvlju, pa padnu kao zaklani. Došli divovi, a siromah kuka: "Evo, zaklao sam ženu i djecu, kad smo siromasi! Ali sada se kajem, pa me prije smrti pustite da ih oživim! Neka oni žive, kad ja neću!" Uzme neku trublju, pa im svima zatrubi u uši, i oni se dignu živi. Svidje se to divovima, pa otkupe trublju za sto zlatnika. Doma zakolju ženu i djecu, pa im trube u oba uha, ali uzalud. Svi ostali mrtvi.
Razjare se divovi kako nikada dosad, pa uhvate čovjeka i hite ga u bačvu. Ostave je blizu mora da je zakotrljaju, pa odu u gostionicu. Siromah počne vikati iz bačve: "Neću ni danas ni sutra! Neću ni danas ni sutra!" Čuo ga neki pastir, pa ga pita: "Što ti vičeš, da nećeš ni danas ni sutra?" A čovjek mu odvrati da ga tjeraju da se oženi kraljevnom, a on neće pa neće. Svidje se to pastiru, pa ga izvuče iz bačve, dade mu svoje stado, a sam uđe u bačvu. Stade vikati: "Hoću i danas i sutra! Hoću i danas i sutra!" Došli i divovi pa ga čuli, pa vele: "Hoćeš, hoćeš, da i nećeš!", pa bačvu hite u more. Udavi se pastir.
Idu divovi veseli, kad sretnu putem siromaha kako goni veliko stado, pa sve pjeva i poskakuje. Čude se divovi kako je ostao živ, a on će njima: "E, da ste me uvalili u dublje, iz mora bih istjerao još ovoliko ovaca!" Pitaju ga, ima li još toga u moru, a on veli: "Ima, ima, koliko vam srce želi!"
Pošli divovi na stijenu nad morem, pa najstariji odluči skočiti prvi, pa reče ostalima: "Budem li vam mahao rukom, znači da je blaga puno, pa vi skočite za mnom da mi pomognete ovce k nama potjerati!" I skoči div, pa počne mahati rukom, počne se utapati. A ona dva na litici misle, da ima dolje puno ovaca. Skoče za njim, i sva se trojica utope.
A siromah ode doma, ženi i djeci dogna puno blaga. Živjeli dobro od onih zlatnika i od ovih ovaca.
Polžena-polriba (Podravina, Mađarska)
Neki mladić u moru vidio gizdavu djevojku. Doplivala s pučine, lijepim licem i grudima izronila iz mora. Svidje se ona tome mladiću, pa je pita bi li bila njegovom ženom. "Htje bih", veli mu ona, "ali ti me nećeš uzeti kad me vidiš cijelu. Gore sam žena, a dolje riba." Mladiću bilo krivo: "E, onda te neću uzeti!" Veli mu djevojka: "Znaš, mogu cijela postati ženom, ali samo poželiš li ti mene i poželim li ja tebe!" Mladić se složi, i kaže da će je čekati dok ne postane cijela ženom.
Otpliva ona na pučinu. Otplivala do morske kraljice, a ova joj rekla. "Hoću, napravit ću te cijelu ženom, ali ovamo ti više nikada nema povratka! I, pazi, ništa nećeš znati raditi poput drugih žena. Ni tkati, ni presti, ni žeti. Ništa! I, znaj, taj onda neće htjeti da mu budeš žena!" Misli sirena, ako tako bude, umrijet će tamo, što se može. A kraljica nastavlja: "Pazi, taj te onda neće ni zakopati na kopnu. Hitit će te u more, odakle si i došla!"
Tako je i bilo. Morska djevojka tamo nije znala obavljati nikakva posla. Čovjeku dozlogrdilo, pa je lijepo odveo na obalu. Bacio je u more, u kojemu se ona ugušila. Ne ispliva, jer više nije bila polriba.
Pravedna kuma (okolica Karlovca)
Siromah dobio dijete, pa odlučio pronaći pravednog kuma. Išao cestom, pa najprije susreo prerušenog Boga. U reče mu da ide tražiti pravednog kuma, na što mu on reče: "Uzmi mene za kuma, ja sam pravedan!" Siromah ga upita tko je, a kad mu ovaj reče da je Bog, odvrati mu: "Bogme te ja neću, jer ti nisi pravedan. Ti dadeš dobro vrijeme, da ljetina bude dobra, a onda pošalješ tuču da ljetinu uništi!"
I prođe on dalje, pa naiđe na neku crnu ženu. Popriča i s njom, pa mu i on reče da je uzme za kumu. Pita je:"A tko si ti?", našto će ona: "Ja sam Smrt!" Na to će joj on: "Ja ću te uzeti za kumu, jer ti si pravedna! Jednako ti zadaviš i gospodina i siromaha, ne biraš ti prema novcu!"
I kuma je siromahu pomogla. Priskrbio on puno novaca. Poslala kuma bolest na grofa, pa ovaj bio bolestan devet ljeta. Tada dala kumu lijek da izliječi grofa, pa ga ovaj nagradi blagom nebrojenim. Siromah se brzo prepustio pijanstvu, prokockao novce, pa se ubrzo njemu ljeta izbrojila. Dođe mu tada kuma. "Hodi, kume, na drugi svijet!" I pokaže mu svjetiljku njegova života. Vidje seljak da ona jedva tinja, pa moli kumu: "Ala, draga kuma, odlij malo ulja iz svjetiljke koja jako gori, u ovu moju da se ne ugasi!" Ali neće kuma: "Bome dragi kume, neću! Htio si pravednu kumu, pa i tebe moram zadaviti kada ti dođe smrtna ura! Hodi ti lijepo sa mnom na onaj svijet!"
I dođe on kući snužden, pa se potuži ženi. Misli ona, pa ga skrije u škrinju. Kad eto kume Smrti, pozdravlja ženu, pa pita gdje je kum. "U šumu je pošao po drva! Ala, sjedi, kuma draga!", pa joj nudi stolac. Veli joj Smrt: "Sjest ću lako i na ovu škrinju!" I sjedne kuma, malo popričala, pa otišla dalje.
Žena otvori škrinju, pa vidi da muž spava. Ljuti se što je tvrdo zaspao, a kuma prošla; sve ga psuje i ćuška. Zaludu ga žena budila. Zaspao je on zauvijek.
Djevojka pomorkinja (Bosna i Hercegovina)
Kroz selo odjekuju zazivi: "Mato! Jure! Kato! Maro!" Tako redom, svi seljani prozvani. Netko se odzove, a netko šuti kao riba. Bude prozvano neko dijete: "Ilija!" a mati mu usta poklopila. Šapne djetetu da se ne odaziva.
Ali vidi mali, to ga doziva neka lijepa djevojka, sve se vrti oko kuća, poskakuje i pleše, pa ljude zaziva. I rado bi se mali čuo s nepoznatom djevojkom, pa kaže to majci. Ali majka uplašeno šapće: "Dijete moje, ni da čuješ da te tvoja majka zove, ne odazivaj se! Može ti se pričiniti, samo mi rukom pokaži da me čuješ!" Uplašio se sad i dječak, pa pita zašto. Priča mu majka: "Djevojka je to pomorkinja, ljude pred pomorom zove. Nabere li puno odziva, prometnut će se ona u staricu Kugu, pa će moriti po kućama. Ubit će sve koji su joj se odazvali!"
Lijepa djevojka još je malo dijete zvala. Maleni i ne diše, a kamoli da bi se odazvao. Ubrzo nestalo djevojke i čulo se tek kako zazivlje u daljinama.
Kugić (Podunavlje, Mađarska)
Mrkla je noć, muž i žena spavaju, kad ih probudi divlje lajanje pasa. I iziđe muž da vidi što je psima. Gleda oko kuće, a nigdje ničega; krene on da će vratiti u kuću, kadli se zapetlja u nekakav grm pun dronjaka, što se niotkud stvorio nasred staze. Pokupi ga, pa sve misli kako će njime ujutro potpaliti vatru. Uđe u kuću, hiti ga u zapećak, pa se vrati u krevet.
Ujutro eto žene da naloži vatru, kad ono nema grma, nego pokraj ognjišta leži nepoznata žena, noćas tu dijete rodila i grije ga. Žena sva u krpama, nema ni odjeće u koju bi dijete povila. A dijete crno. Kućanica gleda, pa pohita mužu. Zajedno došli, pa ženu pitaju: "Tko si ti? I kako si i zašto ovamo došla?" A njima će nepoznata žena: "Pa ti si me ovamo donio! Ja sam, čovječe, Kuga!" Žena udarila u viku: "Nesretniče. nesreću si nam u kuću donio!" A kuga njima veli: "Nije nesreću, nego sreću!" Pa se obraća čovjeku: "Pretvorila sam se u grm, pa si me i metnuo kraj ognjišta. A u grm sam se prometnula, da me psi ne rastrgaju. Grma oni ne jedu. Rastrgali su mi već odjeću, same krpe su na meni, a i kožu bi mi potrgali, da tebe nije bilo. Spasio si me, zato od kuge nećeš umrijeti!" Pa dometne: "Neće umrijeti sva obitelj. Neće sva kuća. A neće zato što sam pod ovim krovom svoje najdraže rodila! Ne bojte se, nikakva bolest na vas neće, jer sam najjača i svakome zapovijedam!" I odahnuli oni, a žena Kugi nudi pelenice, da dijete povije. A ona već nestala.
Ubrzo u tome selu sve pomrlo od kuge, a ta obitelj zdrava i čitava. Krili svoju sreću, jer je ističe tuđa nesreća, samo bi žena katkada šapnula svome mužu: "Čuješ, misliš li da će Kuga naučiti svoga Kugića, kad na njega dođe red da svijet mori, da zaobiđe ovu svoju rodnu kuću...?"
Vučji pastir (okolica Varaždina)
Nekoć vučji pastir bdio nad sedam vukova. Volio mlijeko, pa u selu zamolio neku ženu da mu malo dade. No, ova ga otjera rugajući se njegovoj sirotinjskoj odjeći. Veli on njoj: "Dobro, dobro, sjetit ćeš se ti još komu nisi htjela dati mlijeka".
Tako on svako malo poslao vukove pred njenu kuću, pa oni klali ždrjebad, razderali krave, ubili volove. I shvati žena, da ju je to vučji pastir tražio mlijeka. Najviše se bojala, da joj pastirov vuk ne zakolje dijete. Kad jednog dana pomisli dječak: "Najbolje mi je potražiti vučjeg pastira i donijeti mu mlijeka!"
Namuzao on punu muzlicu i pošao tražiti starca pastira. Tražio po šumi, a njega nema; već se spustila noć. U mraku mu se mlijeko prolilo. Još ga više strah, pa se popne na velik hrast. U neko doba čuo kako pod njim zavija sedam vukova. Ubrzo eto i njihova pastira. Veli malom: "Mali, hodi dolje, ionako će te pojesti ova zvjerad!" Njemu će dječak: "Moja ti majka nije dala mlijeka. A ja bih, donio sam ti punu muzlicu, ali mi se u mraku sve prolilo".
Vučjem se pastiru smili jadan dječak, pa mu reče, ako neće da ga zvjerad rastrga, mora sedam ljeta i sam biti vukom. Ovaj ne imaše izbora, pa pristade, a pastir mu dade da se prebaci kroz neki obruč. Pretvori se on u vuka, a ostali vuci povikaše: "Živio! Dobili smo vuka koji će s nama klati ovce u selu!" A on bi radije ljudima krao purane, da šteta bude manja.
I tako ga seljaci sedam godina tukli i tjerali, čak i kada bi im zimi samo jeo gljive s gnojišta. Gladan bi se dovukao pred svoju kuću i lizao korito nakon svinja, ali majka bi pozvala seljake. Ovi ga gonili štapovima, a nerijetko i pucali za njim iz pušaka.
Minulo sedam ljeta. Postao on opet čovjekom, pa se iznenada pojavi pred svojom kućom. "Gdje si tako dugo?", nasta vika. I ljutnja i radost. Pripovijedao im on kako su ga oni gladna gonili štapovima, a povjeruju mu kad im pokaže ožiljak od puščanoga zrna.
Božja vučica (okolica Varaždina)
Obnoć bi se u mlin ušuljala božja vučica, ljude bi klala, pa je i mlinara zaklala, te mlin više nije radio. Jednom se javi neki mladić, pa reče da će je svladati. Otišao u mlin.
Obnoć došla božja vučica, njuška uokolo. Ne našla živog stvora, pa skine sa sebe svoju vučinu. Postala prekrasnom djevojkom, legla uz vatru i zaspala. Došuljao se mladić, pa kožu sakrio pod mlinski kamen. Probudio je, a ona viče. Najzad je smiri, i ona pristane biti njegovom ženom.
I bilo tako, a djevojka mu i čedo rodila. I mlin ostao njihov. No, jednom ona svoju kožu našla, pa je hitila na sebe i opet kao zvijer u šumu pobjegla. Došao otac, pa mu uplakano dijete veli, da ga je vučja majka ostavila.
I odmah mladić krene za njom, pa na križanju staza sretne vučjeg pastira. Kaže mu da želi svoju ženu, našto će mu ovaj: "Dobit ćeš je, pogodiš li koja je zvijer ona! No, ne pogodiš li, rastrgat će te moja zvjerad!" Gleda mladić, pa reče da je zadnja zvijer njegova žena.
Vučji pastir strgne s nje vučinu, kad ono zaista njegova žena. Zagrle se oni i pođu doma. Čedo svoje ona prigrlila, mnogu mu djecu još rodila. I bili sretni do kraja života.
U zimskoj noći, s neba sišla mati nejaka Sunca, božja vučica postala, okolo zavijala, ali vučji pastir nikada nije svoju zvijer slao u mlin, u kojemu se oko ognja grijala sretna obitelj.
Kačec s krestom (okolica Zagreba)
Neki vojnik pobjegao iz zarobljeništva skupa s konjem. Tražili ga, a on se krio po šumama. Treći dan odmaknu daleko od progonitelja. Bio u šumi, a najednom nešto strašno zazviždi. Uplaši se da ga to neprijatelj lovi, pa podbode konja. No, što je dalje odmicao, sve je jače zviždalo. Najzad uleti u neku špilju, a isti tren umalo ogluši od strašna zvižduka. Gleda on, a špilja puna zmija svakojakih. Usred njih golema kača s ružom na glavi, a repom drži veliku zlatnu kuglu s draguljima. Bio to kačec: "Ne boj se, zviždali smo onako strahovito, da tebe od gonitelja spasimo". Vojnik se zahvali, pa odmah usnuo. Sve sanja, kako bi kačecu oteo kuglu.
Obnoć zmije usnule, a vojnik uzme neku granu sa svoga ležaja. Triput njome tresne kačeca u glavu, zamagli se njemu pa se sruši ako mrtav. Ispusti kuglu, a vojnik je dohvati, pa skoči na konja.
A zmije počele skakati za njim. Jedva im umaknuo u nekakvu kolibicu. Uleti unutra, a u čudu ga gledaju muž i žena. Ovaj im dobaci da mu pomognu zaprti sva vrata i prozore. I jedva se nekako obraniše da zmije unutra ne uniđu. Siktale su oko kuće: "Prokleti nezahvalniče!"
Odjednom utihnu, ali vidi vojnik da mu za osvetu vadi glođu konja. Došlo jutro, a kače otišle u svoju špilju. U strahu, dade domaćinima malen dragulj sa zlatne kugle. Pođe doma, pa sve putem misli: "Briga me za konja, kad sam na konju! Imam zlatnu kuglu. Ostao sam živ i postao bogat!"
LEGENDA O CRNOM OTOKU
U turopoljskim šumama bilo je nekoć kao mravlja, ogromnih životinja. Nalikovale su na volove, samo su bile još jedanput tako velike. Dlaka im je bila crna, a rogovi dugi dva rifa. Životinje su se zvale turovi, po čemu danas Turopolje nosi svoje ime.
Na riječnom otoku stajao je grad, crn poput noći a u njemu živješe kralj turova. Bijaše ogroman i crn, oči mu bijehu kao baklje, a rogovi zlatni. Ime mu je bilo Urus, bog plodnosti. Jedne burne noći porastu mu rogovi do neba, dosegnu crne oblake, a vila oblakinja zapne mu o njih. On se zaljubi te je skine s oblaka i zarobi u gradu.
Živio je s njom u ljubavi te uskoro čitav otok preplaviše vile crnih kosa. Naga im je tijelesa pokrivao crni veo. Kad bi nastala noć, ljudi bi gledali kako se na mjesečini u srebrenim valovima Save kupaju, dok vjetar vijori njihovim crnim velima poput oblaka.
Svake godine izašao bi iz crnog boga bijeli nagi mladić. Tom su prilikom crne vile letjele svijetom tražeći mladu nevinu djevojku. Odjenule bi je u bjelinu i žrtvovale svojem bogu Urusu.
Još i danas stari ljudi toga kraja pričaju da otokom lete crne vile pa ga nazivaju "Crnim otokom".
Ludbreg
O nastanku grada Ludbrega ako i njegova imena ispredane su razne legende.Vjeruje se da je temelje današnjeg Ludbrega udario burgundijski plemić Lodbring, utaborivši se na ovom prostoru negdje oko 1100.godine prolazeći ili dolazeći s Križarskih ratova. No, druga legenda govori da je Ludbreg utemeljila vinogradarka Ludberga, koja se rodila najvjerojatnije 1. travnja 1141. godine. Prvi travanj se obilježava i kao Dan Centrum Mundi - središta svijeta. Međutim, Dan grada Ludbrega je 19. ožujak, jer je toga datuma papa Leon X. 1513. godine Ludbreg proglasio prošteništem. O samom pak imenu Ludbreg postoji još jedna legenda. Kada je grad bio pod opsadom osvajača sa zidina ludbreške gradine kneginja je ispustila čedo iz ruku ugledavši i uplašivši se osvajača. Pritom je uzviknula: ˝O taj ludi brijeg˝ iz čega je kasnije, navodno, nastalo ime LUDBREG.
Kaštel Lukšić
U drugoj polovici 17. stoljeća, u Kaštel Lukšiću živjele su dvije plemićke obitelji - obitelj Vitturi sa kćerkom Dobrilom i plemić Adalberto Rušinić sa sinom Miljenkom. Lijepi mladić i nježna djevojka žarko su se zaljubili, a obiteljska svađa njihovih očeva zbog feudalnih prava nad seoskim težacima prisilila ih je da se sastaju i vole potajno. U tome im je pomagala sluškinja Antica. Međutim, roditelji su nekako saznali za njihovu vezu te su, kako bi ih razdvojili, Dobrilu stavili pod strogi nadzor majke, kontese Marije dok je Miljenko, prema savjetu odvjetnika Dorotea, poslan u Veneciju, u duždevu službu. Malo je nedostajalo da Dobrilin otac, konte Radoslav, iz inata ugovori vjenčanje svoje kćeri sa znatno starijim trogirskim plemićem Družimirom. U prirodnost i ispravnost takve bračne veze ozbiljno je posumnjala Dobrilina tetka, kontesa Demetrija. Miljenku, koji je u to vrijeme bio u Veneciji, poruku o mogućem vjenčanju je dostavio jedan lukšićki vojnik. Uspio je stići u Kaštel Lukšić na sam dan vjenčanja i spriječiti ga u najsvečanijem trenutku bračne prisege, pred zaprepaštenim župnikom don Mavrom i mnoštvom zaprepaštenih svatova koji su se u tom trenutku nalazili u mjesnoj crkvi. Osvetoljubivi Dobrilin otac, konte Radoslav, odlučio je za kaznu svoju kćerku zatvoriti u koludrički samostan Sv. Nikole u Trogiru, međutim Miljenko je to pokušao spriječiti dočekavši lađu na trogirskoj obali gdje je mačem izazvao nered. Sudske su ga vlasti zbog toga, uz pristanak njegova oca, kneza Adalberta, prognale u franjevački samostan na otočiću Visovcu, smještenom na rijeci Krki blizu Šibenika. Miljenko je tu upoznao seljanku Božicu koja je nekada bila Dobrilina dojilja. Po njoj je poslao poruku svojoj dragani da pobjegne iz trogirskog samostana u kojem se tada nalazila. Nakon što je uspješno prevarila starješinicu samostana, opaticu Gertrudu, pobjegla je, ali je Miljenko nije dočekao na dogovorenom mjestu, blizu Trogira. Dobrila je potpuno sama lutala u olujnoj noći sve dok je ujutro nisu uhvatili hajduci. U ogromnom strahu, nezaštićena djeva je, nakon obećanja da će je odvesti Miljenku u Visovački samostan, prihvatila ponudu opasnih drumskih skitnica da pođe s njima. U međuvremenu se Miljenko prerušio u fratra kako bi spriječio da ga hajduci ubiju. Naime, Dobrilin je otac, knez Radoslav, naručio od hajduka njegovo ubojstvo i to uz nagradu. Razočarana Dobrila je pomislila kako se on zaista zaredio te je izgubila svaku nadu da se eventualno tajno vjenčaju na Visovcu. Kada je saznao za bijeg svoje kćeri, knez Radoslav se, ohol i tiranski nastrojen, odlučio poslužiti lukavstvom kako bi spriječio obiteljsku sramotu. Saznavši za kćerkin bijeg i povrijeđen u svojoj oholosti oca tiranina, konte Radoslav se poslužio lukastvom da spriječi sramotu obitelji. Pružio je ruku pomirenja uvijek dobroćudnom Miljenkovom ocu, knezu Adalbertu nakon čega su zajedno poslali na Visovac tri izaslanika čiji je zadatak bio da nepokorene ljubavnike, Miljenka i Dobrilu, nagovore na povratak i svečano vjenčanje u Kaštel Lukšiću. Kaštelanski ljubavnici su prihvatili roditeljsku ponudu. Međutim, Dobrilin otac, knez Radoslav se nikako nije mogao pomiriti sa činjenicom da je Miljenko ipak pobijedio i da će odvesti njegovu Dobrilu, kao svoju suprugu, u njihov novi dom, dvorac plemićke obitelji Rušinić. Obuzet nesavladivom mržnjom i osvetom, večer nakon vjenčanja dvoje mladih u ljeto 1690. godine, knez Radoslav je na mostu ispred svog dvorca u Kaštel Lukšiću ubio svog zeta iz kubure. Nekoliko mjeseci nakon nemilog događaja, Dobrila je od silne tuge izgubila razum, razboljela se i umrla. Njezina posljednja želja je bila da je pokopaju kraj Miljenka u crkvici Sv. Ivana na Rušincu koja potječe iz 16. st.. U toj se crkvici danas nalazi nadgrobna ploča na kojoj piše. “Pokoj ljubovnikom”. U Kaštel Lukšiću se osim njihova groba nalazi i izvorni Dobrilin dvorac Vitturi iz XV. – XVI. st., Miljenkov kaštel Rušinić iz XV.st te stara crkva iz 1530.god. u kojoj su vjenčani. Prema ovoj legendi napisani su roman, drama i opera.
Legenda o prijenosu tijela sv. Šimuna u Zadar U 13.st neki trgovac se vraćao iz Svete zemlje prema Mlecima i sa sobom je nosio neoštećeno tijelo Sv. Šimuna. Svima je lagao da nosi tijelo svoga brata. Zbog oluje se morao skloniti u zadarsku luku te je gostoprimstvo potražio kod redovnika, a kovčeg s tijelom zakopao u zemlju. Trgovac je tijekom prve noći preminuo, a redovnici su iz njegovih dokumenata vidjeli da je tijelo koje je zakopano u njihovom vrtu zapravo tijelo Sv Šimuna. Tijelo je nakon toga u svečanom mimohodu prevezeno u crkvu Velike Gospe. Legenda o sv. Krševanu Krševan je bio rimski vitez u 3.st. u doba cara Dioklecijana. Zbog slobodnijih nazora u propovijedanju bačen je u tamnicu. Ni u tamnici nije mirovao. Pismima je tješio sv. Anastaziju koju je muž poganin držao u kućnom pritvoru. Dioklecijan mu je ponudio visok položaj ako se odrekne kršćanske vjere a kad je on to odbio, car je naredio da mu se odrubi glava i tijelo baci u more. Svećeniku Zoilu u snu se prikazao sv. Krševan i otkrio gdje se nalazi njegovo tijelo. Izvukavši ga iz mora, nekim čudom se glava spojila s tijelom te je preneseno iz Akvileje u Zadar. U Zadru se na njegov zagovor desilo mnogih čudesa pa se do danas štuje kao zaštitnik grada. Legenda o sv. Anastasiji Legenda govori o Rimljanki, ženi patricija koja je zbog svoje želje za djevičanstvom bila zatvorena u kućnom pritvoru. Nakon muževljeve smrti odlazi u Akvileju u pratnji Sv Krševana gdje prisustvuje njegovom mučeništvu. Prema legendi mučena je za Dioklecijanova progonstva. Spaljena je na lomači. Relikvije koje su u 5.st. prenesene u Carigrad dobio je 804. godine zadarski biskup Donat od cara Nicefora I u znak izmirenja Bizanta sa Zadrom. Prenesene su u Zadar i pohranjene u kameni sarkofag u crkvi sv Petra koja se od tada zove crkva sv. Anastasie.
Zlosela se prvi put spominju 1298. godine u dokumentima pri nastanku šibenske biskupije, a pripadaju župi Srima istočno od Vodica. Mjesto mijenja ime 1930. godine u Pirovac. Prigodom proslave 1000-te obljetnice krunidbe hrvatskog Kralja Tomislava, u Pirovcu je podignut spomenik u obliku piramide, na kome je upisan tekst: “Historičkim imenom Pirovac, za viteštvo prozvano od Turaka – Zlosela, postavi spomen za vrijeme narodnog kralja Alejsandra i svom prvom hrvatskom kralju Tomislavu 925 – 1925.” Spomenik je otkriven 1930. godine, kao i ploča nad Vratima sela. Petar Draganić, soprakomit mletačke flote u Šibeniku, potomak stare i ugledne plemičke porodice, kupio je zemljište na kojem se danas nalazi Pirovac. Zbog opasnosti od Turaka koje su se pojačavale padom Bosne 1463. godine i učestalih napada, Draganić nasipava siku (mali otočić uz obalu) na mjestu sadašnje stare jezgre i izgrađuje tvrđavu s bedemima, crkvu i župni dvor, te kuće za stanovnike koji postaju njegovi koloni. U povijesti su Turci dva puta osvajali Zlosela, a stanovništvo je bježalo na susjedni otok Murter, da bi ih potom mletačka vlast naredbom vraćala. Utvrda je kao cjelina funakcionirala sve do turskog napuštanja Dalmacije, a branili su je osim mještana i mletački vojnici plaćenici, porijeklom Grci. Unutar zidina, sve do kraja I. svjetskog rata, živjeli su ljudi i stoka da bi se sredinom prošlog stoljeća stoka izmjestila izvan zidina, a ujedno počela i gradnja stambenih objekata. Tada počinje novija povijest Pirovca. Kao pobožan čovjek, Draganić je 1510. godine na zapadnoj strani otočića Sustipanca, kojega su Zloseljani nazivali i Mojstar, izgradio samostan za fratre Trećoredce, koji je djelovao do francuske okupacije Dalmacije početkom XIX. stoljeća. Na istom otočiću je, prije samostana Trećoredaca, u ranom srednjem vijeku postojao Benediktinski samostan. O tome, kao i i Zloselima, piše Alberto Fortis u svojoj knjizi “Viaggio in Dalmazia” – “Put po Dalmaciji”. Legenda o imenu Zlosela Pirovčani su bili hrabri i lukavi, te odlučni braniti svoje domove, ali malobrojni u odnosu na turskog osvajača. Zato su u maloj skupini, na čelu s Urem Kapetanom, kriomice izišli iz utvrde, te iz zasjede ubili turskog časnika. Misleći da ih je mnogo Turci pobjegoše vičući: “Zlo selo, zli ljudi!” Po toj legendi postoji i pjesma u desetercu, čiji su početni stihovi: “Viče vila s vrva Makirine Ustani se Urem Kapetane, Eto na te Turska vojska iđe.”
vinkovci su dobili ime zbog jednog zanimljivog događaja:
naime, pošto su vinkovci na bosutu i bilo je puno velikih travnjaka
pastiri su svoje ovce izvađali na ispašu.
među tim pastirima bio je jedan nastran pastir...
naime volio je ovce, malo previše
i taman kad je u gradu bio jedan poznati engleski povjesničar. baš je naučio od ostalih pastira prvu riječ hrvatskog jezika: OVCA
i jednog dana vidio je taj povjesničar našeg pastira koji je previše volio ovce kako namiguje jednoj ovci
pa mu je ovo područje ostalo u sjećanju po WINKu OVCI
tako je zapisao u svoje knjige i vinkovci su postali vinkovci
Priča o morčiću
U davno su vrijeme, u boju na Grobničkom polju 1242. godine stradali Tatari, cijela vojska od 30.000 ljudi koju je predvodio zloglasni vojskovoda Bučuk Batukan, unuk legendarnoga Džingis-kana. Potukle su ih čete iz svih hrvatskih krajeva, pa je domaći puk još neko stoljeće bio miran, sve do nove napasti s istoka. Od kraja 15. do pocetka 17. stoljeca, narod je stalno bio u strahu od Turaka.
Za vrijeme posljednjih napredovanja turske vojske prema primorskim krajevima oko 1600. godine, senjski su uskoci često znali u Rijeci pričati o njihovim žestokim bitkama s Osmanlijama. Među pukom su se proširile vijesti o tome što su Turci učinili u Lici, a strah je zavladao kad se proculo da su upali i u Gorski kotar. Panika je zahvatila Rijeku i okolicu kad se jaka turska vojska utaborila na obližnjem Grobničkom polju. Za vrijeme opsade Riječani su podizali oči k nebu i molili Sv. Mihovila da kamenjem s neba pobije Turke.
Tih je sudbonosnih dana 1601. godine hrvatski velikaš Zrinski gledao s Gradine kod Jelenja kako se velika turska vojska priprema za konačni juriš. Gledao je i bio vrlo potresen, jer je znao da od njegove šake junaka neće ostati ništa kad se među njih sruče brzi muslimanski konjanici.
Turci su u međuvremenu poharačili cijeli Grobnik, i crkve i sela. Barbari su iz kaleža pili vino, a u crkvama držali konje. Posred tabora sjedio je turski paša i pušio svoju ogromnu lulu, koja se dimila kao dimnjak tvornice. Ljudi su nebogi pobjegli na sve strane, pune su ih bile grobničke planine. Narod nije imao oružja kao danas, nego samo praćke a u najboljem slučaju manje katapulte. Na vrhu grobničke planine Obruč, bila su dva brata, a oba su imala praćke. Gledajući na Polje, gdje su bili Turci i paša, jedan brat je rekao drugomu:
- Brate, kamo ću ga? - mislio je na pašu.
- Va oko! - rekao je brat.
Na to, ovaj brat koji je praćkom bolje gađao, izbaci kamen iz praćke, a paša na Grobničkom polju padne mrtav. Kad su turski vojnici ostali bez paše, dali su se u bijeg bez povratka. Pri bijegu Turaka nebo je uslišilo molitve Riječana i s njega je počelo padati goruće kamenje, koje je Turke zatrpalo i na polju su ostali jedino njihovi turbani.
Kao uspomenu na taj događaj riječki su zlatari, morettisti, izradili naušnice s likom crnca s muslimanskim turbanom na glavi. Te naušnice predstavljale su Turčina, a zvale su se morčići ili mori (što potječe od rijeci maurus - arapin). Morčiće su rado nosile žene iz Rijeke, ali i iz svih okolnih krajeva: Kastavštine, Grobinštine, Vinodola, otoka Krka i Gorskog kotara. Zlatari su isprva izrađivali samo naušnice, a kasnije i ostali nakit, od prstenja, narukvica i ogrlica, do broševa i ukosnica s likovima morčića ili morice.
To je dakle, priča o morčiću, koji i danas u svojstvu originalnog primorskog nakita podsjeća na onaj sudbonosni dan kad je na Grobničkom polju "kamenje s neba padalo".
Priča o zabranjenoj ljubavi
Najstariji su vlasnici Velikog Tabora grofovi Celjski koji su bili povezani ženidbenim i političkim vezama s feudalnom obitelji hrvatskih grofova Frankopana. No, njihovo se ime, osim u hrvatskoj povijesti, isprepliće i u jednoj od najpoznatijih legendi hrvatskih dvoraca: legendi o zabranjenoj ljubavi. A ona se dogodila kad se Fridrih Celjski, mladi i lijepi sin hrvatskoga bana Hermana II., zaljubio u lijepu seosku djevojku Veroniku iz obližnjeg Desinića. Pitomim zagorskim bregima brzo se pročula vijest o ljubavi. No, bila je to zabranjena ljubav zbog velike razlike u staležima.
To je naljutilo grofa Hermana Celjskog koji sinu nipošto nije želio blagosloviti brak sa seljankom. Kako bi spriječio njihovu ljubav, lijepu je Veroniku optužio da je ljubav njegova sina pridobila čarolijom! Za 15. stoljeće, doba srednjeg vijeka, bila je to vrlo ozbiljna osuda. Zbog toga se Fridrih usprotivi ocu i s Veronikom bježi kako bi uživali u ljubavi, ali očevi ga vojnici ubrzo pronalaze. Herman II. nije imao milosti: zatočio je sina u visoku kulu u kojoj je, pod otvorenim nebom, godinama dobivao samo hranu i piće. Sudbina Veronike bila je još tragičnija.
Iako se skrila u manjem seocu Sveta Margita, pronađena je i privedena u Veliki Tabor. Upriličeno je suđenje na kojem suci nisu pronašli ni najmanji razlog da okrive nedužnu djevojku, ali Herman Celjski osobno presuđuje. Po njegovoj naredbi Veronika je udavljena u bačvi vode, a prema legendi, njezino je tijelo zatim uzidano u hladne zidine Velikog Tabora. Danas, stoljećima poslije zabranjene ljubavi, mnogi posjetitelji dolaze u dvorac u nadi da će otkriti tajnu staru gotovo 500 godina.
Neki čak tvrde kako u hladnim zimskim noćima okolicom Velikog Tabora odzvanjaju Veronikini jecaji. Legenda ili istina? Posjetiš li Veliki Tabor, u dvorskoj kapeli naići ćete na lubanju za koju je utvrđeno da pripada ženi. Iako nije dokazano, vjeruje se kako je riječ o lubanji Veronike Desiničke.
PULSKA ARENA
Neobičnost i veličanstvenost građevine stvorila je u narodu vilinsku priču o njenu nastanku:Okretan mladić je živio sam u šumskoj kolibi. Živio je od ribolova, lova i skupljanja plodova. Svake bi večeri po povratku iz šume ili s mora, pjevušio oko svoje kućice. No, njegov pjev bijaše toliko lijep, da privuče šumske vile. Svake su se večeri one kriomice približavale njegovoj kolibi da slušaju njegov sjajan glas. Poznato je da su vile sposobne začarati svakoga svojom pjesmom, pa zamislite onda kakav je morao biti glas našeg mladića kad je oborio i njih same! Isto se tako zna da vile ne vole biti viđene - one se stoga pretvore u kamen ili drvo da ih ne možemo ugledati. Isto su činile i u blizini mladićeve kućice. No, on odmah posumnja da je šuma začarana: svake večeri se kraj kuće pojavilo drvo i kamen u blizini ulaznih vrata, a ujutro bi nestali! On odluči pobjeći iz te strašne šume, i jednog se jutra spakira i krene. U svojoj barci otplovi do drugog luga i tamo stane graditi novu kolibu.
Sljedeće večeri vile se prikradu napuštenoj kućici i s užasom otkriju da je raspjevani mladić otišao! Razlete se na sve strane svijeta i uskoro ga pronađu kako gradi novu kuću. Zastrašene pomišlju da više nikad neće začuti njegov pjev, odluče ga nagovoriti da ostane u njihovom kraju. Uobliče se pred njim: mladić ostane zatečen - najednom se nađe okružen prelijepim dijevama dugih zlatnih lasi. Odmah je znao da su to vile.
Jedna od njih mu reče:
- Ne možemo bez tvoje prelijepe pjesme. Daj nam jedan dan da ti napravimo palaču na mjestu tvoje stare kućice, pa kad je vidiš, odluči želiš li ostati. Zauzvrat, dozvoli nam da te slušamo kako pjevaš svake večeri.
I vile zaista sagrade osebujnu palaču za svojeg miljenika. I otada je on boravio u njoj, a vile su ga, bez skrivanja, dolazile slušati sjedeći na zidinama svake večeri, a potom i njegove sinove, sve dok njegov posljednji nasljednik nije iščezao s lica zemlje. A tada su svoju građevinu napustile i vile.
Gavanovi dvori
Jednom u davna vremena živio je bogati Gavan i na rubu Crvenog jezera imao je velike i prekrasne dvore. Njegovo je bilo sve, Imotsko polje i sva okolica. Živio je veoma raskalašno i bio je veliki proždrljivac. Prema svima bio je naprasit i nemilosrdan, osobito prema siromašnima; nije poznavao nevolju i njegova su vrata za sirotinju bila uvijek zatvorena, a kad bi ih otvorio, to bi bilo zato da ih isprebija i otjera. Takav Gavan, a još gora mu žena Gavanuša, opakija i lakomija. Nije znala za Boga, a siromahu nikada nije pomogla, nego im se samo podrugivala i ismijavala ih, tjerajući ih ispred vrata dvora. Gore žene pod suncem nije bilo. Gavan je imao mnogo sinova i kćeri te mislio da će u najvećoj raskoši i zadovoljstvu vječno provoditi dane s njima te im ostaviti svoje bogatstvo.
Djeca se ni po čemu nisu razlikovala od Gavana i Gavanuše.
Jednoga dana Gavan odluči napraviti veliku gozbu za svoje prijatelje, koji su također bili raskalašni i proždrljivi kao i on. Bili su pretjerali svaku mjeru. U tom momentu prikaže se anđeo u liki odrpanog siromaha, tražeći u ime Božje koju mrvicu kruha za sebe i gladnu dječicu koja su bila s njim. Kad je Gavan opazio siromaha, veoma se naljutio što mu za vrijeme njegove gozbe dosađuje. Gavanovi sinovi i kćeri odmah potrčaše kako bi pustili iz veza pse da rastrgaju jadnog siromaha i njegovu djecu. To bi i učinili da se u posljednji trenutak nije usprotivila Gavanuša, ne iz sažaljenja, već zato što je bila trudna i bojala se da joj takvo zlo ne naškodi. Ustala se od stola, uzela komadić kruha te lijevom nogom gurnula pred siromaha, srdito mu govoreći: "Uzmi, gladniče i zahvali našoj blagodarnosti". Anđeo je uzeo komadić kruha, poljubio ga i razdijelio među dječicom. Zatim je zamolio Gavanušu: "Daj mi gospo, na put božji i kapljicu vode da zagasim osušena svoja i ove sa mnom dječice usta, a tebi će Bog dati čestitost u tvom porodu i imanju". Umjesto milosti Gavanuša zamahnu nogom kako bi udarila siromaha govoreći: "Što će meni Bog tvoj, dok je meni Gavan moj"?
Na takvo bezdušno ponašanje rasrdi se anđeo, zbaci odrpanu odjeću, u desnu ruku uzme vatreni mač Božjega pravednoga suda i nebo propara nebeskom svjetlošću, prokune Gavana, Gavanušu, njihovu djecu, goste i sve Gavanove dvore, te odleti u nebeske visine. U taj čas nebom zaparaše munje, gromovi zatutnješe, zemlja se strašno zatrese, rastvori se i u nju propuntaše dvori, Gavan, Gavanuša njihova djeca i svi gosti.
Na tom mjestu nastade Crveno jezero, a i ostala jezera u Imotskoj krajini, kakve ih danas znamo.
Još su dan danas na rubu Crvenog jezera ostale zidine za koje se govori da su ostaci velikih Gavanovih dvora.
Bristom
Na istoku od Imockog, nema ni pun kilometar, ima jedna provalija ili suvo jezero, zovu ga Bristom. U Bristi stoje Vilenice. Vilenice su ljudi seljaci, ali pravi vilenjaci. Dragi su vilam, a vile njima još draže, i po vilam prozvati su Vilenice. Ima ji sada desetak kuća. Vilenice su ljudi povisoki – pristali – pametni i sritni. Baština jim nije nije široka, ali lipo živu. Vilenicam govore da su vilinsko kolino. Bili, ne bili, malo je Bilenica, da se s vilam ne druži, i da ga vile ne pomažu. Kazivala mi je mater, za p. Luku Vilenicu, ne ovoga zadnjega Luku, nego njegova pradida, da su ga vile odnile i nakon sedam godina povratile. S vilam je leta, ijo i pijo, spava i igre igra. Tada je Luka još momkom bijo. I bijo je Luka lip i prista, da ga se dva oka nagledat nisu mogla. Nije Luke bilo za sedam godina, i niko nije zna kazati šta je od Luke bilo. Vilenice su znali ali nisu nikomu kazali. Kad se je povratijo, nikomu nije tijo kazati vilinjske tajne. Zato je u Luke sve cvalo i napridovalo. Vile su svoga virnog Luku čuvale i pomagale.˝
(A.Kutleša,20.07.1933.)
˝Mala Iva Mršića, ćer Matina iz Glavine, ispod Imockoga, rano ostala sirota, brez majke. Bila je lipa ko prilika. Od šest godina bila je ćaćina čobanica. Čuvala ovce. U sedmoj godini nestane diteta, kod ovaca. Jadni otac tražijo i tražijo, pita i raspitiva, sve zaludu. Ni strvi ni krvi. Bila, pa je nije. Za puni šest godina, niko ne donese ni glasa, malu Ivu već i zaboravili. Svak ju je zaboravijo, ali otac nije. Kad bi se sitijo pokojne svoje žene, dođi mu na pameti i mala Ivica. A nije se ženijo drugi put. Jednoga jutra osvane Ivica pred Matinim vratim. Mate, kad ugleda curicu prid svojim vratim, začudi se, nije je ni pozna. Nije šala šest godina. ˝Čija si ti ćerce?˝ zapita Mate. ˝Tvoja oče.˝ - ˝Jesi to ti Ivice moja?˝ - ˝Jesi li ti umrla, ili si živa?˝ - pomislijo, da je prikaza. ˝Nisam oče još umrla.˝ Mate pristupi, zagrli i izljubi Ivicu, ka svoje dite. Dok ju je ljubio suze mu tekoše. Jesu li od radosti ili žalosti, Bog znade. Biće da su pomišane. Ćeri se veseli, za ženom tuguje. Iva pljunuta mater. Ama, oči, trepavice, obrve, nos, usta i jagodice. Sve materino. Pa i duša više Ružina nego Matina, jer po Ružinu govori, a nije je ni upamtila. ˝Pa, di si ti bila ćeri moja, za ovi šest godina, odkad te je nestalo? Ja sam mislijo, pa i cili svit je mislijo, da si se ti utopila, ili u jezero upala?!˝ - ˝Molim te oče, ne pitaj me ni di sam bila, ni s kim sam bila, ni šta sam radila!˝ Mate se je i posli navraća na to, da pita ali zaludu. Dvi vile, Ivine posestrime, dolazile su k njoj i obnoć i obdan, ali ji niko osim Ive, vidijo nije. Vile su rekle Ivi: ˝Ostaćeš sritna i čestita, ako nas ne odaš! Ako li nas izdaš, propala si! Dobro upamti!!!˝ Mate se je malo pomalo domišlja, šta je, pa jednom prigodom privari svoju ćer Ivu u besidam. Zapita je ovo:˝Ma kaži ti Ivice, svomu ocu, u komu si jezeru najviše stala, u Crljenom ili Modrom?˝ A Ivica odgovori:˝U Crljenom.˝ Stari proslidi, da pita, a mala, da kazuje. Pripovidi mu, di je sve bila, šta je radila, čime se ranila. Na svršetku izda i svoje posestrime, dvi vile. Nije već osam dana, jedno jutro osvanu mrtva Ivica. Jadni Mate udari sam sebe šakom u glavu:˝Ajme meni do Boga miloga! Vile su je umorile! A ja sam kriv!!!˝
(Stipe Mršić, 20.08.1936.)
˝Ivan Jelinić iz G. Vinjana, pođe jedne noći u cure na silo, u Pešin Dolac. S curom sidijo do dva sata po ponoći. Iđuć kući kad je bio na Pešine njive, oko one pešine kruške veliki vitar, sve joj se grane do zemlje saviju. Oko kruške ugleda puno koza. Ivan obađe i okrenu putom kući, kad prid njim stvori se bila koza. On je obazdre, za njim šarovita koza iđe i piljcim u nj pali. Kako ona piljkom u nj upali, onako ona bila prid njim digne nogu pa joj priti. Tako su ga pratile do kuće. Kad Ivan uđe u pojatu i legne, puče alamet, reka bi sa će kuću razoriti. Ivan se prikrsti i zaspa. U snu mu se klapi da ga njegovi seljani zovu: ˝A Ivane Jeliniću, a, eto vuka!˝ Ivan se prene kad pogleda, vidi pod sobom strašnu provaliju. Vidi, da on – Ivan – leži na zidu – na braniku – od jezera pod Aračića kućam. ˝Da sam se samo privrnijo, odo u jezero!˝-kaže.˝
¸ (J. Jelinić, 3. 8. 1936.)
DRAGA RAPSKA PASTIRICA ::
Pastirica Draga - koja se uzalud pokušava oduprijeti neobuzdanoj ljubavnoj strasti pastira Kalifronta i koju je spasila tek božica Dijana, zaštitnica djevica, okamenivši je - kao i mladić Kalifront - osuđen da dovijeka obilazi izvor vode, ustvari nepresušan izvor Draginih suza, i da sadi šumu na poluotoku koji i danas nosi njegovo ime. Kalifront, nesagledivo star, imao je još zadatak - pamtiti rapsku povijest i prenositi je kroz vjekove.
Draga, rapska pastirica - spjev je zadarskog autora JURJA BARAKOVIĆA (1548-1628). Knjiga je prvi put objavljena tek 1889. godine u izdanju JAZU.
Ta dva lika, okamenjena Draga i u broncu saliven Kalifront, ponovo žive svoj rapski život u fontani na glavnom rapskom trgu, radu akademskog kipara Željka Violića.
Legenda o sv. Stošiji, djevici, mučenici
U doba cara Dioklecijana (3-4.st.) i njegovih okrutnih progona kršćana, jedna je mlada djevojka iz ugledne patricijske kuće u panonskom Sirmiumu (današnja Sremska Mitrovica, Srbija i C.Gora) udana za rimskog patricija Publiusa. Ničim se ne bi njena sudbina razlikovala od sudbine drugih žena koje su živjele u dogovorenom braku bez ljubavi, da nije upoznala i oduševila se "novim" idejama ljubavi i vjere rimskog viteza – kasnije mučenika sv. Krševana. Zbog svoje želje za djevičanstvom i prihvaćanja "novog poganstva" dugo je bila zatočena u kućnom pritvoru. Nakon muževljeve smrti pridružuje se sv. Krševana i odlazi u Akvileju, gdje obilazi zatočene i mučene kršćane, te nažalost prisustvuje njegovom mučeništvu. Prema predaji umrla je u rodnom Sirmiumu mučeničkom smrću, a glava joj je odsječena i tijelo bačeno u more kraj talijanskog otoka Palmaria. Pronađene relikvije u 5.st. prenesene su u Carigrad, a 804. godine dobio ih je od cara Nikifora I. - u znak izmirenja Bizanta sa Zadrom i Franačkom - zadarski biskup Donat.
ĐULIN PONOR
Đulin ponor sa špiljom Medvedicom čini najduži špiljski objekt u Republici Hrvatskoj dug 16 396 metara. Ulaz Đula nalazi se 40 metara ispod razine gradskih ulica, no i dalje je tajnovit, nepristupačan i opasan, obavijen sivim maglicama podzemlja. Još nije u potpunosti istražen te na desetak mjesta postoji mogućnost otkrivanja novih prostora u dubini zemlje. Stropovi pojedinih dvorana nalaze se na samo 12 metara ispod razine gradskih ulica a tlo drugih spusta se i do 90 metara dubine. Na nekoliko mjesta nalazi se sigovina a jedinstvena pojava u špilji su vrtložni puževi.
Neki nazivi istraženog podzemlja su:
- Nebeski kanal
- Povratni kanal
- Patuljkop
- Gandalfov čvor
- Srebrotok
- Jezero neostvarenih želja
- Jezero sjenki
- Dvorana poklonika, Sivih maglica, Štakorova
- Slapovi: Poljakov slap, Vilinkamen, Brujka
- Šetalište baukovih žrtava
- Posljednje pristanište
- Istočni i zapadni put
- Iza zrcala
- Tihe vode
- Mala zbrka
- Velebitaški brzac…
Starost: više od 3 milijuna godina
Istraživanja: 1935., 1955., 1984.-1986. i 1998. g.
Duljina 16 396 metara (danas)
Temperatura 7° C
Nadmorska visina cca 231 – 315 m n/m
Sam naziv dolazi iz legende o hrvatskoj Arijadni – Đuli, kćerki plemića ogulinskih, koja se na prvi pogled zaljubila u mladog krajiškog kapetana. No, on ubrzo pogiba u bitci s Turcima. Čuvši to, Đula se nesretna sunovratila u ponor Dobre. Tako je ponor dobio ime Đulin ponor. Pogledate li liticu iznad ponora i danas ćete uočiti profil muškarca koji gleda u tamu ponora za svojom ljubljenom Đulom.
Bačva pleše (Podunavlje, Mađarska)
Živjeli neki djed i baka, pa pripremili nasred dvora bačvu za berbu. A djed vidi, da bačva uvijek u ponoć nestane. Veli ženi, bačva je oživjela, a ona mu se naruga. Tako djed odluči vidjeti kamo nestane njegova bačva. Bojao se što će biti, ako mu otpleše bačva kada bude bila puna vina.
Sjeo on u bačvu, kad u ponoć ona malo popleše, pa se otkotrlja iz dvorišta skupa s djedom. Dokotrljaju se u neku mračnu šumu, pa u neku zabačenu krčmu. Viri djed kroz čep i vidi sama čuda - sve u zlatu, sve u srebru, sve se sja. Prepuno lijepih djevojaka, sviraju gajde a one plešu. Svako malo svirači i plesačice dolete nad bačvu, pa iz nje zlatnim i srebrnim čašama piju. Čudi se djed kako iz prazne bačve grabe, pa još govore: "Dobra li vina!" Misli djed, imat će što ispričati ženi, a da se osvjedoči, iskrade se iz bačve i uzme sa sobom jednu zlatnu čašu. Krene da će se vratiti u bačvu, kad vidi da je bačva otišla. A nema ni svirača, ni lijepih djevojaka, ni jela ni pila. Ostao djed sam samcat, a kad sunce granulo, zgrozi se - ta nije on u zlatnoj krčmi, nego u glogovom grmu! Trga se djed iz trnja, sav je izgreben, krvav, no čašu još uvijek drži u ruci, da bude baki za osvjedočenje i uspomenu. Ne žali što se grebe, kad ima zlatnu čašu. Nekako izađe iz grma, pa pogleda čašu; a nije to čaša, nego kozji papak! I sve ono što bješe zlatnim i srebrnim peharima, bili kozji papci i kozji rogovi. Eto, iz toga se pilo na vještičjem sijelu.
Djed prestravljen, a neće kući, ne zna što bi baki rekao. Odluči sjesti u glogov onaj grm i čekati ponoć. I zaista tada opet dođoše vještice, i dokotrlja se bačva. Zlatna se krčma stvorila. I vidi odmah peharnica, da im nedostaje jedna zlatna čaša. Zaprijeti: "Otkrije li tko kome naš noćni sastanak, živo ćemo mu meso rezati i na trnje ga nabadati!" Djed ne čeka, nego brzo u bačvu sjeda, a oni čašu-papak hitro djene k ostalima. A kad se bačva najzad otkotrljala doma, pohita djed u postelju. Tri je dana bolestan ležao, ali baki ni riječ nije ispričao, ni gdje je bio, ni što je vidio, a i zlatnu čašu prešuti. A teže od rana od trnja, bilo mu je što ne smije baki reći da njihova bačva zaista oživi u ponoć.
LEGENDA O PICOKIMA (grad Đurđevac)
U vrijeme napada turske vojske na đurđevačku utvrdu Ulama-beg naišao je na neočekivani otpor i vojnički nije uspio poraziti đurđevačke branitelje, odlučio se na dugotrajnu opsadu, s ciljem izgladnjivanja vojske i skonjenog pučanstva. Možda bi u tome i uspio da nije bilo mudrosti i lukavosti Đurđevčana.
Legenda kaže da je u okruženoj utvrdi hrane doista nestalo. Ostao je samo jedan mali pijetao (u đurđevačkom govoru pevčec, picek, picok). Ovaj preostali "zalogaj" nije dakako mogao nahraniti ljude. U takvoj gotovo bezizlaznoj situaciji, jedna starica predlaže kapetanu grada da se pjetlić stavi u top i ispali u turski tabor, što je i učinjeno.
Misleći da u utvrdi ima još toliko hrane da se njome oni iz grada mogu i razbacivati i na taj način izrugivati, Ulama-beg odustaje od opsade i napušta bojište. Kao neku vrstu kletve, Ulama-beg Đurđevčane naziva "Picokima". "A vi tamo, pernati junaci, što picekima bojeve bijete, ime PICOKA dovijeka nosili ! PICOKIMA vas djeca zvala, a unuci vaši ostat će PICOKI"!
Legenda govori o hrabrosti i domišljatosti Đurđevčana ponosnih na svoju povijest, na svoj nadimak i svojeg pijetla koji je danas najzastupljenije heraldičko obilježje ovog kraja.
Bezdanja stupica (okolica Ogulina)
Mati i snaha obnoć išle kroz goru. U mraku se izgube i svaka krenula svojim putem. Starica se nekako vratila, ali snaha doma ne došla. U zoru je tražio njen muž. Tri dana je tražio, pa najzad našao provaliju). A uz jamu leži ženina čizmica. Jaukne: "Bože, upala je u bezdanju!" Okupio ljude, pa zamolio staroga Matu da se spusti u jamu. Uzeo on konopac, a pripravio i posvećenog tamjana, pa ga stali spuštati. Dolje ne nađe ženu, samo neku žabu, veću negoli dobar lonac. "A da nije žaba ona žena?", sve se naježi Mate, dohvati žabu pa povuče konopac, da ga izvuku na svijet. I potegnu ga, kad odjednom zapuhne silni vjetar, vruć kao u peći, oprži ga i svjetiljku mu ugasi. Zajauče Mate, ali izgubi glasa kada u mraku zasvijetle dva žarka oka. Bijaše to vražina. Mate pretrnuo, ispadne mu ona žaba iz ruku, tek nekako uspije izvući onaj tamjan, pa ga baci na vražinu. Silno zakričao vražina, pa stade urlati za Matom: "Proklet bio, sreću imaš da sam ja zaspao i da prije nisam spazio! Uho bi ti bilo najveći komad, tako bih te rastrgao! Nije ti dosta tvoga svijeta, nego se u moj pačaš! Pusti me na miru, da si proklet! Jama je moja stupica; kradem li ja lovinu koju ti uhvatiš u svoje zamke?!"
Izvuku staroga Matu, blijedog kao krpa. Ostao bolestan za sav život.
Vrag u crkvi (okolica Ogulina)
Neki pastir cijeli život proveo s ovcama u gori. Jedanput ostavi on ovce i zaputi se na misu. Valjalo mu priječi veliku rijeku, no on samo hiti svoj kožuh na površinu, pa se na njemu preveze na drugu obalu. Hodi dalje i zađe prvi puta u crkvu.
Uđe i vidi: u kutu se zbio vrag pakleni i popisuje narod na veliku volovsku kožu. Navodi svakoga tko se u crkvi nasmije ili ogleda. A vraga u crkvi ne vidi nijedan vjernik, svi su grješni bili. Vidi ga samo pastir, jer jedini nije grješan bio.
Vražina je već svu kožu ispisala, a trebalo je još mnogo duša upisati, pa uhvati kožu za jedan kraj i stade je natezati zubima. A koža mu izmakne iz prstiju, pa vrag udari glavom u zid. Pastir to jedini opazi, pa se nasmija vragu. A ovaj opet nateže kožu zubima, nategne je pa lijepo na nju upiše pastira. Metne ga među one duše koje će k njemu. U pakao će što se na svetome mjestu smiju.
I nakon mise pođe pastir natrag svome stadu, i opet dođe do one velike vode, pa opet htjedne preći na kožuhu. No, odmah potone u rijeku. Jedva ostane živ. Nekako se izvuče pa reče sav mokar: "No, grješniji sam sada kada odoh u crkvu, nego kad sam ovce čuvao. Gori sam kad odoh među svijet nego dok bijah sam!"
Kameni svatovi
Zitelji naselja ispod uzvisine obrasle gustom borovom sumom zivjeli su sretno i zadovoljno. Bavili su se rudarstvom i cuvali mnogobrojna stada po obroncima planine Zvijezde. Hrabri i odlucni, u boj su odlazili samo onda kada je trebalo braniti vlastitu opstojnost. Osudjivali su pljacku i skitnju, a pocinitelje takovih djela strogo kaznjavali. Bili su veoma bogobojazni, pa su zazirali od spomenute uzvisine koja se gotovo okomito nadvila nad njihovim stanistem. Plaseci se tame ispod visokih borovih stabala, izbjegavali su se zadrzavati u blizini uzvisine duze no sto je bilo nuzno. Cak su i pastiri zurno odvracali stada ako bi krenuli pasti uz njezine strmine.
Uzvisina koju su Vrhovci jednostavno zvali Borak bila je namijenjena samo za kultne obrede, prinosenje zrtava i molitvu bogovima. Na vrhu Borka, u gotovo okruglom udubljenju, nalazilo se zrtveno zdanje izgradjeno od niza velikih kamenih blokova. Zrtvenik je bio isklesan od gromovitog kamena u zvjezdanskom krsu. Kamen od koga je izgradjen potreslo je stotine nebeskih munja i kao takav za zitelje naselja podno Zvijezde imao je magicnu i ljekovitu moc. Prinosenje zrtve na tom kamenu znacilo je imati brojnije stado, bogatiju zetvu i biti postedjen Zvijezdine hirovitosti, a teski bolesnici su mocili ruke u vodi zrtvenika nadajuci se skorom ozdravljenju.
Oskvrnuti ovo svetiste na bilo koji nacin znacilo je izgubiti naklonost i zastitu bogova. Stoga se strogo pazilo da se zrtveno zdanje nezlouporabi. I sam je rudarski zivot iziskivao striktno postivanje rudarskih zakona i pravila.
U naselju s druge strane planine za udaju bi stasala lijepa djevojka koju roditelji obecase dati sinu starjesine rudarske kolonije podno Borka. Imucan i ugledan mladic, izvanredne snage i lje-pote, zeljno je iscekivao dan kada ce mu otac dopustiti da dovede djevojku. Za tu prigodu otac odredi jesen koja obilno ponese urodom. Podize se svita svatova na vrsnim svadbenim konjima i sa bogatim darovima podje preko planine.
Mladenka je u svomu mjestu odrastala sretno i slobodno. Cestoje hodila okolicom uzivajuci u zuboru bistrog planinskog potoka i sumu visokih stabala stoljetne sume. Kada se zadjevojcila, stasom poce plijeniti poglede svih mladica, a kod ostalih djevojaka izazivati zavist.
Opcinjen djevojcinom ljepotom u nju se zagleda i mladic iz njezina naselja, veoma naocit i imucan ali teske i nagle naravi. Od djevojcina oca zatrazi njenu ruku, ali mu ovaj odgovori da je djevojka obecana drugom i da se rudarska rijec ne smije poreci.
U mladicu se tada uzburka silna mladalacka snaga. Uvrijedjen zbog odbijanja nije se mirio sa cinjenicom da tako lijepu djevojku ne moze imati za sebe. U kuci je zivio sa jos cetvoricom brace, krsnih i hrabrih mladica. Okupivsi ih iznese im svoj naum da uz njihovu pomoc otme djevojku od svatova kad je povedu, sto braca i prihvatise.
Svadbena povorkä stize u djevojcino naselje. Plemeniti konji, svecane odore i optoceno oruzje krasili su ovu veselu skupinu. Na celu je kolone jahao mladozenja na gizdavom vrancu drzeci za povodac prekrasnog bijelog zdrijepca s pozlacenim sedlom na kojem je trebalo odvesti djevojku. Stigavsi pred mladenkinu kucu mladic bogato dariva njene ukucane na sto otac izvede djevojku i dade mu je uz zelju da zive dugo i sretno.
Nakon jela i pica, igre i pjesme, svatovi preko vrletne Zvijezde oprezno krenuse ka svom odredistu. Iza njih potajno krenu i uvrijedjeni mladic sa svojom bracom, vrebajuci pravu zgodu za ostvarenje svoje nakane. No, takva se prilika nikako nije ukazivala, jer su se svatovi cijelim putom drzali na okupu i bili oprezni.
Stigavsi nadomak svoga naselja svatovska se skupina uputi prema Borku i kamenom zrtveniku na kojem je trebalo prinijeti zrtvu paljenicu za uspjesno dovodjenje djevojke i za sretan i plodan brak mladenaca. Posto se zrtveniku nije smjelo prici pod oruzjem, svatovi odlozise ostre maceve. To je bio najpovoljniji trenutak za bracu koja iskocise iz sume pred iznenadjene svatove trazeci da im predaju djevojku.
Premda nenaoruzan, mladozenja nasrnu na uljeze braneci djevojku i svoju cast, dok ostali svatovi potrcase prema odlozenom oruzju. Na to braca potegose svoje maceve i napravise pokolj medju svatovima, ali nasilnicku bracu brojniji svatovi ipak uskoro svladase.
Kameni zrtvenik bi poprskan ljudskom krvlju gubeci tako svaku obrednu moc i vrijednost. Stoga mjestani od zrtvenog zdanja isklesase osam nadgrobnih spomenika ispod kojih polozise tijela nesretnih svatova. Sahranise ih u podnozju Borka na zaravni s koje se pruzao pogled na rudarsku koloniju i na uzvisinu na kojoj svatovi tragicno izginuse. Na mladozenjinom kamenu pokraj ukrasnog pletera uklesase i ruku koja cvrsto steze uzdignuti mac, kao znak opomene svima koji se drznu na ono sto im ne pripada.
Vezanu bracu rudari stavise u rudarsku korpu koju objesise iznad rudarske jame, te prerezavsi uze strmoglavise ih u okno.
Nesreca vrhovskih svatova davno je zaboravljena, bas kao i boracki zrtvenik. Samo jos nagrizeni kameni nadgrobni spomenici male nekropole i danas stoje kao nijemi svjedoci davnih vremena.
Čarobnjaci iz Hrvatske
I u našoj predaji postoje legende o čarobnjacima i čarobnicama. Većinu njih pisci poput A. Šenoe, Brezovačkog, I.B. Mažuranić, Zaninovića i drugih pronašli su u mnogim pričama i legendama i napisali i knjige o njima. Danas ću započeti malo o njima...
Pojam Grabancijaš dolazi od talijanske riječi gramanzia što znači čarolija a podrazumijeva sposobnost prizivanja duhova, predviđanja budućnosti ali i pogađanja prošlosti, poznavanje zvjezdoznanstva...
U srednjem vijeku mladi isusovački svećenici mogli su završiti dvanaest razina znanja. Znanje predviđeno kao više smatralo se trinaestim, ili Crnom Skolom. Duboko u Zemlji, gdje toplina zemlja odražava toplinu sunca, oko svoje osi vrti se kotač sa 12 žbica. Na svakoj od njih stoji po jedan učenik Grabancijaš i svaki očekuje da će u svakom mjesecu skočiti za jednu žbicu dalje prema Istoku. Učitelj daje mjesečno svakom učeniku jednu čarobnu knjigu, a uz njezinu pomoć oni se mogu i provući kroz ključaonicu ako im zatreba. Njihova najveća moć je u znanju. Mogu izazvati vremenske nepogodne jašući repatog zmaja, privući gustu maglu ili oblake i drugo. Narod kajkavskog područja takve ljude je zvao zlim coprnjacima.
Riječ coprnica ili coprnjak označava vješticu ili vješca.
Oko Zagreba postoji legenda o moćnoj čarobnici Crnoj Kraljicikoja je neko vrijeme stolovala na Medvedgradu.. Ona je bila žena kralja Žigmunda, kćer Hermana Celjskog (prema nekima žena Bele VI) a bila je na zlu glasu zbog zle naravi.
Ezba je bio seoski vrač prema legendama iz naših krajeva. Proricao je budućnost, ali vrlo je tajanstven. Bio je spominjan kako je sina seoskog poglavara Kjellu neposredno doveo u rat sa Crnom gospm Seolyn . Onom čije se ime ne spominje a u borbi su im vilenjaci pomogli.
Tezbilos je patuljački učitelj-čarobnjak prema pričama sa područja Like. Vodio je dječaka Gesaka po hrvatskoj i upoznavao ga sa moralnim i etičnim načelima i podučavao ga dobru. Bio je pripadnik naroda Tula, patuljaka sa područja Like. Bila su to bića koja su poznavala nadnaravne moći.
U našim krajevima, osim čarobnjaka i vještica, spominju se vilenjaci, šumske vile, vukodlaci i vampiri u Istri, i razna magična bića.
Slavenska mitologija je jedna od starijih mitologija svijeta a šumski Bog Pan ili Bog Stribor ponegdje u Europi i danas se spominje u nekim starim ritualima...
ČRNA KRALJICA
Bila jena žena koja je bila jako zločesta svojim slugem. Kak se je navek nosila vu črnom rubju, zvali su ju "Crna kraljica". Čez nejni grund nije nišče smel, jer bi sakega kerega bi na svojem gruntu vlovila dala hititi pred lave kere je baš za t' posel hranila, ili bi pak na njega napustila dva orle keri su bili tak izvežbani da bi mam čoveku iskopali oči.
No kad je Turčin haračil po hrvatskoj zemli, nije zabil ni na Medvedgrad vudriti. Kak se je Turčin približaval k festungu, pozove kraljica svoje sluge vu festung da ga brane, ali joj se ni ni jen odzval. Kraljica je sad bila vu nepriliki i pomisli si da se zakune vragu te veli:
- Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad - ali joj se ni nišče odzval.
Ona opet i po drugi put veli:
- Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad i sve zlato - ali joj se opet ne javi.
Sad se ona i po trejti pu zakune i veli:
- Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad i sebe!
I zaistinu sad vrag pukne i potera Turčina iz Hrvatske.
No kraljica je sad htela da se reši zakletve, te dâ proglasit po celoj zemlji da keri ju triput oko nejnog grada odnese, da mu bu dala bedenj dvanajst veder pun zlata. To čuje jen vuglenar i on otide k kraljici te se joj javi da ju bu on nosil triput okol grada, pa makar si noge do kolena znucal, ali mu onda mora dati bedenj od dvanajst veder pun zlata. Kraljica je na to pristala i sad njemu veli:
- Ja se bum, da me buš lakše nosil, pretvorila vu gavrana, a ti me skri pod nadre od tvoje rubače, da me gdoj ne vzeme, i kaj god budeš videl i zestal, naj se niš bojati, neg samo ujdi furt naprvo, je' oni tebi ne moreju nikaj napraviti.
Kraljica se je zbilja pretvorila vu gavrana, a vuglenar ju zeme i dene vu nedre kak mu je kraljica naložila i otide okol grada. Kad je prvi put išel, ni niš videl, već je samo čul kak juriju kočije. Dojde ti on prvi put na meju, ali već vidi gde stojiju kočije, a iz nih izlaziju samo velika gospoda se cilinderi na glavi. Ide on i drugi put okol' grada, no ali sad ni mirno išel, je' su ga napali vukovi i lavovi. On se je malko preplašil al je sejeno išel na prvo, dok ni došel i po drugi put na mejo. Kad je krenul po tretji put okol' grada, dojdu pred njega velike kače i ne puščaju ga naprvo. Vuglenar se još ne stavi, neg samo ide na prvo. Još se faljelo samo nekih par korakov da ju i po trejti put donese do meje, ali sad dojdu pred njega vragovi sa vilami te ih zapiknu pred njega i ne puščaju dalje. Sad se je za istinu vuglenar preplašil, hiti kraljicu i hoče vujti, ali ga kraljica prime za rukaf i veli mu:
- Sad si mi još devet put gorje napravil.
Kraljica ni niti sad bila spašena, neg je bila još devet puti gorje zakleta. No ne projde dugo cajta, javi se jen razbojnik keri se je takaj polakomil za zlato i veli joj da ju bu on nosil, ali mu mora dati dvanajst veder zlata. Kraljica je na to pristala i rekla mu se isto kak i prvomu. I zaistinu on joj je nosil tak kak i on vuglenar i se iste napasti su pred njega došle, ali ni on je ni donesel do meje, neg ju je pri kraju hitil kak i vuglenar. Njemu je pak kraljica rekla:
Sad si mi petnajst put gore napravil neg sam prije bila.
I tak kraljica vumre zakleta.
Taki za nekuliko dan kak je kraljica vumrla dojde jen sluga k nje da ju prosi penez, jer mu budu drugač deca pomrla od gladi. Dojde ti on pred njejnu hižu gde je ona stanovala, pokuči na vrata, ali se nišče ne javi. On na to otpre vrata i vidi gde kraljica mrtva leži, a kraj ne jena velika kača. On se vu prvi mah preplašil, ali si je mam u sebi premislil da zakaj si ne bi on sam peneze zel kad je već kraljica 'mrla i ni nikoga bilo pri hiže gde su bili penezi. On otide vu hižu s penezi i tu ti najde tri badnja penez, vu prvem bednju je bilo zlato, vu drugem srebro, a vu trejtem kufer. On bedenj z zlatom bil je čist vu kutu i on hoče da ide po zlatne peneze, ali kad dojde blizu, vidi jenu veliku kaču kera leži na penezih i njega gledi. On se ni htel dirati vu t' bedenj, neg si nameče pune nadre srebrnih penez i odleti sav vesel vun. Kad je bil već prilično dalko, htel je ipak znati kuliko si je zal i hoče da prebroji; kad je počel vaditi iz nedrih, a to ti je ' se sam vuglen. On ni htel verovati da su penezi bili, mislil si je da se je morti zabunil i otide da si i po drugi put nameče, ali samoga zlata. Kad ti on dojde pred vrata, to ti ga kača ne pusti v hižu. On se vrne domov, ali bez penez.
I dandenešnji leži kača pred vrati i ne pusti nikoga nutri.
COPRNICE
˝Na mukama je Kata Tinodi, zvana Vajdovka, priznala 1699. da je vještica. "Veli da je došla na raskršće pri gradskoj bolnici, da se ondje vjetar uzvitlao i ondje su je (vještice) uzele i tako je odnijele na goru Medvednicu. Poslije se nakon jedno dvije godine vragu zapisala na gori Medvednici.˝
˝U ˝Povijesti zagrebačkog kolegija jezuitskog reda˝ pisac spominje da je vještica spaljena u Rakitju ˝imenovala mnoge druge iz susjednih krajeva, koje su zajedno s njom prisustvovale na gozbi na obližnjem brdu Medvednici za vrijeme onog velikog nevremena o kojemu se govori u povijesti za prošlu 1651. godinu.˝ Taj podatak kroničar bilježi 1652. godine i očito vjeruje da su to veliko nevrijeme prouzročile vještice.
Jaga Cestarka i Margareta Krznar 1704. kažu da im je njihova kapetanica Kavalerka davala mast i vodila ih na Medvednicu ˝i onde su tuču napraviljale s pepela onoga s koterem žene mladi tork páre govoreći: na tuču se preverzi.˝
Jedne je mlade subote vrag odveo skupinu žena na Medvednicu ˝vu hintovu, kade tuču iz nekakve zemlje delale jesu.˝ I tuča je padala po gradu.˝
˝Da su na križanju coprnice znale plesati i kad bi koji muž išel pak se u nje diral, onda su ga one zaustavile i moral ih je nosit na Sljeme. Bilo je i više tih muži da su to pripovedali i da su vile vidili ali im mi nismo verovali ništa. I ove onda su se točno zgrozile tomu koji ih je nosil, da nesme nikom pripovedati, da ga budu ošišale i obrijale. I nije povedal koje su, on je poznavao sve jer su plesale kolo, vatru kurile, meso pekle, ali nije smio povedati.
Jedanput je išel iz Šestin jedan muzikaš Đurkov, on je o pol noći išel tam pijan, sam, iz Šestin u Gračane i tamo kod mosta su prale ženske i on im je psoval, mater im je psoval da kaj sad pereju, kaj je sad vreme. I onda su ga zaustavile i bacile su ga dole, glavu su mu obrijale i brkove, sav je bil podrapan.
Tak je pripovedal, sad je l' bilo istina, ja ne znam. To je bil muzikaš, umrl je već davno.˝
kazivač: Mirko Prekupec, Gračani, 1883.
JEGER U OKLOPU
˝Jeger je išel u oklopu i sva drveća u šumi su padala pred njim. I kad su, veli, naši postavili zamke, niko u tu zamku nije mogao ući, niti jedan pesek ili lisica. A Jeger je, veli, sve te zamke pobral, metnul na jedan kup i njemu je došlo dvadeset pet zečeva u zamku.
Veli, Jeger - to ti je strašni čovek, on ti ima zeleni kaput i tu ti ima (pokazuje na rame) hrastovi list. Njega se čuvaj, taj ti nikad dobro ne bu donesel. Veli, kaj smo mi dane i noći postavljali da bi imali kaj jesti, on je sve naše zamke pobral i sve je naše zajce odnesel.
To je priča moje bake.˝
kazivač: Branko Herceg, r. 1935., vodoinstalater
- prigradsko selo Šestinski Kraljevec
VILINSKA ŠPILJA
˝Narod priča da se u gori poviše Jakovlja prostirala pećina koju nazivaju Vilinskom špiljom za koju kažu da su u njoj nekad prebivale vile. U to da se vrijeme pred pećinom nalazilo vrelo u kojem bi se vile ujutro kupale. Kad su vile otišle, onda je i vrelo presušilo.˝
PROSENKA
˝Gradišče kraj Puntjarove gostionice narod u Gračanima zove Prosenka. Tamo su kod oranja često nalazili na stare opeke, što upućuje na rimska ili još starija vremena. Narod dakle priča da je tamo radio neki grof Prosenko svoj grad, a kazuje se da je on dao sagraditi i kapelu sv. Mihajla u Gračanima. No ta je kapela mnogo novije građena.˝
PROŠČENJE
˝U Zagrebačkoj gori, kod kapele Majke Božje Snježne jedan breg se zove Jebešbreg. To je blizu Čučerja. Priča se da se zove tako jer je neki momak išel s pucom s proščenja. Putem su se napili i dečko je pital pucu da mu da.
A ona je rekla da će mu dati ako ju ponese na taj breg. Ali se je zmučil s pucu na leđima i kad je došel na breg, del ju je na zemlu i on je hmrl.
Zato se zove Jebešbreg.˝
kazivač: Vlado Đinjar iz Slanog Potoka r. 1939
ZAKOPANO BLAGO I PRINCEZA ZAČARANA U ZMIJI
˝Ispod Slemena je selo Jakuvle, bliže Podsuseda, i tamo je jedan breg. Tu je pušina zmija, velika rupa, gdje su zmije. U toj pušini je kralj od zmija sa zlatnom jabukom. Ko bi tu jabuku zel, bi postal bogat. Ali bi moral kroz devet zatvorenih vrata bežati i za sobom zaklučavati da ga ne vlovi kral zmijski.
Išel je jedan vojnik v Zagreb kroz Sleme. U Jakovlu su njihove kasarne. I sel je na panj da se odmori. I došla mu je na krilo jedna zmija. Imala je krunu na glavi. I digla je glavu da ju vojnik poljubi. A on se je splašil i poljubol ju ni. Ona se zaplakala i spustila se je dole na zemlju i kaže: ˝Badava sam kraljeva kči, nisam spašena. Opet ću puzati sto godina dok dojde taj dan i taj sat koji je bil danas.˝
I ona je pošla u šumu, a vojniku je bilo žal da ju ni poljubil i da ju ni spasil kad je čul njen glas. Ljudi su je ukleli jer je kralj zlo s narodom delal. A gde je ona, tu je zakopano blago. I da ju je poljubil, š nje bi pala koža zmijska, bila bi postala princeza i blago bi bilo otkrito.˝
kazivač: Jelka Horvat, kućna pomoćnica u Zagrebu iz Luke
KRALJIČIN ZDENAC
Kraljičin zdenac ima svoje ime od sljedeće narodne priče: Jedne godine bila su usahnula uslijed velike suše sva vrela i zdenci okolice, osim dubokog zdenca u Medvedgradu, kojim je tad gospodarila Crna Kraljica. Narod izmučen od žeđi uputi se k Crnoj Kraljici u gradini i zamoli od nje vode, koju im ova uskrati. Narod sav zdvojan proklinje gradinu te se baci na milost i nemilost u šumu, koja je tada bila puna medvjeda i drugih divljih zvijeri. Kad je narod došao do ovog mjesta, spazi to vrelo, koje prije nije postojalo, dok u isto vrijeme zdenac u Medvedgradu presahnu.
N. Bonifačić Rožin, Bijeli Zagreb grad, rukopisna zbirka.
MLIEČNICA
Nedaleko od Medvedgrada prema sjeveru, kraj druma koji vodi k sv. Jakovu, nalazi se studeno vrielo s bistrom tekućom vodom, kod koje stajaše negda, kako narod pripovijeda, marof i mliečnica Crne Kraljice, a pokraj vriela njezino kupalište. Često bi došla ona ovamo ili sama ili u pratnji svojieh gospodjah, te bi tu pod vedrim nebom i pod zeleniem granjem užinala, ili pako u bistroj vodi, a kadikad i u samom čistom mlieku prokupala se, te tako svoje nježno tielo u viečnoj ljepoti i zdravju uzdržavala.
I. Kukuljević, Narodne pripovijesti o Medvedgradu, Arkiv za povjetsnicu jugoslavensku, Zagreb, Knj. 3., 1854., str. 131. = Stari i novi Zagreb, Sv. I., snopić 5., str. 158.
MEDVEDGRADSKI GAVRAN
Pripovijeda narod da je Crna Kraljica, stanujući u Medvedgradu, imala jednog ogromnog crnog gavrana, kog je osobito ljubila i njegovala, te s kojim je čitavoj okolici zadavala veliki strah. Kadgod bi se naime na nekog razljutila, ili kad bi tko od njezinijeh podložnikah štogod sakrivio bio, običavala bi ona zapovjediti svome gavranu da tog čovjeka napadne. Gavran bi onda razljućen poletio na takvog čovjeka i stao bi mu derati meso, vaditi oči, čupati kosu, obrve i brkove i tako bi ga dugo mučio dok bi isti čovjek pod njegovimi pandžami ili umro ili sav nemoćan te izranjen ležeći ostao. Kadikad običavala bi Crna Kraljica istoga gavrana napustiti također za šalu na svoje dvorjane, nu ovi znali bi se braniti proti njemu te ih zato nije mogao onoliko raniti i izmučiti koliko druge nevješte, osobito proste ljude.
Kod ove pripovijesti pada nam nehotice na um korvinski gavran, pod kojim simbolom uzdrža valjda narod u uspomeni svoje medvedgradske gospodare, Matijaša i Ivana Korvina, te ovoga udovu Beatricu Frankopanku, koji su u svom grbu imali gavrana te, kao što su ga bili uzidali na tornju remetske crkve, isto tako mogli su uresiti š njime i medvedgradske zidine, a može bit i svoje stražare i vojnike.
I. Kukuljević, Narodne pripovijesti o Medvedgradu, Arkiv za povjetsnicu jugoslavensku, Zagreb, Knj. 3., 1854., str. 131. = Stari i novi Zagreb, Sv. I., snopić 5., str. 158.
MRTVA MAJKA, majka je koja ustaje iz groba. Majka koja je za života svoje dijete držala zapušteno, a umrla dok je dijete bilo još nejako, nakon smrti bi se obnoć vraćala i dijete prala i uređivala. U grobu je djetetovu košuljicu krpala, pjevajući: "Šijem zlatnu košuljicu tanku". Ukućani su prepoznali da je po noći dijete posjećivala, po slini koju bi iskašljala jer je u grobu nazebla. Dolazila bi svake noći, sve dok dijete ne bi ojačalo.
Mrtva majka (okolica Zagreba)
Žena imala dojenče, a od teške bolest umrla. Muž radio po cijele dane, pa je djetešce ostavljao na brigu seoskim ženama. Kada bi se vraćao s posla, uvijek bi prolazi kraj groblja. Jednu noć začuje krikove kako se prolamaju grobljem. Jedva prepozna ženin podzemni glas. Kriči ona i jeca: "Hoću dijete svoje podojiti!" I muž onom motikom kojom je kopao u polju otkopa ženu iz groba, pa je povede doma.
Drugi dan opet pođe u polje, a dijete čuvala majka. No, seoskim ženama bilo čudno što im nije doveo dijete na čuvanje, pa se same pošle za njega pobrinuti. Došle, i opazile majku. Prestraviše se, pa pobjegnu da ispričaju muževima, a ovi pak pohitaju po svećenika. On dođe s molitvenik, pokojnicu tražio, a ona se pak skrila za vrata. Ovijena u bijelu plahtu. Svećenik je opazi i poškropi svetom vodom, pa hiti na nju misno ruho. I umjesto da se sruši mrtva, žena sad posta živa.
Živjela je ona još devet ljeta, i još dvoje djece rodila. Ali, nikada nije bila vesela, nego navijek tužna i zamišljena, a u licu blijeda
Kadmo i Harmonija
Najstarija legenda o Korčuli ali o kojoj se tek nedavno počelo pisati u nekim talijanskim časopisima, je ona o Kadmu i Harmoniji a povezana je s grčkom mitologijom. U IV. knjizi o Argonautima Apolonije Rođanin govori kako su oni plovili crnom dubokom rijekom u Iliriji, koja je nekada tekla tamo gdje se danas nalazi Pelješki kanal. Bila je to po svoj prilici rijeka Neretva ili im se sami, relativno uski, Pelješki kanal učinio rijekom. Oni su sagradili tvrđavu blizu "planine u koju udaraju gromovi", koja je vjerojatno današnji Sv. Ilija, a lokacija tvrđave mogli bi biti Nakovane na Pelješcu, gdje su pronađeni fenički natpisi.
Apolonije u svojem epu "Argonautika" pripovijeda o Kolšanima koji su Jazona, Medeju i Argonaute progonili sve do Jadrana a onda se nisu usudili vratiti neobavljena posla svojem kralju Eetu nego su se radije naselili na raznim mjestima na Jadranskom moru. Apolonije o tome pjeva ovim stihovima:
-"a drugi su sagradili kulu na Ilirskoj rijeci, crnoj i dubokoj, gdje je grob Harmonijin i Kadmov, udomili se kod ljudi Enhelejaca".
Ovaj Apolonijev stih pripada među najstarije vijesti o jadranskim krajevima u antičkoj književnosti.
Prvak aleksandrijske pjesničke škole, Kalimah, stariji suvremenik, učitelj i kritičar Apolonijev, u jednom fragmentu svojih "Uzroka" spominje direktno Harmoniju:
-"Oni su na Ilirskoj rijeci zaustavili vesla, kraj kamena plavokose Harmonije, zmije, osnovali su grad. Kakav Grk nazvao bi ga (gradom) Bjegunca, a njihov ga je jezik imenovao Pola." Sva kasnija istraživanja grčke klasične književnosti potvrdila su da se tu nikako ne može raditi o današnjoj Puli u Istri s obzirom na njezinu veliku udaljenost od ostalih zemljopisnih lokaliteta koji se spominju u kontekstu o Kolšanima. Zanimljivo je s tim u vezi spomenuti da se ime Polo u raznim inačicama pojavljuje tijekom cijele nepisane i pisane povijesti Korčule. Tako, na pr. ime Ilira koji je podijelio zemlju u Lumbardi na Korčuli s grčkim kolonistima iz 4. stoljeća prije Krista, u svom romaniziranom obliku, glasi Pullus.
Mit o Kadmu i Harmoniji kod Ilira i njihova pretvorba u zmije javlja se kao tema u više navrata i u kasnijoj antičkoj književnosti, grčkoj i latinskoj. Priča o preobraženju privukla je pozornost i rimskog pjesnika Ovidija, koji je ispjevao veliki ep "Preobrazbe" (Metamorphoses). Ovidije pjeva kako je Kadmo pri osnivanju Tebe ubio zmaja:
"Dok je pobjednik promatrao veličinu pobijeđenoga neprijatelja,
iznenada se začuo glas; i nije se lako moglo razabrati odakle, ali
čuo se: Što gledaš, Agenorov sine, ubijenu zmiju, i tebe će gledati kao zmiju."
Kadmo i Harmonija su likovi koji se pojavljuju u legendama o navigaciji Feničana i Pelaska. Kadmo je bio Feničanin koji je Grcima donio abecedu i oženio se s Harmonijom, kćerkom Venere i Aresa, i koji je utemeljio grad Tebu, prema nalogu proročišta. Prvo je morao ubiti zmaja (zmiju) što je živio u spilji pod uzvisinom na kojoj je trebalo izgraditi grad. Onda je morao uzorati polje i na njemu kao sjeme posijati zmajeve zube. Iz njih je nikao junački rod koji se nazvao Sparti, što znači posijani. Kadmo je zatim napustio Tebu zajedno s Harmonijom da bi došao do Enhelejaca, koji su bili u ratu s Ilirima, prastanovnicima istočne jadranske obale. Prorok Dionis je Enhelejcima obećao pobjedu nad Ilirima ako za svoje vođe odaberu Kadma i Harmoniju, što su oni i učinili i tako su pobijedili Ilire. Otad je Kadmo vladao Ilirima a Harmonija mu je rodila sina Ilira. Vatikanske sholije uz Vergilijevu "Eneidu" govore o snazi sina Kadma i Harmonije:
"Kadmo, Agenorov sin, ostavio je Tebu i u društvu svoje supruge Harmonije podnosio je udarce sudbine i kad je prešao granice Makedonije, ostavio je malenoga sina kojega je Harmonija bila rodila kod Ilirske rijeke. Njega je zmija umotala u svoje kolute i, dok nije došao u odrasle godine, njegovala ga je zagrljajem svojega tijela i napunila ga snagom kojom je pokorio čitav onaj kraj. Ona mu je po rijeci koja označuje nju dala ime Ilirije."
To se sve zbivalo u XV. stoljeću prije Krista.
Legenda ima i verziju koja govori kako je Tebu zauzeo Dionizije, nećak kralja utemeljitelja Tebe, t.j. Kadma, pa su Kadmo i Harmonija razočarani otplovili prema ilirskoj obali gdje su sretno živjeli na "otoku blaženih" i gdje se nalaze njihovi grobovi iznad kojih su njihovi likovi u obliku kamenih zmija. U predjelu Kočije, blizu korčulanskog mjesta Žrnova nalazi se izvor vode s osebujnim stijenama i vegetacijom, te s dva velika kamena u obliku zmijskih očiju, što se točno poklapa s opisom grčkih pisaca o grobovima Kadma i Harmonije.
Dionizije Periget, učeni pjesnik drugog stoljeća naše ere, u svom "Opisu nastanjena svijeta" govori o ilirskoj obali:
-"i zatim vukući ogromnu brazdu obilazi oko ilirskoga kopna sve do rta i do visokih gora što ih zovu Keraunijskima. A oko onoga zaljeva možeš vidjeti slavan grobni humak, za koji se priča da je Harmonijin i Kadmov. Ondje su se naime preobrazili u vijugav lik zmija kad su došli od Ismena poslije duboke starosti. Tamo su im bogovi postavili drugo čudo: oko one zemlje učvrstila su se s obje strane dva kamena koja se oba sastaju i tutnje čim se na stanovnike počne valjati kakvo zlo."
Legenda o Kadmu i Harmoniji poslužila je književnicima i pjesnicima kao prefiguracija za oblikovanje njihove književne mašte. Tako na primjer nedavno preminuli suvremeni hrvatski pjesnik Igor Milić-Štrkalj crpi svoju inspiraciju iz pučina koje se propinju i šapuću, poput okamenjenih likova Kadma i Harmonije, iz ilirskih otoka čipkastih ljepotica i nimfa u spiralama staza, koje se zmijoliko provlače mediteranskim krajolikom, iz "ilirskog gaja" u kojemu su u skladu sa svojim krajolikom i ljudima u njemu živjeli Kadmo i Harmonija preobraženi u pitome zmije koje štite ljude i ne čine im zlo već dobro.
Kerkira
Jedna od najljepših legendi o Korčuli je ona koju spominje Apolonije Rođanin u svojoj IV. knjizi o Argonautima. Ona govori o lijepoj dugokosoj nimfi Kerkiri, jednoj od sedam kćeri riječnoga boga Azopa i njegove žene Metope, koju je oteo Pozeidon i smjestio na šumoviti otok Korčulu u Jadranskom moru. Kada su Argonauti na svojim putovanjima u potrazi za zlatnim runom prošli pored današnje Korčule nazvali su je Korkira Melaina (Crna Korcula), što se može tumačiti u dvostrukom smislu, kao otok crnokose ljepotice Kerkire i kao otok prekriven gustom borovom šumom.
Nakon opisa plovidbe Argonauta među Liburnskim otocima, Apolonije uobličuje u svoje stihove svoja oduševljenja privlačnim pejzažem Crne Korčule:
-"a zatim su iza njih stigli do kraja Kerkire, gdje je Pozeidon nastanio djevojku, kćer Azopovu Kerkiru, lijepe kose, daleko od Flijuntske zemlje, pošto ju je bio oteo zbog ljubavne želje; a ljudi mornari je iz mora gledaju kako se crni sa svih strana od tamne šume i zovu je Crna Kerkira."
Azopove kćeri: Kerkira, Egina, Salamina, Teba, Harpina, Nemeja i Kleona nose zemljopisna imena, pa su tako prve tri imenjakinje otoka, a preostale četiri gradova. Pindar u svojim "Olimpijskim odama" spominje još pet Azopovih kćeri: Pirenu, Tanagru, Tespiju, Azopidu, Sinopu, Orniju i Halkidu.
U svojoj najnovijoj zbirci pjesama "Zvonici", hrvatska pjesnikinja iz Australije Duška Crmarić-Salečić posvećuje svoju prvu pjesmu "Otok" Kserkosu, muškoj inačici Crne Kerkire:
"Prepuna otoka
i svega otočnog
raspući bih se mogla
jer vrijeme je zrelih šipaka
Otočio si me, Kserkosu,
otočnom osamom
i sobom zagrljeni
opet smo sami
iako ti u meni
ja u tebi"
Tako je Kerkira, kći boga rijeke Azopa, čija vijugava kosa krasi korčulanski krajolik krošnji stoljetnih borovih stabala, dala Korčuli njezino ime, a njezina ljubavna veza s bogom mora Pozeidonom pružila sokove legendi o ovome otoku okruženom tamno modrim morem i obraslom raskošnim raslinjem.
Priča o tome zašto je sagrađena Toreta
Simbol Silbe je "toreta", toranj koji je sagradio kapetan Petar Marinić kako bi mu supruga mogla gledati kad će se vratiti s nekog putovanja.
Ova romantična priča ima i neobičan završetak.
Petrova prva ljubav se, naime, udala za drugog tijekom jedne od njegovih plovidbi.
To je uspio prežaliti tek kad je njena kći stasala za udaju. Uzeo ju je i sagradio joj toranj na kojeg se i danas popne svaki posjetitelj Silbe.
kako je nastalo ime Cavtat
Ime Cavtat iz Civitus Vetus, veže se i uz priču o prelijepoj Cavtislavi, kćeri jedinici epidaurskog kralja Kodruna i kraljce Amruže. Kako su lijepu Cavtislavu dolaziti prositi mnogi prosci, kralj je odluči dati onomu koji kroz najkraće vrijeme napravi jednu od četiri stvari: sagradi vanjsku utvrdu oko grada, veliki hram u gradu, sagradi vodovod ili dovede u grad brod pun svile. Najbrži je bio
bogati konavoski vlastelin Vrsanin, koji je prvi doveo vodu u grad. Prilikom svečanosti otvaranja epidaurskog akvadukta, prelijepa Cavtislava trebala se prva napiti vode iz zlatne čaše, ali iz vodovoda je prije vode, pravo u skute prelijepe djevojke iskočio veliki gušter.
Cavtislavu od straha izdade srce i ona na mjestu preminu.
Narod je kazivao da je jedan od ljubomornih prosaca, želeći se osvetiti stavio guštera u vodovod. Na uspomenu prelijepe Cavtislave, nakon velikog potresa koji je razorio grad, na istom mjestu nikao je Cavtat.
Druga legenda kaže da je Cavtat dobio ime od starohrvatskog glagola "captiti" – cvasti, i to baš iz žuke – brnistre, te naše kremene i najomiljenje primorske biljke sunčanih aureola.
Legenda je sve to povezivala katastrofama nakon kojih se ponovno uzdizao neuništivi Cavtat . "Tamo, dolje, nešto se zlatom kiti i capti u grebenu".
Buru ne psuj (okolica Kastva)
Bjesnila bura. Mladićeva ljubljena pošla u goru, a još se nije vratila. Bojao se da je bura ne baci u provaliju. Opsuje on buru: "Buro, prokleta bila! Jama ti se začepila, iz koje si ispuhala!"
Kori ga otac: "Nikada buru psovati ne smiješ! Eh, moj sinko, tako je i stari Mato nekoć psovao buru, kada mu je slamnati krov na kući po selu razasula. I što je bura jače puhala, to ju je on više psovao. Kad najednom iz dimnjaka mu na ognjište ispadne djevojka, sva raskuštrana i poderana. Puna je krvavih rana. Kad stari Mate to ugleda, skameni se od straha, stade se križati i zvati u pomoć, no bilo je prekasno. Djevojka se okrene prema starcu, pa mu kaže: "Što me više psuješ, više se mučim i ranjavam po krovovima, po kamenju i drveću. Što u dimnjaka zavija, to je moj plač. A ti ćeš, starče, ubrzo prestati psovati vjetar za svagda!" Djevojka-bura uze žeravice s ognjišta, pa nestane kroz dimnjak zavijajući. Obleti oko krova, pa prospe žeravicu po slamnatom krovu, a taj se odmah zapali. I sve je jače bura puhala, i vatru raspirivala. Izgori i kuća i Mate. Eto, sine, od tada narod ne psuje buru."
I mladić više ne opsova buru, samo sluša kako zavija uz prozore. Najednom, bura provali vrata, a s njom uleti njegova ljubljena. Mladić će: "Stukla te bura, e, da joj..." - htio opet opsovati buru, kad ga po ustima udari njegova ljubljena: "Stukla me tvoja psovka!"
Mare
U okolici Makarske živjela je nekada davno lijepa djevojka Mare.
Jednom, kada je u ranu zoru plijevila žito ugleda ljutog zmaja. Uplaši se, počne bježati, ali zmaj uhvati raljama, te ju odnese u duboku jamu.
Ostala je Mare u jami godinu dana i zmaju dijete podarila. Tada je molila da je pusti majci u pohode.
Zmaju je Mare bila draga, no nije ju htio pustiti, sve misleći da se neće vratiti.
Nećeš se više vratiti u jamu, govorio je, čedo će nam se rasplakati i suze liti za majkom.
Mare mu ipak zaklela kletvom najvećom da će opet doći u jamu, pa zmaj popusti i lijepo je isprati majci.
I još joj je polasku rekao:
Lijepa moja Mare, na povratku ti naberi svakog lijepog cvijeća, ta jadna ga ovdje nemaš, samo nemoj cvića odolina! Ne beri ga, od odolina mene boli glava, bolom se razboliti mogu jadan!
Tako Mare doma bila, pa se opet uputila mužu svome ljutom.
Verući se zmaju u jamu, na obroncima svakog cvijeća nabrala, a najviše u vrištinama nabrala cvijeća odoljena, te je cijelu pustu jamu ukrasila.
I cvijet odoljen naudi zmaju.
Prostre se on glavom na stijenu, a Mare svoje čedo uzela u naručje i pobjegla domu bijelome.
"Legenda o aždaji i znaku Solomunovu" (Povęda ud_Mantrŕtje tar_Slôva Šalamunňva) je vremenski vjerojatno najstarija legenda iz vejskoga mitološkog ciklusa koja možda potječe još iz halkolita i to je prahrvatski izvod o početku svijeta u mješavini biblijskog Starog Zavjeta i ranoindskih Rigveda o borbi bogova i zmajeva. Po njoj je najstarije doba svijetom je vladao opći kaos i ljude je proždirala grozna stoglava aždaja "Mantrŕća" s brojnim glavama svih zvjeradi, a pratile su ju vampirske krvopije "Mor˙e" i strahoviti orkanski vjetrovi "Šyűni". Njezin je slikoviti ranočakavski opis: "Mâtra-Mantrŕća imy gloăvi koti_rŕca, koti_pŕš, koti_mŕška, koti_seunę škňti va_šv˙tu". Jednoga je dana po uputi "Buôga Sev˙šna", mudri kralj Šalamin odlučio napraviti reda i poslao je kao svoj zaštitni znak zvijezdu repaticu Šalaműna, koja je uništila tu aždaju i njezine pratilice pa je čovječanstvo napokon spašeno od tog prazla. Zato je u starim domaćim "hišŕmi" (kućama) na Krku prastari običaj, da je na stropu glavne prostorije kao simbol Mantraće oslikan vatrenonarančasti kolut s obostranim krilima, dok je na kućnom dovratniku (stŕlba) i na drvenim brodovima na cijelom Jadranu, kao zaštitni znak protiv ulaza zloduha i uroka prije često bilo urezbareno "slovo Šalamunňvo" tj. šestokraka zvijezda - što je možda u svezi s istim simbolom na zagrebačkom i slavonskom grbu. Ranije je slična legenda vjerojatno bila proširena diljem južne Hrvatske, jer je i na drugim našim otocima još očuvan ritualni običaj crtanja "Salamunova slova" na brodu kao zaštitni znak protiv oluja, ali je ostali tekst ove legende o Mantraći već zaboravljen izvan otoka Krka. Zanimljiva je i daleka sličnost ove naše najstarije legende s novijim prirodoslovnim teorijama o uzroku izumiranja pragmazova (Dinosauri): za njih se danas drži da su izginuli pri nagloj promjeni svjetske klime početkom tercijara baš zbog geokemijski dokazanog sudara komete sa Zemljom, nakon čega se proširila današnja fauna.
Ova je legenda u starohrvatskoj pomorskoj tradiciji preslikana i na nebeski svod, gdje se zviježdje Hydra u Kvarneru zove "Mâtre" (u Dalmaciji Matra) a glavna pripadna zvijezda je Mantrŕtja (Alferaz) i u Dalmaciji Matresina. To je inače nastarija poznata prapoviesna legenda u Hrvatskoj, koja obuhvaća niz pradavnih mitskih sadržaja iz prvotne zajedničke predhistorije u ranoarijskoj pradomovini. Spomenuta su troslojna nebesa tipičan motiv iz ranoindskih Rigveda, a sukobljeni likovi Sionmacân i Mantrŕtja na Kvarneru odgovaraju vrlo sličnoj borbi bogova i zmajeva iz inih ranoarijskih mitova: indovedski Trita i Vrthra, ranoiranski Krsaspa i Srvara, medijski Oritauna i Azdahaka, ranoarmenski Vahagan i Višaspaj, hetitski mit Tešub i Hiluryankas itd. Čak i samo ime naše vejske aždaje "Mantrŕtja" vrlo je slično kao u Vedama Mantritya i u Avesti Mathrasca gdje se spominje isti naš orkanski zloduh "Siuni" odnosno hetitski "Šiun". Ipak po opisanom izgledu, naša stoglava Mantrŕtja najviše naliči prikazima asirskog čudovišta Sirruš i hetitske aždaje Hiluryankas uz koju se baš kao i uz našu nalazi u pratnji strašni hetitski orkan Šiun. Slični ranoarijski pojmovi čarolije "matra" i zloduha "Matresina" poznati su i južnije u Dalmaciji samo po imenu, ali je tamo ostali dio legende već izgubljen. U toj je vejskoj legendi kod nas preživjela najstarija predkršćanska predaja tj. ranoarijski "Mit Bogova", za koji je štokavac Omrčanin (1993) zbog svog nepoznavanja čakavske mitologije zabunom navodi, da bi već kod srednjovjekih Hrvata nestao nakon doselidbe i pokrštavanja - ali je na Kvarneru taj predkršćanski "Mit bogova" preživio sva tisućljeća do 20. st. i ukinuli su ga tek jugopartizani brisanjem nepodobnih legenda i uništenjem njihovih baštinika (u jami Kričavno).
Oskudni tragovi bar donekle sličnih mitova o nekim zmajevima nalaze se još ponegdje na Jadranu i u dinarskom zaledju, ali nisu nigdje toliko bogati i arhaični kao tu na Kvarneru. Ako se drugdje kod nas i spominje koja smiješna aždaja kao lokalni čuvar neke špilje ili grada, ona je puno skromnija od ove kvarnerske tj. najčešće s 1 do 3 glave i bez prateće menažerije, a njezino ubojstvo je manje spektakularno i najčešće ga vrši mačem Sv. Juraj na konju, ali u tom više ne sudjeluju komete i vrhovni bogovi s nebesa. Zato je ova prastara legenda kod nas možda jedina usporediva s predpoviesnom praindoeuropskom mitologijom, jer sve ine "zmajske" priče kod nas uglavnom imaju tek mladji srednjovjeki kontekst. Ovo je vjerojatno jedna od najranijih legenda u europskoj pučkoj tradiciji, a po sadržajnom kontekstu može se približno datirati u halkolitu (eneolitu) iz Starog istoka.
Ranočakavska "Legenda o Kišnom duhu i zazivu kiše" (Povęda ud_Hayebâja tar_mâtra ud_dazdjâ) govori nam kako su "vaunę parvanje vrymjâ" (u pradavna vremena) oko Kvarnera obilne kiše padale i ljeti, ali su za njihov prestanak i sadanju sušu navodno krivi "Vlŕhi". Vejska legenda objašnjava i uzrok toga: "zikadâ esu_unę kyęte Vlŕhi prěšle va noăse Krâye, Hayebâje ninę ražumęl sejőn Vlah˙ska za˙k" (otkad su prokleti Vlasi došli na naše Primorje, Kišni duh uopće nije razumio njihov štokavski govor), pa je zato zaziv ljetne kiše uspješan jedino ako se izgovara na izvornom čakavskom. Te promjene primorske klime sa sušnim ljetom, kao i običaj zaziva kiše ipak su puno stariji od "Vlaha", jer slični rituali prizivanja kiše predpoviesnog animističkog podrijetla postoje takodjer i u drugim sušnim krajevima oko Sredozemlja, osobito u jugozapadnoj Aziji i sjevernoj Africi. Kada se na jugu Krka usred sušnoga ljeta navečer začuje kreket žaba, tada Boduli muklo regetanje žabljeg predvodnika imenuju hayebăj (pl. hayebâje, -eh). To je arhaični zoonim za krupnoga mužjaka žapca s povećanim zvučnim mjehurom na vratu pa proizvodi duboki jači kreket, a s prvim velikim slovom Hayebâje je Kišni duh i po toj predaji njegov večernji bas u ljetnom mraku znači da taj dobri duh od "Sionbogâ-Sev˙šna" (Svevišnjega vječnog Boga) priziva kišu na presušenu zemlju.
Na taj zvuk je bio stari krčki običaj da u sumračno predvečerje skup mladih djevojaka raspletene kose recitira slijedeću "mântru ud dazdjâ" ili ritualni zaziv kiše na čakavici: "Hayebâje va potňku lâje: cŕ mi tutů lâješ, Hayebâje? - Udr˙te ga zi pŕlicun, dŕr tutů ne lâje !". Pritom su one šibama mlatile po presušenom koritu potoka ili lokve, a "mlad˙tje ůba unęh esu_darzŕli vazgŕne pakl˙ni" tj. mladići su oko njih držali upaljene baklje od borove smole. Taj je prastari zaziv ljetne kiše većinom bio uspješan: nakon njihova odlaska, žablji bi se koncert noću dalje nastavio, jer su žabe po povećanju vlage u zraku dakako već predosjećale nadolazak kiše pa bi često sutradan padao "siőn dŕzd" (obilna kiša) i natopio presahlu i raspucanu zemlju, te donio obilan urod groždja i ostalih nasada na otoku.
U toj su legendi dva predslavenska pokazatelja našeg praindoeuropskog iskona. Opis rituala pri ljetnoj suši klimatski ne pripada vlažnoj i močvarnoj ekumeni oko Karpata, nego južnim i sušnim krajevima Sredozemlja i prednje Azije. Povrh toga, naziv "mâtra" kao i glagol "mantrŕt" za taj ritual u bodulskoj čakavici znače čaroliju sličnu kao u starom indovedskom i očito su prapoviesnog podrijetla sa Starog iztoka. Taj Kišni duh je u kvarnerskoj pomorskoj tradiciji preslikan i na nebo, gdje se zviježdje Vodenjak pučki naziva Hayebâje. Oskudni tragovi ili bar pojedini likovi iz sličnih "kišnih" mitova dosad se mjestimice susreću i drugdje na istočnom Jadranu, ali nisu nigdje poznati u razmjerno podpunom obliku kao na Kvarneru.
Legenda o pomorskim Matanima i Korintiji (Povęda ud_Matânih navak˙reh tar_Urih-Kwor˙ta) je epska mješavina antičkog mita o Argonautima i Troji te ranočakavske pomorske tradicije, a vjerojatno i daleki odraz doselidbe Hrvata na Jadran: ... Pod admiralom Hrvojem (Harvâtje Marjak˙r), flota pomorskih Mitana u pradavno doba (seunę noăvi Matâne vaőn sionv˙k) preplovila je 7 mora (pr˙ko seunęh šedân morâh): od Azovskog mora i Krima (ziőn Mićapônt tar_Hiršôn) preko Crnog mora (Tjarnemôri), Bospora (Ponske_Bůke), Mramornog mora (Mejpônt), Egejskog mora (Garske_môri), Peloponeza (Artagârska), Sredozemlja (Velemôri), Apulije (Artal˙ah) i Jadrana (Sinjemôri) duž dalmatinskih otoka gdje se admiralov brod "Sionoăv" napokon zaustavio na najsjevernijem otoku Krku (tohôrna skopăl Khârk). Duž tog puta nas je vodio i čuvao dobri duh pučine Khuláp (pomorski bog Posejdon), a napadali su orkanski zloduh Šyin i morsko čudovište Orkil (kit Leviathan). Kada su stigli do otoka Krka na Jadranu (skopăl Khârk vanę Sinjemôri), našli su tu stada zlatnih ovaca na zelenim livadama, pa njihov admiral odluči da se tu nasele i osnuju grad. Bijela vila Div˙ca koja je čuvala zlatne ovce, pomoću vunena klupka omedjila je pravo mjesto za gradnju naselja "poli bu˙mera" (blizu izvora), ali im je pritom zabranila da se okreću i gledaju ovce. Oni ju nisu poslušali i pri pogledu na zlatne ovce ove su se smjesta pretvorile "va_khoguli" (u kamenje). Zato je odonda otok Krk prekriven kamenjem, iz kojeg su naši navakiri izgradili zidine (kwôre) utvrdjenog grada Korintija (Uri-Kwor˙ta) kojega su ruševine dosad najveće na našim otocima. Ta neistražena gradina na otoku Krku stvarno postoji do danas izmedju Vrbnika i Baške na Artu Sokuől (poluotok Sokol) i pod njom na obali stalno vrelo (Faber 1987, Malinar i sur. 1999).
Po predaji su ti pomorci donesli kod nas glagoljicu i po njima se na otoku Krku zove niz toponima: otočić Matăan, uvala Matanňva, rt Artamatân, vrh Varmatân, gradina Matanistân, gradska obala Matâni u Krku itd. U krčkoj pomorskoj predaji je ta legendarna matanska flota pri dolasku iz Sredozemlja u Jadran preslikana i u dva zviježdja na nebeskom svodu. Zato se na rubu južnog horizonta iznad Dalmacije odakle su Mitani uplovili na Jadran, zviježdje Južna Ladja na Krku zove žvezd˙tje Noăvi-Matâne ("zvijezde Matanskog brodovlja"), a u njemu su glavne pripadne zvijezde Marjak˙r (Naos) i Navak˙r (Suhael). Takodjer je još i u zenitu zviježdje Veliki Medvjed na više naših otoka od Krka pa do Visa nazvano "Šedân-Brodih" (7 brodova): na Krku su poznata još i imena pripadnih zvijezda, a to su po veyskoj predaji nazivi onih brodova koji su preplovili od Crnoga mora sve do Jadrana i tu su naselili 6 glavnih Kvarnerskih otoka: Sionoăv (= Dubha), Mićanoăv (Phekda), Noav˙na (Alioth), Dragăar (Alkaid), Dvőydi (Mizar + Alkor), Šwęra (Merak) i 1 zaboravljen jer je taj brod putem potonuo na Kreti.
Nastavak te legende odnosi se na ranoantičke sukobe i dosta podsjeća na starogrčku Ilijadu i pad Troje, ali je naš epski prikaz baš obratan iz motrišta napadnutih gradjana, a protiv primitivnih razbojničkih osvajača. Nakon doselidbe i izgradnje grada su pomorski Matani kroz duga stoljeća sretno živjeli u bogatoj Korintiji, ali jednog su dana pod taj grad doplovili divlji i opasni gusari pa da prevare gradjane, iznesu iz gusarskog broda (šundrôn) veliki mrtvački lijes uz zamolbu njihova šundrak˙ra (gusarskog vojvode) da ga blagoslove u gradskom Hramu i pokopaju na njihovu groblju. Nakon otvaranja gradskih vrata, gusari u Hramu naglo razvale lijes pun oružja, pobiju većinu gradjana i zapale grad, pa je iz ruševina gorućega grada khârv (krv) poklanih tekla u potocima sve do mora. Tad su se malobrojni preživjeli Matani razbjegli diljem otoka i nakon odlaska gusara su osnovali današnja naselja od Omišlja do Baške. U domaćoj pomorskoj tradiciji je ta legenda preslikana i na nebeski svod, gdje se zviježdje Strijelac čakavski zove Šűndre s pripadnim zvijezdama Šundrôn (Ascella) i Šundrak˙r (Khaus). Taj staročakavski naziv "šűndre" (razbojnici) odgovara ranoperzijskom xunder i indovedskom šudra u sličnom značenju.
Oskudni tragovi dijelom sličnih mitova o zauzeću i rušenju nekoga grada susreću se ponegdje na istočnom Jadranu, ali nisu nigdje tako bogati i arhaični kao tu na Kvarneru, a izvan Kvarnera je od te legende ostala raširena još samo poznata uzrečica "preko 7 mora". Matani je inače antički romanski oblik iz ranijega prapovijesnog imena za ranoarijske Mitanni. Spomenuti ranohrvatski admiral iz te legende je možda bio stvarna poviesna osoba, jer se i u bizantskim carskim analima početkom 7. st. spominje slavenski "arhont Khadzon" koji je u napadu na Bosporu predvodio hrvatsko brodovlje, kad je ranohrvatska flota iz Crnoga mora, u savezu s perzijskom vojskom sasanidskog kralja Khosrova II. napala Bizant, ali je bila odbijena. Potom ti brodovi vjerojatno nastavljaju do Jadrana i pritom napadaju Atiku i Peloponez u Grčkoj i Sipont u južnoj Italiji (Vatikanski arhiv). Admiral Khadzon je vjerojatni predak kasnije dinastije Khadziki (potom slavizirani Kačići) čiji su banovi u 12. i 13. st. iz Omiša vladali samostalnom Orontskom banovinom (tzv."Neretljanska kneževina" jugohistoričara). Dolazak Prahrvata iz Crnoga mora je i poviesno vjerojatan, jer ih tamo oko Azova i Krima prvo spominju 2 grčke ploče iz luke Tanais oko god. 200 (Latyšev 1890), potom ih još tamo navodi Orosius Presbyter u 5. st. i Zacharias Rhetor u 6. st. Drugdje na Jadranu danas više nisu poznati tragovi neke slične legende pa izgleda da je ovo na Kvarneru dosad jedino očuvano nalazište.
Ova pomorska legenda (Povęda ud_Ćavjčneh kerôlih tar_orkatűrih) govori o pradavnoj floti od sedam brodova, koju je opet predvodio davni admiral Hrvoje (Harvâtje Marjak˙r). Oni su po predaji preplovili Velemôri (Sredozemlje), pa su kroz Buke-Zahôjne (Gibraltar) isplovili na golemu pučinu Semęrna Kuláp (Zapadni Ocean) i napokon stigli do daleke bajoslovne zemlje Semerăye (Zapadno kopno) gdje vladaju "ćavjčne keroli" (crveni kraljevi). Čakavska pomorska predaja o dalekim plovidbama je donedavna bila poznata na više jadranskih otoka, ali se nije uklapala u kontinentalnu jugo-ideologiju i kao tobože romanska prepuštena je zaboravu i nestanku. Kod nas je jedino povjesnik prof. Mitjęl Yošamya (1976) popisao tu staru pomorsku predaju na rodnom otoku Krku, gdje ranočakavske krčke legende (Vęyske Povęde) spominju prastaru oceansku plovidbu i kulŕpne orkatűri (oceanske kitolovce) - iako se kitovi ne love ni u Jadranu niti u Sredozemlju. Zato je u čakavskoj pomorskoj predaji iz Kvarnera očuvano pradavno i bogato narodno nazivlje za desetak oblika oceanskih kitova: orkulŕtva (kitolov), orkatiur (kitolovac), orkűle (kitovi), orkul˙ć (mladi kitić), orkul˙na (golema ulješura - Physeter), sionorkűl (plavi velekit - Balaenoptera), balena (obični manji kit) itd.
Legenda o Crvenim kraljevima i kitolovcima
Kod starih čakavskih pomoraca na Krku su još donedavna postojali bogati i arhaični ranočakavski prekomorski nazivi za pojedine dijelove Amerike, posve različiti od inih medjunarodnih: Semerâye (Amerika), Sion-Kulŕp (Pacifik), Semčrna-Kulŕp (Atlantik), Zgorna_Semerăy (Sjeverna Amerika), Zdolna_Semerăy (Južna Amerika), Mejsemęra (srednja Amerika - Mexico), Mčrike (USA - SAD), Barš˙ne (Kanada), Velatohôr (Grenland), Artatohôr (Labrador), Artasemęra (Florida), Skopje_Semčrne (Antili-Karibi), Semer˙tje (otočje Bermudi), Semčrne-mori (Meksički zaljev), Semčrne_Hlâmi (američki Kordiljeri) Ursemęrah (Mexico City), Merikâni (bijeli Amerikanci), Semerâne (Indijanci), Semer˙ce (Indijanke), Baršâne (Eskimi) itd. Takodjer isključivo američki kukuruz na Balkanu i kaktusi u Dalmaciji uzgajaju se već od srednjeg vijeka prije Columba, što takodjer upućuje na neke rane prekooceanske veze. Ovu našu legendu odnedavno još dopunjuju i noviji američki arheonalazi, koje su objavili doktori Daniel Meadow i Alex Green na Internetu (od 8. 7. 1999): Nedaleko Paragvaja, u grančnoj prašumi susjednog Brazila je uklesan duž prostrane granitne stijene 72m X 12m velebni panoramski reljef flote srednjovjekih brodova sredozemnog tipa u plovidbi morskom pučinom, što je mogući prikaz pradavne plovidbe prvih Europljana preko Atlantika do Amerike.
Zapisi nekih ranih Hrvata prije Columba, donedavna iz Sjeverne Amerike još nisu poznati, ali se od devedesetih godina poznavanje srednjovjekih petroglifa (nadpisa na stijeni) u Južnoj Americi mnogostruko poboljšalo, jer je u prašumama Paragvaja dosad nadjen čak 61 sličan nadpis poput Bahije 1954, pa je to danas najveći niz srednjovjekih nadpisa iz obje Amerike (Wilkins 1974, Mac Glone 1993, D. Cyr 1998). Za njihovo odkriće je zaslužna, nedavno preminula profesorica dr. Branka Sušnik, koja je nakon 2. svj. rata zbog progona izbjegla u Južnu Ameriku i u Buenos-Airesu je postala najugledniji južnoamerički etnolog i antropolog, te direktor nacionalnog muzeja. Potom je dr. Sušnik po južnoameričkim planinama i prašumama savjesno proučavala nepoznate i zanemarene kulture Indijanaca. Napokon je devedesetih godina na sjeveru Paragvaja duž gorja Sierra de Amambay otkrila niz zagonetnih alfabetskih zapisa uklesanih na stijenama visine 800 - 1000m, a najviše oko vrhova Pedro Caballero, Cerro Yapones, Cerro Cira itd. Više sličnih zapisa još nadjeno i južnije uz rijeku LaPlata kod luke Ybyturuzu. Najstariji je takav zapis radiodatiran iz 7. stoljeća, a ini kasniji do 14. stoljeća. Prvotno se mislilo da bi ovo možda bile vikinške rune, ali su skandinavski stručnjaci za Vikinge uvidom to odbacili, ali rusko-ukrajinski paleografi u tom vide ranoslavensko pismo (naši odbijaju). Napokon se pokazalo da je to arhaični tip naše uglate glagoljice s više-manje vidljivim slovima A, B, K, M, Š, T, V, poluglasom (|) itd. Koliko je zasad poznato, ovo na Kvarneru je dosad jedini nalaz slične američke legende na Jadranu, jer su sve ine tradicije o Atlantiku i Americi kod nas puno mladje i potječu tek od 17. do 20. st. Slične stare legende o ranim srednjovjekim plovidbama preko Zapadnog oceana inače postoje još npr. u Maroku, Španjolskoj, Irskoj itd.
Legenda o Indiji gdje rastu pršuti
Iako je po očuvanom zemljopisnom nazivlju ova legenda (Povęda ud_Yndrah kad˙ parsjůte restű) vjerojatno jedna od naših najranijih, ona je danas već dielom zaboravljena i jedna od slabije poznatih, pa nije u cjelini zapisana i tek se zna da govori o nekim istočnim plovidbama oko legendarne zemlje "Yndre" (= Indija). Tamo po legendi postoje bujne "pršutove prašume" gdje na drveću kao voćni plodovi navodno rastu i dozrijevaju jestivi pršuti (šunke). Donedavno je na Krku iz te legende, za poredbeni opis blagostanja ili raja bila očuvana stara uzrečica: "... Kňti va_Yndrah kad˙ parsjůte restű". Tu se još spominju i prastari čakavski nazivi Hlâmi-Yndrâne (Himalaja), Varindran (Hindukuš - Afganistan), Kulŕp-Yndrăn (Indijski Ocean), Mića˙ndra (Ceylon - Šrilanka), Mićamor˙a (Arabija) itd. Sam tijek zbivanja po preostalim ulomcima iz te legende danas je već teško povezati u neku suvislu radnju, jer su sjećanja preostalih staraca sada tako blieda, da je njezin sadržaj većinom nejasan. Ipak su dostupne oskudne naznake iz ove legende već poviesno znakovite, jer sadrže prastare nazive, inače nepoznate u Europi, npr. Indija = Yndre (genitiv: Yndrah). U toj su legendi "Yndre" prikazane kao bajoslovna zemlja obilja i kao prvobitni raj na zemlji, što se prilično podudara s pradavnim opisima ranoarijske pradomovine Ariane Veyah u ranoindskoj Rigvedi, odnosno Aryan Vaejo u staroiranskoj Avesti. Stoga su vjerojatno zajedničkog prapoviesnog podrijetla iz nedavno geološki i arheološki dokazane, ranoarijske pradomovine od 3.700-2.200 pr.Kr. u današnjoj indijskoj pustinji Thar, gdje je tada bila plodna nizina oko nekoć velike rijeke Saraswati, koja je potom u antičko doba presušila i okolo je nastala pustinja.
Legenda o Ribarskom duhu i ukletom ribaru
Ova je legenda (Povęda ud_Macarôla tar_škacavčrneg peškatűra) srednjovjeke starosti, jer navodi gradnju zavjetne crkve Sv. Nikole u Senjskim Vratima, čije su ruševine datirane od 13. st., a srušena je u 17. st. Izim naslova njezin je sadržaj dijelom izgubljen i zaboravljen, pa je otežan prikaz nekoga suvislog zbivanja iz nejasnih sjećanja na neke pripadne likove. Glavnu ulogu tu ima mladi nesretni ribar koji je učinio više zlodjela. Prvo se zaručio s nekom djevojkom koju je nakon ljubavi ostavio neoženjenu, pa je ona u očaju isplovila na barki iz Baške do Senjskih Vrata (Sęynska-Bůka) i tu je zaručni prsten bacila u morske dubine uz prokletstvo protiv nevjernog zaručnika: Naj_te môri po˙lo ! (neka te more proguta !). Potom je isti ribar još prekršio i zavjet ovdašnjih pomoraca i ribara da moraju iz svog ulova i pomorske zarade dati godišnji prinos za održanje starohrvatske crkvice S'Mikűl ud Bracôla (Sv. Nikola) koja od 13. st. postoji uz more kod uvale Mârna u Senjskim Vratima, kao zaštitnik pomoraca na tom najopasnijem mjestu i sad je u ruševinama. Taj ribar je i to odbio, pa ga je za obadva zlodjela stigla Božja kazna tako da je jednom pri ribolovu potonuo u olujnom moru Senjskih Vrata, gdje su inače najveće oluje pri buri kao i pri jugu (jadranska "Scila i Haribda"). Zato se još priča, kako se pri svakoj jakoj oluji u Senjskim vratima može vidjeti duh tog ukletog ribara kako s poderanim jedrom i mrežama u barki uzalud uporno vesla prema obali, ali nikako ne uspijeva stići do sigurne uvale.
Pored toga se uz tu legendu spominje kao drugi važan lik i ribarski duh Macarôl (ili Macaklěć) koji poput veselog patuljka s crvenom kapicom skakuće po obalnim stijenama. On ribarima u luci noću razvezuje konope od barke, dok im u ribolovu pomaže da imaju bolji ulov, pa mu zato oni od lovine ostavljaju na obalnim stijenama zavjetni dio ribe. Od svih tih legenda, ova je u sličnim inačicama najraširenija na istočnom Jadranu, pa se slični likovi ribarskog duha (kao Macaklić, Macarol, Macarolić itd.) susreću u čakavskoj predaji na kopnenoj obali i mnogim našim otocima, a rjedji su takodjer i motivi ukletog ribara, ali dosad još nigdje nije pobliže zapisan njezin suvisli sadržaj s nekom radnjom.
Legenda o Prabiku i sitnim patuljcima
Ova legenda (Povęda ud_Bakodlăka tar_mîćeh Mal˙tjah) dosad nije pobliže zapisana, a sjećanja preostalih staraca su već tako blieda da je sadržaj zbivanja danas nejasan. Glavni su poznati likovi u toj legendi: silni magični Prabik (Bakodlăk) koji u sumrak napada ljude i stoku, veseli šumski patuljci se šale s ljudima, noćni zlodusi "štrygűni" napastuju i sišu žene itd. Legenda o Prabiku vjerojatno je daleki odraz antičke sekte arianizma (mješavina kršćanstva i perzijskog mazdaizma) gdje je sličan Prabik bio glavno božanstvo, a njezin je razvitak kod nas potvrdjen crkvenim zapisima i uklesanim reljefima na arianskim žrtvenicima. Značajno je da u tim legendama i toponimima na Kvarnerskim otocima nema tragova slavenskog Peruna, Sv. Ilije i srodnih likova iz mitologije naših kopnenih krajeva. Donekle slični i oskudni tragovi mitova s patuljcima i kozlacima susreću se i ponegdje drugdje uz Jadran, ali zasad nije poznato da su igdje očuvani u nekom suvislom sadržaju.
LEGENDE
Legenda o Ružica gradu
Legenda o Ružici, jedna od najpoznatijih, priča kako je lijepa kneginjica Ružica (koja je, naravno, živjela unutar zidina srednjovjekovne utvrde), nakon smrti roditelja, koji su upravljali utvrdom, odlučila udati se za onog viteza koji pobijedi u viteškom turniru, i njemu povjeriti upravljanje gradom. No pobjednik turnira bio je »crni vitez«, pripadnik tada neprijateljskog franačkog naroda.
Druga prica kazuje da je u davno je doba to bilo vilinsko rocište.Tu su se, na šumskoj cistini, vile nocu sastajale na razgovore i domjenke, tu su se održavala njihova sijela, kadikad bi tu varile trave i spravljale napitke, a kadikad bi i zapjevale, pa i zaplesale.I upravo na tom vileništu odluči neki moćni velmoža sazidati tvrdi grad...Kad se vile opet jednom skupiše na svom sastajalištu, umjesto svilenkaste trave nađoše razgaženo blato, a umjesto cvjetnih grmova golemo kamenje, navaljeno na njih. Gdje se prije dizalo stabalce, sada je bila hrpa dasaka i greda; gdje su prije nicali cvjetći, sada su bili razasuti veliki čavli, prijeteći da se zabodu u gola stopala. Zaciktaše vile u jadu i u bijesu, pa svojim čarolijama namah ispremetaše sve to gradivo i otkotrljaše ga u dolinu. Sutradan je pak bjesnio velmoža koji je gradio grad.Tražio je krivce na sve strane, ali bez ikakva uspjeha. I nije mu preostalo drugo nego da se ponovno lati istoga posla: opet su njegovi ljudi valjali kamenje prema visu, opet su na leđima prtili daske i grede, posrćuci na usponima. Posao je pomalo napredovao, pa su iskopane duboke jame za temelje grada, a iz njih su se uskoro pocele dizati zidine...Ali jednoga jutra gradilište je opet osvanulo poharano. Zidine su bile srušene, jame zatrpane, daske i grede slomljene, a kamenje otkotrljano u dolinu. Ponavljalo se to nekoliko puta: što bi graditelji danju sagradili, što bi vile noću porušile...Napokon je velmoža postavio brojne straže i zasjede, te uspio otkriti da mu to vile planinkinje iz noći u noc ruše gradnju. Što da ucini? Odlucio se uhvatiti ukoštac s njima i surovo ih kazniti. I zaista, unatoc svim vilinskim mocima, unatoc njihovim caranjima, pošlo mu je za rukom da u mrežu, razapetu oko gradilišta, uhvati najljepšu vilu – Ružicu.Zaplela se svojom vilinskom kosom u nju, kao što se vile katkad u šumi zapletu vlasima u oštro trnje.I, kao što su tada vile nemocne da oslobode svoju družicu, tako su nemocne bile i sada. I nemocno su, užasnute i zanijemjele, motrile kako surovi velmoža vuce Ružicu za kosu, u kojoj je bila sva njezina moc, i kako je bešcutno zazidava u temelje kule.
Vile su se razbježale, razletjele na sve strane i nikada više nisu došle na to mjesto. Okrutni velmoža sagradio je grad, ali ga je pratilo vilinsko prokletstvo: u casu kada su trublje objavljivale svršetak gradnje, odronio se kamen s najviše kule i zdrobio velmožu pod sobom.Nestalo je velmože, pa mu se i ime zametnulo.A grad se zove po vili koju je on u njegove temelje zazidao: Ružica-grad.
Slavenske legende o tri brata
Legenda govori o tri drevna grada u Krapini : i to Šabac, Psar i Krapina. Nekoć življahu otac Hrvat , tri sina, Čeh, Leh i Meh i svima najdraža sestra Vilina. Živjeli su u svojoj ne velikoj, niti maloj kneževini Hrvatskoj. Otac i najstariji sin Čeh i Vilina stolovahu u tvrdom gradu Krapini, ponad riječice Krapinice. Na suprotnom brijegu svoj grad imaše Leh, a grad mu se zvaše Psar. Treći brat življaše u gradu povrh Psara, gradu zvanom Šabac. Ne bijahu samostalni već pod vlašću Rimljana. Njihovom kneževinom upravljao je carski vojskovođa. Bio je vrlo naočit. Sviđala mu se lijepa, dugokosa Vilina. Dugo je udvarao ljepotici i nakon nekog vremena poda mu se mlađahna i naivna Vilina. O tome otac i braća ne znadoše ništa, već je Vilina tajno ljubovala s lijepim Rimljaninom. Dozlogrdila braći strana tiranija, te se stadoše tajno dogovarati da pobiju Rimljane i oslobode se tuđinske vlasti. Sastajahu se na kožnom mostu koji je bio razapet iznad rijeke Krapinice i spajao dva grada Psar i Krapinu. Uzalud ih otac upozoravao da nije vrijeme za ustanak, no vatreni i ponosni mladići ne slušahu savjeta. Sve to slušala je Vilina kojoj braća vjerovahu kao sebi samima. Uplašila se ona za svojega dragoga, te je odlučila da ga upozori. Upozoren na vrijeme, vojskovođa je izbjegao pogibelj i uspio na vrijeme umaknuti sa većinom vojske. Od zarobljenih rimskih vojaka braća doznaše za sestrinu nevjeru i izdaju, te su se jako ražalostili i naljutili. Uplašena Vilina shvatila je svoju zabludu i u strahu pred braćom pobježe u veliku goru Strahinjčicu. Lutala je danima sama, izgladnjela i u strahu od zvijeri. Iscrpljenu i na izmaku snaga jedne noći ugledaše je šumske vile i odlučiše joj pomoći. Odvedoše je k sebi u najgušću šumu kod velikih pećina gdje življahu. Dugo je Vilina živjela sa vilama i nakon nekog vremena rodila je prekrasno dijete. Dijete je živjelo sretno i bezbrižno, igralo se zlatnim jabukama, razgovaralo sa divljim zvjerima i ničega se nije bojalo. Strahinjčica nekoć bijaše velika gora,obrasla u prastaru šumu i bogata sa raznovrsnom divljači. Jednog dana kneževski lovci dođoše do pećina i ugledaše dijete i Vilinu. Brzo odjuriše braći da ih o tome izvijeste. Braća spreme potjeru i pojure da uhvate sestru Vilinu. Uhvatiše braća sestru nevjernicu, te je odvedoše u tvrdi grad Krapinu gdje je živu uzidaše u sjeverne kule što gledahu prema gori. Dijete je ostalo samo igrajući se pred pećinom. Iznenada od nekud se stvorio divlji bik, nabio dijete na rogove, te pojurio sa njime kroz pećine. Bik je izašao na drugu stranu brda i ostavio dijete na raskrižju pred jednim mjestom. Kroz neko vrijeme proču se glas da se vraća rimski vojskovođa sa ogromnom vojskom da pokori braću. Braća ponosita spremahu se za odlučni boj u kojem se znalo da će izgubiti. Srećom, poslušaše starog oca Hrvata da pobjegnu i glave sačuvaju, a on da će se bez borbe nagoditi s nadmoćnim neprijateljem. I tako, Čeh, Leh i Meh odoše daleko na sjever. Ondje Čeh osnova Češku, Leh Poljsku, a Meh Rusiju, koje postaše moćne države i više se nikad ne vratiše u svoj zavičaj. Od onog je vremena narod prozvao pećine Viline Jame kako se i dan danas zovu, a ljudi ih rado posjećuju i opet pričaju staru priču. Na mjestu gdje je bik ostavio Vilinino dijete, pronađe ga neki čovjek. Pozvao je ljude, te im pokazao mrtvo dijete. Narod se čudio odakle mu takva ljepota i pitao se odakle je. To mjesto se od davnina zove Lijepa Glava, a danas Lepoglava.
Tri stare slavenske legende:
Davno, davno, dok je svijet još bio nov, jedna mlada žena je otišla u šumu brati gljive. No, iznenada je počela kiša, pa se ona sklonila pod veliko drvo i skinula odjeću, smotala je i stavila u torbu da se ne smoči. Nakon nekog vremena, vrijeme se smirilo, kiša je stala, ona se obukla i nastavila brati gljive.
Prolazio je tuda Veles, rogati bog stoke, podzemlja i tajnih znanja (između ostalog) i pitao je začuđen: «Kakvu ti to magiju znaš da možeš ostati suha u oluji?»
«Ako ti meni kažeš tajne svoje magije, ja ću tebi reći kako ja ostanem suha.» odgovori ona.
Veles se zainteresirao, a i svidjela mu se lijepa mlada žena i on joj povjeri tajne svoje magije. Kad je završio, mlada žena ispuni svoj dio dogovora i reče mu iskreno i kratko kako je smotala odjeću u torbu i sakrila se pod drvo.
Shvativši da je prevaren, vlastitom krivnjom, Veles je prilično ljutito otišao svojim putem, a prva vještica je započela dugu vještičju povijest.
Davno, davno, dok je svijet još bio nov, bile su tri boginje, tri donositeljice smrti i one su smrt dijelile šakom i kapom, bez puno razmišljanja. Jurile su uokolo i ubijale ljude. U jednoj od tih pohoda, jedna je sestra-smrt ozlijedila nogu. Dozivala je druge dvije smrti da je sačekaju, ali one su opsjednute krvožednošću odjurile dalje. Šepava smrt se naljutila i krenula kroz sela govoreći ljudima: «Jedite i pijte čuvarkuću da se sačuvate od smrti!» Ljudi su je poslušali, jeli su tuste listove čuvarkuće i pili njen sok i tako ostali sigurni pred kosama dvije raspomamljene smrti.
Kad su shvatile što je šepava sestra učinila, obrušile su se na nju svojim kosama, no šepava smrt je također digla svoju kosu da se obrani. Jedna je bijesna sestra na tu kosu naletjela i umrla, a druga je pala na kosu ove prve stradale.
Tako je na svijetu ostala samo jedna smrt, šepava ali pravedna, koja ne uzima ljude bez veze, nego baš onda kad je kome vrijeme.
Davno, davno, dok je svijet još bio nov, jedan je okrutni seljak odlučio utopiti mačiće koje je njegova mačka omacila. Strpao ih je u vreću i bacio u rijeku. Majka mačka je sjedila dugo na obali, tužnim mijaucima dozivajući svoju utopljenu djecu. U blizini je rasla vrba i čula njen neutješni plač. Smilovala se dobra vrba i savila svoje grane u vodu i potegnula vreću iz rijeke na suho. Svi osim jednog mačića su se utopili.
Od tog dana vrbe u proljeće imaju cvijet nalik na nježno krzno mačića, u čast dobre majke mačke i njene utopljene djece. A potomci ove dobre vrbe imaju savijene grane, da se poznaje tko su.
Legenda o Varšavskoj sireni
Nekad davno živjele su dvije sirene u Baltičkom moru. Bile su sestre i čitav su život provele u moru zbog čega su se smrtno dosađivale. Tako su jednoga dana odlučile kročiti na kopno. Jedna je odlučila poći putem Danske, tj. do ulaza u luku Kopenhagen, gdje je i do danas ostala. No druga je odplivala do Gdanska i nastavila do kraja toka rijeke Visle. Tamo je stala da se odmori, i toliko joj se svidjelo da je i ostala. To se nalazilo u današnjem varšavskom Starom Gradu (Stare Miasto). varszsiren.jpg
Uskoro je tamošnji ribar primijetio da netko pušta ribe iz mreže, te je proširio glasine. To je zasmetalo mještane pa su naumili uhvatiti tu osobu. No kada su shvatili da je to sirena te kada su začuli njezin milozvučni glas, zakleli su se da joj nikada neće nauditi. Upravo ju je njezin glas doveo do toga da svaku večer uveseljava mještane svojom pjesmom. To ju je skoro stajalo glave. Jednog je dana bogati trgovac šetao uz tok rijeke Visle i oteo je mladu sirenu kako bi ju prodao na sajmu. No njeni su urlici bili tako snažni i jaki da ju je mladi ribar po imenu Wars pohitao spasiti. Sirena je bila toliko zahvalna da je obećala da će zauvijek štititi stanovnike i njihov grad. Po ovoj legendi je Warszawa i dobila ime, naime sirena po imenu Sawa (po nekim izvorima i Ewa) je postala žena mladog ribara. Od tog trena sirena (prikazivana s mačem i štitom) štiti glavni poljski grad.
Legenda o Jadwigi i pregači od ruža
Kraljica Jadwiga bila je predana kršćanka koja je često krijumčarila hranu s dvora za siromašne građane. Potiho se šuljala noseći kruh, meso i sir u velikoj pregači. No jednoga dana vojnici kralja Jagiella su je vidjeli i rekli mu da njegova mlada prenosi tajne informacije njegovim neprijateljima i pobunjenicima. Jagiello je pobjesnio i htio odmah saznati što se događa. Jedne je večeri pratio Jadwigu i zaskočio ju dok je nosila hranu siromasima. Zahtjevao je da mu pokaže što nosi u pregači i u tom trenu se dogodilo čudo: hrana iz Jadwigine pregače se pretvorila u vijenac ruža. Tako je Jadwiga izbjegla sigurnu smrt. Otad se kraljica Jadwiga prikazuje s pregačom punom ruža.
Legenda o Wawelskom zmaju
Jednom davno na obali rijeke Visle u blizini brda Wawel bijaše jedno malo miroljubivo selo. U brdu Wawel nalazila se špilja koja je na ulazu bila obrasla raznim grmljem i korovom. Nitko nikada nije kročio tom špiljom, no stari su pričali da u njoj spava opasan zmaj kojeg nitko ne smije smetati. Mladež nije vjerovala takvim pričama i neki od njih su odlučili poći u špilju da dokažu starima da je zmaj najobičnija izmišljotina. Opremili su se bakljama i uputili prema njoj. Kročili su špiljom sve dok nisu došli do prepreke od ljuske popraćene dubokim disanjem. Na njihovu nesreću, to je bio zmaj kojeg su upravo probudili iz sna. Kada su shvatili o čemu se radi, dali su petama vjetra što su brže mogli, a bijesni zmaj je za njima rigao vatru. Kada su se dovoljno udaljili, pogledali su prema brdu i uočili zmaja kako izlazi iz špilje i bijesni na momke koji ga probudiše iz sna.
Od tad pa nadalje zmaj je svakodnevno, za osvetu, otimao djevojke i seosku stoku. Svaki pokušaj zaustavljanja zmaja završio je kobno. Kralj Krak (legendarni osnivač Krakowa) uspio je pobijediti strašnog zmaja. Krak se dosjetio namazati ovce sumporovom smjesom pa kad je zmaj slijedeći put uzeo ovcu i proždrijeo je, počelo mu je gorjeti u želudcu i uhvatila ga je strašna žeđ. Odjurio je do rijeke Visle i stao piti. Pio je i pio, no žeđ nije mogao utažiti. Popio je toliko vode da je počeo bubriti. Ispio je pola rijeke i nakon toga se raspuknuo na sve strane. Seljani su slavili i postavili Krakusa kao svojega vođu. Izgradili su utvrdu na vrhu Wawela iz koje se s vremenom razvio prosperirajući grad nazvan Krakow, po svom junaku. Kad je Krakus umro, priređen mu je veleban pogreb i podignut grobni humak, za kojeg su zemlju nosili stanovnici u vlastitim rukama. Kažu da njegov grob stoji još dan danas.
1970. ispred Zmajeve špilje postavljen je kip zmaja kojega je dizajnirao Bronisław Chromy. Stiliziran je, ima šest nogu i ispušta vatru svakih pet minuta.
Mitska bića
Lešij, Lesovik, Lesovoj, Lešak, Lesnik
Lesnik predstavlja šumskog duha starih Slavena. Da je povezan sa šumama može se zaključiti iz njegovog imena, jer les na staroslovenskom (a i u mnogim živim slovenskim jezicima) znači šuma.. U Rusiji su ga zvali lješi, a poznata su i imena ljesovik, lešak, lesnoj i lisun. Žena mu se zvala lešačaha, lesoviha ili lešiha. U Češkoj, Moravi, Slovačkoj i Sloveniji poznata je pojava šumskih ljudi (lesni lide, lesni mužove). Šumski ljudi su bili divlji i sličnog izgleda i osobina kao i lesnici, ali živjeli su u zajednici, dok je lesnik u drugim krajevima obično individualni šumski duh.
Lesnik se zamišljao kao antropomorfno biće, ali sa glavom neke rogate životinje, obično obučen u krzno. Nerijetko je zamišljan sa kopitima.
Lesnik je naklonjen pastirima i čuva im stoku. On je i zaštitnik divljih životinja, pa se tu naizgled javlja oprečnost u njegovoj funkciji, jer su domaće i divlje životinje prema predanju tradicionalni neprijatelji. Međutim, ovakva funkcija je prema vjerovanju tadašnjeg čovjeka sasvim normalna, jer je lesnik bio zadužen da upravlja odnosima između njih. Lesnik se mogao pojaviti i u potpuno ljudskom obličju, jedino što tada ne bi imao trepavice ili bi imao samo jedno oko. Prema narodnom predanju, lesnici žive u svakoj većoj šumi. Otimaju često lijepe žene i odvode ih u svoje kolibe prekrivene krznom. Često tjeraju djevojke da igraju kolo oko njih. Po nekim vjerovanjima lesnik je cijeli obrastao u runo. Medvjed mu je ljubimac i često su zajedno. Nekad je zamišljan kao pastir čije stado čine jeleni, košute i zečevi, a čuvaju ga vukovi i risovi. Postoji vjerovanje da lesnik nema sjenu.
Banik
Duh iz istočnoslavenske mitologije. Boravi u prostorijama namijenjenim kupanju. Postojalo je vjerovanje da poslije svake tri grupe kupača i sam Banik pristupa kupanju i u tome ga nitko ne smije uznemiravati. Zato su kupači Baniku ostavljali malo vode. Mogao je predskazati budućnost. Često su ga posjećivali demoni šuma i vrazi.
Domovoj
Kućni duh u mitologiji Istočnih Slavena. Domovoj je nastao od riječi dom. Bio je malo božanstvo i duh kuće. Često je nazivan djed ili gospodar kuće, Domovik, Djeduška, Starik, Khoromozitel. U srednjovjekovnoj Poljskoj zvali su ih i ubozi (priča iz 15.st). U legendama se pojavljuje u liku malog dlakavog starca, ponekad ima rep i rogove. Mogao je uzeti lik mačke, psa, krave, a rijeđe u zmije i žabe. Brine se o blagodati kuće, posebno o stoci što ga povezuje s bogom Velesom. Često se u kući mogao čuti Domovojev glas koji je zvučao kao jecaj, inače je bio blag i umirijuć. Opasno je bilo da ga ukućani vide. Raznim znakovima nagovještava nedaće i smrt. Njegova družica Domovika boravi u podrumu. Legenda o porijeklu Domovoja: dok je stvoritelj (Svarog) stvarao nebo i zemlju, jedan dio anđela pobunio se. On je pobunjenike prognao na zemlju, tu su se udomačili i postali kućna božanstva Domovoji.
Vodanoj
U izgledu, Vodanoji su se često razlikovali: neki su imali nakaznu glavu, užarene oči, šape umjesto ruku, neki su izgledali kao divovi obrasli mahovinom, neki kao goleme ribe itd. Također, često su se pojavljivali u obličju starog čovjeka zelenkaste kose i brade, čija se boja mijenjala kod mijene mjeseca. Ženski Vodanoji su se nekad mogli vidjeti kao gole žene kako sjede u vodi na korijenju drveća i češljaju dugu kosu.Bila su to zla i pakosna bića, nisu voljeli ljude pa su ih uvijek vrebali kako bi ih odveli u vodu. Tijekom dana, odmarali bi se u svojim podvodnim dvorima, ali navečer bi izlazili na površinu i vrebali neoprezne kupače. Ako bi Vodanoj uhvatio nekog čovjeka da se kupa poslije zalaska sunca, zarobio bi ih i odveo u svoje podvodno kraljevstvo gdje bi postali njegovi robovi.Često su se skrivali blizu mlinskih brana, a nekad bi se mnogo njih skupilo ispod mlinskog kola, pa su ih se najviše bojali mlinari. Iako su se skrivali kraj mlinskih brana, ipak su ih mrzili, jer bi ih uvijek, kad bi im se približili, pokušali razoriti da bi voda mogla slobodno teći.
Kikimora
Istočnoslavenski zao kućni duh koji se pojavljuje u liku malene žene. Kikimora se brine o domaćim životinjama. Neprijateljski je raspoložena prema muškarcima, a noću uznemirava djecu.
Pokola
Zloduh podzemlja. U početku stari Slaveni štovali su pored raznih starih božanstava i posebno božansko trojstvo u sastavu boga Peruna, Potrimbe i Pokola. Ovo trojstvo štovali su pod starim dubovima u koje bi urezali likove navedenih bogova trojstva, a pred njima bi bili postavljeni žrtvenici na kojima su se polagale žrtve bogovima.
Vampir
U slavenskim legendama duh umrlog ili leš koji je zao duh ili đavo oživjeo. U gluvo doba noći vampir izlazi iz groba da bi ljudima i životinjama isisao krv. Južnoslavenski narodi su vjerovali da je dlakav kao pas, da ima krvave oči i zube i da iz usta bljuje vatru, ili da je bez kostiju, samo mješina ispunjena krvlju. Zločinci i grešnici posle smrti postaju vampiri, a pravednici - jedino ako preko njihovih leševa pređe neka od nečistih životinja (mačka, pas, miš, kokoš). Najčešće su vampiri starije osobe, i to muškarci. Vampir se može preobražavati u različite životinje ili biti nevidljiv. Njegovo približavanje najprije osjećaju psi, konji i volovi. Najčešće se javljaju na grobljima, raskršćima, po vodenicama ili u kućama svojih najbližih.Protiv vampira nema sigurnog sredstva. Smatra se da ih odbija krst naslikan katranom na vratima kuće i staje, željezo, bijeli luk, zvuk zvona ili šiljati predmeti stavljeni pod jastuk. Najvažnije je poduzeti mjere da se pokojnik ne povampiri. Radi toga se mrtvacu zasijeca koža, presijecaju mu se tetive ispod koljena ili zabada glogovo trnje pod nokte kako mu đavo ne bi mogao oderati kožu i naduti je, to jest preobraziti ga u vampira. U meso ispod jezika također se zabada trn da bi vampiru onemogućio sisanje krvi, ili se tijelo sahranjuje licem prema zemlji ili se pokojniku oko vrata stavlja srp. Vampir se pronalazi i uništava na različite načine. Najčešće se na groblje odvodi crni ždrijebac bez šara i, čim se primijeti da zazire od nekog groba, smatra se da u njemu počiva vampir. Grob se zatim raskopava, a leš se probada glogovim kocem, spaljuje ili baca u vodu ili u kreč. Katkad se oko grobova posipao pepeo da bi se otkrile stope vampira. I dijete rođeno od vampira ima sposobnosti da ga pronađe i ubije. Najljućim neprijateljem vampira neki smatraju četvorookog, tj. psa koji iznad svakog oka ima po jedan uvojak. U raznim dijelovima slavenskog svijeta vampir se naziva i drugim nazivima: vukodlak, lampir, lapir, vjedogonja, jedogonja, a najčešće - upir.
Poludnica
U slovenskoj mitologiji poljski duh zamišljen kao lijepa visoka djevojka, obučena u bijele haljine. Pojavljuje se redovno ljeti u vrijeme žetve. Tad hoda po poljima i kad u podne naiđe na čovjeka ili ženu u poslu, hvata ih za kosu i obara na zemlju bez milosti.
Vukodlak, vukozlak, ukodlak, kozlak, kudlak
Postane od zla čovjeka, jer mu nakon smrti vražina uđe u grob, odere mu kožu, iscijedi mu krv pa je izlije u tu njegovu mješinu (kožu). U mijeh mu utjera i dušu. Četrdeset dana treba da se povukodlači neki čovjek. Ženi koja bi umrla trudna, naši bi stari oko nogu zavezali rubac, pa ga pribili za lijes, kako ne bi za sedam ljeta iz nje izišao vukodlak. Još drevniji naši preci su vjerovali, da se duša zlih ljudi po smrti preseljava u druge životinje, dok ona pročišćena prhne u nebesa. Prije oko 2000 godina, tvrdilo se da se svatko može pretvoriti u vuka, barem jedanput na godinu. Danas se još ponegdje vjeruje da će čovjeka napasti samo onaj vuk, u kojemu je nečija duša.
Obnoć vukodlak skita po selu, straši i napastuje ljude. Najdraže mu se hrvati s jakim ljudima, a napadne li ga čovjek nožem, taj se nož okrene na njega i ubije ga. U kuću dolazi kao crn pas, crna ovca, crn vol, bijel konj, jarac s rogovima dugačkim lakat, veliki orao, kvočka s pilićima, velika krmača. Zna se pojaviti i kao bačva koja se po dvorištu valja, miče se kao plast sijena, oko kuće gače kao guska, a pretvori se i u svezana konja, a ko je za života ukrao konje od kakvog siromaha.
Neum je brdo na kojemu vukodlaci imaju svoj skup, i to svaki petak navečer. Nigdje drugdje ne mogu se sastati dva i dva vukodlaka, a ovdje ih se sastaje dvanaest.
Od vukodlaka se može obraniti samo glogovim ili drenovim kolcem, a bježi i od konja vranca. Ne može ga se probosti bez tri svećenika, koje prati zvonar. Tri puta ga traže u grobu, a treći put on dođe čuvši zvona, zatim ga tri puta varaju dok se ne sagne, pa ga probodu u zatiljak. Prsne krv, sve se dimi, pa ostane samo vukodlačka mješina. Kapne li na koga tada njegova krv, taj umre, oboli i do smrti ostane pogrbljen, a može i sam postati vukodlak.
Kažu da se u dubrovačkome kraju povukodlačila neka žena koja je nevjenčana s muškarcem živjela, pa kad su joj otvorili grob, gađala ih je kostima prijašnjih pokojnika.
U Šibeniku, u 17. st., dok je harala kuga, oko tisuću ljudi je s glogovim kolcima pojurilo probosti nekoga težaka, misleći da je on vukodlak i uzročnik tolikoga zla.
U starih hrvatskih pisaca, vukodlak je i mitska neman, koja grize Mjesec i Sunce uzrokujući pomrčinu. U starih naroda na ovim prostorima, zloduh tmine imao je vuka, koji je katkada izlazio iz podzemnoga svijeta. Htio bi proždrijeti Sunce i Mjesec, a oni bi se tada zamračivali, pa su pomrčinu nazivali - vukodlaci.
Baba Jaga
Baba Jaga dolazi iz mjesta gdje se susreću strah i mudrost, premošćuje jarak između života u smrti, te drži tajnu i jednoga i drugoga.
Katkada zvana Jezi Baba, odvratni je ženski demon iz slavenske predaje koji jede ljude. Prema nekim inačicama mita o njoj, njezina usta mogla su se navodno rastegnuti od zemlje do vrata pakla. Živjela je u neobičnoj kući koja je na svakom uglu imala noge kao u kokoši, a stajala je unutar ograde napravljene od ljudskih kostiju. Vjerovalo se da je putovala u željeznom kotlu.
Baba Jaga i Ciklus smrti i novog početka
Baba Jaga, kako je zovu u Rusiji (baba - starica, jaga - vještica), vještica je sa sposobnošću mijenjanja oblika i proricanja. Izvan Rusije poznata je pod drugim imenima: Jezda u Poljskoj i Jazi Baba u Češkoj.
Iako najčešće opisivana kao koščata starica s dugim oštrim zubima, Baba Jaga je vrlo složena osoba s mnogo lica. Uz to što je utjelovljenje smrti, smatra se da ima važnu ulogu vezanu za plodnost i sudbinu. Kao što su se drevni Slaveni suočavali s bolešću i smrću bez upozorenja i objašnjenja, Babu Jagu je mogao obuzeti silan bijes zbog najmanjeg povoda, tako da bi pojela ljude koji su je uvrijedili ili nisu ispunili svoju dužnost.
Kuća Babe Jage jedna je od najslikovitijih kreacija u pričama u kojima se ona spominje. Stoji na četiri kokošje noge - po jedna na svakom uglu - koje joj omogućavaju da se okreće i miče. Sama Baba Jaga često je u njoj opisivana pored vretena (prvotno predući vlakno iz utrobe umrlih). Neke legende kažu da su joj zubi, nos i grudi bili od željeza, a kosa klupko migoljećih zmija.
Baba Jaga imala je i dar proricanja i posjedovala je veliku mudrost. Oni koji su se htjeli okorisiti time, morali su krenuti na mučno putovanje do njezine kuće koja je bila u najdubljem dijelu šume. Tada su morali preživjeti Baba Jagine zadatke i ispite. Ograda oko kuće napravljena je od kosti onih koji nisu uspjeli odgovoriti na njezina pitanja ili nisu udovoljili njezinim okrutnim zadacima. Na svaki je kolac ograde nataknuta lubanja.
Diljem istočne Europe mnoge priče u kojima se pojavljuje Baba Jaga preživjele su dolazak kršćanstva i nastavile biti objektom velike opčinjenosti. U doba kršćanstava neki su se mitovi u kojima se spominju Jagini loši običaji pokušali učiniti manje odbojnima. Neke kasnije legende čak je miješaju s Marijom, Isusovom majkom, što zbunjuje one koji poznaju izvorne priče.
Zmajevi
Dakle doživljaj zmajeva se bitno razlikuje od naroda do naroda, tako su čak i sam slaveni imali više viđenja samog zmaja ovdje su navedena dva.
Prvi se bitno razlikuje od ostalih jer ovdje zmajevi imaju spol tj. Postoje muški i ženski zmajevi i njihovi pogledi na ljude se bitno razlikuju. Zmajice su vezane uz element vode i one su zle nose loše vrijeme i uništavaju polja i nasade, one mrze ljudsku vrstu i uništavaju je sa užitkom. Dok su muški zmajevi koji su vezani uz znak vatre dobri oni štite polja i same ljude te donose lijepo vrijeme.
Drugo viđenje je nešto tipičnije zmajevi (tj zmeyevi) nemaju odvojene spolove i zli su, broj glava varira ali najčešće ih imaju 3 ili 7. Boje su također razne. Ako im netko otkine glavu ona ponovo naraste osim ako im se vrat ne spali. Često su dolazili u sela i tražili stoku ,zlato i djevice (za hranu).
Postoji još poznata poljska priča o zmaju Wawelu koji je živo u spilji i teroriziro obližnji grad. Njega je pobjedi dječak koji je ovčje krzno napunio katranom i sumporom i nakon što je zmaj to progutao postao je tolko žedan da je pio vodu dok mu nije želudac puknuo.
Vile
Vila se rađa iz rose nekog crvenog glavičastog jesenjeg cvijeća.
"Ljudi, vele da ima nekakova trava, kojoj je korijen nalik na glavicu crvenog luka, pa raste i cvati po livadama. U jutru rano, kad je rosom okvašena, trava pušta od sebe kao bale, a iz tih bala rađaju se mlade vile." Kukuljević, "Vile".
U Slavoniji pričaju da, ako im se isčupa jedna vlas, odmah umiru. U početku su bile demoni sudbine vezane uz svijet mrtvih ili nepogoda, da bi kasnije počele poprimati svojstva demona lova i prirode, a zatim i svojstva žena. Katkada imaju krila,onaj koji čuje njihovo pjevanje, više ga ne zaboravlja. One žive u oblacima, na zemlji, u vodi i moru. Na oblacima one grade fantastične dvorce. Ima i gorskih vila. One imaju ulogu Sv. Ilije u svim atmosferskim pojavama. Skupljaju oblake, proizvode buru, čuvaju od tuče. Stanuju na zvijezdama. Vila rađa samo vilu, a kad zanese sa čovjekom, to dijete rodi u šumi ili u trijemu pred svim ukućanima. Odlete s djetetom u naručju. Hrane se mlijekom košuta. Iščekujući sunce, jašu na jelenima (jelen je u arijskoj mitologiji sunčani simbol. Vile vodne su zle, a vile zračne su dobre. One se mogu pobratimiti sa čovjekom ako im se svidi. U narodu je postojalo vjerovanje de se posebnim obredom moglo steći takvo pobratimstvo: u nedjelju kad je pun mjesec, čovjek mora otići u šumu, oko sebe brezovom metlom ucrtati kružnicu, a u krug staviti konjsku balegu, dvije do tri konjske dlake i konjsko kopito. Zatim mora triput zahukati, triput obići oko kopita i izgovoriti: "Oj, vilo, moja krvna sestro, tražeći te prošao sam devet šuma, devet planinskih visova i devet razrušenih utvrda. Priđi i postani mi posestrimom." U našim krajevima spominju vilu planinkinju, diklicu planinsku, nagorkinju, zagorkinju, vodenu, zdenčju, potočju, morsku vilu, morkinjicu koja boravi u špilji kraj mora, šumnjaču koja živi u šumi, vilu drvaricu koja živi u krošnjama.
Sreća je od svih svijetlih bogova, pa tako i od vila, jer su svijetle boginje. Najluđi je čovjek koji vidi vilu, a ne odaje joj čast i štovanje. Njega ljudi kore govoreći mu: "Sreća te tražila, a ti je lud nisi umio naći." Kukuljević.
Vilinski stanovi
Vilama je stan Mosor, Prolog, Biokovo, Velebit, Crljene stine više Brista, omiška klisura, odmorište im je otok Jabuka koji je i vrt velebitskih vila. Neke vile su obitavale kraj Samobora u jednoj pećini blizu puta za Palačnik, nalazile su se i u Rudarskoj dragi. Kod Stubice se u viru Koritnjaku navečer kupaju u kamenom koritu. Postoji legenda o začaranim vilama koje su obitavale južnije od Stapine, na Tulovim gredama. Žive one na zvijezdama i u oblacima, pa su vile i Vlašići, tj. Lazarice, Hlastarice, Stražejući, a to je 7 vila LADARICA koje okolo hode od Jurjeva do Ivanja.
Vile su po svom postanku meteorna, bića u oblaku. Vili je oblak zaklon, stan i igralište. Vila je duh, koji upravlja oblakom, vodi ga. Prema tome vila je povezana sa gromom, munjom i oblacima. Hrast je posvećen bogu Gromovniku (Perunu) pa se vile često ukazuju i kraj starih hrastova.
Planinske vile zalaze i u pećine, pretvarajući se u zmije. Vodene vile žive po rijekama ili u moru. Neke od njih, kao sirene, pola su žensko, pola riba. Katkad se pretvaraju u labuda, ili imaju žensko tijelo a noge labuđe. Na slapovima žive Vilske devke. Voda tu ne šumi, bistra je, ali se u njoj ne vidi ništa samo se može čuti pjesma. U toj ujezerenoj vodi usred slapa se nitko nikada ne utopi. Šumska dekla je kosmata žena koja uvijek traži toplinu pa se zavlači među stoku u torovima, među pastire kad spavaju na sjeniku, nije zloćudna.
Vilinska pjesma
U međimurskome se kraju pripovjeda, kako vilinska pjesma zamami djevojku, da i ona postane vila. Pjevaju kao da pčele zuje milozvučno, ali im se riječi ne razabiru. U Dalmaciji gdje su vjetrovi jaki, narod je osluškivao buru i toj pjesmi vjetra čuo vilinske glasove. "Kad burom zapjeni more, u morskom dimu eno vila, koje hitrom nogom stružu vodenu površinu; eno ih na obali, gdje divlje tance izvode i kletve izmeću. Primakne li se tko njima brodom, kad pri buri pjevaju, one će brod izvrnuti." Čakavska pjesma kaže: "Bura im je zibarica bila".
Kažu neki, da su vilinske pjesme slične poskočicama, ali da im se riječi nikako ne mogu razumijeti. Razumiju ih samo odabrani. Ta nerazgovjetna pjesma uspoređuje se s vjetrom. U mukloj pjesmi vjetra čuli su glas koji najavljuje stvari ljudima nepoznate. Prema tome vile bi bile i proročice. Latinski naziv za vilu (fatae) znači proročica.
Rusalke
U ruskom folkloru Rusalke imaju istu ulogu koju imaju vile kod Južnih Slavena. Kao i vile one žive u vodi, poljima, šumama.Narod ih se boji, osobito u vrijeme Duhova (Rusalja). U nekim krajevima njihov se kult veže uz kult mrtvih. Vjeruje se da su to duše umrlih djevojaka, duše žena koje su se svojevoljno utopile, družice Vodenog. U sjevernoj Rusiji opisuju ih kao blijeda stvoranja, nalik na mrtvace, sa zelenim svijetlećim očima, južnije, posebno u Podunavlju, one su lijepe ali opasne jer svojim pjevom privlače u rijeku mladiće koji se utapljaju. Zimi su pod površinom vode i izlaze samo povremeno kad je toplije, a za Duhova se sele u šumu. Ljeti su šumske vile što sjede na krošnjama i noću plešu na čistinama. Njihova moć leži u erotskoj privlačnosti. Bio je običaj da se njima u čast na grane vješaju krpice. Žive po tri,sedam,devet ili jedanaest zajedno. One su članice posebnog nadnaravnog reda i ljudi s njima moraju postupati oprezno. Na mjestu gdje su one plesale spaljena je trava i taj krug više ne ozeleni. Plešu tako brzo da se čini kako nogama ne dodiruju tlo.
Češki narod je znao za Vodni Panny ili Ženy, Slovački za Vodopanenky. One stanuju pod vodom u kristalnim dvorcima. U Poljskoj se zovu Bogunki (boginjice) i one vuku nepažljive u vodene dubine.
Demonska ženska bića. To su vodene nimfe koje plešu na šumskim proplancima i livadama u noći mladog mjeseca. Slaveni (posebno Istočni) su vjerovali da Rusalkin smijeh može biti fatalan za muškarce.
Samovile
U Bugarskoj su česte legende o samovilama u sjevernim krajevima tj. samodivama u južnim krajevima zemlje. Ta vila nije crne kose već je crne ćudi. Dojuriti će zrakom ili dojahati na jelenu, zmijama naoružana: žuta joj je guja bič, a uzda zmija ljuta. Bugarske vile borave na planini i u vodama, najviše ispod mostova, u šumi i moru. No najčešće se igraju na planinskim vrhovima. Pod utjecajem kršćanstva, bugarskim vilama je istaknuto zlo, noćno lice.
HRVATSKA MITSKA BIĆA
BABAROGA je suha, crna starica, očiju vezanih rupcem. Ljudima podari sina, ali mu ne smiju spomenuti njezino ime. Prokunu li ga nekad, kad je nevaljao, da ga odnese Babaroga, ona ga uzme. U mračnoj ga šumi pretvori u jelena, pa se ondje bori s drugim pretvorenim dječacima, sve dok nadbodeni ne padne u bezdan.
MORSKI LJUDI pravi su divovi, a obnoć izranjaju iz mora. Sa sobom na obalu iznesu svijetli kamen. Tko im ga otme, bit će sretan dovijeka.
Pripovijedalo se da je početkom 18.st. u Dubrovniku jednoga podneva iz mora izronila neman nalik čovjeku, ali puno višlja. Tri se je dana šetala obalom i jezivo urlala.
ČOVIČAC ili ČLOVEČEC, ČLOVIČAC je zlo bradato biće, nalik čovjeku, ali sav zarastao i prljav. Visi po granama u šumi, naglavce poput šišmiša.
ČOVIČAK je biće koje može izazvati tuču i poplavu. Ne vjeruje li netko u tu njegovu moć, za osvetu će samo na njegov urod sasuti krupu i uliti kišu.
VODENI ČOVJEK ili VODENI DUH, ima dugu bradu, gol je i dlakav, duge kose. Može imati i zelenu kožu, zelene oči i zelene zube, samo je u licu blijed. Viđali su ga i kao bijeloga janjca. Može čovjeka odvući u vodu, sa dobrom ili zlom nakanom. Često ga se vidi u mlinu. Srodan mu je VODENDUH, VODENJAK.
DANJE je sablast koja goni čovjeka koji noću prolazi zabačenim stazama.
ŠUMSKA DEKLA, tj. djevojka, je plašljiva djevojka zavijena samo u svoju kosu. Traži toplinu, pa se zavlači među pastire kad spavaju na sjeniku. Plaha je i bježi čim je se ugleda. Nije osvetoljubiva ako se s njom loše postupa.
DIVLJI DJEČAK živi u šumi bez igdje ikoga. Žudi za ljudskim društvom, pa im dolazi piti vodu onako nečist, samo kako bi mu oni nekim povikom, pogrdnim imenom, nadjenuli ime.
DUDAŠ u mraku na raskršću svira vragu i vješticama. Vilama pak svira GAJDAŠ.
DUH obnoć čovjeka može ponijeti u svoj dvor, gdje ima svega u izobilju. Čovjeku se čini ako da je ondje boravio samo jednu noć. Kada ga vrati na ovaj svijet, prošlo je stotinjak godina.
UŠA koja je jako grješna, tri puta prolazi kroz paklenski oganj, a onda se navijek muči boraveći na ovome svijetu. Duša koja će u nebo, na zemlji se muči samo dok se po smrti ne pročisti i uzdigne na nebo. I malo dijete koje umre odmah po porodu, ne može odmah u nebo. I ono triput prolazi kroz pakao, radi grijeha majčinih. Dobra duša odijeli se od tijela kao bijela golubica, pa prhne na nebesa. Tamo može doći i preko duge kao mosta (stara pričanja u Zagorju). Zla se duša odijeli u liku crnog gavrana, pa tumara po svijetu.
Priča se da su nekoj obitelji dvanaest godina škripala vrata, a zatim se ukazala pokojna majka Frana, pa rekla da je to ona morala dvanaest godina činiti pokoru iza tih vrata.
Neka duša po smrti prijeđe u drugoga čovjeka, pa je u novome životu pametnija no prije. Kad čovjek spi i sanja, duša mu izlazi iz tijela, pa luta po svijetu. Vidi se kao tenja (star riječ za sjenu), golubica ili lutajuća svjećica. Kad je se vidi, ne smije je se pitati tko je, već otkud dolazi.
DJEČJA DUŠA. Majci koja neprestano plače za mrtvim djetetom, ukazuje se ono s mokrim pokrovom, pa joj priča kako ga u grobu peku njene suze, zbog njih ne može spavati. Majka tada prestane plakati, pa svoje dijete vidi još na Svisvete.
Mnoge priče kažu da dječje duše hodaju svijetom uklete, sve dok ne napune bočicu ili kanticu svojim suzama.
FRATAR BEZ GLAVE, spodoba je koja se u ponoć stropošta kroza zvonik. Najprije zvona zazvone sam od sebe, padne jedna pa druga noga, zatim jedna pa druga ruka, a na kraju se tru stropošta. Stvori se fratar, ali glave nema.
HUDIĆ se izleže iz jaja crne kokoši i crnoga pijevca; tako da se jaje nosi pod pazuhom. Ima crvenu kapicu, a pomaže poput MACIĆA (o njemu kasnije).
IRUDICA je žena zla duha, skita se po zraku i oblacima kad je grmljavina. Jao selu gdje padne, jer tuča sve uništi. Pribije se uz zvona, pa se ona ne čuju kada trebaju odagnati olujne oblake. Prokleta je, pa svaki grom s neba puca u nju.
IZVANŠĆINE je na Pelješcu skupan naziv za noćna bića. Ondje su tvrdili, da su ona najopasnija na noći poklada.
KEČIZUBE su malena šumska bića. Nalik su čupavoj, dlakavoj loptici, a s velikim zubima i očima. Skrivaju se u grmlju uz gorske staze. Očima strijelnu putnika, pa taj odmah na stazi pada, a one se tada kese i kidaju od smijeha.
KOLERA nosi ljudima tešku bolest u obliku sićušne starice. Ima jedno oko, jedno uho; jedan joj zub gore, a jedan dolje u ustima. Ima dva jezika, tri nosnice na nosu, iz kojih suklja neka para. Umre svatko na koga puhne i koga obliže jezicima.
KRIVOMJERI su nevidljiva bića, vide se samo njihove svjetiljčice u noći, te čuju lanci koje za sobom vuku. Duše su to onih koji su za života varali premjeravajući međe; uzimali od susjednog polja sebi. Sada su osuđeni da vječno premjeravaju zemlju, sve dok je ne izmjere pošteno. Sličan je MERNEK ili INĐELER.
KVATRI, KVATRE. Tri uvijek hode po svijetu, jedan ili jedna drži svijet. Dođu ako se kvaternih večeri prede ili izlazi iz doma, osobito u kvaternu srijedu, petak ili subotu.
Prede li tko kvaterne večeri, toga odnese KVATERNICA. Govori li se tada o njoj, toga rastepe u sunčani prah. Dođe ona u potkrovlje, pa zazove. Uspne li se ukućan, ona ga oglođe. Poslije nađu samo kosti onoga koga je oglodala.
ZMIJA ili KAČA, TIČARICA, GAD. Pripovijedali su stari, da u djecu ulazi kroz usta, dok spavaju na polju. Ako tako uđe u djevojku, objese je naglavačke. Ispod stave kotao mlijeka, pa zmija iskoči za mlijekom. Djevojka pak, može pomisliti i da je trudna kada joj zmija uđe u trbuh, pa je se tada može izmamiti kiselim mlijekom. Ako zmijska kost dospije u čovjekovo tijelo, unutra oživi i po cijelome tijelu hoda; to je nemoguće izvaditi. Zmija se zna ugristi za rep, pa se po livadi koturati. Ubiješ li zmiju u svojoj kući, ubio si svoju sreću. Svaka kuća ima svoju zmiju zaštitnicu, ali i svaki čovjek ima svoju zmiju imenjakinju. Zato ne treba ubijati zmije, kako se ne bi nehotice ubila svoja, a time i sreća. Djevojka koja hoće imati bujnu kosu, maže je salom crne zmije; ili pak mrtvu guju objesi niz leđa, da joj pletenica naraste kolika je guja.
Zmija s ružom (krestom) na glavi, zmijski je kralj ili kraljica.
TIČARICA zmija ima na glavi ružu, a fućka i pjeva. Tko prvi u proljeće vidi tičaricu, treba joj odsjeći glavu i u usta joj staviti grah, pa to posaditi u zemlju. Plod tog graha trebat će staviti pod jezik, pa će se razumjeti životinjski jezik. Tičarica ima glavu kao pijetao, a tijelo kao zmija. Ima krunu. Povadi ptiće iz gnijezda, pojede ih, pa unutra djene zmijice.
KAČEC je zmija s crvenom ružom na glavi, s krestom kao kokoš; repom drži zlatnu kuglu s draguljima.
GAD ima crvenu ružu na glavi, poput pijetla. Tako i kukuriče, no od pijevca je samo kresta, a glava je zmijska. Pod jezikom ima dragulj koji ostvaruje svaku želju.
Najbolja od svih zmija je BIJELA ZMIJA, ZMIJA MLJEKARICA. Leži na onome mjestu gdje je zakopan novac, dijeleći ga onome kome je namijenjen. Tko je ima u kući, razumije govor svega zemaljskoga, pa mu i svaka travka govori od kojeg je lijeka.
BOŽJA VUČICA mitsko je biće poznato u Zagorju. Kada vučica skine svoju kožu, pokaže se da je lijepa djevojka. Sakrije li joj kakav mladić njenu kožu, ona će se za njega udati i roditi mu dijete, no napusti ga ako pronađe svoju vučinu (kožu). Ako je on prepozna u stadu vučjega pastira, opet mu se ona vrati i ostanu zajedno zauvijek. Božja je vučica mati nejaka sunca, koja s neba siđe na zemlju.
VUČJI PASTIR je mitsko biće. Oko njega se okupljaju svi vuci iz okolice, a čovjek se mogao pretvoriti u vuka skačući kroz poseban obruč ili se na tlu valjajući, "neka ide u Vučju dolinu i kad dođu vuci, neka se i on valja".
Tome je vjerovanju vjerojatno kumovao VUKOVIJA, koji je zavijao poput vuka, kako bi ih namamio u hajkama. Obično j bio veliki siromah, pa je i vučji pastir u krpama.
Također je i VIJEC bio čovjek, koji je zavijajući mamio vukove, pa čarao i proricao po njihovom zavijanju.
SUĐENICE, drugim nazivima SUDBENICE, SUDNICE, SOJENICE, SUJENICE, ROJENICE. Žene su se bojale zaspati nakon poroda, premda su umorne, jer k djetetu dođe tri ili sedam suđenica, pa mu određuju sretnu ili nesretnu sudbinu.
U starih Hrvata bio je običaj u noći po porodu ženi donijeti vino, kruh i sol, pa to ostaviti ROJENICAMA na stijeni li u tzv. "suđeničkim jamama".
Sudbinu upisuju i urisuju UPIS i URIS.
Hoće li čovjek biti siromašan ili bogat, odlučuje USUD ili VUSUD. Živi okružen divljim zvjerima koje rastrgaju svakome tko mu se približi. Ako mu pak dođe netko, marljiv a rođen u noći siromaha, Usud mu zna pomoći.
VILA SUĐENICA naziva se još i URESNICA, JURESNICA, ORISICA, OREŠNICA (jer se smatralo da se vile i vještice rado okupljaju pod orasima). U prastaroj narodnoj pjesmi spominje se kako je projahala juresnica, zapuhao je tihi vjetar, i kraljici krunu odnio. Neki drže da je to sudbonosna juresnica i mračan spomen o propasti hrvatskog narodnog kraljevstva.
U staroslavenskoj mitologiji spominje se žena (ili mnogo njih) boga Roda nazvana ROŽANICA, što je još jedna inačica Suđenice. Ona prilikom rođenja određuje čovjeku sudbinu.
DIV je golema rasta, a najčešće plitka uma. Najčešće je ljudožder. Iako je u korijenu njegova imena pojam božanstva, ničega božanskog nema u njemu. On ima svojstva zlih duhova, kakvi su DIVLJI ČOVJEK, DIVLJAN ili DIV GLAD. Glad okolo hoda kad se približi kraj svijeta. Ljudima učaš smaže vola ili popije dvije bačve vina. Ipak, božanska se "žica" očituje ponekad, kada se div pokaže pomoćnikom.
Slični su im ZVICERI. Svu noć u kotlu kuhaju volove, pa ih cijeli dan žderu. Inače jedu i ljude, a jedu se i međusobno.
U narodnim se pjesmama spominje i DIVKINJA.
ZMAJ je strašna zmija, u jezerima ili ponorima ljude dočeka i proguta. Nastane od posebne vrste zmije, koja brzo raste, pa kad navrši devet godina, poleti. Padne li tada na suho, razbije se; a padne li u vodu, ostane živa. Glava zmaja je zmijska, a može ih imati i sedam. Zubi su mu veći nego zupci na grabljama, stopala su mu kao medvjeđa, a krila kao u orla, samo puno veća i bez perja. Dug je pet-šest metara, a tako je jak da može okretati planine. Žene sa zmajem mogu rađati djecu. Spava on otvorenih očiju, a ubija ga samo biljka odoljen. Slični zmaju su slijedeći.
AŽDAJA je iz vode izašla, a živi u vodi i u blatu.
KRILATA je ZMIJA sive boje, a vidi je se kako leti preko gorskih vrhova.
AŽDAJKINJA je još veća, duga šest-sedam metara, cijele ljude ždere. Kuda prođe, ostavlja trag kao da se drvo vuklo. Uništava žito, a živi u gorskim jezerima. Ako se zapali šuma u kojoj živi aždajkinja, ona strahovito vrišti, a nastane potres s grmljavinom.
ŠARKANJ nastane od staroga soma ili zmije. Leti kao debela zmija, ima dug rep. Oblak mu je konj, a iz usta riga vatru. Zna se spustiti iz oblaka i postati čovjek. Tad ide selom u liku prosjaka i prosi malo mlijeka. Ne dadu li mu, saspe tuču na usjeve. Stvara i jak vjetar, pa su u davnini ljudi olujni vjetar nazivali šarkanjem. Kada se smrači od oblaka, kažu da će se spustiti šarkanj. Može pustiti silnu vodu iz oblaka, ali može i popiti pola rijeke. Vjerovalo se da na njemu u oblaku jaše katolički svetac Ilija.
Zmaj je ponekad isto što i ZMIJ, ZMIJA, KAČA, pa Kačići od davnina na štitu nose zmaja. U naših je predaka bilo plemena koja su štovala zmije kao simbol plodnosti.
U Hrvata zmaja zovu još i ZMEJ, KAČA, KAČAK, PLAZ, POZOJ, SMUK, UŽ, VILOZMAJ, ZMAJ GLEDOTVORNI.
KUGA je crna, strašna žena, u ruci nosi srp, a gdje dođe, pomori i mlado i staro, i bogato i siromašno; nema tko koga ukopati. Javlja se u bijelom, pa po selu cvili, a psi zavijaju od straha. Netko veli, da se od njena lika vide samo kosti, a da su joj noge kao u vraga. Tepa joj se "kumo!" kako se ne bi naljutila. Uhvati li Kuga koga uz put, natjera ga da je nosi na leđima. Prvo se čini lagana, pa postaje sve teže, sve dok čovjek ne izdahne.
KUGIĆ je crno dijete kugino. Moreći narod, ona zaobilazi onu kuću u kojoj ga je rodila.
BURA je djevojka, pa kad netko psuje vjetar, ona se muči i ranjava po krovovima i po drveću. Zato se osveti psovaču, iskrama iz dimnjaka zapali mu kuću. "Vrag se ženi!", govorili su ljudi kada bi puhala jaka bura. Zanimljivo je da burom zovemo jak vjetar, a Burija je staroiransko božanstvo olujnoga nevremena. To možemo smatrati još jednim dokazom o podrijetlu Hrvata; uklapa se i u teoriju o Hrvatima kao doseljenicima iz iranskog područja; a i u teoriju da su Hrvati Slaveni koji su u dodiru s kulturom s područja Perzije preuzeli neka njena obilježja. Inače, mnogo hrvatskih narodnih naziva i naziva staroslavenskih božanstava ima svoje korijene u iranskim i armenskim nazivima (ili neki samo tako smatraju)...
MRTVA MAJKA, majka je koja ustaje iz groba. Majka koja je za života svoje dijete držala zapušteno, a umrla dok je dijete bilo još nejako, nakon smrti bi se obnoć vraćala i dijete prala i uređivala. U grobu je djetetovu košuljicu krpala, pjevajući: "Šijem zlatnu košuljicu tanku". Ukućani su prepoznali da je po noći dijete posjećivala, po slini koju bi iskašljala jer je u grobu nazebla. Dolazila bi svake noći, sve dok dijete ne bi ojačalo.
Slavenske boginje
Vesna
Boginja koja je sa sigurnošću spadala među slavenska božanstva, je Vesna. Vesna je boginja koja predstavlja vedro godišnje doba, a tu njenu karakteristiku objašnjava i njezino ime. Etimologija njezinog imena nas dovodi u vezu sa staro indijskom riječju – vas - što znači biti jasan, svijetao, svijetlost. Nadalje, nazivi proljeća kod raznih naroda nalaze korijen riječi u – vas - , što navodi da je Vesna zasigurno bila boginja proljeća.
U ritualu boginji Vesni, djevojke su bile obučene samo u ruho od trave, grančica, lišća i cvijeća (kao i Vesna) i kad je bilo dovoljno toplo, prisutni su ih polijevali vodom.
Slaveni su vjerovali da Vesna, suprotno opasnoj Morani, pomaže ljudima i da u proljeće popravlja zimom narušeno zdravlje, usklađujući rad srca i razuma. Time je ljude činila dobrima i blagima pa nije bilo prepreke da oni međusobno njeguju poštovanje i slogu.
Prikazivana je s cvijetom u kosi, u lijevoj ruci drži buket cvijeća, a na kažiprstu desne ruke stoji joj lastavica. Vesnina kultna mjesta uvijek su bila pored vode, njezini predmeti su vijenci, lutke, jaja i zvona, ptice lasta i roda, a biljke breza, vrba, maslačak i cvijet breskve.
Morana
Suprotnost ili antipod Vesni bi bilo božanstvo Morana, zla boginja zime i smrti. Morana je boginja smrti i zime, kiše, studeni i leda. Stari Slaveni su vjerovali da sve zimske nepogode, studen, snijeg, led i smrt dolaze od Morane, te su je prozvali božicom smrti ljudskog, životinjskog i biljnog svijeta.
Pojavljuje se u raznim obličjima. Najčešći je lik lijepe djevojke crne kose i izuzetno bijele puti vučjih očnjak i kandžama na rukama. Morana je letjela na metli i plovila na ljusci od jajeta i ove odlike će, kasnije, biti pripisane novom duhovnom biću – vještici.
Mnogi tumače da je njen drugi lik onaj Babe Jage (Baba Ruga, Baba Zima), ružne stare vještice. U nekim slavenskim narodima postojao je običaj spaljivanja Morane ili Babe Ruge u znak da je zimska opasnost prošla. U Dalmaciji i Sloveniji taj se običaj i danas održava u obliku povorke maškara s lutkom Morane na čelu, koju se spaljuje u prisustvu mnoštva naroda.
Kod Istočnih Slavena, Morana je boginja plodnosti, zaštitnica žena i ženskih poslova posebno predenja. Na sjeveru Rusije nazivaju ju i Mokuša i u legendama ju prikazuju kao ženu velike glave i dugih noktiju. Njen kult je bio raširen i kod Zapadnih Slavena.
Morana je uživala nanositi patnju ljudima i životinjama. Ulazila je kroz ključanicu u kuće, noću, da bi mučila ljude, najradije djecu, tako što ih je pritiskala i oduzimala im dah tokom sna. Time ih je, duhovno i tjelesno, slabila. Ova djelatnost Morane propraćena je uzrečicama: "Noćna mora", "Pritisla me mora", "Gušila me mora" itd, a ovi pojmovi su preneseni i na ostale ljudske nedaće, pa je u našem rječniku uspomenu na boginju Moranu (Moru) sačuvalo i nekoliko drugih izreka: "Mori me žed", "Mori me ljubav", "Smori me teret (težak rad)" i druge. A kad je u pitanju najgori oblik ispoljavanja boginje Morane, Srbi su zadržali o njemu izraz "Zavladala mora na ljudima". Ili, "Zavladala mora na stoci".
Pošto je Morana ovako opasna, Slaveni su je prepoznavali u velikom broju oblika. Ona je bila skrivena u crnoj mački - kad prelazi put, leptiru - u tom obliku Morana prenosi duše pokojnika, crnom gavranu, kukavici, mišu (možda zbog toga izaziva i danas strah kod žena) pijetlu - kad kukuriče pored prozora, svinji - kad se primakne kućnom zidu, psu - kad zavija i sovi – kad krešti. Pojava crnog konja i crnog konjanika smatrana je prerušenom Moranom. Slaveni su smatrali da su zimzelena stabla (smrca, smreka) i cempres drvece mrtvih, a ona se i danas često sade pored grobnica.
Orah je, takode, smatran drvetom donjeg svijeta i njegovi plodovi su predstavljali duše pokojnika.
Kad bi se desilo da umre djevojka, onda su joj oblačili bijelu vjencanicu, jer je bijela odjeća bila i Moranina, a pri sahrani je korištena muzika. Pri svim sahranama, rođaci i prijatelji umrle osobe su se obraćali Morani plačom, naricanjem i busanjem u prsa. Tom prilikom su se Moranina kultna mjesta obilježavala vrpcom ili poredanim belucima.
Od ovako opake Morane, Slaveni su se branili stavljanjem ispred kuće preslice, vretena i sjekire - okrenute prema istoku. Od nje su se branili i raznovrsnim amajlijama, bijelim lukom, cerovom mladicom sa korijenom - koju su kitili, majčinom dušicom, kićenjem konja bosiljkom, hvatanjem ustima jajeta na koncu, stavljanjem jabuke sa zabodenim novčićem na grob i hranjenjem živine u krugu. Da bi se zaštitili od Morane, Slaveni su organizirali i maškare.
Moranu je predstavljala Baba Jaga sa rogom na glavi. Maskirana omladina je preskakala vatru, ali obavezno u grupi s neparnim brojem ucesnika. Glavna ličnost maskara bio je Djedica, prekriven bijelim i crnim kožama preko glave - u obliku torbe, na kojoj su bili otvori za oci i otvori za bradu i brkove - od kudelje ili dlake konjskog repa. Na rukama je nosio praporce.
Da bi napakostili Morani, Slaveni su, pred kraj zime, pravili njen lik od krpa, palili ga i dozivali proljetnu Boginju Vesnu da dođe umjesto nje.
Dani posveceni Morani bili su od Božica do Bogojavljenja (19.1.), kada se, po starom vjerovanju, otvarao Pakao. Od navedenih veza sa duhovnim pojavama, životinjama i biljkama, Morani su pripadali još: glogov kolac, gajde i razne amajlije, a od prirodnih pojava: vijavica, mraz i velika studen. Njeno kultno mjesto, pored hramova, bila su samo groblja.
Na kipu Morane izrezbarena je poderana odjeća, ukrašena ljudskim lubanjama, a cijela figura stoji na glogovom kocu. Predstavljena je kao stara, ružna i krezuba žena, sa neurednom kosom. Njene funkcije u kršcanstvu pokrivaju, djelomicno, sveti: Ignjat, Mrata, Todor i Stjepan.
Mokoš
U slavenskoj mitologiji povezivana je sa prirodnim ženskim poslovima posebno predenjem. Žensko božanstvo, boginja plodnost, zaštitnica žena. Zvana je Mati-Syra-Zemlya što bi u prijevodu predstavljalo plodnu Majku Zemlju. Ona striže ovce i prede vunu. Luta maskirana kao žena i posjećuje kuće obavljajući kućne poslove. Noću se ostavlja pramen vune kao ponuda Mokoši. Smatra se da je ona u početku imala ulogu kućnog duha. Mokoš je tamna kao što je i cna plodna zemlja. Po nekim slavenskim legendama ona je žena boga Svaroga. Na njen nagovor, Svarog je odlučio stvoriti na zemlji biće koje će izgledom biti kao on. Udahnuo je život jednom hrastu iz kojeg je nastao prvi čovjek, Mokoš je udahnula život drugom čovjeku i nastala je prva žena.
Njen kip u hramovima je u sjedećem položaju kao i Svarogov. Na njemu su rezbareni razni predmeti iz domaćinsta i likovi žena. Njoj u čast prali su se kipovi i drugi idoli u vodi.
Bila je to tzv. mat syraja zemlja - vlažna zemlja (povezano s ženskom spolnošcu).
Zemlju, vrlo cesto zvanu svetom, okružuje niz tabua kao npr. zabrana zabijanja kolaca u nju prije proljetnog praznika, ona je tada nosećc i uskoro ce rađati novi život - «Tko udara zemlju, udara majku svoju po trbuhu». Cak i pad na zemlju bio je negdje smatran uvredom nanesenu njoj. Tada se trebalo ispričati svetoj zemlji da ne bi došlo do posljedica nakon pada ( lomova ili uganuća).
Zabrana čupanja trave u tom vremenu bio je takoder odraz poštivanja prema nosećoj Zemlji -
«Tko travu čupa, taj čupa kosu majci svojoj». Vrlo često se o zemlji narod izražavao kao o «onoj koja je bogata».
Kod mnogih Slavena Mokoš je kasnije bila shvacana kao kućni duh, čuvarica ženskih poslova i polja - «Mokoš nadgleda kuću, štiti prelje, ponekad uznemiri žene koje predu, nadgleda ovce, striže ih...
Za nju, pored škara za šišanje, ostavlja se i pramen vune».
Kao žensko božanstvo ostala je najduže u sjećanju žena, no svi su ju slavili kao ženski aspekt kosmickog poretka. Još do XVI. stoljeca kršcanski svecenici prilikom ispovijedi obavezno su pitali svaku ženu: «Jesi li išla k Mokoši?».
Lada
Lada je nastavljala sve ono što je Vesna započela - pa će cijelog ljeta ljepotom biti ukrašena naselja,livade, šume, planine i nebo. Zato je i nazvana boginjom ljepote i ljudi su je zbog toga najviše obožavali, moleći je da i njih učini lijepim i zgodnim. Njoj su posvećivani česti i raznovrsni karnevali. U njenu čast se mladež okupljala u kućama ili na izletima u prirodi gdje su igrana kola i pjevane pjesme Ladi, s refrenima: "O Lado", ili "O LJeljo".
To su izvodile slavenske rusalke i ovi su obredi bili tako omiljeni da su se zadržali stotinama godina u vrijeme kršcanstva.
Zabilježeno je da su se ruski svecenici žalili da ovu pagansku pojavu ne mogu suzbiti, jer je mladež, dolazeci u kršcanske hramove, iznenada započinjala igre posvecene Ladi.
Ladin obred je bilo i momačko pletenje vijenaca, koji su se, na izletima, stavljali
djevojkama na glavu, a kasnije su ih momci preuzimali, nosili kući i vješali iznad kućnih vrata ili na zidove u svojim sobama. Manje vijence su mladići stavljali oko vrata kipovima svojih bogova, koje su držali u kućama.
U čast boginje Lade, Slaveni su uzimali posljednji otkos žita, čineći od njega mali stožer, vezali su ga crvenim konopom i prskali krvlju pijetla.
Rađen je i stožer od trešnjevog drveta, sa izrezbarenim likovima bogova, na koje su stavljani vjenčići.
Stožeri su bili posveceni kultu Sunca i imali su svrhu da podstaknu rast bilja pod
njegovim zracima, ali i da izmole dovoljno kiše za žednu zemlju. Oko stožera su djevojke pjevale: "Oj, ubave mlade mome, Lado, Lado". Momci i djevojke su u kolu bili okićeni i prolazili su ispod vijenaca, koje su za tu priliku držali, u obliku slavoluka, drugi mladići i djevojke.
Mnogobrojni su obredi bili posveceni boginji Ladi, mada svi nisu ni zapisani ni zapamćeni.
Jedan od njih sastojao se u tome što su ga radile djevojke, bez prisustva muškaraca. One
su nage uzimale dio od pribora za tkanje - vratilo, dodavale mu konjsku drvenu glavu, simulirale jahanje i palile su brezove kore, nataknute na duge motke.
Ove motke podizane su visoko iznad glave osobe koja je bila odabrana da zamijeni boginju Ladu.
Ona je u ruci držala jabuku petrovaču i ivanjsko cvijeće.
Vatra, kojoj su Slaveni pridavali čudesne moci, bila je obavezna i u obredima posvećenim boginji Ladi.
Lada, kao i Vesna, bila je obožavana zbog svoje duhovne i tjelesne ljepote.
Predstavljana je kao najljepša slavenska žena - bijele puti, zlataste kose i s krupnim očima, boje ljubičice. Usne su joj bile sočne - gornja boja jagode, a donja maline. Tijelo joj je bilo stasito a koža mirisna. Ona je bila zanosna i privlačna, pa su je Slaveni prizivali prilikom sklapanja brakova ili u vrijeme ljubavnih patnji.
Tad su joj pjevali, uz ponavljanje refrena: "Didi Lado".
Kao i Vesna i Lada ima odlike i sudbinu zemaljskih žena, pa su ostali tragovi da su njeni dragani bili bog Gerovit - vitez i ratnik i Jarilo. Česi i danas Ladu zovu Pana -
gospoda.
Od prirodnih pojava, Ladi su pripadali Sunce, topla noć i kiša, a od predmeta spomenuti vijenci i stožer.
Njeni su: pijetao, jelen, orao i mrav, a od biljaka: trešnja, lipa, maslacak i božur.
Od duhovnih pojava, Lada je gospodar Poljevika. Kultna mjesta su joj u poljima, a obredi su: žrtvovanja, kresnice i rusalke.
Kip boginje Lade prikazuje, kako je navedeno, stasitu i lijepu ženu, a tako su i Grci zamišljali svoju boginju Afroditu. Na Ladinim prsima su razvijene dojke, znak plodnosti i ugravirano Sunce, bez kojeg ne bi bilo te plodnosti. Ostali dijelovi kipa pokriveni su slikama voćnih plodova, živih bića i znacima plodnosti, prisutnim na današnjim vezovima i ručnim radovima.
Funkcije boginje Lade u kršcanstvu pokrivaju: Arkanđeli Mihael, Gabrijel i Rafael .
Danica
Danica je istaknuti lik narodnog pjesništva i slavenske pretkršćanske mitologije. Ona je svijetla božica sutona. Drevni Slaveni smatrali su je u zaštitnicom ljudskog sna. Prvo je svjetlosno tijelo što se pojavljuje na večernjem nebu - Večernja zvijezda ili Večernjača, zapravo planet Venera pri svojem pojavljivanju na jutarnjem nebu. Njeno je mjesto na zapadu gdje se večernja vrata rasklapaju po mrkloj noći. Vidi se samo navečer poslije zalaza Sunca ili samo u zoru poslije izlaza Sunca. Danica je Sunčeva i Zorina sestra.
Osim iznimnih nebeskih pojava može biti najsjajnije trajno nebesko svjetlilo nakon Sunca i Mjeseca, u društvu nebeskih tijela koja se mogu uočiti i danju, kao i uzrokovati sjenu.
Zora
Svijetla božica jutarnjeg svanuća, mira i sloge, jutarnja zvijezda, zaštitnica jutarnjeg rada. Ona daje Suncu snagu. Na izmaku noći, prije nego dan osvane ponovno se pojavljuje zvjezdana božica na istočnom nebeskom svodu (dok se Danica pojavljuje na zapadnom). Planeta Venera je u našem narodu poznata pod imenom Danica ili Večernjica. Vidi se samo navečer poslije zalaza Sunca ili samo u zoru poslije izlaza Sunca zato ju onda zovemo Zora. Zora je Sunčeva i Daničina sestra.
Živa
Živa je jedna od slavenskih boginja plodnosti. Kao i svako žensko božanstvo, Živa je jedan od oblika boginje majke. Međutim, majčinski aspekt je kod Žive još naglašenji nego kod ostalih slavenskih boginja (Vesne, Lade). Jedno od njenih imena, Zizileja opisuje Živu kao zaštitnicu djece i u tom svojstvu ona je boginja koja se brine o dejci i bdiije nad njihovom sudbinom.
Njena kosa je plava, boje žitnog klasja, u jednoj njenoj ruci je jabuka, a u drugoj jagode. Interesantan je mit o Živinoj kosi: njenu kosu spaljuje zli duh zbog čega joj Svetovid, njen pratilac, pravi kosu od čistog zlata
U Bjelorusiji se vjerovalo da je Živa tokom ljeta trudna zbog čega je bilo zabranjeno zabijati sječiva u zemlju da se ne bi povrijedila ova boginja.
Da bi odobrovoljili boginju plodnosti, muškarci su u polja postavljali izrezbarene kipove sa likom Žive. U istu svrhu njoj su nuđene ponude, obično u cvijeću ili plodovima. Zabilježeno je također da je Živi bio žrtvovan pijetao, od davnina poznat kao simbol plodnosti i sunca.
Lela
Sudeći po fukcijama koje se pripisuju ovoj boginji, Lelu možemo smatrati veoma starim božanstvom. Ona u religijiJužnih Slovena igra ulogu Šumske majke, čije je obožavanje vezano za period matrijarhata. Lela je najsličnija grčkoj Artemidi budući da je vezana za divlju žensku seksualnost i period u kome žena još uvijek nije bila potčinjena. Ona je bila boginja šuma, koja se brinula o šumskim stvorenjma kao i o ljudima koji u šumi traže sklonište. Lela predstavlja onaj aspekt žene koji se polako pokorava muškarcu i koji se predaje samo onome koji je jednako božanstven kao ona sama. Njen par je Sunce, kome je Lela vječna nevjesta, nazvana u lirskim pjesmama i Sunčevom sestricom. Kroz mitove o Leli možemo pratiti na koji je način vrhovno žensko božanstvo svrgnuto sa trona da bi podijelilo božanske funkcije sa svojim muškim parnjakom. Boginja matrijarhata sve više je gubila svoju moć da bi na kraju potpuno izgubila svoj božanski status u kršćanstvu, u kome nema ni riječi o ženskom božanstvu. Lela se u lirskim pjesmama javlja i u skrivenom obliku – kao divlja šumska djevojka koju prose mnogi ali je ne može imati nijedan. Kada ovu šumsku djevojku odvode prosci turskog cara, nebo izražava svoj bjes šaljući munje i gromove na njih. Kazna ih stiže jer su se usudili da otimaju sestru samog Sunca, mjesečevu rođakinju i šumsku vladaricu. Epske pjesme spominju djevojku Jelicu koja je najčešće družbenica heroja iza kojih se kriju solarna božanstva.
Suđenice
Stari Slaveni nisu vjerovali u sudbinu, niti su mislili da ona igra ikakvu bitnu ulogu u ljudskim stvarima. Ipak, morali su vjerovati da njome netko upravlja, taj netko bile bi rođenice. Da bi umilostili ove rođenice i suđenice, tj. da bi im podarile sretniju sudbinu Slaveni su im prinosili žrtve. Značajno je da ovo božanstvo poznaju svi Slaveni premda pod malo različitim imenima. Rođenice i suđenice su dakle bile boginje sudbine, koje bi kada se rodi dijete dolazile pod prozor da mu odrede životnu sudbinu.
Žene su se bojale zaspati nakon poroda, premda su umorne, jer k djetetu dođe tri ili sedam suđenica, pa mu određuju sretnu ili nesretnu sudbinu.
U starih Hrvata bio je običaj u noći po porodu ženi donijeti vino, kruh i sol, pa to ostaviti rojenicama na stijeni li u tzv. "suđeničkim jamama".
Kupalo
Povezana je sa slavljenjem ljetnih solsticija u noći između 23. i 24. lipnja. Božanstvo uroda, obilja i veselja. U narodu su izrađivali i lutku (nazivanu Kupalo) od slame ili drveta, odjevenu u žensku odjeću koja je u svečanoj povorci donošena do rijeke i bacana u vodu ili u vatru. U tom običaju važnu ulogu ima kupanje, skakanje preko krijesa, pletenje ivanjskog cvijeća i bacanje cvijeća u vodu. Vjerovalo se da je ovo jedina noć u godini u kojoj paprat cvijeta i da taj cvijet ima magičnu moć. On tada može uništiti demone, podariti uspjeh ili veliko bogatstvo.
Nia-Nya
Boginja poljskog panteona koji je rekonstruiran na temelju podataka iz djela Jana Dlugosza "Povijest Poljske" gdje je spomenuta kao boginja smrti o čemu se može zaključiti na osnovi korijena riječi- u ruskom "navy" znači smrt.
Voloska
Božica kućnog ognjišta.
Slavenski bogovi
Svarog
Svarog je, prema ruskim legendama, bog vatre i neba, stvoritelj svega na nebu i zemlji, prvo božanstvo Sunca kod Slavena. Korijen svar- indoeuropski Sunce + nastavak og (čert-og=dvorana, brl-og, vrtl-og). Prema tome Svarog znači mjesto Sunca, nebo, personificirano znači i samog boga neba, boga Sunca. Prema nekim povjesničarima on ima dva sina: Dažbog ili Dabog bog sunca (prema Ipatskim kronikama, pod 1114.god.) i Svarožić. Svarog je povezivan s nebom, kovanjem željeza i vatrom. Uspoređuju ga s grčkim Uran om i Hefestom (božjim kovačem). Prema ruskoj legendi Svarog je iskovao sunce i postavio ga na nebo. Kod Baltičkih Slavena značajno je obožavanje Svarožića - Radgosta. Titmar navodi da u Radgostovom hramu, kod Redarijana, između mnoštva idola bogova postoji i jedan pod imenom Zuarasici - Svarožić (bog vatre i domaćeg ognjišta) kojeg narod najviše štuje. Njemu su pridonošene žrtve - muškarci i domaće životinje. U hramu su uz idole čuvane i zastave koje su se iz svetišta iznosile samo u slučaju ratnog pohoda. Tada su ih nosili pješaci. Svarožić na glavi ima klobuk protiv žege, u desnoj ruci rog obilja, o lijevome boku mač, kojim je sjekao zloduha, jureći na svome konju.
Perun
Najpoznatiji slavenski bog, gospodar groma ili slavenski Zeus, bio je Perun. Perun je najčešće spominjani bog slavenskih kroničara, a i slavenskog folklora, pripovjedaka i pjesama. Njegov lik ostavio je najviše traga na imenima, selima, planinama i biljkama, npr. Peruna ves, Perunji vrh, Perunova gora u Bugarskoj, Perun brdo i Perunova dubrava u Hrvatskoj, Perunovij dub u Rusiji, itd. Ovo božanstvo su poznavali Slaveni još u svojoj indo-europskoj fazi. Perun predstavlja olujno nebo i on je bog groma, kao i Thor kod Germana, Zeus kod Grka i Jupiter kod Rimljana. Slaveni su grmljavinu objašnjavali vjerovanjem da se Perun vozi u svojoj kočiji po nebu. Perun je sadržavao i osobinu određene vrste sudca ili onoga koji vrši kaznu. Slaveni su vjerovali da će Perun zgromiti svakog prekršitelja ugovorenoga mira i one koji bi lagali pri svom suđenju. Što je i jedan od razloga što su Slaveni pri svakoj zakletvi spominjali Perunovo ime.
O Perunu je ostavljeno više zapisa i predaja od bilo kojeg drugog slavenskog božanstva. Perunov karakter se može shvatiti i iz etimologije njegova imena, koje je nastalo od korijena riječi per, što znači silno udarati i nastavak un koji označava izvršitelja radnje (Spasoje Vasiljev, Slovenska mitologija, str.55).
U našim krajevim se rijetko nalaze zapisu o Perunu, ali se mogu naći zapisi o Sv. Iliji, kojeg se može shvatiti kao direktnog nasljednika Peruna. Razlog tome je utjecaj crkve da se stara božanstva zamjene kršćanskim svecima i da se običaji "ukrase" kršćanskim ruhom. Na takve promjene je utjecala pravoslavna i katolička crkva. Osim slučaja Peruna i Sv. Ilije, postoje i drugi sliči ovome, pokušaji da se Svetovid zamjeni Sv. Vidom, Volosa sa Sv. Vasilijem, itd. Postoji također dokaz da se veliki kršćanski praznici poklapaju sa danima kada su bile velike svečanosti u čast slavenskih bogova (Spasoje Vasiljev, Slovenska mitologija, str.57). Prema tome se Sv.Ilija može smatrati nasljednikom Perunovih osobina i svojstava. U narodnim pjesama Sv. Ilija se opisuje kao bacač gromova, svetac koji svojom rukom baca grom i njime udara.
Svetovid
Svetovid je božanstvo starih Slavena o čijoj se ulozi najmanje mora nagađati. Svetovid se najviše spominje u zapadnih tj. Baltičkih Slavena, gdje je on vjerojatno vršio ulogu vrhovnog božanstva. Svetovid, Swiatowit, Sutvid, Vid povezivan je sa ratovima i proricanjem. Opisivan je kao četveroglavi bog čije su dvije glave gledale naprijed, a dvije natrag. Ovako udruženih glava, on može obuhvatiti pogledom sve strane svijeta (Svevid). Vjerovalo se da njegov um nadmašuje sva vremena, on poznaje prošlost, sadašnjost, i budućnost, on je pravi prorok. Svetovid je jahao bijelog konja, čuvanog u njegovom hramu i okruženog njegom svećenika.
Po narodnim predajama, Svetovid bi kada padne noć zajahao svog bijelog konja i progonio neprijatelje Slavena. Sveti konj je imao važnu ulogu u proroštvu Svetovidovom, naime, on je pomoću njega donosio svoje vizije budućnosti, koje su zatim tumačili svećenici. O Svetovidu su ovisili uspjesi ratnih pohoda, trgovačkih putovanja, bogatstvo žetve. U čast Svetovidu, Slaveni su često prinosili životinjske žrtve, no postoje i zapisi o godišnjem žrtvovanju jednog kršćanina, kojeg su birali pomoću kocke.
Nađeni spomenici Svetovida najčešće su ga prikazivali kako u desnoj ruci drži rog za piće koji svake godine svećenik puni vinom ili medovinom i po stanju pića on proriče uspješnost slijedeće žetve. U lijevoj ruci je najčešće držao luk ili mač, simbole ratovanja.
Svetovid obilno daruje svoje štovatelje, a za ostale narode, naročito za kršćane, on je bog rata i poraza.
Volos
Volos predstavlja još jednu nedoumicu teoretičarima slavenske mitologije. Tri su, međusobno suprostavljajuće ideje. Prva Volosa smatra bogom životinja, druga ga gleda kao jednookog diva i boga Sunca, dok treća ga smatra bogom podzemnog svijeta. Volos je dakle slavenski bog, koji je mogao imati svako od ova tri svojstva. No, jedna je od prihvaćenijih teorija, posebno u odnosu na balkanske i karpatske Slavene, da Volos predstavlja boga stada, nizina i vode.
Češki autor Tradleček iz XIV. stoljeća spominje demona Velesa "vrag- Veles- zmaj".
Perun i zmajoliki Veles su sukobljeni. Uzroci sukoba su Velesova krađa životinja, ljudi i žena gromovnika. Veles se skriva i pretvara u razne životinje i ljude. Perun prilikom tog dvoboja baca munje, razbija stijene. Rezultat te bitke su kiša i plodovi prirode. Uz kult Volosa vezane su maškare i vučari (oponašanje vukova).
U folkloru slavenskih naroda zabilježen je običaj vezanja klasja u kojem glavnu ulogu ima žena. Za tu ženu se u nekim krajevima govorilo da veže Volosovu bradu dok se u drugim krajevima govorilo da veže Perunovu bradu. U narodu je bilo rašireno vjerovanje da je tim činom žetva zaštićena od demona. Od tuda je i nastao izraz "puna šaka brade". Obožavanje Volosa najduže se održalo kod balkanskih i karpatskih Slavena. Nakon pokrštavanja Slavena, Volos je povezivan s kršćanskim svecima Vlahom i Blažom koji su zaštitnici stada i grla.
Rod
Rod je predstavljao vrhovno božanstvo zemljoradnje. Bio je bog koji je stvorio svijet i život: stvorio je čovjeka, osnovao obitelj i udružio naciju. To je bog plodnosti i svjetlosti. Usko je povezan sa obožavanjem predaka. Njegova žena je Rožanica ("ona koja daje život"). Kod Slavena su postojale svečanosti koje su pratile rođenje i na kojima su se pozivale Rožanice i Rod. Rožanice su bile uz čovjeka pri rođenju i prilikom određivanja njegove sudbine. U to vrijeme je poligamija bila uobičajena među slavenskim narodima pa se smatra da je možda imao i više žena. Nalazimo: Sudnice, Suđenice, Sojenice, Sudički kod Hrvata, Čeha, Slovenaca, Sreću kod Srba, Dolju (sudbina) kod Rusa, Urisnicu ili Orisnicu kod Bugara.
Triglav
Sličnost između Triglava i Svetovida navodi na pomisao da je Triglav možda isto kao i Svetovid ili da je on samo transformacija imena i karakteristika Svetovidovih. Iako se može priznati sličnost između ta dva božanstva, ne može se složiti da se radi o istom bogu, jer sva slavenska božanstva posjeduju zajedničku crtu.
Triglav je, kao što njegovo ime predlaže, troglavi bog ratnik. Za njegov kult, kao i Svetovidov, značajan je hram sa crnim konjem. Odnos prema njegovom konju jednak je Svetovidovom, kao i proročanska uloga koju je konj imao. Ponašanje konja, u određenom ritualu, je utjecalo na odluku Slavena o odlasku u slijedeću bitku.
Glave Triglava su predstavljale nebo, zemlju i podzemni svijet. Kroničar Ebbo je ostavio zapis o ovome božanstvu (Spasoje Vasiljev, Slovenska mitologija, str.87). Prema njemu, svećenici tog idola tvrde da Triglav nosi povez preko očiju da ne vidi grijehe ljudi. Smatralo se da njegove oči imaju veliku moć pa su na kipovima oči na sve tri glave bile pokrivene. Ime boga Triglava sačuvano je u imenima najviših planina i planinskih vrhova, Troglav - vrh na Dinari, Triglav - najviši planinski masiv u Sloveniji.
U povodu arheološkoga istraživanja u okolici Knina, u odlomku Ždrapanj, koji leži ispod Bribirske gredine, pronađeni su razni predmeti iz pred kršćanskog doba Slavena, kao i posuđe u koje se stavljala hrana i piće za mrtvace. Pored ostalog, tamo je u gomili ruševnog kamenja kraj brežuljka koji se i danas zove Suvid, pronađen i kameni kip sa tri glave. Taj nalaz podsjeća na staro vjerovanje Slavena i troglavo božanstvo Triglava. Ovu pretpostavku potkrepljuje još to, što se nedaleko ovog lokaliteta uzdiže Troglav, najviši vrh Dinarskog velegorja. Do otkrića Triglavovog kipa došlo je nakon dugogodišnjih istraživanja, koja su vršena od 1889.god. po Hrvatskom starinarskom društvu u Kninu. Tamo su nađeni i drugi ostaci srednjovjekovnih spomenika iz doba hrvatskih narodnih vladara.
Jarilo
Jarilo je u slavenskoj mitologiji bog proljeća, proljetne vegetacije i plodnosti. U jednoj priči on je sin Daboga i Lade. Na Ladinu zapovijed otvara vrata neba i silazi na Zemlju donoseći proljeće, vraća se na nebo na kraju ljeta. Jarilo je mladić izuzetne ljepote, nosi krunu napravljenu od poljskog cvijeća i svežanj klasja u rukama.
U početku, obično se poistovjećivao s bogom rata Jarovitom kao bog proljetne mladosti, snage i sile kojom bukti život, ali kasnije su neka plemena proglasila Jarovita, odnosno, Gerovita za svog boga rata, tako odvajajući ova dva božanstva.
Postoji sličnost između bjeloruskog narodnog običaja Jarila i hrvatskog Jurjeva. Uspomena na Jarila sačuvana je u bjeloruskim proljetnim obredima u kojima je glavni lik, djevojka odjevena u bijelo s cvijećem u kosi, jahala na bijelom konju. U Bjelorusiji je puk Jarila predstavljao kao mladog čovjeka s bijelim plaštem koji jaši na bijelom konju, a na glavi mu je vijenac proljetnog poljskog cvijeća. U desnoj ruci drži čovječju glavu, a u ljevici mu je klasje.
Jarila se povezuje s Mjesecom, a njega sestra i žena Morana smatrana je kćerkom Sunca. Oboje su djeca Perunova, rođeni u noći nove godine. Ipak, iste večeri, Jarilo je ukraden iz kolijevke i odveden u podzemni svijet, gdje ga Veles odgaja kao svog sina. Tijekom Jurjeva, proljetnog festivala, Jarilo se vraća iz svijeta mrtvih, noseći proljeće iz vazdazelenog podzemlja u svijet živih. Tada susreće svoju sestru Moranu i udvara joj se. Na početku ljeta, Kupalo slavi njihovo božansko vjenčanje. Sveta zajednica brata i sestre, djece vrhovnog boga, donosi plodnost i izobilje, osiguravajući bogatu žetvu. Istovremeno, kako je Jarilo Velesov posinak, a njegova žena kći Perunova, ovaj brak donosi mir među dva velika boga; drugim riječima, osigurava kako neće biti oluja koje bi mogle naštetiti žetvi.
Ipak, nakon žetve, Jarilo postaje nevjeran svojoj ženi te ga ona iz osvete ubija (vraća ga natrag u podzemni svijet), oživljavajući neprijateljstvo između Peruna i Velesa. Bez njenog muža, boga plodnosti i vegetacije, Morana – i čitava priroda – vene i smrzava se tijekom nadolazeće zime. Morana postaje stara, užasna i opasna božica tame i leda, i naposljetku umire na kraju godine. Čitav se mit ponavlja svake godine, a prepričavanje njegovih ključnih dijelova pratilo je sve veće godišnje festivale slavenskog kalendara.
Dabog
U slavenskoj mitologiji Dabog je Svarogov sin. Prema ruskoj legendi on je Perunov sin, on je bog- sunce, gospodar zemlje. To je bog rata, plodan bog, bog koji daje bogatstvo, bog vratar podzemnog svijeta, bog dragih metala, bog rudnika. U legendama često se pojavljuje u obliku hromog vuka (vukovi- inkarnacija duša) ili kao hromi Daba. Pojavom kršćanstva pretvoren je u Sotonu. U nekim legendama Dabog je gospodar zemlje, protivnik božji, "car na zemlji". U nekim mitovima se, kao njegova, družica spominje Dajbaba ili Baba. Drevni idol Daboga stajao je na brdu u Kijevu, zajedno s idolima Peruna, Horsa, Striboga, Semargla i Mokoši.
Bjelobog
Bjelobog, odnosno Bijeli bog zamišljen je kao pandan Crnobogu i kao takav on predstavlja jedno svijetlo božanstvo dobra koje se javlja kao suprotnost božanstvu zla. Belobog nije toliko prisutan u mitologiji Južnih Slovena, već se on češće spominje među Zapadnim i Baltičkim Slovenima.
Crnobog
Crnobog (Zernebogh, Zlebog, Černobog, Crni bog) je božanstvo koje je donosilo nesreću, zli bog, bog tame. O njemu je zapise ostavio kroničar Helmold. Helmold bilježi da Slaveni vjeruju da sve što je dobro dolazi od dobrog boga, a zlo od zlog (slavenski dualizam). Pa je prema nekim mitolozima u skladu s tim postojao i Bjelobog iako ga Helmold nigdje ne spominje. Bjelobog (Svjetlobog, Bilbog, Juterboh, Jutrobog, Bjelun) je vjerojatnije upotrebljavan kao jedan od epiteta nekom od visokih božanstava svjetlosti.
Hors
Istočnoslavensko božanstvo za koje se pretpostavlja da je forimirano pod utjecajima sa juga. Hors, kao i Dažbog, je božanstvo sunca. Njegov drveni idol se je nalazio u Kijevu uz idole Peruna, Dažboga, Striboga, Semargla i Mokoši. Etimologija imena boga Horsa nije određena, no možemo sa sigurnošću ustvrditi da Hors nije slavenska riječ. Horsovo ime dovodi se u vezu sa egipatskom riječju horz-hor (označavala jutarnje Sunce), perzijskom Khores i jevrejskim Cheres (phelvi khorsed) koje označava Sunce. U epu "slovo u polku Igorevu" spominje se Hors. Knez Vsevolod je bježao, prije nego su pijetlovi zapjevali, od Kijeva do Tmutorakana i presijecao put velikom Horsu. Prema tome, knez je stigao u Tmutorakan prije Sunčeva izlaska.
Porevid
Porevid je bio bog ljeta. Imao je petoglavog idola i prikazivan je bez oružja.
Ruevit, Ruđevid
Sedmoglavi bog obožavan kod Zapadnih Slavena. Bio je jedan od bogova rata. Ruđevid je imao osam mačeva, sedam oko pasa, a osmi je držao u ruci.
Pripegala
Božanstvo koje je povezivano s orgijama. Ovaj bog spominje se u jednoj pastirskoj poslanici iz 1108.g. u kojoj o Slavenima piše slijedeće: "Oni su poplavili našu zemlju. Kršćanima sijeku glave, pa ih prinose na žrtve. Njihovi fanatici tj. svećenici, govore na njihovim gozbama: "Naš Pripegala hoće te žrtve".
Stribog
Stribog (slavenski srei - boja, iranski srira - lijep) je bog vjetrova i vjetrove nazivaju njegovim unucima ("Slovo o polku Igoreve" koji spominje Nestor- "Se vetri, Striboži vnuci vejut s morja strelami"- "Eto vjetrovi, Stribogovi unuci pušu s mora stijelama"). Idol ovog boga bio je u Kijevu, sa idolom Peruna, Horsa, Mokoše, Simargla, Dažboga. Posebno su ga štovali Rusi zadnjih godina 10- tog stoljeća.
Potrimba
Donosioc plodnosti. U početku stari Slaveni štovali su pored raznih starih božanstava i posebno božansko trojstvo u sastavu boga Peruna, Potrimbe i Pokola. Kultna mjesta ovim božanstvima nalazila su se pod granatim starim dubovima ili u ograđenom svetom gaju.
Trojan
Trojan je ponekad prikazivan kao bog noći sa voštanim krilima (na Balkanu) ili kao demon. Povezivan sa rimskim imperatorom Trojanom (107-117). Neki autori povezuju lik Trojana i boga Triglava. U narodu postoji legenda o Trojanovoj smrti. Prema njoj, Trojana je je Sunce stiglo na putu. Sakrio se je pod plastom sijena, ali su volovi prevrnuli plast. Sunčeve zrake su ga dotakle i ispržile.
Proven
Helmold spominje boga Provena i Provea. Moguće je da je Helmold imena tih bogova krivo čuo ili zapisao jer oni imaju istu ulogu kao Perun. Bog Proven koji je bio štovan u mjestu Oldenburg imao je lug svetih hrastova ograđen drvenom ogradom. Tu je knez provodio pravdu među svojim podanicima.Bog koji je povezan sa postojanjem hrasta i šuma.
Semargl
Istočnoslavenski bog kojemu knez Vladimir 980. god. podiže kumir kraj Kijeva. Funkcije ovog boga su najmanje poznate, a čak je i njegovo ime različito bilježeno. Nestor ga je zapisao odvojeno kao Sim i Rgl. Neki autori smatraju da je ovaj bog preuzet iz iranske/perzijske mitologije tj. da je to bog Simurg. Louis Leger ga tumači kao sedmeroglavog boga.
Vodan
U staroslavenskoj mitologiji bog voda. Pojavom kršćanstva degradiran je od veličanstvenog boga voda (rijeka, jezera, mora, zdenaca) u zlog vodenog demona.
Svarožić
Svarožić je u slavenskoj mitologiji mladi bog Sunca, ognja i zadružnoga ognjišta. Jedan od dva sina boga Svaroga, dijete neba i čuvar vatre svoga oca. On je bog dobročinitelj, zaštitnik života, zrači svojom toplotom i svjetlošću, ali istovremeno ima i svoju razaračku snagu, može se pretvoriti u katastrofu, uništavatelja i ubojicu. Stoga je bio poštivan i kao bog rata, ali i borac protiv zlih sila, a vatra kada spaljuje i uništava, ujedno je i simbol očišćenja i preporoda.
Njemu su pridonošene žrtve - muškarci i domaće životinje.
Svarožić na glavi ima klobuk protiv žege, u desnoj ruci rog obilatosti, o lijevome boku mač, kojim je sjekao zloduha, jureći na svome konju.
Slavenska mitologija
Veoma širok raspon božanstava bio je štovan među slavenskim narodima, na širokom geografskom području od obala Baltika do obala Crnog mora, u vremenskom rasponu od preko 600 godina. Povijesni izvori također pokazuju da je svako slavensko pleme štovalo vlastite bogove, te je kao takvo imalo vlastiti panteon. U cjelini, staroslavenske religije čine se prilično lokalne i kultne po naravi, te su se bogovi i uvjerenja razlikovali od plemena do plemena. Ipak, kao što je to slučaj s raznim slavenskim jezicima (svi potječu od jednog, protoslavenskog jezika), moguće je uspostaviti neku vrstu protoslavenskog Olimpa, i kroz pažljivo proučavanje običaja naroda, rekonstruirati neke elemente ovog prvotnog panteona, od kojih su potekli razni bogovi slavenskih plemena, koji često imaju različita imena i ulogu od prvotnih.
Izvori slavenske mitologije nisu malobrojni, problem nastaje pri opisivanju cjelokupne mitologije Slavena zbog nedostatka podataka samih izvora.
Rusija je jedna od zemalja s najbogatijom slavenskom ostavštinom, pa tako i jednim od najvažnijih izvora, Nestrovom kronikom. Važnost Nestorove kronike je dvojaka, kako za samu rusku povijest, tako i za slavensku mitologiju. Kronika daje detaljan opis slavenskih bogova, ponajviše o vrhovnom božanstvu, ali i o ostalim hijerarhijskim manje važnim bogovima. No, o toj temi ću se pozabaviti više u slijedećim poglavljima.
Postoje još češki i poljski izvori puno oskudniji od npr. ruskih, no ipak nude neke uvide koji nam pomažu dublje proniknuti u problematiku.
Jedan od problema kod isčitavanja starih zapisa o Slavenima je neobjektivnost autora, oni su uglavnom pisali sa velikom sigurnošću i znanjem o Slavenima i njihovoj religiji, ali često su teško skrivali svoj prijezir i mržnju prema nepokrštenim divljacima, tj. Slavenima. Stav starih pisaca i kroničara o Slavenima nije teško shvatljiv kada se uzme u obzir da su nerijetko, ti autori svoje misije pokrštenja Slavena, platili glavom. Iz te perspektive postaje jasan uzrok stava prema Slavenima kao primitivnim divljacima i barbarima.
Vjerovanje u vrhovno božanstvo, postojalo je još u indo-europskoj zajednici svih europskih naroda. Sa vrhovnim bogom se možemo susresti i u grčkoj mitologiji, tj. Zeusom, u rimskoj s Jupiterom, kod starih Germana se vjerovalo u boga Tuiza, a kod starih Njemaca je postojao bog Ziu. Tako da nije čudno da su i Slaveni imali svoga vrhovnoga boga, najčešće poznatim pod imenom Svarog ili Perun. Niti jedan od teorija o slavenskoj religiji ne spori postojanje vrhovnoga boga, no one se ne mogu dogovoriti tko je uistinu bi vrhovni bog, Svarog, Perun ili pak Svetovid.
Jedna od teorija je da, pošto je vjera Slavena osnovana na prirodi i da je njen kult proizašao iz prirode, da su Slaveni štovali nebo iznad svega i nad svime. Nebo obuhvaća sunce, mjesec, zvijezde, oblake i munje i ono je stvaratelj svega. Pošto se Svarog često poistovjećuje s nebom, onda bi mu pravi pandan u grčkoj mitologiji bio Uranos, a ne Zeus. Što znači da bi prava inačica Zeusa u slavenskoj mitologiji bio Perun, kao sin prijašnjih bogova. Često se navodi da su Sunce i vatra sinovi boga Svaroga, dok južni Slaveni smatraju Mjesec kao trećeg brata Sunca i vatre, a zvijezdu Danicu njihovom sestrom. Kad se spomene sin nekog boga , odmah dolazi u pitanje geneologija slavenskih božanstava koja je vrlo neodređena i vrlo ju je teško ustanoviti i dokazati.
Hramovi, svećenici i praznici
O slavenskim hramovima strani kroničari daju nam detaljne opise. Isto tako navodi se informacija da su hramove poznavali samo sjeverni Slaveni, dok su ostali slavenski narodi samo preuzeli običaj gradnje hramova od svoji sjevernih susjeda. Hramovi, o kojima kroničari govore, su bogato ukrašeni, lijepo izrađeni, vrlo skupi i dostojni jednog, kulturno prilično jakog, naroda. Hramovi Blatičkih Slavena su bili mnogobrojni, koliko je bilo krajeva u tim oblastima, toliko je bilo i hramova. Posebno čuveni hramovi, kako po svojoj ljepoti, tako i radi glasovitosti svojih proročišta i bogatstva, bili su Svetovidov na Rujnu i Radgostov u Retri.
Kako se znalo za sjeverne Slavene da su gradili hramove, tako je i sigurno da su postojali svećenićki redovi, koji su uživali veliki ugled i moć. Vrhovni svećenik u npr. Svetovidovom hramu, je imao veću moć od samoga kralja, jer svećenik je bio direktna veza s bogom, o kojem ovise kralj i narod. Oni se razlikuju od drugih ljudi svojim odorama i bradom, jedini imaju pravo sjediti u hramovima, dok svi drugi moraju stajati. Otuda njihova velika otpornost prema kršćanstvu i pobune koje su oni i narod izazivali, jer ipak se tu radilo o njihovom opstanku. Sve vjerske obrede, od kojih je najvažnije proricanje, vršili su oni.
U razna godišnja doba i u razne faze borba prirodnih sila, Slaveni su slavili različite praznike. Među najvažnijim praznicima, koji su slavljenje zimskog doba održali do danas, spadali bi Božić i Badnjak (kolenda, ovsen, kračun). Najznačajniji blagdani proljeća su bili Rusalija i Ljetnica , a u ljetno doba slavili su se praznici (kanpalo, jarilo) od kojih su se neki do danas zadržali. Koliko su Slaveni bili konzervativni i kako su teško napuštali svoju staru vjeru, govori i činjenica da kršćanstvo nikako nije moglo izbaciti praznik "nepobjedivog Sunca", koji se slavio oko 25. prosinca, nego je u IV. stoljeću taj isti datum uzelo za dan Kristova rođenja, pa je tako istisnulo još neke praznike zimskog solsticija (Spasoje Vasiljev, Slovenska mitologija, str. 179).
Kult mrtvih
Vjerovanje u "onaj svijet" i zagrobni život, postojalo je još kod primitivnih naroda prapovijesnog doba, pa tako i kod Slavena. Slaveni su vjerovali da duša pokojnika prelazi u jedan drugi život, duša odlazi u nav ili raj. Taj raj je bilo mjesto pravednih i dobrih duša, dok su zle duše živjele u paklu. Gdje se nalazi taj zagrobni svijet, je još uvijek nerazriješeno pitanje, no jedna od prihvatljivijih teza je da se nav nalazi s druge strane mora. U prilog toj tvrdnji ide dokaz da su neka slavenska plemena pokapali svoj mrtve na načina da su ih polagali u čamac, a potom odgurnuli čamac u more. Ponekada bi, zbog udaljenosti mora, spalili mrtve prethodno ih stavivši, simbolički, u čamac.
Slaveni su također svoje mrtve sahranjivali u polja, pod pragom ili ognjištima. U svim slučajevima sahrane, pored pokojnika bi bile stavljeni predmeti koje je koristio u svakodnevnom životu, a ponekada bi se žena svojevoljno ubila i bila zakapana sa svojim umrlim mužem. Slavenima su mrtve pokapali po poljima i šumama, jer nisu poznavali određena mjesta – groblja- za pokope, a mjesto gdje bi nekoga pokopali najčešće bi označili sa visokim humkom zemlje.
Slaveni su poznavali i običaj trizne, svojevrsnih karmina. Trizna nije ništa drugo no običaj da se pripremi obredna gozba u čast predaka. Sličan običaj pripremanja gozbe u čast pokojnika je strava, koji su Slaveni najvjerojatnije naslijedili od Huna.
Mitološki svijet starih Slavena, koliko god još uvijek bio mističan i nerazriješen, nam može pružiti uvid u jedan drugačiji život, život kakav su vodili naši preci. Iako nam se danas, u eri znanstvene verifikacije, taj bajkoviti i čudesan svijet može činiti dalekim, ne treba zaboraviti da je taj svijet bio "kamen temeljac" budućem razvoju i događajima, pa i našoj svakodnevnici. Koliko god religija Slavena bila još uvijek enigma današnjem čovjeku, teško je poreći osjećaj bliskosti koji se javlja pri upoznavanjem sa našim starim bogovima i božanstvima. Teško bi bilo ukazati na neke velike razlike između ove i nekih drugih mitologija starih naroda, npr. Grka, Rimljana, itd. Sve one sadrže neke bitne zajedničke karakteristike; politeističkoga su tipa, sve imaju vrhovni autoritet, tj. božanstvo, o kojem ovise ostali bogovi i na kraju, različite "niže" ili "više" bogove koji su zaduženi za upravljanje pojedinim aspektima svakodnevnog života njihovih vjernika. No, postoji opet i neka bitna distinkcija između svih njih, izgled i karakter bogova, pa i tip same religije, ovisi na kraju o podneblju u kojem su živjeli štovatelji tih religija. Moglo bi se na kraju reći, da su svi bogovi, pa tako i slavenski, samo preslika ili kopija čovjeka koji je živio u tome vremenu, odraz čovjekovih potreba, straha, želja, sreće, kraće rečeno, njegove egzistencijalne borbe.
Plemenito drvo ili stablo svjetlosti
U starih naroda se je razvilo štovanje prirode prije nego se razvilio vjerovanje u različita poganska božanstva. Usporedo s kultom vode, vatre, groma i Sunca, razvio se i kult stabla. Kod svih europskih starih naroda poznat je kult drveća, Germani su štovali stabla hrasta, Nordijci brezu i jasen, Gali imelu koja raste na hrastu kao parazit. Kult drevća kod starih Slavena bio je povezan sa štovanjem lipe, hrasta i breze. Vjerovalo se da se u krošnjama drveća nalaze sjedišta moćnih bogova. Kod Slavena su stabla bila posvećena pojedinim bogovima: hrast Perunu, jasen Svantevidu (Svetovidu, Sutvidu), lipa boginji Vidi, a breza bogu žetve Potrimbi. Kult stabala je u glavnom, posljedica vjerovanja da su ljudi postali od stabala odnosno drveta ili da po svojoj smrti produžuju život u njima, ili da su ona sjedišta viših bića. Bit obožavanja stabla u slavenskom svijetu sastojao se u tome što su Slaveni stabla smatrali sijelom nekog svoga dobrog pokojnika, koji njih štiti. Helmold spominje u svojim zapisima, da su se Slaveni običavali zaklinjati starim drvećem. Obično su iznad grobnih humaka zasađivali hrastova staba, na spomen svojim praocima. Takvo stablo se gajilo i prinosile su mu se žrtve kao zaštitniku svoga roda.
U početku stari Slaveni štovali su pored raznih starih božanstava i posebno božansko trojstvo u sastavu boga Peruna, Potrimbe i Pokola. Kultna mjesta ovim božanstvima nalazila su se pod granatim starim dubovima ili u ograđenom svetom gaju. Tu su u stabla urezali likove, u svakom stablu po jednog od navedenih bogova trojstva, a ispred ovih bili su žrtvenici, na kojima se polagalo žrtve.
Hrast
Najsvetije stablo Starih Slavena bio je hrast. U šumama svetih hrastova ložili su vječnu vatru, bile su ograđene plotom, za zaštitu od stoke i zlih ljudi. Stablo hrasta bilo je posvećeno bogu gromovniku Perunu. U stara vremena su pod starim hrastovima vijećali starješine o potrebama svoga roda. Po drugim hrastom na humku prikazivao je starješina ili žrec žrtvu bogu Perunu. Ogromna stabla hrasta ponekad stara i po više stotina godina, rasla su na humcima, a narod ih je osobito štovao. Tih kultnih hrastova bilo je mnogo, te su ih i za kršćanskog doba veoma poštivali. Pod hrastovima su se često nalazili ogromni kameni žrtvenici na kojima su ljudi u staro doba prinosili žrtve bogovima. Te žrtvenike su u slavenskim zemljama moglo vidjeti sve do kraja 15. stoljeća. U mnogim slavenskim zemljama, kako na istočnim tako i na zapadnim stranama, kao i uz priobalna područja Baltika, a također i na otoku Rujanu još i danas se nailazi na ogromna stabla hrastova koja su obilježavala grobove davnih predaka. I grane hrasta bile su svete, pa se hrastovo lišće prinosilo bolesnicima da bi prije ozdravili. Štovanje hrasta postoji i danas u mnogim krajevima primjerice Grablju u Dalmaciji.
U pribaltičkim krajevima Slaveni su držali velika stabla svetima. Osobito su obožavali hrastove i breze, a poštovali su i staro trojstvo: Peruna gromovnika, Potrimbe boga žetve i Pokola zloduha podzemlja Zanimljivo je svetiše u pribaltičkim krajevima, na Romowom Polju gdje se nalazi kompleks stare šume, svetiše Svantomesto tu se najznačanija bila tri hrasta koja su simbolizirala staroslavensko trojstvo Perun- Trebun- Pokola. Na srednjem hrastu bio je ucrtan lik Peruna.
Lipa
Stari Slaveni su živjeli su u lipovim šumama. U literaturi se spominje lipa kao sveto slavenski drvo pa se može zaključiti da su Slaveni prije prijelaza na kršćanstvo poštivali božanstvo šume, dakle i dušama bili povezani s lipom. Prema predaji vršili su obrede i podnosili žrtve lipi kao božanstvu. Običaj obožavanja lipe zadržao se i kod Slavena koji su napustili staru domovinu pa utiču ogranke lipe u krov svoje kuće ili stana, da je time očuvaju od gromova i požara. Narodna uzrečica kaže:
"Cvjetokitna lipo, tebe u svoj srdi,
Niti Perun žarkom strijelom ne nagrdi!"
Uobičajeno je bilo i vjerovanje da lipa čuva čovjeka od zla i uroka. U lipovim šumama Slaveni su sabirali med i vosak. Medovina ili medica bila je Slavenima omiljeno piće.
U Bosni je postojalo vjerovanje da se ne smije posjeći stari hrast ili lipa, jer bi onaj koji bi ga posjekao mogao umrijeti ili teško oboljeti. A ako bi to netko učinio, morao je na panju odsječenog stabla prinijeti žrtvu i to tako da nekoj domaćoj životinji, kokoši ili janjetu, odsiječe glavu sa istom sjekirom kojoj je stablo sjekao, pa mu se ništa neće dogoditi. Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci vjeruju da tisa tjera aveti pa se i danas ušiva u odjeću, stavlja volovima u rogove ili se smješta u dječju kolijevku da djetetu ne naškode vještice.
Vjerovanja su upozoravala da neka stabla treba zaobići. To se je osobito odnosilo na orah, najnesretnije drvo, povezano s demonima (iako ono kao i mnoga nesretna stabla može djelovati i ljekovito). Južnoslavenski narodi vjerovali su da orah nikako ne smije saditi mlad čovjek jer, ako ga posadi, umrijet će onda kada deblo postane debelo kao mladićev vrat. U selu Djedina Rika u Hrvatskoj ne sade ni danas orah pokraj kuće jer se vjeruje da unosi razdor u kuću. Ispod oraha ne uspijevaju druge biljke pa se vjeruje da je njegova krošnja demonska. Zato naši stari nisu htjeli zaspati pod njim jer su vjerovali da bi se probudili bolesni.
Jorgovan
Slaveni su vjerovali da ispod jorgovana skupljaju se često razni duhovi. Ispod crnog jorgovana nalazili su se ulazi u Nav – krajinu mrtvih. Ulaze navodno, čuvale su zmije. Promatrajući oblike grana gatano si razne stvari. Vjerovalo se de njegovo ponovo procvatanje na jesen označava smrt nekog mladog. Usahnuće jorgovana bez vidljivog povoda u proljeće nagovještavalo je pak sušu.
Breza
Vrlo važno stablo kod Slavena. Početak godine dočekivan je bio vrlo često s vatrom brezovog drva. Grančicama ukrašavana su bila domaćinstva. Priređivane su bile ophodnje u kojima su hodali ljudi obučeni u brezove grane. Kasnije ti običaji preneseni su na Jurijevo. U Rusiji ispod breza žene su ostavljale piroge I kašu kao poklone. Za vrijeme Krijesne noći (Ivanje) puštalo se vijenjčiće ispletene od brezovih grančica. Promatrano je kako plove I propovijedano budučnost. Okolo breza plesalo se I pjevalo. Nakon jela ljubilo se preko krugova urađenih od savinutih brezovih grana. Na taj način potvrđivano ulazak u čvršću vezu između žene I muškarca. Slaveni su vlo često, zbog zaštite od uroka, od breze izrađivali zipke za dijecu I amulete. Breza predstavljala je magično sredstvo protiv mnogih bolesti. Kad netko je imao groznicu, išao je u brezovi gaj, potresao je po redu tri mlade breze govoreći: Tresi me, kao ja tebe, a poslije prestani I …pomagalo je. Sam pogled na bijele, vitke grančice tog stable djeluje ublažavajuće I umirujuće. Priljubi se uz njeno deblo, done se ti mir, doda snage, pomogne izboriti se s bolešću te razviti intuiciju I osjetljivost. Od mladih proljetnih pupoljaka moguće je napraviti okrepljujuće salate, od lišća naparke, od kore tekučinu za obloge, a pčelji kit od brezovog soka pospješuje zacijeljivanje rana. Brezovi sok aktivizira funkcijoniranje mjehura I bubrega. Od brezovog soka pripravljano “ brezovu vodu” – sredstvo za rast kose. Brezove grančice korišteno u saunama. Udaranje njima o tijelo imalo je ne samo značenje fizičke masaže već bio je to I akt prelazka kosmičke energije nataložene u brezi.
Bukva
Aleksander Bruckner dokazao je da , iako Slaveni nisu imali vlastitog naziva za to stablo I koristili su njemačku riječ, znali su I cijenili njegove dobrobiti. Tvrdili su da kod koje kuće bukva raste tamo nikakvi uroci ne mogu naštetiti. Od bukvinog drva izrađivano ritualne lule. Bukvino stablo djeluje umirujuće na osobu koja boravi ispod njega.. Preporuča se stavljanje listova s hladnim oblogom na čelo za ublažavanje glavobolje. dok komad kore držan u ustima ublažava želučane tegobe. Plodovi bukve koji sazrijevaju u rujnu I listopadu, pržilo se I jelo kao orašćiće za čišćenje organizma. Nije se smijelo pretjerati ipak s količinom, jer su djelovale poputu rakije. U Hrvatskoj u težkim vremenima, ljudi su bukvine oraščiće mljeli I radili od njih kruh.
Sazviježđa kod Slavena
Imena sazviježđa i planeta koje danas koristimo vezana su za grčke odnosno rimske nazive..
Sazviježđe Ovna kod Slovena se zvalo Bjelojer, a predstavljao je prvi mesec, početak proljeća i procvat. Ime je dobio po bogu Bjelojeru, odnosno Jaru ili Jarilu, koji je bio razapet na križu zajedno sa 70 kneževa na gorskom vrhu u blizini rijeke Etok. Busova supruga carica Evlisija, skinula je tijelo svog muža zajedno sa ostalim kneževima. Tijela su im poslje toga bila spaljena, a nakon 40 dana Bus Bjelojer uskrsava i silazi na Alatiur goru, ovjenčan slavom.
Ono se naziva još i sazviježđe Janjeta. U njemu se u blizini zemljinog pola, može vidjeti sazviježđe Koleda i Radunice (Kefej i Kasiopeja). Sazviježđe Koleda nalazilo se na granici Riba i Ovna, dok se sazviježđe Radunice nalazilo negdje na prijelazu Ovna i Bika.
Sazviježđe Lade predstavlja Bika, ili kako su ga nazivali slaveni Krava. Lada je boginja ljubavi, sloge, blagostanja i mira. Iz vimena ove krave teče mlječna rijeka koju nazivamo Mlječni put. Ova krava se zvala Zemun.U ovom mjesecu Slaveni su farbali jaja u lukovinu u čast Zlatnog jajeta. Njih su nosilu u hramove i nudili ih bogu Rodu, a onda bi ih kotrljali po zemlji i razbijali. Jaja se ovde vezuju za plodnost i njima su pozdravljli probuđenu prirodu.
Nama poznata grupa zvijezda kao Plejade, ustvari su Ladine ćerke-Plenkinje. One se takođre smatraju kćerkama Svetogora i Plenke. Na granici između Bika i Blizanaca nalazilo se sazviježđe Jarila nama danas poznato kao sazviježđe Oriona.
Sazviježđe Kupale povezano je sa Blizancima. Ovde su blizanci Ovsenj i Koledo. Njihova majka je Zlatogorka Maja a otac Dažbog. Ovsenj je rođen prije Koleda, pa je upregao konje u nebeske kočije praveći put svome bratu Koledu, koji predstavlja silazak samog boga Krišne na zemlju. Zato se ovo sazviježđe naziva sazviježđem Kočijaša. Obojica se pojavljuju u vrijeme ljetnog i zimskog solsticia. Na dan praznika Koleda Ovsenj ispraća staru godinu, a Koledo dočekuje novu godinu, odnosno novo Sunce. Ovaj su praznik uzeli i kršćani, a slave ga kao Božić.
Blizancima se takođe smatraju Kupala i Kostroma (Kastor i Poluks), koji su bili brat i sestra. Pošto nisu znali da su u krvnom srodstvu oni su se vjenčali, a kada su to saznali od tuge su se utopilii u rijeci. Iz tog razloga Blizanci imaju simboliku smrti, a to je predstavljeno sazviježđem Vuka i Vučića koji se nalaze ispod Kupalovih i Kastrominih nogu. Grci su ova sazvijžđa nazvali Mali i Veliki Pas.
Sazviježđe Kresenja posvećeno je bogu Koledu (Krišni) i njegovom silasku na zemlju. Ovo je povezano sa Znakom Raka. Iz veda znamo da se Krišna pojavio u lunarnoj dinastiji, a pošto Luna ili Mesec vlada Rakom, ova teorija se potvrđuje. Koledo je vratio ljudima vedsko znanje koje je vremenom bilo izgubljeno zbog ratova, epidemija i mrazeva. Ovde se nalazi i sazviježđe Crnog Zmaja u kome su grci videli Hidru.
Sazviježđe Lava u slavenskoj astrologiji povezuje se sa Dažbogom, a u tom sazvežđu nalaze se i sazviježđa Gavran i Crni Zmaj, odmah ispod nogu Lava. Sazviježđe Lava često se prikazivalo sa Malim Lavićem, koji se nalazio iznad glaveVelikog Lava. Veliki Lav ovde predstavlja Peruna dok mali Lav predstavlja Dažboga. Zvijezda Regul koja se ovdje također nalazi na staroslovenskom znači Mali car. Prva pjesma iz "Zvezdane knjige Koleda" pripisuje se znaku Lava.
Sazviježđe Maje posvećen je Maji Zlatogorki, koju danas nazivamo Djevica. Ona je rodila boga Koleda koji je slavenima dao "Zvjezdanu knjigu". Zvjezdani lik Maje prikazan je kao djevojka koja u ruci drži klasje. Kod slavena ona je bila zaštitnica polja, a njene zlatne pletenice poredili su sa klasjem žita. Ovde se nalazi i zvijezda Spika što znači Klas.
Sazviježđe Velesa povezano je sa znakom Vage. On je ljude naučio da obrađuju zemlju, opismenio ih ("Velesova knjiga") i otkrio im je tajne umjetnosti. Iznad sazviježđa Velesa vidimo zvjezdani lik Velikog Medvjeda najjače životinje sjevernih šuma. Veles je često bio prikazivan u liku medvjeda. On je bio zaštitnik bogatstva i trgovine, a ponekad se pojavljivao kao ratnik sa kopljem u ruci. Veles je prvi supružnicima stavio krune na vjenčanju, i time je osvještavao ljubav. Zaštitnik je zaljubljenih. Njegovi atributi su kruna, vaga i žrtvenik. On je prvi uveo sistem prinošenja žrtava (samo plodove voća i povrća, a nikako meso) na žrtvenik.
Sazviježđe Peruna povezuje se sa znakom Škorpije, a zaštitnik (vladar) je Perun Gromovnik. U borbi između Peruna i zvjeri Skiper, Perun pobjeđuje pa dok mu je zvjer bila pod nogama nudila mu je sva bogatstva ovog sveta da je pusti. Ipak Perun čudovište ubija i baca ga u provaliju. On također okreće kotač Svaroga (zvjezdano nebo) a u rukama drži munju, a ponekad zmiju.
Sazviježđe Kitovrasa protiče u znaku Strijelca, a njima vlada kentaur Kitovras.Rođen je u eri Jarca kada je bog Indra udario buzdovanom u stijenu, a iz kamena koji se otvorio pojavio se Kitovras i Kvasura. Buzdovan je Indri izlio bog Svarog, pa je prema tome kentaur Kitovras sin Svaroga. Zvjezdani lik Kitovrasa predstavlja polu čovjeka polu konja koji poteže strijele iz luka. Prema "Zvezdanij Knjizi" odapinjanje strijele predstavlja kraj ere Jarca i pošetak ere Kitovrasa. jer se strijela graničila sa sazviježđem Vodenjaka.
Sazviježđe Koleda protiče u znaku Jarca, a zaštitnici ovog sazviježđa su Indra, Koledo i Krišna. Sazviježđe Jarca prikazuje lik boga Dije, a karakteristika mu je polu-riblja, polu-jareća (Jarac sa repom Ribe). Boga Dija dojila je nebeska koza Sida, rodonačelnica podzemnih duhova. U Indiji ova boginja se zove Sati (Šivina žena), u Egiptu Sida se ogleda kroz boga zla Seta, koga su kršćani kasnije nazvali Sotonom.
Sazviježđe Krišne vezujemo za znak Vodenjaka. Svi bogovi po kojima su sazviježđa dobila imena ustvari vode poreklo od Krišne, koji je izvor svih inkarnacija. Mnogi imaju netočnu informaciju da je Krišna inkarnacija Višnua, što ustvari nije istina. Krišna je adi-puruša što znači prvobitna osoba. Iznad sazviježđa Krišne nalazi se sazviježđe Krilatog Konja. To je konj Kriše, a naziva se Bjelogrivia, (u vedama je Hajagriva). Zahvaljujući njemu Krišna je stigao do svoje princeze Rade koju je kasnije i oženio. Pored njegovih kopita nalazi se Labud koji je Krišni ukazao na Radinu ljubav. Po grčkom tumačenju ovaj krilati konj je Pegaz.
Sazviježđe Roda vezuje se za zodijački znak Ribe. Dve spojene Ribe simboliziraju dualnost svemira, podjela svega na pozitivno i negativno, na svijet fizički i svijet duhovni. Ove dvije Ribe se zovu Java i Nava. Ovo je takođe sazviježđe raspetog Boga, gdje boginja smrti Mara razapinje Dažboga na Bgelogorju (Kavkaz). Nakon raspeća Dažbog se preobraća u Višnjeg Boga. On je praroditelj Slavena. Grci su u ovome vidjeli Andromedu koja je prikovana za stijenu čekala da je neman rastrgne. U svakom slučaju Ribe uvek predstavljaju neku žrtvu, pa bilo da je to Dažbog, Isus, Oziris ili Odin, žrtvovanje za dobrobit drugih u uvom sazviježđu uvjek je prisutna. Voden, božanstvo mora i oceana također se poistivećuje sa ovim sazviježđem.
Planete u Slavenskoj mitologiji
Slaveni su od davnina bili poklonici Sunca. Zato i nije čudo što je najveću broj hramova bio posvećen upravo ovom božanstvu. Sloveni su sunce zvali raznim imenima kao na primjer, Sura, Hors, Ra, Jarila, Svetovid, Dažbog. Bog Sunca je najstarija ličnost u univerzumu uključujući ljude i polubogove. U "Velesovoj knjizi"se kaže da je Bog jedan i brojan, i da zbog toga postoji mnogo likova boga Sunca. Sunce-Dažbog se pojavljuje u liku Lava sa zlatnom grivom. Lav je car među životinjama, a Sunce je car mežu svim planetama i zvijezdama. U slavenskoj astrologiji sunce se smatra božijim okom, a njegovi zraci su ruke koje grle čitav svet. Vječno je mlado jer se stalno ponovo rađa, a u isto vreme je i najstarije. Daje snagu, znanje, veličanstvenost, zdravlje i vrhovnu vlast. Slaveni su ga smatrali božijim izaslanikom u našem univerzumu.
Božanstvo koje je vladalo Mjesecom zvalo se Veles. On je često bio prikazivan kao Jelen. Veles Lunarni dočekivaoje duše ljudi koji su umirali i vodio ih je na drugi svijet.U Velesovoj knjizi piše "U noći je Veles hodao Svargom po Mlijeku Nebeskom. Hodao je u svojoj palači ka Sadava- zvijezdi do dveri Irija (raja)" Duše umrlih prvo dospijevaju na Mjesec gdje ih dočekuje Veles, a nako toga idu na Sunce, jer je lunarni zrak samo odraz sunčevog zraka.
Smargl, bog žrtvovanja, domaćeg i nebeskog ognjišta, također je bog lunarne svjetlosti. Ipak njegov zadatak je drugačiji od Velesovog.Veles prenosu ljudima zapovijedi od Boga, dok Smargl prenosi molbe ljudi Bogu. On stoji cijele noći i osvjetljava zemlju. Mjesec je protivnik Sunca. Uz pomoć Kitovrasa Mjesec je preoteo ženu boga Sunca Zoru-Zorenicu, pa se Hors dao u potjeru i pronašao Zoru u Mjesečevoj palači. Uz pomoć Svarožića Hors je uspjeo da preuzme Zoru i vrati je Suncu. Kroz povijest su se uvijek suprotstavljale religije koje su obožavale Lunane i Sunčane bogove.
U slavenskoj religiji planeta Merkur je poistovijećena sa Krišnom. On je prikriven i tajan bog, isto kao i Hermes, od koga potječe riječ hermetizan, odnosno hermetičke nauke ili skrivene nauke. Kasnije su Rimljani Hermesa poistovijetili sa Merkurom. Kriša je bio prvi od sinova boga što znači da je bio najbliži Suncu. Iz tog razloga se Slaveni poistovjećuju sa planetom Merkur. Krišna je prvi ljudima donesao vatru. Posljednji prolaz pred ulazak u svijet bogova, pred vratima Sunca, nalazi se na Merkuru. Na njemu ima dosta živih bića gdje je između ostalih stanuje cijela Velesova družina, Kitovras, Kvasura, Vavila itd. Kitovras ponekad ima zadatak da prevede duše u druge svjetove.
Po staroslavenskoj tradicji Venera je bila Majka Zlatogorka vrhovna boginja ljubavi i plodnosti. Ona je majka za sve stvorene univerzume. Supruga je vrhovnog boga Višne i vezujemo je za ljubav, sklad, ljepotu, brak i slično.Rodila se iz cvijeta Astre, pa je zato neki nazivaju i Astarata ili Ištar.Lada je kod slavena također boginja ljubavi i ljepote. Ona je personifikacija rađajuće prirode, bujnosti, plodnosti i rađanja. Izuzetno je ljepa i skladno građena..Od riječi Lada Englezi koriste riječ lady, što znači gospođa Vesna je takođe božanstvo koje je kod Slavena imalo značenje današnje Venere.
Mars je kod Slavena bio Bog Jarila. On je sijao smrt, a boginja smrti Mara je bila pod njegovom upravom. Ona je svojom kosom dokrajčivala smrtno ranjene ratnike. Jarilo je ratnik i zato vlada planetom Mars. Na ovu planetu poslje smrti dolaze oni koji su obožavali ovog boga. Bića koja žive na Marsu su ratnici koji žude da osvoje zemlju ili da međusobno ratuju. Oni vole borbu i takmičenja, i od svega najviše u tome i uživaju.
Kod Slavena Jupiter je Perun, odnosno vrhovni bog.. Na ovoj planeti se nalazi i Perunov dvorac, a također tu je i njegov sin Dažbog. Kotač Svaroga ipak okreće Perun, a iz "Velesove knjige" saznajemo da je taj kotač ništa drugo do Jupiterov dvanaestogodišnji ciklus. Svaka godina ovog kruga ima svoje božanstvo i svetu životinju. Zato se tvrdi da je Perun Jupiter, odnosno da je Jupiter Perun. On takođe drži munje u rukama i baca ih na zemlju. U kršćanstvu je on Ilija Gromovnik.
Saturna kod Slovena predstavlja Svetovid, a to je upravo onaj koji se kasnije rađa kao Svetogor i postaje car Atlantide.On je također Svet-rod, Sat-rod, kod Etruraca je Satre, kod rimljana Saturn. kod Egipćana Set, i na kraju kod kršćana sotona. On je kod Slavena predstavljao sudbinu odnosno karmu. Njegov tron je daleko od Sunca, a vjerovalo se da je to put za paklene planete.
Iako su Uran, Neptun i Pluton otkriveni relativno skoro, Slaveni imaju bogove koji se poistvećuju sa ovim planetama. Tako je Svarog ustvari Uran, tvorac našeg sveta i neba. Svarga ustvari znači "nebesko kraljevstvo. Stribog se takođe poistovećuje sa Uranom, jer on vlada jakim vjetrovima i olujama.
Neptun bi bio Voden, Bog voda, jezera i mora. Arijevski "Vanda" znači voda. Njega su obožavalo mornari i ribari, a kršaćni suga kasnije pokrstili kao Sv. Nikolu.
Pluton je kod Slavena Bog Vij, a Rimljani ga nazivaju Vijovis. Za njega se kaže da je odgajio Velesa, a on je upravo onaj koji sprovodi duše kako na rajske (Irij) tako i na paklene planete, odnosno carstvo Plutona.
U slovemskoj astrologiji se takođe predviđa sudbina pojedinca, društva ili države. Da bi se osoba mogla baviti slavenskom astrologijom mora poznavati Zvjezdani zakon, koji se zove Prav. Takođerje neophodno poznavati osobine sazviježđa, zvijezda, planeta, mitove i predaje. Moralo bi se živjeti unutar misterije i u skladu sa slavenskim kalendarom. To omogućava da se živi unutar zvjezdanog ritma univerzuma.
Slavenski čarobnjaci i zvjezdari (astrolozi), znali su za dvadesetčetrisatno, godišnje i epohalno kretanje neba. Poznavali su zodijak i pratili kretanje planida (planeta).
Slaveni su poznavali izuzetno komplicirane proračune što ovdje nećemo objašnjavati. Npr.nestanak Atlantide se desio kada je Denebola prolazila kroz nulti zvjezdani meridijan, odnosno kada su se sreli Svetogor (Devica) i Perun (Lav). Tada je pomorsko carstvo nestalo pod vodom.
Koledo je dao ljudima kalendar kada je Poluks (Kupala) presjecala nulti meridijan, jer je zvjezda Kupala povezana kako sa Blizancima tako i sa Rakom. Nakon proračunavanja dobije se 6530.pr.kr. sa oscilacijom od 30 godina."
