Kadmo i Harmonija
Najstarija legenda o Korčuli ali o kojoj se tek nedavno počelo pisati u nekim talijanskim časopisima, je ona o Kadmu i Harmoniji a povezana je s grčkom mitologijom. U IV. knjizi o Argonautima Apolonije Rođanin govori kako su oni plovili crnom dubokom rijekom u Iliriji, koja je nekada tekla tamo gdje se danas nalazi Pelješki kanal. Bila je to po svoj prilici rijeka Neretva ili im se sami, relativno uski, Pelješki kanal učinio rijekom. Oni su sagradili tvrđavu blizu "planine u koju udaraju gromovi", koja je vjerojatno današnji Sv. Ilija, a lokacija tvrđave mogli bi biti Nakovane na Pelješcu, gdje su pronađeni fenički natpisi.
Apolonije u svojem epu "Argonautika" pripovijeda o Kolšanima koji su Jazona, Medeju i Argonaute progonili sve do Jadrana a onda se nisu usudili vratiti neobavljena posla svojem kralju Eetu nego su se radije naselili na raznim mjestima na Jadranskom moru. Apolonije o tome pjeva ovim stihovima:
-"a drugi su sagradili kulu na Ilirskoj rijeci, crnoj i dubokoj, gdje je grob Harmonijin i Kadmov, udomili se kod ljudi Enhelejaca".
Ovaj Apolonijev stih pripada među najstarije vijesti o jadranskim krajevima u antičkoj književnosti.
Prvak aleksandrijske pjesničke škole, Kalimah, stariji suvremenik, učitelj i kritičar Apolonijev, u jednom fragmentu svojih "Uzroka" spominje direktno Harmoniju:
-"Oni su na Ilirskoj rijeci zaustavili vesla, kraj kamena plavokose Harmonije, zmije, osnovali su grad. Kakav Grk nazvao bi ga (gradom) Bjegunca, a njihov ga je jezik imenovao Pola." Sva kasnija istraživanja grčke klasične književnosti potvrdila su da se tu nikako ne može raditi o današnjoj Puli u Istri s obzirom na njezinu veliku udaljenost od ostalih zemljopisnih lokaliteta koji se spominju u kontekstu o Kolšanima. Zanimljivo je s tim u vezi spomenuti da se ime Polo u raznim inačicama pojavljuje tijekom cijele nepisane i pisane povijesti Korčule. Tako, na pr. ime Ilira koji je podijelio zemlju u Lumbardi na Korčuli s grčkim kolonistima iz 4. stoljeća prije Krista, u svom romaniziranom obliku, glasi Pullus.
Mit o Kadmu i Harmoniji kod Ilira i njihova pretvorba u zmije javlja se kao tema u više navrata i u kasnijoj antičkoj književnosti, grčkoj i latinskoj. Priča o preobraženju privukla je pozornost i rimskog pjesnika Ovidija, koji je ispjevao veliki ep "Preobrazbe" (Metamorphoses). Ovidije pjeva kako je Kadmo pri osnivanju Tebe ubio zmaja:
"Dok je pobjednik promatrao veličinu pobijeđenoga neprijatelja,
iznenada se začuo glas; i nije se lako moglo razabrati odakle, ali
čuo se: Što gledaš, Agenorov sine, ubijenu zmiju, i tebe će gledati kao zmiju."
Kadmo i Harmonija su likovi koji se pojavljuju u legendama o navigaciji Feničana i Pelaska. Kadmo je bio Feničanin koji je Grcima donio abecedu i oženio se s Harmonijom, kćerkom Venere i Aresa, i koji je utemeljio grad Tebu, prema nalogu proročišta. Prvo je morao ubiti zmaja (zmiju) što je živio u spilji pod uzvisinom na kojoj je trebalo izgraditi grad. Onda je morao uzorati polje i na njemu kao sjeme posijati zmajeve zube. Iz njih je nikao junački rod koji se nazvao Sparti, što znači posijani. Kadmo je zatim napustio Tebu zajedno s Harmonijom da bi došao do Enhelejaca, koji su bili u ratu s Ilirima, prastanovnicima istočne jadranske obale. Prorok Dionis je Enhelejcima obećao pobjedu nad Ilirima ako za svoje vođe odaberu Kadma i Harmoniju, što su oni i učinili i tako su pobijedili Ilire. Otad je Kadmo vladao Ilirima a Harmonija mu je rodila sina Ilira. Vatikanske sholije uz Vergilijevu "Eneidu" govore o snazi sina Kadma i Harmonije:
"Kadmo, Agenorov sin, ostavio je Tebu i u društvu svoje supruge Harmonije podnosio je udarce sudbine i kad je prešao granice Makedonije, ostavio je malenoga sina kojega je Harmonija bila rodila kod Ilirske rijeke. Njega je zmija umotala u svoje kolute i, dok nije došao u odrasle godine, njegovala ga je zagrljajem svojega tijela i napunila ga snagom kojom je pokorio čitav onaj kraj. Ona mu je po rijeci koja označuje nju dala ime Ilirije."
To se sve zbivalo u XV. stoljeću prije Krista.
Legenda ima i verziju koja govori kako je Tebu zauzeo Dionizije, nećak kralja utemeljitelja Tebe, t.j. Kadma, pa su Kadmo i Harmonija razočarani otplovili prema ilirskoj obali gdje su sretno živjeli na "otoku blaženih" i gdje se nalaze njihovi grobovi iznad kojih su njihovi likovi u obliku kamenih zmija. U predjelu Kočije, blizu korčulanskog mjesta Žrnova nalazi se izvor vode s osebujnim stijenama i vegetacijom, te s dva velika kamena u obliku zmijskih očiju, što se točno poklapa s opisom grčkih pisaca o grobovima Kadma i Harmonije.
Dionizije Periget, učeni pjesnik drugog stoljeća naše ere, u svom "Opisu nastanjena svijeta" govori o ilirskoj obali:
-"i zatim vukući ogromnu brazdu obilazi oko ilirskoga kopna sve do rta i do visokih gora što ih zovu Keraunijskima. A oko onoga zaljeva možeš vidjeti slavan grobni humak, za koji se priča da je Harmonijin i Kadmov. Ondje su se naime preobrazili u vijugav lik zmija kad su došli od Ismena poslije duboke starosti. Tamo su im bogovi postavili drugo čudo: oko one zemlje učvrstila su se s obje strane dva kamena koja se oba sastaju i tutnje čim se na stanovnike počne valjati kakvo zlo."
Legenda o Kadmu i Harmoniji poslužila je književnicima i pjesnicima kao prefiguracija za oblikovanje njihove književne mašte. Tako na primjer nedavno preminuli suvremeni hrvatski pjesnik Igor Milić-Štrkalj crpi svoju inspiraciju iz pučina koje se propinju i šapuću, poput okamenjenih likova Kadma i Harmonije, iz ilirskih otoka čipkastih ljepotica i nimfa u spiralama staza, koje se zmijoliko provlače mediteranskim krajolikom, iz "ilirskog gaja" u kojemu su u skladu sa svojim krajolikom i ljudima u njemu živjeli Kadmo i Harmonija preobraženi u pitome zmije koje štite ljude i ne čine im zlo već dobro.
Kerkira
Jedna od najljepših legendi o Korčuli je ona koju spominje Apolonije Rođanin u svojoj IV. knjizi o Argonautima. Ona govori o lijepoj dugokosoj nimfi Kerkiri, jednoj od sedam kćeri riječnoga boga Azopa i njegove žene Metope, koju je oteo Pozeidon i smjestio na šumoviti otok Korčulu u Jadranskom moru. Kada su Argonauti na svojim putovanjima u potrazi za zlatnim runom prošli pored današnje Korčule nazvali su je Korkira Melaina (Crna Korcula), što se može tumačiti u dvostrukom smislu, kao otok crnokose ljepotice Kerkire i kao otok prekriven gustom borovom šumom.
Nakon opisa plovidbe Argonauta među Liburnskim otocima, Apolonije uobličuje u svoje stihove svoja oduševljenja privlačnim pejzažem Crne Korčule:
-"a zatim su iza njih stigli do kraja Kerkire, gdje je Pozeidon nastanio djevojku, kćer Azopovu Kerkiru, lijepe kose, daleko od Flijuntske zemlje, pošto ju je bio oteo zbog ljubavne želje; a ljudi mornari je iz mora gledaju kako se crni sa svih strana od tamne šume i zovu je Crna Kerkira."
Azopove kćeri: Kerkira, Egina, Salamina, Teba, Harpina, Nemeja i Kleona nose zemljopisna imena, pa su tako prve tri imenjakinje otoka, a preostale četiri gradova. Pindar u svojim "Olimpijskim odama" spominje još pet Azopovih kćeri: Pirenu, Tanagru, Tespiju, Azopidu, Sinopu, Orniju i Halkidu.
U svojoj najnovijoj zbirci pjesama "Zvonici", hrvatska pjesnikinja iz Australije Duška Crmarić-Salečić posvećuje svoju prvu pjesmu "Otok" Kserkosu, muškoj inačici Crne Kerkire:
"Prepuna otoka
i svega otočnog
raspući bih se mogla
jer vrijeme je zrelih šipaka
Otočio si me, Kserkosu,
otočnom osamom
i sobom zagrljeni
opet smo sami
iako ti u meni
ja u tebi"
Tako je Kerkira, kći boga rijeke Azopa, čija vijugava kosa krasi korčulanski krajolik krošnji stoljetnih borovih stabala, dala Korčuli njezino ime, a njezina ljubavna veza s bogom mora Pozeidonom pružila sokove legendi o ovome otoku okruženom tamno modrim morem i obraslom raskošnim raslinjem.
Priča o tome zašto je sagrađena Toreta
Simbol Silbe je "toreta", toranj koji je sagradio kapetan Petar Marinić kako bi mu supruga mogla gledati kad će se vratiti s nekog putovanja.
Ova romantična priča ima i neobičan završetak.
Petrova prva ljubav se, naime, udala za drugog tijekom jedne od njegovih plovidbi.
To je uspio prežaliti tek kad je njena kći stasala za udaju. Uzeo ju je i sagradio joj toranj na kojeg se i danas popne svaki posjetitelj Silbe.
kako je nastalo ime Cavtat
Ime Cavtat iz Civitus Vetus, veže se i uz priču o prelijepoj Cavtislavi, kćeri jedinici epidaurskog kralja Kodruna i kraljce Amruže. Kako su lijepu Cavtislavu dolaziti prositi mnogi prosci, kralj je odluči dati onomu koji kroz najkraće vrijeme napravi jednu od četiri stvari: sagradi vanjsku utvrdu oko grada, veliki hram u gradu, sagradi vodovod ili dovede u grad brod pun svile. Najbrži je bio
bogati konavoski vlastelin Vrsanin, koji je prvi doveo vodu u grad. Prilikom svečanosti otvaranja epidaurskog akvadukta, prelijepa Cavtislava trebala se prva napiti vode iz zlatne čaše, ali iz vodovoda je prije vode, pravo u skute prelijepe djevojke iskočio veliki gušter.
Cavtislavu od straha izdade srce i ona na mjestu preminu.
Narod je kazivao da je jedan od ljubomornih prosaca, želeći se osvetiti stavio guštera u vodovod. Na uspomenu prelijepe Cavtislave, nakon velikog potresa koji je razorio grad, na istom mjestu nikao je Cavtat.
Druga legenda kaže da je Cavtat dobio ime od starohrvatskog glagola "captiti" – cvasti, i to baš iz žuke – brnistre, te naše kremene i najomiljenje primorske biljke sunčanih aureola.
Legenda je sve to povezivala katastrofama nakon kojih se ponovno uzdizao neuništivi Cavtat . "Tamo, dolje, nešto se zlatom kiti i capti u grebenu".
Buru ne psuj (okolica Kastva)
Bjesnila bura. Mladićeva ljubljena pošla u goru, a još se nije vratila. Bojao se da je bura ne baci u provaliju. Opsuje on buru: "Buro, prokleta bila! Jama ti se začepila, iz koje si ispuhala!"
Kori ga otac: "Nikada buru psovati ne smiješ! Eh, moj sinko, tako je i stari Mato nekoć psovao buru, kada mu je slamnati krov na kući po selu razasula. I što je bura jače puhala, to ju je on više psovao. Kad najednom iz dimnjaka mu na ognjište ispadne djevojka, sva raskuštrana i poderana. Puna je krvavih rana. Kad stari Mate to ugleda, skameni se od straha, stade se križati i zvati u pomoć, no bilo je prekasno. Djevojka se okrene prema starcu, pa mu kaže: "Što me više psuješ, više se mučim i ranjavam po krovovima, po kamenju i drveću. Što u dimnjaka zavija, to je moj plač. A ti ćeš, starče, ubrzo prestati psovati vjetar za svagda!" Djevojka-bura uze žeravice s ognjišta, pa nestane kroz dimnjak zavijajući. Obleti oko krova, pa prospe žeravicu po slamnatom krovu, a taj se odmah zapali. I sve je jače bura puhala, i vatru raspirivala. Izgori i kuća i Mate. Eto, sine, od tada narod ne psuje buru."
I mladić više ne opsova buru, samo sluša kako zavija uz prozore. Najednom, bura provali vrata, a s njom uleti njegova ljubljena. Mladić će: "Stukla te bura, e, da joj..." - htio opet opsovati buru, kad ga po ustima udari njegova ljubljena: "Stukla me tvoja psovka!"
Mare
U okolici Makarske živjela je nekada davno lijepa djevojka Mare.
Jednom, kada je u ranu zoru plijevila žito ugleda ljutog zmaja. Uplaši se, počne bježati, ali zmaj uhvati raljama, te ju odnese u duboku jamu.
Ostala je Mare u jami godinu dana i zmaju dijete podarila. Tada je molila da je pusti majci u pohode.
Zmaju je Mare bila draga, no nije ju htio pustiti, sve misleći da se neće vratiti.
Nećeš se više vratiti u jamu, govorio je, čedo će nam se rasplakati i suze liti za majkom.
Mare mu ipak zaklela kletvom najvećom da će opet doći u jamu, pa zmaj popusti i lijepo je isprati majci.
I još joj je polasku rekao:
Lijepa moja Mare, na povratku ti naberi svakog lijepog cvijeća, ta jadna ga ovdje nemaš, samo nemoj cvića odolina! Ne beri ga, od odolina mene boli glava, bolom se razboliti mogu jadan!
Tako Mare doma bila, pa se opet uputila mužu svome ljutom.
Verući se zmaju u jamu, na obroncima svakog cvijeća nabrala, a najviše u vrištinama nabrala cvijeća odoljena, te je cijelu pustu jamu ukrasila.
I cvijet odoljen naudi zmaju.
Prostre se on glavom na stijenu, a Mare svoje čedo uzela u naručje i pobjegla domu bijelome.
Post je objavljen 15.02.2010. u 14:24 sati.