mitske priče i legende
Bezdanja stupica (okolica Ogulina)
Mati i snaha obnoć išle kroz goru. U mraku se izgube i svaka krenula svojim putem. Starica se nekako vratila, ali snaha doma ne došla. U zoru je tražio njen muž. Tri dana je tražio, pa najzad našao provaliju). A uz jamu leži ženina čizmica. Jaukne: "Bože, upala je u bezdanju!" Okupio ljude, pa zamolio staroga Matu da se spusti u jamu. Uzeo on konopac, a pripravio i posvećenog tamjana, pa ga stali spuštati. Dolje ne nađe ženu, samo neku žabu, veću negoli dobar lonac. "A da nije žaba ona žena?", sve se naježi Mate, dohvati žabu pa povuče konopac, da ga izvuku na svijet. I potegnu ga, kad odjednom zapuhne silni vjetar, vruć kao u peći, oprži ga i svjetiljku mu ugasi. Zajauče Mate, ali izgubi glasa kada u mraku zasvijetle dva žarka oka. Bijaše to vražina. Mate pretrnuo, ispadne mu ona žaba iz ruku, tek nekako uspije izvući onaj tamjan, pa ga baci na vražinu. Silno zakričao vražina, pa stade urlati za Matom: "Proklet bio, sreću imaš da sam ja zaspao i da prije nisam spazio! Uho bi ti bilo najveći komad, tako bih te rastrgao! Nije ti dosta tvoga svijeta, nego se u moj pačaš! Pusti me na miru, da si proklet! Jama je moja stupica; kradem li ja lovinu koju ti uhvatiš u svoje zamke?!"
Izvuku staroga Matu, blijedog kao krpa. Ostao bolestan za sav život.
Vrag u crkvi (okolica Ogulina)
Neki pastir cijeli život proveo s ovcama u gori. Jedanput ostavi on ovce i zaputi se na misu. Valjalo mu priječi veliku rijeku, no on samo hiti svoj kožuh na površinu, pa se na njemu preveze na drugu obalu. Hodi dalje i zađe prvi puta u crkvu.
Uđe i vidi: u kutu se zbio vrag pakleni i popisuje narod na veliku volovsku kožu. Navodi svakoga tko se u crkvi nasmije ili ogleda. A vraga u crkvi ne vidi nijedan vjernik, svi su grješni bili. Vidi ga samo pastir, jer jedini nije grješan bio.
Vražina je već svu kožu ispisala, a trebalo je još mnogo duša upisati, pa uhvati kožu za jedan kraj i stade je natezati zubima. A koža mu izmakne iz prstiju, pa vrag udari glavom u zid. Pastir to jedini opazi, pa se nasmija vragu. A ovaj opet nateže kožu zubima, nategne je pa lijepo na nju upiše pastira. Metne ga među one duše koje će k njemu. U pakao će što se na svetome mjestu smiju.
I nakon mise pođe pastir natrag svome stadu, i opet dođe do one velike vode, pa opet htjedne preći na kožuhu. No, odmah potone u rijeku. Jedva ostane živ. Nekako se izvuče pa reče sav mokar: "No, grješniji sam sada kada odoh u crkvu, nego kad sam ovce čuvao. Gori sam kad odoh među svijet nego dok bijah sam!"
Kameni svatovi
Zitelji naselja ispod uzvisine obrasle gustom borovom sumom zivjeli su sretno i zadovoljno. Bavili su se rudarstvom i cuvali mnogobrojna stada po obroncima planine Zvijezde. Hrabri i odlucni, u boj su odlazili samo onda kada je trebalo braniti vlastitu opstojnost. Osudjivali su pljacku i skitnju, a pocinitelje takovih djela strogo kaznjavali. Bili su veoma bogobojazni, pa su zazirali od spomenute uzvisine koja se gotovo okomito nadvila nad njihovim stanistem. Plaseci se tame ispod visokih borovih stabala, izbjegavali su se zadrzavati u blizini uzvisine duze no sto je bilo nuzno. Cak su i pastiri zurno odvracali stada ako bi krenuli pasti uz njezine strmine.
Uzvisina koju su Vrhovci jednostavno zvali Borak bila je namijenjena samo za kultne obrede, prinosenje zrtava i molitvu bogovima. Na vrhu Borka, u gotovo okruglom udubljenju, nalazilo se zrtveno zdanje izgradjeno od niza velikih kamenih blokova. Zrtvenik je bio isklesan od gromovitog kamena u zvjezdanskom krsu. Kamen od koga je izgradjen potreslo je stotine nebeskih munja i kao takav za zitelje naselja podno Zvijezde imao je magicnu i ljekovitu moc. Prinosenje zrtve na tom kamenu znacilo je imati brojnije stado, bogatiju zetvu i biti postedjen Zvijezdine hirovitosti, a teski bolesnici su mocili ruke u vodi zrtvenika nadajuci se skorom ozdravljenju.
Oskvrnuti ovo svetiste na bilo koji nacin znacilo je izgubiti naklonost i zastitu bogova. Stoga se strogo pazilo da se zrtveno zdanje nezlouporabi. I sam je rudarski zivot iziskivao striktno postivanje rudarskih zakona i pravila.
U naselju s druge strane planine za udaju bi stasala lijepa djevojka koju roditelji obecase dati sinu starjesine rudarske kolonije podno Borka. Imucan i ugledan mladic, izvanredne snage i lje-pote, zeljno je iscekivao dan kada ce mu otac dopustiti da dovede djevojku. Za tu prigodu otac odredi jesen koja obilno ponese urodom. Podize se svita svatova na vrsnim svadbenim konjima i sa bogatim darovima podje preko planine.
Mladenka je u svomu mjestu odrastala sretno i slobodno. Cestoje hodila okolicom uzivajuci u zuboru bistrog planinskog potoka i sumu visokih stabala stoljetne sume. Kada se zadjevojcila, stasom poce plijeniti poglede svih mladica, a kod ostalih djevojaka izazivati zavist.
Opcinjen djevojcinom ljepotom u nju se zagleda i mladic iz njezina naselja, veoma naocit i imucan ali teske i nagle naravi. Od djevojcina oca zatrazi njenu ruku, ali mu ovaj odgovori da je djevojka obecana drugom i da se rudarska rijec ne smije poreci.
U mladicu se tada uzburka silna mladalacka snaga. Uvrijedjen zbog odbijanja nije se mirio sa cinjenicom da tako lijepu djevojku ne moze imati za sebe. U kuci je zivio sa jos cetvoricom brace, krsnih i hrabrih mladica. Okupivsi ih iznese im svoj naum da uz njihovu pomoc otme djevojku od svatova kad je povedu, sto braca i prihvatise.
Svadbena povorkä stize u djevojcino naselje. Plemeniti konji, svecane odore i optoceno oruzje krasili su ovu veselu skupinu. Na celu je kolone jahao mladozenja na gizdavom vrancu drzeci za povodac prekrasnog bijelog zdrijepca s pozlacenim sedlom na kojem je trebalo odvesti djevojku. Stigavsi pred mladenkinu kucu mladic bogato dariva njene ukucane na sto otac izvede djevojku i dade mu je uz zelju da zive dugo i sretno.
Nakon jela i pica, igre i pjesme, svatovi preko vrletne Zvijezde oprezno krenuse ka svom odredistu. Iza njih potajno krenu i uvrijedjeni mladic sa svojom bracom, vrebajuci pravu zgodu za ostvarenje svoje nakane. No, takva se prilika nikako nije ukazivala, jer su se svatovi cijelim putom drzali na okupu i bili oprezni.
Stigavsi nadomak svoga naselja svatovska se skupina uputi prema Borku i kamenom zrtveniku na kojem je trebalo prinijeti zrtvu paljenicu za uspjesno dovodjenje djevojke i za sretan i plodan brak mladenaca. Posto se zrtveniku nije smjelo prici pod oruzjem, svatovi odlozise ostre maceve. To je bio najpovoljniji trenutak za bracu koja iskocise iz sume pred iznenadjene svatove trazeci da im predaju djevojku.
Premda nenaoruzan, mladozenja nasrnu na uljeze braneci djevojku i svoju cast, dok ostali svatovi potrcase prema odlozenom oruzju. Na to braca potegose svoje maceve i napravise pokolj medju svatovima, ali nasilnicku bracu brojniji svatovi ipak uskoro svladase.
Kameni zrtvenik bi poprskan ljudskom krvlju gubeci tako svaku obrednu moc i vrijednost. Stoga mjestani od zrtvenog zdanja isklesase osam nadgrobnih spomenika ispod kojih polozise tijela nesretnih svatova. Sahranise ih u podnozju Borka na zaravni s koje se pruzao pogled na rudarsku koloniju i na uzvisinu na kojoj svatovi tragicno izginuse. Na mladozenjinom kamenu pokraj ukrasnog pletera uklesase i ruku koja cvrsto steze uzdignuti mac, kao znak opomene svima koji se drznu na ono sto im ne pripada.
Vezanu bracu rudari stavise u rudarsku korpu koju objesise iznad rudarske jame, te prerezavsi uze strmoglavise ih u okno.
Nesreca vrhovskih svatova davno je zaboravljena, bas kao i boracki zrtvenik. Samo jos nagrizeni kameni nadgrobni spomenici male nekropole i danas stoje kao nijemi svjedoci davnih vremena.
