mitske priče i legende
Ludbreg
O nastanku grada Ludbrega ako i njegova imena ispredane su razne legende.Vjeruje se da je temelje današnjeg Ludbrega udario burgundijski plemić Lodbring, utaborivši se na ovom prostoru negdje oko 1100.godine prolazeći ili dolazeći s Križarskih ratova. No, druga legenda govori da je Ludbreg utemeljila vinogradarka Ludberga, koja se rodila najvjerojatnije 1. travnja 1141. godine. Prvi travanj se obilježava i kao Dan Centrum Mundi - središta svijeta. Međutim, Dan grada Ludbrega je 19. ožujak, jer je toga datuma papa Leon X. 1513. godine Ludbreg proglasio prošteništem. O samom pak imenu Ludbreg postoji još jedna legenda. Kada je grad bio pod opsadom osvajača sa zidina ludbreške gradine kneginja je ispustila čedo iz ruku ugledavši i uplašivši se osvajača. Pritom je uzviknula: ˝O taj ludi brijeg˝ iz čega je kasnije, navodno, nastalo ime LUDBREG.
Kaštel Lukšić
U drugoj polovici 17. stoljeća, u Kaštel Lukšiću živjele su dvije plemićke obitelji - obitelj Vitturi sa kćerkom Dobrilom i plemić Adalberto Rušinić sa sinom Miljenkom. Lijepi mladić i nježna djevojka žarko su se zaljubili, a obiteljska svađa njihovih očeva zbog feudalnih prava nad seoskim težacima prisilila ih je da se sastaju i vole potajno. U tome im je pomagala sluškinja Antica. Međutim, roditelji su nekako saznali za njihovu vezu te su, kako bi ih razdvojili, Dobrilu stavili pod strogi nadzor majke, kontese Marije dok je Miljenko, prema savjetu odvjetnika Dorotea, poslan u Veneciju, u duždevu službu. Malo je nedostajalo da Dobrilin otac, konte Radoslav, iz inata ugovori vjenčanje svoje kćeri sa znatno starijim trogirskim plemićem Družimirom. U prirodnost i ispravnost takve bračne veze ozbiljno je posumnjala Dobrilina tetka, kontesa Demetrija. Miljenku, koji je u to vrijeme bio u Veneciji, poruku o mogućem vjenčanju je dostavio jedan lukšićki vojnik. Uspio je stići u Kaštel Lukšić na sam dan vjenčanja i spriječiti ga u najsvečanijem trenutku bračne prisege, pred zaprepaštenim župnikom don Mavrom i mnoštvom zaprepaštenih svatova koji su se u tom trenutku nalazili u mjesnoj crkvi. Osvetoljubivi Dobrilin otac, konte Radoslav, odlučio je za kaznu svoju kćerku zatvoriti u koludrički samostan Sv. Nikole u Trogiru, međutim Miljenko je to pokušao spriječiti dočekavši lađu na trogirskoj obali gdje je mačem izazvao nered. Sudske su ga vlasti zbog toga, uz pristanak njegova oca, kneza Adalberta, prognale u franjevački samostan na otočiću Visovcu, smještenom na rijeci Krki blizu Šibenika. Miljenko je tu upoznao seljanku Božicu koja je nekada bila Dobrilina dojilja. Po njoj je poslao poruku svojoj dragani da pobjegne iz trogirskog samostana u kojem se tada nalazila. Nakon što je uspješno prevarila starješinicu samostana, opaticu Gertrudu, pobjegla je, ali je Miljenko nije dočekao na dogovorenom mjestu, blizu Trogira. Dobrila je potpuno sama lutala u olujnoj noći sve dok je ujutro nisu uhvatili hajduci. U ogromnom strahu, nezaštićena djeva je, nakon obećanja da će je odvesti Miljenku u Visovački samostan, prihvatila ponudu opasnih drumskih skitnica da pođe s njima. U međuvremenu se Miljenko prerušio u fratra kako bi spriječio da ga hajduci ubiju. Naime, Dobrilin je otac, knez Radoslav, naručio od hajduka njegovo ubojstvo i to uz nagradu. Razočarana Dobrila je pomislila kako se on zaista zaredio te je izgubila svaku nadu da se eventualno tajno vjenčaju na Visovcu. Kada je saznao za bijeg svoje kćeri, knez Radoslav se, ohol i tiranski nastrojen, odlučio poslužiti lukavstvom kako bi spriječio obiteljsku sramotu. Saznavši za kćerkin bijeg i povrijeđen u svojoj oholosti oca tiranina, konte Radoslav se poslužio lukastvom da spriječi sramotu obitelji. Pružio je ruku pomirenja uvijek dobroćudnom Miljenkovom ocu, knezu Adalbertu nakon čega su zajedno poslali na Visovac tri izaslanika čiji je zadatak bio da nepokorene ljubavnike, Miljenka i Dobrilu, nagovore na povratak i svečano vjenčanje u Kaštel Lukšiću. Kaštelanski ljubavnici su prihvatili roditeljsku ponudu. Međutim, Dobrilin otac, knez Radoslav se nikako nije mogao pomiriti sa činjenicom da je Miljenko ipak pobijedio i da će odvesti njegovu Dobrilu, kao svoju suprugu, u njihov novi dom, dvorac plemićke obitelji Rušinić. Obuzet nesavladivom mržnjom i osvetom, večer nakon vjenčanja dvoje mladih u ljeto 1690. godine, knez Radoslav je na mostu ispred svog dvorca u Kaštel Lukšiću ubio svog zeta iz kubure. Nekoliko mjeseci nakon nemilog događaja, Dobrila je od silne tuge izgubila razum, razboljela se i umrla. Njezina posljednja želja je bila da je pokopaju kraj Miljenka u crkvici Sv. Ivana na Rušincu koja potječe iz 16. st.. U toj se crkvici danas nalazi nadgrobna ploča na kojoj piše. “Pokoj ljubovnikom”. U Kaštel Lukšiću se osim njihova groba nalazi i izvorni Dobrilin dvorac Vitturi iz XV. – XVI. st., Miljenkov kaštel Rušinić iz XV.st te stara crkva iz 1530.god. u kojoj su vjenčani. Prema ovoj legendi napisani su roman, drama i opera.
Legenda o prijenosu tijela sv. Šimuna u Zadar U 13.st neki trgovac se vraćao iz Svete zemlje prema Mlecima i sa sobom je nosio neoštećeno tijelo Sv. Šimuna. Svima je lagao da nosi tijelo svoga brata. Zbog oluje se morao skloniti u zadarsku luku te je gostoprimstvo potražio kod redovnika, a kovčeg s tijelom zakopao u zemlju. Trgovac je tijekom prve noći preminuo, a redovnici su iz njegovih dokumenata vidjeli da je tijelo koje je zakopano u njihovom vrtu zapravo tijelo Sv Šimuna. Tijelo je nakon toga u svečanom mimohodu prevezeno u crkvu Velike Gospe. Legenda o sv. Krševanu Krševan je bio rimski vitez u 3.st. u doba cara Dioklecijana. Zbog slobodnijih nazora u propovijedanju bačen je u tamnicu. Ni u tamnici nije mirovao. Pismima je tješio sv. Anastaziju koju je muž poganin držao u kućnom pritvoru. Dioklecijan mu je ponudio visok položaj ako se odrekne kršćanske vjere a kad je on to odbio, car je naredio da mu se odrubi glava i tijelo baci u more. Svećeniku Zoilu u snu se prikazao sv. Krševan i otkrio gdje se nalazi njegovo tijelo. Izvukavši ga iz mora, nekim čudom se glava spojila s tijelom te je preneseno iz Akvileje u Zadar. U Zadru se na njegov zagovor desilo mnogih čudesa pa se do danas štuje kao zaštitnik grada. Legenda o sv. Anastasiji Legenda govori o Rimljanki, ženi patricija koja je zbog svoje želje za djevičanstvom bila zatvorena u kućnom pritvoru. Nakon muževljeve smrti odlazi u Akvileju u pratnji Sv Krševana gdje prisustvuje njegovom mučeništvu. Prema legendi mučena je za Dioklecijanova progonstva. Spaljena je na lomači. Relikvije koje su u 5.st. prenesene u Carigrad dobio je 804. godine zadarski biskup Donat od cara Nicefora I u znak izmirenja Bizanta sa Zadrom. Prenesene su u Zadar i pohranjene u kameni sarkofag u crkvi sv Petra koja se od tada zove crkva sv. Anastasie.
Zlosela se prvi put spominju 1298. godine u dokumentima pri nastanku šibenske biskupije, a pripadaju župi Srima istočno od Vodica. Mjesto mijenja ime 1930. godine u Pirovac. Prigodom proslave 1000-te obljetnice krunidbe hrvatskog Kralja Tomislava, u Pirovcu je podignut spomenik u obliku piramide, na kome je upisan tekst: “Historičkim imenom Pirovac, za viteštvo prozvano od Turaka – Zlosela, postavi spomen za vrijeme narodnog kralja Alejsandra i svom prvom hrvatskom kralju Tomislavu 925 – 1925.” Spomenik je otkriven 1930. godine, kao i ploča nad Vratima sela. Petar Draganić, soprakomit mletačke flote u Šibeniku, potomak stare i ugledne plemičke porodice, kupio je zemljište na kojem se danas nalazi Pirovac. Zbog opasnosti od Turaka koje su se pojačavale padom Bosne 1463. godine i učestalih napada, Draganić nasipava siku (mali otočić uz obalu) na mjestu sadašnje stare jezgre i izgrađuje tvrđavu s bedemima, crkvu i župni dvor, te kuće za stanovnike koji postaju njegovi koloni. U povijesti su Turci dva puta osvajali Zlosela, a stanovništvo je bježalo na susjedni otok Murter, da bi ih potom mletačka vlast naredbom vraćala. Utvrda je kao cjelina funakcionirala sve do turskog napuštanja Dalmacije, a branili su je osim mještana i mletački vojnici plaćenici, porijeklom Grci. Unutar zidina, sve do kraja I. svjetskog rata, živjeli su ljudi i stoka da bi se sredinom prošlog stoljeća stoka izmjestila izvan zidina, a ujedno počela i gradnja stambenih objekata. Tada počinje novija povijest Pirovca. Kao pobožan čovjek, Draganić je 1510. godine na zapadnoj strani otočića Sustipanca, kojega su Zloseljani nazivali i Mojstar, izgradio samostan za fratre Trećoredce, koji je djelovao do francuske okupacije Dalmacije početkom XIX. stoljeća. Na istom otočiću je, prije samostana Trećoredaca, u ranom srednjem vijeku postojao Benediktinski samostan. O tome, kao i i Zloselima, piše Alberto Fortis u svojoj knjizi “Viaggio in Dalmazia” – “Put po Dalmaciji”. Legenda o imenu Zlosela Pirovčani su bili hrabri i lukavi, te odlučni braniti svoje domove, ali malobrojni u odnosu na turskog osvajača. Zato su u maloj skupini, na čelu s Urem Kapetanom, kriomice izišli iz utvrde, te iz zasjede ubili turskog časnika. Misleći da ih je mnogo Turci pobjegoše vičući: “Zlo selo, zli ljudi!” Po toj legendi postoji i pjesma u desetercu, čiji su početni stihovi: “Viče vila s vrva Makirine Ustani se Urem Kapetane, Eto na te Turska vojska iđe.”
vinkovci su dobili ime zbog jednog zanimljivog događaja:
naime, pošto su vinkovci na bosutu i bilo je puno velikih travnjaka
pastiri su svoje ovce izvađali na ispašu.
među tim pastirima bio je jedan nastran pastir...
naime volio je ovce, malo previše
i taman kad je u gradu bio jedan poznati engleski povjesničar. baš je naučio od ostalih pastira prvu riječ hrvatskog jezika: OVCA
i jednog dana vidio je taj povjesničar našeg pastira koji je previše volio ovce kako namiguje jednoj ovci
pa mu je ovo područje ostalo u sjećanju po WINKu OVCI
tako je zapisao u svoje knjige i vinkovci su postali vinkovci
