Priča o morčiću
U davno su vrijeme, u boju na Grobničkom polju 1242. godine stradali Tatari, cijela vojska od 30.000 ljudi koju je predvodio zloglasni vojskovoda Bučuk Batukan, unuk legendarnoga Džingis-kana. Potukle su ih čete iz svih hrvatskih krajeva, pa je domaći puk još neko stoljeće bio miran, sve do nove napasti s istoka. Od kraja 15. do pocetka 17. stoljeca, narod je stalno bio u strahu od Turaka.
Za vrijeme posljednjih napredovanja turske vojske prema primorskim krajevima oko 1600. godine, senjski su uskoci često znali u Rijeci pričati o njihovim žestokim bitkama s Osmanlijama. Među pukom su se proširile vijesti o tome što su Turci učinili u Lici, a strah je zavladao kad se proculo da su upali i u Gorski kotar. Panika je zahvatila Rijeku i okolicu kad se jaka turska vojska utaborila na obližnjem Grobničkom polju. Za vrijeme opsade Riječani su podizali oči k nebu i molili Sv. Mihovila da kamenjem s neba pobije Turke.
Tih je sudbonosnih dana 1601. godine hrvatski velikaš Zrinski gledao s Gradine kod Jelenja kako se velika turska vojska priprema za konačni juriš. Gledao je i bio vrlo potresen, jer je znao da od njegove šake junaka neće ostati ništa kad se među njih sruče brzi muslimanski konjanici.
Turci su u međuvremenu poharačili cijeli Grobnik, i crkve i sela. Barbari su iz kaleža pili vino, a u crkvama držali konje. Posred tabora sjedio je turski paša i pušio svoju ogromnu lulu, koja se dimila kao dimnjak tvornice. Ljudi su nebogi pobjegli na sve strane, pune su ih bile grobničke planine. Narod nije imao oružja kao danas, nego samo praćke a u najboljem slučaju manje katapulte. Na vrhu grobničke planine Obruč, bila su dva brata, a oba su imala praćke. Gledajući na Polje, gdje su bili Turci i paša, jedan brat je rekao drugomu:
- Brate, kamo ću ga? - mislio je na pašu.
- Va oko! - rekao je brat.
Na to, ovaj brat koji je praćkom bolje gađao, izbaci kamen iz praćke, a paša na Grobničkom polju padne mrtav. Kad su turski vojnici ostali bez paše, dali su se u bijeg bez povratka. Pri bijegu Turaka nebo je uslišilo molitve Riječana i s njega je počelo padati goruće kamenje, koje je Turke zatrpalo i na polju su ostali jedino njihovi turbani.
Kao uspomenu na taj događaj riječki su zlatari, morettisti, izradili naušnice s likom crnca s muslimanskim turbanom na glavi. Te naušnice predstavljale su Turčina, a zvale su se morčići ili mori (što potječe od rijeci maurus - arapin). Morčiće su rado nosile žene iz Rijeke, ali i iz svih okolnih krajeva: Kastavštine, Grobinštine, Vinodola, otoka Krka i Gorskog kotara. Zlatari su isprva izrađivali samo naušnice, a kasnije i ostali nakit, od prstenja, narukvica i ogrlica, do broševa i ukosnica s likovima morčića ili morice.
To je dakle, priča o morčiću, koji i danas u svojstvu originalnog primorskog nakita podsjeća na onaj sudbonosni dan kad je na Grobničkom polju "kamenje s neba padalo".
Priča o zabranjenoj ljubavi
Najstariji su vlasnici Velikog Tabora grofovi Celjski koji su bili povezani ženidbenim i političkim vezama s feudalnom obitelji hrvatskih grofova Frankopana. No, njihovo se ime, osim u hrvatskoj povijesti, isprepliće i u jednoj od najpoznatijih legendi hrvatskih dvoraca: legendi o zabranjenoj ljubavi. A ona se dogodila kad se Fridrih Celjski, mladi i lijepi sin hrvatskoga bana Hermana II., zaljubio u lijepu seosku djevojku Veroniku iz obližnjeg Desinića. Pitomim zagorskim bregima brzo se pročula vijest o ljubavi. No, bila je to zabranjena ljubav zbog velike razlike u staležima.
To je naljutilo grofa Hermana Celjskog koji sinu nipošto nije želio blagosloviti brak sa seljankom. Kako bi spriječio njihovu ljubav, lijepu je Veroniku optužio da je ljubav njegova sina pridobila čarolijom! Za 15. stoljeće, doba srednjeg vijeka, bila je to vrlo ozbiljna osuda. Zbog toga se Fridrih usprotivi ocu i s Veronikom bježi kako bi uživali u ljubavi, ali očevi ga vojnici ubrzo pronalaze. Herman II. nije imao milosti: zatočio je sina u visoku kulu u kojoj je, pod otvorenim nebom, godinama dobivao samo hranu i piće. Sudbina Veronike bila je još tragičnija.
Iako se skrila u manjem seocu Sveta Margita, pronađena je i privedena u Veliki Tabor. Upriličeno je suđenje na kojem suci nisu pronašli ni najmanji razlog da okrive nedužnu djevojku, ali Herman Celjski osobno presuđuje. Po njegovoj naredbi Veronika je udavljena u bačvi vode, a prema legendi, njezino je tijelo zatim uzidano u hladne zidine Velikog Tabora. Danas, stoljećima poslije zabranjene ljubavi, mnogi posjetitelji dolaze u dvorac u nadi da će otkriti tajnu staru gotovo 500 godina.
Neki čak tvrde kako u hladnim zimskim noćima okolicom Velikog Tabora odzvanjaju Veronikini jecaji. Legenda ili istina? Posjetiš li Veliki Tabor, u dvorskoj kapeli naići ćete na lubanju za koju je utvrđeno da pripada ženi. Iako nije dokazano, vjeruje se kako je riječ o lubanji Veronike Desiničke.
Post je objavljen 15.02.2010. u 14:41 sati.