Legenda o Ružica gradu
Legenda o Ružici, jedna od najpoznatijih, priča kako je lijepa kneginjica Ružica (koja je, naravno, živjela unutar zidina srednjovjekovne utvrde), nakon smrti roditelja, koji su upravljali utvrdom, odlučila udati se za onog viteza koji pobijedi u viteškom turniru, i njemu povjeriti upravljanje gradom. No pobjednik turnira bio je »crni vitez«, pripadnik tada neprijateljskog franačkog naroda.
Druga prica kazuje da je u davno je doba to bilo vilinsko rocište.Tu su se, na šumskoj cistini, vile nocu sastajale na razgovore i domjenke, tu su se održavala njihova sijela, kadikad bi tu varile trave i spravljale napitke, a kadikad bi i zapjevale, pa i zaplesale.I upravo na tom vileništu odluči neki moćni velmoža sazidati tvrdi grad...Kad se vile opet jednom skupiše na svom sastajalištu, umjesto svilenkaste trave nađoše razgaženo blato, a umjesto cvjetnih grmova golemo kamenje, navaljeno na njih. Gdje se prije dizalo stabalce, sada je bila hrpa dasaka i greda; gdje su prije nicali cvjetći, sada su bili razasuti veliki čavli, prijeteći da se zabodu u gola stopala. Zaciktaše vile u jadu i u bijesu, pa svojim čarolijama namah ispremetaše sve to gradivo i otkotrljaše ga u dolinu. Sutradan je pak bjesnio velmoža koji je gradio grad.Tražio je krivce na sve strane, ali bez ikakva uspjeha. I nije mu preostalo drugo nego da se ponovno lati istoga posla: opet su njegovi ljudi valjali kamenje prema visu, opet su na leđima prtili daske i grede, posrćuci na usponima. Posao je pomalo napredovao, pa su iskopane duboke jame za temelje grada, a iz njih su se uskoro pocele dizati zidine...Ali jednoga jutra gradilište je opet osvanulo poharano. Zidine su bile srušene, jame zatrpane, daske i grede slomljene, a kamenje otkotrljano u dolinu. Ponavljalo se to nekoliko puta: što bi graditelji danju sagradili, što bi vile noću porušile...Napokon je velmoža postavio brojne straže i zasjede, te uspio otkriti da mu to vile planinkinje iz noći u noc ruše gradnju. Što da ucini? Odlucio se uhvatiti ukoštac s njima i surovo ih kazniti. I zaista, unatoc svim vilinskim mocima, unatoc njihovim caranjima, pošlo mu je za rukom da u mrežu, razapetu oko gradilišta, uhvati najljepšu vilu – Ružicu.Zaplela se svojom vilinskom kosom u nju, kao što se vile katkad u šumi zapletu vlasima u oštro trnje.I, kao što su tada vile nemocne da oslobode svoju družicu, tako su nemocne bile i sada. I nemocno su, užasnute i zanijemjele, motrile kako surovi velmoža vuce Ružicu za kosu, u kojoj je bila sva njezina moc, i kako je bešcutno zazidava u temelje kule.
Vile su se razbježale, razletjele na sve strane i nikada više nisu došle na to mjesto. Okrutni velmoža sagradio je grad, ali ga je pratilo vilinsko prokletstvo: u casu kada su trublje objavljivale svršetak gradnje, odronio se kamen s najviše kule i zdrobio velmožu pod sobom.Nestalo je velmože, pa mu se i ime zametnulo.A grad se zove po vili koju je on u njegove temelje zazidao: Ružica-grad.
Slavenske legende o tri brata
Legenda govori o tri drevna grada u Krapini : i to Šabac, Psar i Krapina. Nekoć življahu otac Hrvat , tri sina, Čeh, Leh i Meh i svima najdraža sestra Vilina. Živjeli su u svojoj ne velikoj, niti maloj kneževini Hrvatskoj. Otac i najstariji sin Čeh i Vilina stolovahu u tvrdom gradu Krapini, ponad riječice Krapinice. Na suprotnom brijegu svoj grad imaše Leh, a grad mu se zvaše Psar. Treći brat življaše u gradu povrh Psara, gradu zvanom Šabac. Ne bijahu samostalni već pod vlašću Rimljana. Njihovom kneževinom upravljao je carski vojskovođa. Bio je vrlo naočit. Sviđala mu se lijepa, dugokosa Vilina. Dugo je udvarao ljepotici i nakon nekog vremena poda mu se mlađahna i naivna Vilina. O tome otac i braća ne znadoše ništa, već je Vilina tajno ljubovala s lijepim Rimljaninom. Dozlogrdila braći strana tiranija, te se stadoše tajno dogovarati da pobiju Rimljane i oslobode se tuđinske vlasti. Sastajahu se na kožnom mostu koji je bio razapet iznad rijeke Krapinice i spajao dva grada Psar i Krapinu. Uzalud ih otac upozoravao da nije vrijeme za ustanak, no vatreni i ponosni mladići ne slušahu savjeta. Sve to slušala je Vilina kojoj braća vjerovahu kao sebi samima. Uplašila se ona za svojega dragoga, te je odlučila da ga upozori. Upozoren na vrijeme, vojskovođa je izbjegao pogibelj i uspio na vrijeme umaknuti sa većinom vojske. Od zarobljenih rimskih vojaka braća doznaše za sestrinu nevjeru i izdaju, te su se jako ražalostili i naljutili. Uplašena Vilina shvatila je svoju zabludu i u strahu pred braćom pobježe u veliku goru Strahinjčicu. Lutala je danima sama, izgladnjela i u strahu od zvijeri. Iscrpljenu i na izmaku snaga jedne noći ugledaše je šumske vile i odlučiše joj pomoći. Odvedoše je k sebi u najgušću šumu kod velikih pećina gdje življahu. Dugo je Vilina živjela sa vilama i nakon nekog vremena rodila je prekrasno dijete. Dijete je živjelo sretno i bezbrižno, igralo se zlatnim jabukama, razgovaralo sa divljim zvjerima i ničega se nije bojalo. Strahinjčica nekoć bijaše velika gora,obrasla u prastaru šumu i bogata sa raznovrsnom divljači. Jednog dana kneževski lovci dođoše do pećina i ugledaše dijete i Vilinu. Brzo odjuriše braći da ih o tome izvijeste. Braća spreme potjeru i pojure da uhvate sestru Vilinu. Uhvatiše braća sestru nevjernicu, te je odvedoše u tvrdi grad Krapinu gdje je živu uzidaše u sjeverne kule što gledahu prema gori. Dijete je ostalo samo igrajući se pred pećinom. Iznenada od nekud se stvorio divlji bik, nabio dijete na rogove, te pojurio sa njime kroz pećine. Bik je izašao na drugu stranu brda i ostavio dijete na raskrižju pred jednim mjestom. Kroz neko vrijeme proču se glas da se vraća rimski vojskovođa sa ogromnom vojskom da pokori braću. Braća ponosita spremahu se za odlučni boj u kojem se znalo da će izgubiti. Srećom, poslušaše starog oca Hrvata da pobjegnu i glave sačuvaju, a on da će se bez borbe nagoditi s nadmoćnim neprijateljem. I tako, Čeh, Leh i Meh odoše daleko na sjever. Ondje Čeh osnova Češku, Leh Poljsku, a Meh Rusiju, koje postaše moćne države i više se nikad ne vratiše u svoj zavičaj. Od onog je vremena narod prozvao pećine Viline Jame kako se i dan danas zovu, a ljudi ih rado posjećuju i opet pričaju staru priču. Na mjestu gdje je bik ostavio Vilinino dijete, pronađe ga neki čovjek. Pozvao je ljude, te im pokazao mrtvo dijete. Narod se čudio odakle mu takva ljepota i pitao se odakle je. To mjesto se od davnina zove Lijepa Glava, a danas Lepoglava.
Tri stare slavenske legende:
Davno, davno, dok je svijet još bio nov, jedna mlada žena je otišla u šumu brati gljive. No, iznenada je počela kiša, pa se ona sklonila pod veliko drvo i skinula odjeću, smotala je i stavila u torbu da se ne smoči. Nakon nekog vremena, vrijeme se smirilo, kiša je stala, ona se obukla i nastavila brati gljive.
Prolazio je tuda Veles, rogati bog stoke, podzemlja i tajnih znanja (između ostalog) i pitao je začuđen: «Kakvu ti to magiju znaš da možeš ostati suha u oluji?»
«Ako ti meni kažeš tajne svoje magije, ja ću tebi reći kako ja ostanem suha.» odgovori ona.
Veles se zainteresirao, a i svidjela mu se lijepa mlada žena i on joj povjeri tajne svoje magije. Kad je završio, mlada žena ispuni svoj dio dogovora i reče mu iskreno i kratko kako je smotala odjeću u torbu i sakrila se pod drvo.
Shvativši da je prevaren, vlastitom krivnjom, Veles je prilično ljutito otišao svojim putem, a prva vještica je započela dugu vještičju povijest.
Davno, davno, dok je svijet još bio nov, bile su tri boginje, tri donositeljice smrti i one su smrt dijelile šakom i kapom, bez puno razmišljanja. Jurile su uokolo i ubijale ljude. U jednoj od tih pohoda, jedna je sestra-smrt ozlijedila nogu. Dozivala je druge dvije smrti da je sačekaju, ali one su opsjednute krvožednošću odjurile dalje. Šepava smrt se naljutila i krenula kroz sela govoreći ljudima: «Jedite i pijte čuvarkuću da se sačuvate od smrti!» Ljudi su je poslušali, jeli su tuste listove čuvarkuće i pili njen sok i tako ostali sigurni pred kosama dvije raspomamljene smrti.
Kad su shvatile što je šepava sestra učinila, obrušile su se na nju svojim kosama, no šepava smrt je također digla svoju kosu da se obrani. Jedna je bijesna sestra na tu kosu naletjela i umrla, a druga je pala na kosu ove prve stradale.
Tako je na svijetu ostala samo jedna smrt, šepava ali pravedna, koja ne uzima ljude bez veze, nego baš onda kad je kome vrijeme.
Davno, davno, dok je svijet još bio nov, jedan je okrutni seljak odlučio utopiti mačiće koje je njegova mačka omacila. Strpao ih je u vreću i bacio u rijeku. Majka mačka je sjedila dugo na obali, tužnim mijaucima dozivajući svoju utopljenu djecu. U blizini je rasla vrba i čula njen neutješni plač. Smilovala se dobra vrba i savila svoje grane u vodu i potegnula vreću iz rijeke na suho. Svi osim jednog mačića su se utopili.
Od tog dana vrbe u proljeće imaju cvijet nalik na nježno krzno mačića, u čast dobre majke mačke i njene utopljene djece. A potomci ove dobre vrbe imaju savijene grane, da se poznaje tko su.
Legenda o Varšavskoj sireni
Nekad davno živjele su dvije sirene u Baltičkom moru. Bile su sestre i čitav su život provele u moru zbog čega su se smrtno dosađivale. Tako su jednoga dana odlučile kročiti na kopno. Jedna je odlučila poći putem Danske, tj. do ulaza u luku Kopenhagen, gdje je i do danas ostala. No druga je odplivala do Gdanska i nastavila do kraja toka rijeke Visle. Tamo je stala da se odmori, i toliko joj se svidjelo da je i ostala. To se nalazilo u današnjem varšavskom Starom Gradu (Stare Miasto). varszsiren.jpg
Uskoro je tamošnji ribar primijetio da netko pušta ribe iz mreže, te je proširio glasine. To je zasmetalo mještane pa su naumili uhvatiti tu osobu. No kada su shvatili da je to sirena te kada su začuli njezin milozvučni glas, zakleli su se da joj nikada neće nauditi. Upravo ju je njezin glas doveo do toga da svaku večer uveseljava mještane svojom pjesmom. To ju je skoro stajalo glave. Jednog je dana bogati trgovac šetao uz tok rijeke Visle i oteo je mladu sirenu kako bi ju prodao na sajmu. No njeni su urlici bili tako snažni i jaki da ju je mladi ribar po imenu Wars pohitao spasiti. Sirena je bila toliko zahvalna da je obećala da će zauvijek štititi stanovnike i njihov grad. Po ovoj legendi je Warszawa i dobila ime, naime sirena po imenu Sawa (po nekim izvorima i Ewa) je postala žena mladog ribara. Od tog trena sirena (prikazivana s mačem i štitom) štiti glavni poljski grad.
Legenda o Jadwigi i pregači od ruža
Kraljica Jadwiga bila je predana kršćanka koja je često krijumčarila hranu s dvora za siromašne građane. Potiho se šuljala noseći kruh, meso i sir u velikoj pregači. No jednoga dana vojnici kralja Jagiella su je vidjeli i rekli mu da njegova mlada prenosi tajne informacije njegovim neprijateljima i pobunjenicima. Jagiello je pobjesnio i htio odmah saznati što se događa. Jedne je večeri pratio Jadwigu i zaskočio ju dok je nosila hranu siromasima. Zahtjevao je da mu pokaže što nosi u pregači i u tom trenu se dogodilo čudo: hrana iz Jadwigine pregače se pretvorila u vijenac ruža. Tako je Jadwiga izbjegla sigurnu smrt. Otad se kraljica Jadwiga prikazuje s pregačom punom ruža.
Legenda o Wawelskom zmaju
Jednom davno na obali rijeke Visle u blizini brda Wawel bijaše jedno malo miroljubivo selo. U brdu Wawel nalazila se špilja koja je na ulazu bila obrasla raznim grmljem i korovom. Nitko nikada nije kročio tom špiljom, no stari su pričali da u njoj spava opasan zmaj kojeg nitko ne smije smetati. Mladež nije vjerovala takvim pričama i neki od njih su odlučili poći u špilju da dokažu starima da je zmaj najobičnija izmišljotina. Opremili su se bakljama i uputili prema njoj. Kročili su špiljom sve dok nisu došli do prepreke od ljuske popraćene dubokim disanjem. Na njihovu nesreću, to je bio zmaj kojeg su upravo probudili iz sna. Kada su shvatili o čemu se radi, dali su petama vjetra što su brže mogli, a bijesni zmaj je za njima rigao vatru. Kada su se dovoljno udaljili, pogledali su prema brdu i uočili zmaja kako izlazi iz špilje i bijesni na momke koji ga probudiše iz sna.
Od tad pa nadalje zmaj je svakodnevno, za osvetu, otimao djevojke i seosku stoku. Svaki pokušaj zaustavljanja zmaja završio je kobno. Kralj Krak (legendarni osnivač Krakowa) uspio je pobijediti strašnog zmaja. Krak se dosjetio namazati ovce sumporovom smjesom pa kad je zmaj slijedeći put uzeo ovcu i proždrijeo je, počelo mu je gorjeti u želudcu i uhvatila ga je strašna žeđ. Odjurio je do rijeke Visle i stao piti. Pio je i pio, no žeđ nije mogao utažiti. Popio je toliko vode da je počeo bubriti. Ispio je pola rijeke i nakon toga se raspuknuo na sve strane. Seljani su slavili i postavili Krakusa kao svojega vođu. Izgradili su utvrdu na vrhu Wawela iz koje se s vremenom razvio prosperirajući grad nazvan Krakow, po svom junaku. Kad je Krakus umro, priređen mu je veleban pogreb i podignut grobni humak, za kojeg su zemlju nosili stanovnici u vlastitim rukama. Kažu da njegov grob stoji još dan danas.
1970. ispred Zmajeve špilje postavljen je kip zmaja kojega je dizajnirao Bronisław Chromy. Stiliziran je, ima šest nogu i ispušta vatru svakih pet minuta.
Post je objavljen 15.02.2010. u 12:51 sati.