"Legenda o aždaji i znaku Solomunovu" (Povęda ud_Mantrŕtje tar_Slôva Šalamunňva) je vremenski vjerojatno najstarija legenda iz vejskoga mitološkog ciklusa koja možda potječe još iz halkolita i to je prahrvatski izvod o početku svijeta u mješavini biblijskog Starog Zavjeta i ranoindskih Rigveda o borbi bogova i zmajeva. Po njoj je najstarije doba svijetom je vladao opći kaos i ljude je proždirala grozna stoglava aždaja "Mantrŕća" s brojnim glavama svih zvjeradi, a pratile su ju vampirske krvopije "Mor˙e" i strahoviti orkanski vjetrovi "Šyűni". Njezin je slikoviti ranočakavski opis: "Mâtra-Mantrŕća imy gloăvi koti_rŕca, koti_pŕš, koti_mŕška, koti_seunę škňti va_šv˙tu". Jednoga je dana po uputi "Buôga Sev˙šna", mudri kralj Šalamin odlučio napraviti reda i poslao je kao svoj zaštitni znak zvijezdu repaticu Šalaműna, koja je uništila tu aždaju i njezine pratilice pa je čovječanstvo napokon spašeno od tog prazla. Zato je u starim domaćim "hišŕmi" (kućama) na Krku prastari običaj, da je na stropu glavne prostorije kao simbol Mantraće oslikan vatrenonarančasti kolut s obostranim krilima, dok je na kućnom dovratniku (stŕlba) i na drvenim brodovima na cijelom Jadranu, kao zaštitni znak protiv ulaza zloduha i uroka prije često bilo urezbareno "slovo Šalamunňvo" tj. šestokraka zvijezda - što je možda u svezi s istim simbolom na zagrebačkom i slavonskom grbu. Ranije je slična legenda vjerojatno bila proširena diljem južne Hrvatske, jer je i na drugim našim otocima još očuvan ritualni običaj crtanja "Salamunova slova" na brodu kao zaštitni znak protiv oluja, ali je ostali tekst ove legende o Mantraći već zaboravljen izvan otoka Krka. Zanimljiva je i daleka sličnost ove naše najstarije legende s novijim prirodoslovnim teorijama o uzroku izumiranja pragmazova (Dinosauri): za njih se danas drži da su izginuli pri nagloj promjeni svjetske klime početkom tercijara baš zbog geokemijski dokazanog sudara komete sa Zemljom, nakon čega se proširila današnja fauna.
Ova je legenda u starohrvatskoj pomorskoj tradiciji preslikana i na nebeski svod, gdje se zviježdje Hydra u Kvarneru zove "Mâtre" (u Dalmaciji Matra) a glavna pripadna zvijezda je Mantrŕtja (Alferaz) i u Dalmaciji Matresina. To je inače nastarija poznata prapoviesna legenda u Hrvatskoj, koja obuhvaća niz pradavnih mitskih sadržaja iz prvotne zajedničke predhistorije u ranoarijskoj pradomovini. Spomenuta su troslojna nebesa tipičan motiv iz ranoindskih Rigveda, a sukobljeni likovi Sionmacân i Mantrŕtja na Kvarneru odgovaraju vrlo sličnoj borbi bogova i zmajeva iz inih ranoarijskih mitova: indovedski Trita i Vrthra, ranoiranski Krsaspa i Srvara, medijski Oritauna i Azdahaka, ranoarmenski Vahagan i Višaspaj, hetitski mit Tešub i Hiluryankas itd. Čak i samo ime naše vejske aždaje "Mantrŕtja" vrlo je slično kao u Vedama Mantritya i u Avesti Mathrasca gdje se spominje isti naš orkanski zloduh "Siuni" odnosno hetitski "Šiun". Ipak po opisanom izgledu, naša stoglava Mantrŕtja najviše naliči prikazima asirskog čudovišta Sirruš i hetitske aždaje Hiluryankas uz koju se baš kao i uz našu nalazi u pratnji strašni hetitski orkan Šiun. Slični ranoarijski pojmovi čarolije "matra" i zloduha "Matresina" poznati su i južnije u Dalmaciji samo po imenu, ali je tamo ostali dio legende već izgubljen. U toj je vejskoj legendi kod nas preživjela najstarija predkršćanska predaja tj. ranoarijski "Mit Bogova", za koji je štokavac Omrčanin (1993) zbog svog nepoznavanja čakavske mitologije zabunom navodi, da bi već kod srednjovjekih Hrvata nestao nakon doselidbe i pokrštavanja - ali je na Kvarneru taj predkršćanski "Mit bogova" preživio sva tisućljeća do 20. st. i ukinuli su ga tek jugopartizani brisanjem nepodobnih legenda i uništenjem njihovih baštinika (u jami Kričavno).
Oskudni tragovi bar donekle sličnih mitova o nekim zmajevima nalaze se još ponegdje na Jadranu i u dinarskom zaledju, ali nisu nigdje toliko bogati i arhaični kao tu na Kvarneru. Ako se drugdje kod nas i spominje koja smiješna aždaja kao lokalni čuvar neke špilje ili grada, ona je puno skromnija od ove kvarnerske tj. najčešće s 1 do 3 glave i bez prateće menažerije, a njezino ubojstvo je manje spektakularno i najčešće ga vrši mačem Sv. Juraj na konju, ali u tom više ne sudjeluju komete i vrhovni bogovi s nebesa. Zato je ova prastara legenda kod nas možda jedina usporediva s predpoviesnom praindoeuropskom mitologijom, jer sve ine "zmajske" priče kod nas uglavnom imaju tek mladji srednjovjeki kontekst. Ovo je vjerojatno jedna od najranijih legenda u europskoj pučkoj tradiciji, a po sadržajnom kontekstu može se približno datirati u halkolitu (eneolitu) iz Starog istoka.
Ranočakavska "Legenda o Kišnom duhu i zazivu kiše" (Povęda ud_Hayebâja tar_mâtra ud_dazdjâ) govori nam kako su "vaunę parvanje vrymjâ" (u pradavna vremena) oko Kvarnera obilne kiše padale i ljeti, ali su za njihov prestanak i sadanju sušu navodno krivi "Vlŕhi". Vejska legenda objašnjava i uzrok toga: "zikadâ esu_unę kyęte Vlŕhi prěšle va noăse Krâye, Hayebâje ninę ražumęl sejőn Vlah˙ska za˙k" (otkad su prokleti Vlasi došli na naše Primorje, Kišni duh uopće nije razumio njihov štokavski govor), pa je zato zaziv ljetne kiše uspješan jedino ako se izgovara na izvornom čakavskom. Te promjene primorske klime sa sušnim ljetom, kao i običaj zaziva kiše ipak su puno stariji od "Vlaha", jer slični rituali prizivanja kiše predpoviesnog animističkog podrijetla postoje takodjer i u drugim sušnim krajevima oko Sredozemlja, osobito u jugozapadnoj Aziji i sjevernoj Africi. Kada se na jugu Krka usred sušnoga ljeta navečer začuje kreket žaba, tada Boduli muklo regetanje žabljeg predvodnika imenuju hayebăj (pl. hayebâje, -eh). To je arhaični zoonim za krupnoga mužjaka žapca s povećanim zvučnim mjehurom na vratu pa proizvodi duboki jači kreket, a s prvim velikim slovom Hayebâje je Kišni duh i po toj predaji njegov večernji bas u ljetnom mraku znači da taj dobri duh od "Sionbogâ-Sev˙šna" (Svevišnjega vječnog Boga) priziva kišu na presušenu zemlju.
Na taj zvuk je bio stari krčki običaj da u sumračno predvečerje skup mladih djevojaka raspletene kose recitira slijedeću "mântru ud dazdjâ" ili ritualni zaziv kiše na čakavici: "Hayebâje va potňku lâje: cŕ mi tutů lâješ, Hayebâje? - Udr˙te ga zi pŕlicun, dŕr tutů ne lâje !". Pritom su one šibama mlatile po presušenom koritu potoka ili lokve, a "mlad˙tje ůba unęh esu_darzŕli vazgŕne pakl˙ni" tj. mladići su oko njih držali upaljene baklje od borove smole. Taj je prastari zaziv ljetne kiše većinom bio uspješan: nakon njihova odlaska, žablji bi se koncert noću dalje nastavio, jer su žabe po povećanju vlage u zraku dakako već predosjećale nadolazak kiše pa bi često sutradan padao "siőn dŕzd" (obilna kiša) i natopio presahlu i raspucanu zemlju, te donio obilan urod groždja i ostalih nasada na otoku.
U toj su legendi dva predslavenska pokazatelja našeg praindoeuropskog iskona. Opis rituala pri ljetnoj suši klimatski ne pripada vlažnoj i močvarnoj ekumeni oko Karpata, nego južnim i sušnim krajevima Sredozemlja i prednje Azije. Povrh toga, naziv "mâtra" kao i glagol "mantrŕt" za taj ritual u bodulskoj čakavici znače čaroliju sličnu kao u starom indovedskom i očito su prapoviesnog podrijetla sa Starog iztoka. Taj Kišni duh je u kvarnerskoj pomorskoj tradiciji preslikan i na nebo, gdje se zviježdje Vodenjak pučki naziva Hayebâje. Oskudni tragovi ili bar pojedini likovi iz sličnih "kišnih" mitova dosad se mjestimice susreću i drugdje na istočnom Jadranu, ali nisu nigdje poznati u razmjerno podpunom obliku kao na Kvarneru.
Legenda o pomorskim Matanima i Korintiji (Povęda ud_Matânih navak˙reh tar_Urih-Kwor˙ta) je epska mješavina antičkog mita o Argonautima i Troji te ranočakavske pomorske tradicije, a vjerojatno i daleki odraz doselidbe Hrvata na Jadran: ... Pod admiralom Hrvojem (Harvâtje Marjak˙r), flota pomorskih Mitana u pradavno doba (seunę noăvi Matâne vaőn sionv˙k) preplovila je 7 mora (pr˙ko seunęh šedân morâh): od Azovskog mora i Krima (ziőn Mićapônt tar_Hiršôn) preko Crnog mora (Tjarnemôri), Bospora (Ponske_Bůke), Mramornog mora (Mejpônt), Egejskog mora (Garske_môri), Peloponeza (Artagârska), Sredozemlja (Velemôri), Apulije (Artal˙ah) i Jadrana (Sinjemôri) duž dalmatinskih otoka gdje se admiralov brod "Sionoăv" napokon zaustavio na najsjevernijem otoku Krku (tohôrna skopăl Khârk). Duž tog puta nas je vodio i čuvao dobri duh pučine Khuláp (pomorski bog Posejdon), a napadali su orkanski zloduh Šyin i morsko čudovište Orkil (kit Leviathan). Kada su stigli do otoka Krka na Jadranu (skopăl Khârk vanę Sinjemôri), našli su tu stada zlatnih ovaca na zelenim livadama, pa njihov admiral odluči da se tu nasele i osnuju grad. Bijela vila Div˙ca koja je čuvala zlatne ovce, pomoću vunena klupka omedjila je pravo mjesto za gradnju naselja "poli bu˙mera" (blizu izvora), ali im je pritom zabranila da se okreću i gledaju ovce. Oni ju nisu poslušali i pri pogledu na zlatne ovce ove su se smjesta pretvorile "va_khoguli" (u kamenje). Zato je odonda otok Krk prekriven kamenjem, iz kojeg su naši navakiri izgradili zidine (kwôre) utvrdjenog grada Korintija (Uri-Kwor˙ta) kojega su ruševine dosad najveće na našim otocima. Ta neistražena gradina na otoku Krku stvarno postoji do danas izmedju Vrbnika i Baške na Artu Sokuől (poluotok Sokol) i pod njom na obali stalno vrelo (Faber 1987, Malinar i sur. 1999).
Po predaji su ti pomorci donesli kod nas glagoljicu i po njima se na otoku Krku zove niz toponima: otočić Matăan, uvala Matanňva, rt Artamatân, vrh Varmatân, gradina Matanistân, gradska obala Matâni u Krku itd. U krčkoj pomorskoj predaji je ta legendarna matanska flota pri dolasku iz Sredozemlja u Jadran preslikana i u dva zviježdja na nebeskom svodu. Zato se na rubu južnog horizonta iznad Dalmacije odakle su Mitani uplovili na Jadran, zviježdje Južna Ladja na Krku zove žvezd˙tje Noăvi-Matâne ("zvijezde Matanskog brodovlja"), a u njemu su glavne pripadne zvijezde Marjak˙r (Naos) i Navak˙r (Suhael). Takodjer je još i u zenitu zviježdje Veliki Medvjed na više naših otoka od Krka pa do Visa nazvano "Šedân-Brodih" (7 brodova): na Krku su poznata još i imena pripadnih zvijezda, a to su po veyskoj predaji nazivi onih brodova koji su preplovili od Crnoga mora sve do Jadrana i tu su naselili 6 glavnih Kvarnerskih otoka: Sionoăv (= Dubha), Mićanoăv (Phekda), Noav˙na (Alioth), Dragăar (Alkaid), Dvőydi (Mizar + Alkor), Šwęra (Merak) i 1 zaboravljen jer je taj brod putem potonuo na Kreti.
Nastavak te legende odnosi se na ranoantičke sukobe i dosta podsjeća na starogrčku Ilijadu i pad Troje, ali je naš epski prikaz baš obratan iz motrišta napadnutih gradjana, a protiv primitivnih razbojničkih osvajača. Nakon doselidbe i izgradnje grada su pomorski Matani kroz duga stoljeća sretno živjeli u bogatoj Korintiji, ali jednog su dana pod taj grad doplovili divlji i opasni gusari pa da prevare gradjane, iznesu iz gusarskog broda (šundrôn) veliki mrtvački lijes uz zamolbu njihova šundrak˙ra (gusarskog vojvode) da ga blagoslove u gradskom Hramu i pokopaju na njihovu groblju. Nakon otvaranja gradskih vrata, gusari u Hramu naglo razvale lijes pun oružja, pobiju većinu gradjana i zapale grad, pa je iz ruševina gorućega grada khârv (krv) poklanih tekla u potocima sve do mora. Tad su se malobrojni preživjeli Matani razbjegli diljem otoka i nakon odlaska gusara su osnovali današnja naselja od Omišlja do Baške. U domaćoj pomorskoj tradiciji je ta legenda preslikana i na nebeski svod, gdje se zviježdje Strijelac čakavski zove Šűndre s pripadnim zvijezdama Šundrôn (Ascella) i Šundrak˙r (Khaus). Taj staročakavski naziv "šűndre" (razbojnici) odgovara ranoperzijskom xunder i indovedskom šudra u sličnom značenju.
Oskudni tragovi dijelom sličnih mitova o zauzeću i rušenju nekoga grada susreću se ponegdje na istočnom Jadranu, ali nisu nigdje tako bogati i arhaični kao tu na Kvarneru, a izvan Kvarnera je od te legende ostala raširena još samo poznata uzrečica "preko 7 mora". Matani je inače antički romanski oblik iz ranijega prapovijesnog imena za ranoarijske Mitanni. Spomenuti ranohrvatski admiral iz te legende je možda bio stvarna poviesna osoba, jer se i u bizantskim carskim analima početkom 7. st. spominje slavenski "arhont Khadzon" koji je u napadu na Bosporu predvodio hrvatsko brodovlje, kad je ranohrvatska flota iz Crnoga mora, u savezu s perzijskom vojskom sasanidskog kralja Khosrova II. napala Bizant, ali je bila odbijena. Potom ti brodovi vjerojatno nastavljaju do Jadrana i pritom napadaju Atiku i Peloponez u Grčkoj i Sipont u južnoj Italiji (Vatikanski arhiv). Admiral Khadzon je vjerojatni predak kasnije dinastije Khadziki (potom slavizirani Kačići) čiji su banovi u 12. i 13. st. iz Omiša vladali samostalnom Orontskom banovinom (tzv."Neretljanska kneževina" jugohistoričara). Dolazak Prahrvata iz Crnoga mora je i poviesno vjerojatan, jer ih tamo oko Azova i Krima prvo spominju 2 grčke ploče iz luke Tanais oko god. 200 (Latyšev 1890), potom ih još tamo navodi Orosius Presbyter u 5. st. i Zacharias Rhetor u 6. st. Drugdje na Jadranu danas više nisu poznati tragovi neke slične legende pa izgleda da je ovo na Kvarneru dosad jedino očuvano nalazište.
Ova pomorska legenda (Povęda ud_Ćavjčneh kerôlih tar_orkatűrih) govori o pradavnoj floti od sedam brodova, koju je opet predvodio davni admiral Hrvoje (Harvâtje Marjak˙r). Oni su po predaji preplovili Velemôri (Sredozemlje), pa su kroz Buke-Zahôjne (Gibraltar) isplovili na golemu pučinu Semęrna Kuláp (Zapadni Ocean) i napokon stigli do daleke bajoslovne zemlje Semerăye (Zapadno kopno) gdje vladaju "ćavjčne keroli" (crveni kraljevi). Čakavska pomorska predaja o dalekim plovidbama je donedavna bila poznata na više jadranskih otoka, ali se nije uklapala u kontinentalnu jugo-ideologiju i kao tobože romanska prepuštena je zaboravu i nestanku. Kod nas je jedino povjesnik prof. Mitjęl Yošamya (1976) popisao tu staru pomorsku predaju na rodnom otoku Krku, gdje ranočakavske krčke legende (Vęyske Povęde) spominju prastaru oceansku plovidbu i kulŕpne orkatűri (oceanske kitolovce) - iako se kitovi ne love ni u Jadranu niti u Sredozemlju. Zato je u čakavskoj pomorskoj predaji iz Kvarnera očuvano pradavno i bogato narodno nazivlje za desetak oblika oceanskih kitova: orkulŕtva (kitolov), orkatiur (kitolovac), orkűle (kitovi), orkul˙ć (mladi kitić), orkul˙na (golema ulješura - Physeter), sionorkűl (plavi velekit - Balaenoptera), balena (obični manji kit) itd.
Legenda o Crvenim kraljevima i kitolovcima
Kod starih čakavskih pomoraca na Krku su još donedavna postojali bogati i arhaični ranočakavski prekomorski nazivi za pojedine dijelove Amerike, posve različiti od inih medjunarodnih: Semerâye (Amerika), Sion-Kulŕp (Pacifik), Semčrna-Kulŕp (Atlantik), Zgorna_Semerăy (Sjeverna Amerika), Zdolna_Semerăy (Južna Amerika), Mejsemęra (srednja Amerika - Mexico), Mčrike (USA - SAD), Barš˙ne (Kanada), Velatohôr (Grenland), Artatohôr (Labrador), Artasemęra (Florida), Skopje_Semčrne (Antili-Karibi), Semer˙tje (otočje Bermudi), Semčrne-mori (Meksički zaljev), Semčrne_Hlâmi (američki Kordiljeri) Ursemęrah (Mexico City), Merikâni (bijeli Amerikanci), Semerâne (Indijanci), Semer˙ce (Indijanke), Baršâne (Eskimi) itd. Takodjer isključivo američki kukuruz na Balkanu i kaktusi u Dalmaciji uzgajaju se već od srednjeg vijeka prije Columba, što takodjer upućuje na neke rane prekooceanske veze. Ovu našu legendu odnedavno još dopunjuju i noviji američki arheonalazi, koje su objavili doktori Daniel Meadow i Alex Green na Internetu (od 8. 7. 1999): Nedaleko Paragvaja, u grančnoj prašumi susjednog Brazila je uklesan duž prostrane granitne stijene 72m X 12m velebni panoramski reljef flote srednjovjekih brodova sredozemnog tipa u plovidbi morskom pučinom, što je mogući prikaz pradavne plovidbe prvih Europljana preko Atlantika do Amerike.
Zapisi nekih ranih Hrvata prije Columba, donedavna iz Sjeverne Amerike još nisu poznati, ali se od devedesetih godina poznavanje srednjovjekih petroglifa (nadpisa na stijeni) u Južnoj Americi mnogostruko poboljšalo, jer je u prašumama Paragvaja dosad nadjen čak 61 sličan nadpis poput Bahije 1954, pa je to danas najveći niz srednjovjekih nadpisa iz obje Amerike (Wilkins 1974, Mac Glone 1993, D. Cyr 1998). Za njihovo odkriće je zaslužna, nedavno preminula profesorica dr. Branka Sušnik, koja je nakon 2. svj. rata zbog progona izbjegla u Južnu Ameriku i u Buenos-Airesu je postala najugledniji južnoamerički etnolog i antropolog, te direktor nacionalnog muzeja. Potom je dr. Sušnik po južnoameričkim planinama i prašumama savjesno proučavala nepoznate i zanemarene kulture Indijanaca. Napokon je devedesetih godina na sjeveru Paragvaja duž gorja Sierra de Amambay otkrila niz zagonetnih alfabetskih zapisa uklesanih na stijenama visine 800 - 1000m, a najviše oko vrhova Pedro Caballero, Cerro Yapones, Cerro Cira itd. Više sličnih zapisa još nadjeno i južnije uz rijeku LaPlata kod luke Ybyturuzu. Najstariji je takav zapis radiodatiran iz 7. stoljeća, a ini kasniji do 14. stoljeća. Prvotno se mislilo da bi ovo možda bile vikinške rune, ali su skandinavski stručnjaci za Vikinge uvidom to odbacili, ali rusko-ukrajinski paleografi u tom vide ranoslavensko pismo (naši odbijaju). Napokon se pokazalo da je to arhaični tip naše uglate glagoljice s više-manje vidljivim slovima A, B, K, M, Š, T, V, poluglasom (|) itd. Koliko je zasad poznato, ovo na Kvarneru je dosad jedini nalaz slične američke legende na Jadranu, jer su sve ine tradicije o Atlantiku i Americi kod nas puno mladje i potječu tek od 17. do 20. st. Slične stare legende o ranim srednjovjekim plovidbama preko Zapadnog oceana inače postoje još npr. u Maroku, Španjolskoj, Irskoj itd.
Legenda o Indiji gdje rastu pršuti
Iako je po očuvanom zemljopisnom nazivlju ova legenda (Povęda ud_Yndrah kad˙ parsjůte restű) vjerojatno jedna od naših najranijih, ona je danas već dielom zaboravljena i jedna od slabije poznatih, pa nije u cjelini zapisana i tek se zna da govori o nekim istočnim plovidbama oko legendarne zemlje "Yndre" (= Indija). Tamo po legendi postoje bujne "pršutove prašume" gdje na drveću kao voćni plodovi navodno rastu i dozrijevaju jestivi pršuti (šunke). Donedavno je na Krku iz te legende, za poredbeni opis blagostanja ili raja bila očuvana stara uzrečica: "... Kňti va_Yndrah kad˙ parsjůte restű". Tu se još spominju i prastari čakavski nazivi Hlâmi-Yndrâne (Himalaja), Varindran (Hindukuš - Afganistan), Kulŕp-Yndrăn (Indijski Ocean), Mića˙ndra (Ceylon - Šrilanka), Mićamor˙a (Arabija) itd. Sam tijek zbivanja po preostalim ulomcima iz te legende danas je već teško povezati u neku suvislu radnju, jer su sjećanja preostalih staraca sada tako blieda, da je njezin sadržaj većinom nejasan. Ipak su dostupne oskudne naznake iz ove legende već poviesno znakovite, jer sadrže prastare nazive, inače nepoznate u Europi, npr. Indija = Yndre (genitiv: Yndrah). U toj su legendi "Yndre" prikazane kao bajoslovna zemlja obilja i kao prvobitni raj na zemlji, što se prilično podudara s pradavnim opisima ranoarijske pradomovine Ariane Veyah u ranoindskoj Rigvedi, odnosno Aryan Vaejo u staroiranskoj Avesti. Stoga su vjerojatno zajedničkog prapoviesnog podrijetla iz nedavno geološki i arheološki dokazane, ranoarijske pradomovine od 3.700-2.200 pr.Kr. u današnjoj indijskoj pustinji Thar, gdje je tada bila plodna nizina oko nekoć velike rijeke Saraswati, koja je potom u antičko doba presušila i okolo je nastala pustinja.
Legenda o Ribarskom duhu i ukletom ribaru
Ova je legenda (Povęda ud_Macarôla tar_škacavčrneg peškatűra) srednjovjeke starosti, jer navodi gradnju zavjetne crkve Sv. Nikole u Senjskim Vratima, čije su ruševine datirane od 13. st., a srušena je u 17. st. Izim naslova njezin je sadržaj dijelom izgubljen i zaboravljen, pa je otežan prikaz nekoga suvislog zbivanja iz nejasnih sjećanja na neke pripadne likove. Glavnu ulogu tu ima mladi nesretni ribar koji je učinio više zlodjela. Prvo se zaručio s nekom djevojkom koju je nakon ljubavi ostavio neoženjenu, pa je ona u očaju isplovila na barki iz Baške do Senjskih Vrata (Sęynska-Bůka) i tu je zaručni prsten bacila u morske dubine uz prokletstvo protiv nevjernog zaručnika: Naj_te môri po˙lo ! (neka te more proguta !). Potom je isti ribar još prekršio i zavjet ovdašnjih pomoraca i ribara da moraju iz svog ulova i pomorske zarade dati godišnji prinos za održanje starohrvatske crkvice S'Mikűl ud Bracôla (Sv. Nikola) koja od 13. st. postoji uz more kod uvale Mârna u Senjskim Vratima, kao zaštitnik pomoraca na tom najopasnijem mjestu i sad je u ruševinama. Taj ribar je i to odbio, pa ga je za obadva zlodjela stigla Božja kazna tako da je jednom pri ribolovu potonuo u olujnom moru Senjskih Vrata, gdje su inače najveće oluje pri buri kao i pri jugu (jadranska "Scila i Haribda"). Zato se još priča, kako se pri svakoj jakoj oluji u Senjskim vratima može vidjeti duh tog ukletog ribara kako s poderanim jedrom i mrežama u barki uzalud uporno vesla prema obali, ali nikako ne uspijeva stići do sigurne uvale.
Pored toga se uz tu legendu spominje kao drugi važan lik i ribarski duh Macarôl (ili Macaklěć) koji poput veselog patuljka s crvenom kapicom skakuće po obalnim stijenama. On ribarima u luci noću razvezuje konope od barke, dok im u ribolovu pomaže da imaju bolji ulov, pa mu zato oni od lovine ostavljaju na obalnim stijenama zavjetni dio ribe. Od svih tih legenda, ova je u sličnim inačicama najraširenija na istočnom Jadranu, pa se slični likovi ribarskog duha (kao Macaklić, Macarol, Macarolić itd.) susreću u čakavskoj predaji na kopnenoj obali i mnogim našim otocima, a rjedji su takodjer i motivi ukletog ribara, ali dosad još nigdje nije pobliže zapisan njezin suvisli sadržaj s nekom radnjom.
Legenda o Prabiku i sitnim patuljcima
Ova legenda (Povęda ud_Bakodlăka tar_mîćeh Mal˙tjah) dosad nije pobliže zapisana, a sjećanja preostalih staraca su već tako blieda da je sadržaj zbivanja danas nejasan. Glavni su poznati likovi u toj legendi: silni magični Prabik (Bakodlăk) koji u sumrak napada ljude i stoku, veseli šumski patuljci se šale s ljudima, noćni zlodusi "štrygűni" napastuju i sišu žene itd. Legenda o Prabiku vjerojatno je daleki odraz antičke sekte arianizma (mješavina kršćanstva i perzijskog mazdaizma) gdje je sličan Prabik bio glavno božanstvo, a njezin je razvitak kod nas potvrdjen crkvenim zapisima i uklesanim reljefima na arianskim žrtvenicima. Značajno je da u tim legendama i toponimima na Kvarnerskim otocima nema tragova slavenskog Peruna, Sv. Ilije i srodnih likova iz mitologije naših kopnenih krajeva. Donekle slični i oskudni tragovi mitova s patuljcima i kozlacima susreću se i ponegdje drugdje uz Jadran, ali zasad nije poznato da su igdje očuvani u nekom suvislom sadržaju.
Post je objavljen 15.02.2010. u 14:13 sati.