Najpoznatiji lik riječke povijesti jest žena, Karolina Riječka, koja je u doba Napoleonskih ratova spasila grad od razaranja, a u pregovorima s engleskim admiralom Johnom Leardom koristila se svojom ljepotom i ženskim čarima.
Karolina Belinić, udata žena i majka troje djece, koja je 1813. godine, povijesni dokumenti zbore, uvjerila zapovjednika britanske flote da obustavi topovsku paljbu na naš grad. Povijesni spisi o njezinu porijeklu i osobnom životu kažu: Karolina Belinić, rođena Kranjec, bila je udata žena te majka triju kćeri, Alpine, Cattarine i Rose, koje su sve rođene do epizode napada engleske flote na grad. Karolina je bila udata za Andriju Belinića, Lovranca koji je u svojstvu zapovjednika Riječke narodne garde i sam sudjelovao u otporu grada engleskoj floti, za što mu je, zahvaljujući i pismenoj potvrdi zapovjednika Nugenta, gradski magistrat 1829. odao javno priznanje.
Karolinina povijesna uloga započinje 1813., zahvaljujući nezavidnoj situaciji na ulazu u riječku luku. Naime, kako bi onemogućili opstanak Napoleonove vojske, engleski brodovi spremali su se bombardirati Rijeku (kao svjedočanstvo na taj događaj na vanjskim zidu Katedrale Sv.Vida nalazi se topovska kugla stopljena s fasadom). Mlada Karolina, odlučna u svojoj nakani da pomogne svom gradu, otišla je na admiralski brod i spasila grad koristeći se u pregovorima s engleskim admiralom ženskim čarima.
Legenda o nastanku otoka
Cresko-lošinjsko otočje zvalo se u antikno doba zajedničkim imenom Apsyrtides. Kako se taj naziv, htjelo izvesti iz imena grčkog junaka Apsirta, jedna je varijanta antikne priče o moreplovcima Argonautima smjestila njezin završetak na naše otoke.
Jedan je kralj ( Eeta iz Kohilde ) posjedovao zlatno runo. Našao se hrabar momak Jason, koji se lukavstvom, uz pomoć čarobnice, kraljeve kćeri Medeje ( koja se, naravno, u Jasona smrtno zaljubila ), dočepao zlatnoga runa, pa se na brodu Argo, sa svojim drugovima Argonautima, dao u bijeg. Apsirt, kraljev sin, krenuo je svojim brodom u potjeru za otmičarima. Nakon duga putovanja potjera je sustigla otmičare. Medeja je prijevarom namamila brata Apsirta na pregovore, a Jason ga je iz potaje ubio. Medeja je rasjekla Apsirtovo mrtvo tijelo i njegove udove pobacala u more. Od rasječena Apsirtova tijela nastali su Apsirtovi otoci - Apsyrtides.
Tako su po pradavnoj legendi nastali otoci Cres i Lošinj i sav arhipelag oko njih, premda je ovo naravno, samo nevjerovatna priča, ono što će te dalje pročitati o Lošinju možda će vam zvučati također nevjerovatno, ali to više ipak nije priča.
Mit o Cresu
Da bi se utvrdilo porijeklo prvotnog naziva arhopelaga koji uz Cres obuhvaća i Lošinj i niz manjih otočića, treba pribjeći mitskom razdoblju klasične povijesti i kulture, u treće stoljeće prije Krista kada je Apolonije zapisao sljedeće.
Bježeći pred Kolhiđanima, kji su im htjeli oduzeti oteto Zlatno runo i vratiti ga kralju Eeti, Argonauti su, pod vodstvom Jazona, stigli do Kvarnera. Jazon i kraljeva kći Medeja, koja se zaljubila u njega, zaputili su se u bijeg sa Zlatnim runom na sjeverni Jadran. Kraljev sin Apsyrt krenuo je u potjeru za otimačima Zlatnog runa. Iako je plovidba potrajala, uspio je sustići Jazona i Medeju. No, prijetvorna Medeja, namamila je Apsyrta na pregovore, dovela ga pod oštricu Jazonovoga mača. Jazon ubije Apsyrta, a Medeja njegovo mrtvo tijelo raskomada i djelove pobaca u more. Od rasječenih udova nastali su otoci oji su ime dobili po junaku - Apsyrtides - Cresko-lošinjsko otočje.
Drežnjak o Drežnici
Pito jedan čovjek jednog Drežnjaka: »Okle si?«. A on reko: »O'klena o Božiću tri puta sunce izlazi i zalazi!«. A i jeste tako na Inču: sunce se pojavi iza Stola, ide preko Velje i Ledenice, i zađe za Veliki Glasinac oko polu dana. Onda se za jedno polu sata pojavi na jednoj provaliji i zađe za Mali Glasinac. Iza nega izađe opet i pojavi se za jedno polu sata. Opet za kosu zvanu Račve zađe. I tako traje dva miseca: dvanesti misec i januar.
To je bio reko neki Jure Krešić zvani, iz Šarića, kad su ga to pitali u prvom svjetskom ratu.
Iz istorijske tradicije
Preko puta željezničke stanice Stara Drežnica, u Glogovu, imaju halke đe su nekada čamce pripinjali.
Staro groblje na Sritnim njivama (srednjovjekovna nekropola), nastalo je tako što su se tu svatovi susreli, pobili i izginuli.
U sjevernoj padini planine Stol, na desnoj obali Drežanjke, prema Donjem Selu, ima pećina zvana Tamnica.
Džamiju u selu Žlibu, Donja Drežnica, zidali su, kako se priča, neki Bećirević Ramo i još jedan čovjek iz Striževa.
Niže starog kamenog mosta preko Drežanjke, kod Ušća (u Neretvu) bio je vaktile još jedan stariji most, pod tzv. Anđinim ušćem.
Ima jedan sam bor, na desnoj obali Drežanjke, prema Donjem Selu, kod spile zvane Zojevača. Ne valja dirati taj bor, ne možeš ga sjekirom taknuti da se nećeš posijeći. U Zojevači se krili hajduci, a preko rijeke je bila brvina na kojoj su neki ubili jednog hajduka. Kad su mu prišli, imali su mu opanci na nogama 75 povrazača, toliko mu je stopalo bilo (obično opanak ima 40-45 povrazača).
Predanje o osvajanju Drežnice
Grci dok su bili, tu u potoku Meomači (kod Bunčića), kopali su zlatnu rudu i imali su tu rudnik i fabriku.
Grke su Turci išćerali iz Drežnice, jedanaes' su se godina oni borili protiv Turaka. Crkva je njihova bila kod škole (osmogod. škola u Gornjoj Drežnici), a grad im je bio gdje je i sada parcela koja se Grad zove, odmah do škole.
Baba je kazala Turcima da naopako potkuju konje i tako su oni sa Klanaca, od Duvna, sišli u Drežnicu, do na Sveću. A i na Sveći je grčka crkva bila i tu je stajao Petar general, koji je od tuge umro na Petralju.
Kad je Petar začutio da idu Turci s Klanca (na zapadnom kraju Drežnice), onda je pobigo sa Sveće. Imo je dobra konja i išćero ga uz Plane, preko Gozda, na zvanu planinu Prislop. Kad je na Prislopu zanoćio i ujutro kad je ugrijalo sunce, otolen je dobro mogo vidit Sveću i crkvu koja je bila. Kad je ugledo turski bajrak di se vije kod crkve i di turski at njišti, tu je odma' crko na mjestu i sad mu se grob nalazi pokraj Gozda.
Na Gradini više Drage, u Gornjoj Drežnici, ima zid klačeni, tu je isto grčki grad bio i tu su oni zakopali svoje blago. Po to su blago dolazili kauri, oni su imali knjige đe se zlato nalazi.
Predanja o zakopanom blagu
Kaursko je zlato zakopato tu na Vrilinam kod Zmailovca, u G. Drežnici, na Gradu, jedno. A drugo je oćerano, po priči, gore prema stinama. Ali ga nije našo niko. Priča se da je u pećinu zakopano, nanj kaplje kap vode, doli je lug i na lugi nož brdu. Na kljun noža kap je. Naće ga siroče dijete. Ali - nož je nađen i lug, našo ga je jedan Turkić Jusuf, mali, siroče bez majke i oca. Djeca kopala. A dolazili su i Hercegovci tražit, po knigama, ali para nema, kopali doli - 'aj' kopaj ti bogu!!
A Dulići su, doli (u D. Drežnici) otvorili, našli, kod potoka kazan novca i nisu u nj smili krenut, nego otišli po fratra. I fratar izašo i s nima podijelio na četvoro. Bila tri brata (Dulića) i on četvrti, nima dao tri hise a sebi jamio četvrtu i otišo niz vodu. A oni svoje sklone neđe. I u roku petnes: dana - sva tri umrla. U istoj kući pomrli, para nema, više ih niko našo nije. A fratar svoje iskoristio i od ni napravio doli oni Krešić 'otel, oni fratar što je gonio ovu jarugu (Don Klement Sumić, za vrijeme Austrije gradio kanal).
Kod izvora zvanog Vriline, u blizini Zmailovca, u G. Drežnici (kod današnje osmogod. škole u G. Drežnici), bila je, priča se, nekada crkva. Ljudi su išli da traže zlato oko te crkve, kopali.
A zlato se kopalo i u Gradini, nad Dragom, odakle su ga, u stara doba konjima dogonili toj crkvi, a otale u pećinu, u Potpeće, da ga sakriju. To su Grci radili, za njihova vakta. To je blago čuvala aždaja, ljudi je zvali »grobara«. Nju su sve donedavno ljudi viđali i njen trag kako ide vodi (Drežanjki).
Tu na Zmailovcu su Grci stajali, i tu su dvojica Kumrića našli neko zlato i obojica su umrli.
Kauri su od Turaka bježali 'vamo u Drežnicu, u ova brda. Potpleće pećina ima, više Lisičina, i ima ondi di je crkva bila na Zmajilovcu. I ljudi su kopali i našli prag, i arar ugljena i brus, sav ispisan s jedne strane. Bio je ko kalup sapuna. Priča se, tog vakta da je prva mazga pred spilom bila rastovarana, a zadna tovarena prid crkvom, toliko je bilo crkvenskoga blaga.
Bila muslimanska familija Kumrići (svi su izumrli, četiri brata). I pričaju da su oni imali sluškinju Maru, koja je s desne strane crkve jedan mali lončić zakopala zlata. I Kumrići kada su tu trapili, našli su taj lončić od jedno kilo toga zla I tu je bila debela zemlja na parama dva metra i gori zasuto lugom, u lug zadiveno gvožđe ko jedan veliki nož. I na lug opet zasuta zemlja oko metra, radi vode što kaplje iz pećine.
O sokolu Ćori Drežnjaku i Fijoviću Tomi
a) Ima gori stijena (u G. Drežnici), zove se Sokolina. Ondi je neki Fijo Toma se spušćo na užadima, osamnes uža. I braneć ga 'tica iskopa mu oko. Kad ga snio, izvadili ga gori, kad nema jednog oka soko. A drugi ostao zdrav. Ajde, pusti ga, da ufatim zdravoga, a ovoga drž'te! Oni su držali onoga, on doli se spustio: kad zaviče vila, kaže: »Ajde doma, Fijoviću Toma, dosta je danas tvoga lova. I prikine uža i on je pao, ima visina oko jedno sto metara. I odma' pogino.
I ovi je ćoravi soko poslat u Beč. I onoga vakta je bilo, ili daj toliko svoji', šta imaš - sokolove, orlove - i oni se gori sakupljaju i bore. I ovi pustio jednoga po jednoga, četiri. »Dajte Ćoru Drežnjaka!«. I on izori više onih njegovih. I kad ih je izorio, pobjego kaže: »Na sve strane pravite kuće, ode na Bosnu i Hercegovinu«. I sedam godina - to mi je baba pričala - sedam godina je danak ukinut na Bosnu i Hercegovinu da niko plaćo nije nikakva ni poriza, ni ništa.
b) Stari Fijovići živjeli su u Drežnici prije Turaka, a bili su tu i kada su Turci došli. Stajali su u selu Poglavici, više džamije današnje. Kuća im sada stoji, pod pločom je, ali je sada napuštena. U njoj su bili Bešići, u kojih nisu mogle biti dvije muške glave; jedan ili više muškarca moro bi umrijeti, tako da su Bešići vazda ostajali na jednom mušku. U tih Fijovića bio neki Toma koji je u Drvaru (vis kod Javorka, na Čvrsnici) hvatao sultanu sokola.
Predanje o Melića gradini
a) Na Gradini (Melića, više Drage u G. Drežnici) bila vojska grčka i zlato zakopano je u nekom topu. Bir cikne sunce obasja to zlato u topu. Zlato je namijenjeno siroti. Neki Dalmatinac jednom srio nekog Cokića (iz Drage) i poveo ga na Gradinu. Dalmatinac našo dragi kamen, a dao Cokiću vriću zlata. Cokić ne htio ponijeti, već kasnije pošo sam, kad ono ugljen.
b) Melića gradina je između sela Lisičina i sela Drage u Gornjoj Drežnici. Sa jugozapadne strane, odakle joj je jedini prilaz, ima nasip kameni. Kazivač se sjeća da je vidio i dijelove zida u malteru. »Neka je stara baba pričala da je tu nekad bio grad, ne zna se čiji, to niko ne pamti. Čulo se da su neki dolazili da traže zlato u toj gradini«.
Predanja o hadžiji Pendi
a) Penda je ostao iza oca i iza majke. Njegov je otac obišen radi Duvna. U nega je bilo kmeta, ja pamtim, po osamnestero konja bi gonilo 'šenicu im iz Duvna. Toliko je imo. I onda, najpotlje, vlast: »Ili se odostani Duvna ili daj glavu!«. I na višala. I dva puta gajtan puco na vratu, dok jedanput se nije ugušio. I ostalo dijete, ovaj 'adžija Penda. I ovaj kako će dobaviti dijete? I desno-livo i dođe, uzjaši konja i među djecu, kaže: »Koje je« - kaže - »tude Pendino dite?«. - »Eh' ono!« I on: »Mali, dođi 'vamo, dođi 'vamo, dođi 'vamo«. Šećera malo i on se primakni, a ovi šćepaj, na konja, bježi i dogoni ga ovamo. I posli toga on se odgojio bio, i dobro se odgojio. I onda su pričali ljudi da je on bio vilen. I onda su kmeti dolazili, dok nije ono pravo kmetstva postalo, i onda su oduzeli tu zemlju. Ja znam: po osamnestero se konja uređaj, goni se 'šenica, ječam.
A on (Penda) kad je se razbolio, imo je dobra konja. I stao vrisak konja u podrumu. »Aj'« - kaže »đeco, vi'te šta je konju«. Vranac bio. Kad je unišo jedan momak, njemu je 'Alil bilo ime, kad dvi djevojke su dvi strane konja! Vrati se. »Šta je?« - »Ništa, vala.« Kaže: »Ima nešto!«. Kaže: »Dvi djevojke nemu su dvi strane, drugo ništa nejma«. Kad taman on to ispričo, kad oglas na izvanu, to ljudi neki sjedili kod bolesnika: »Umr'« - kaže - »hadžija, crče mu vranac«. I hadžija izdušio kad su ulišli i vranac crko.
I ima gorika đe je zakopan, to su pričali: kad je najviši vitar, zažeži sviću i metni na oni njegov spomenik, bašluk mi rečemo, da je ne bi udunulo dok je kapi.
A džamije nije bilo gori (u G. Drežnici). Doli je džamija, ona od starina, u Donjoj Drežnici, a ova se je gori kašnje napravila nekako... kašnje puno. I pošli ujutro, Bajram se ujutro rano klanja, rano, a daleko ići. I neki Mujčin Dulić (Mujo mu bilo ime, pa Mujčinom ga zvali) pa od đavoluka javi: »'Aj'mo« - kaže - »mrtvi, 'oćete li vi džamiji?«. A otuda zaviče: »Polako« - kaže - »i ja ću s tobom«. Kad ozdal se pojavi - znaš, ima, zamota se ona botana, ćefin se reče, biva. Bogami - on se prepane. I on napriko, a on spram njime do mimo. A u Zećanovića pivac kokuriknu. Samo mu zaviče: »Moli se boga onoj tičici!« - i nestane. A otolen je, iza toga groblja niko.
Niko ne zna kako je Adžija dobio tu svoju snagu. Hadžija Penda je skako, u Raičevu klancu ima dvi grude. On je skako s ove grude anamo i nazad na grudu. To su pričali ovi »kumovi« gori, Rakićaci.
b) Prije jedno stotinu i dvadeset godina živio je u Gornjoj Drežnici hadžija Pendić. On je bio vilen. Jednom je u Mostaru, niz cijelu Cernicu, skako sve sa sačaka na sačak (s krova na krov). On je bio rođen u košuljici i njega ni puška nije »primala«, tj. nije ga mogla ubiti. Jednom su se na njega naljutile vile i na jednom mjestu što se zove Spile bacile ga u zrak, ali su ga opet dočekale na ruke.
Sahranjen je u groblju muslimanskom u Zagreblju i sve do 1945. godine stajo mu je zelen bajrak nad grobom.
Sada u Zagreblju ima njegovih potomaka Pendića i žive na tzv. Mejdanu.
c) »Hadžija« Pendić živio je u Zagreblju za turskog vrimena, njega nema ima sto godina. On je bio naizvan ljudi, silan čovik. Pričali su stari ljudi da se on rodio u »košuljici«. Ko dite jednom čuvo jarenja u Osoju i našo žensku, zapela se u jasenje. I on je otpetljo i nje nestalo - to je vila bila pa mu ona snagu dala i pomagala mu. U Klancima gori, u Raičevu klancu, on je skako sa stijene na stijenu, ima jedno sedam-osam metara. I to staro vrime su 'ajduci i »hadžija« (nije on bio pravi hadžija, samo ga tako zvali) dočikali trgovce u tom Raiča klancu, pa su trgovci na »hadžiju« pucali iz pušaka i gađali ga u prsi i pogodili. I njemu ništa nije bilo, samo mu je sestrić njegov Maše Šamerić isparo te prište iz prsiju.
O hajduku Šimić Andriji
Hajduk Šimić Andrija je često dočiko trgovce u Raiča klancu, a slazio je i u Drežnicu, ali nikome nije naudio ni za šibicu. Jednom banduri drežanjski zanoćili u Konjskom u jednoj pojati doli, a gori bio Šimić Andrija sa svojim drugom na sijenu. I slušo on šta banduri pričaju. Pitali banduri jednog Drežnjaka: »Šta bi ti Šimić Andriji uradio?«. A on reko: »Ne bi' mu ništa, već da imam u torbi šta, sio bi s njim i pojio«. I tako Šimić Andrija nije nikad napado Drežnjake.
Post je objavljen 15.02.2010. u 15:08 sati.