“Sakrij nesigurnost dok se brines o drugima.
Zasijeniti ih paznjom. Nece primjetiti.”

Bila je preopterecena mislima.
Ipak se krisom nadala da ce neko da se okrene i da pomisli da je i njoj bilo potrebno malo vise od samo obicnog “Hello”. Da ce neko da vidi i onu vrijednost u njoj o kojoj je ona oduvijek sanjala. Onu koju je nekad imala, ali negdje na putu kroz djetinjstvo izgubila.

“Mozda je on taj.”
Gledala ga je, kao i uvijek uzdisuci i stvarajuci u glavi neke nepostojece uspomene. Fotografija likova sa kojima nikada nije bila, a koje je tako zeljela da ima oko sebe. Prijatelji, poznanici, ljubavnici…
Zeljela je paznju, a ni sama nije htjela to da prizna. Zeljela je da se okrene, da je obori s nogu, onako, sam od sebe i da joj pokaze da je i ona potrebna svijetu.
Koja sramota! Sramota ju je bilo priznati i samoj sebi sta je u tom trenutku osjecala, dok je zamisljala njegove dodire na svojoj kozi. Bojala se same sebe. Bojala se da se pogleda u ogledalo i da odluci jednom za svagda, da prihvati ono sto joj je Bogom dano, da se pomiri sa cinjenicom.
Bojala se unutrasnjih demona, sahranjenih negdje duboko u njoj samoj, onih koji su je danonocno pratili u sjenci, samo se povremeno krijuci i davajuci joj nadu da ce ono bolje jednom i njoj da zakuca na vrata.
Nada se neprimjetno primicala vratima. Mic po mic. Sve dalje i dalje od nje, od njenog urodjenog optimizma, onog koje joj je pomoglo da prezivi tih 28 godina njenog zivota.
Cudno, tek joj je 28. A osjeca se staro, tromo.
Osjeca se kao da ju je zivot sa namjerom zavarao, stvarajuci oko nje cirkus likova koji su samo prolaznici bili. Kao na pokretnoj traci, svoje programe su davali onako kako je njima zgodno bilo, ne pitajuci za njeno misljenje. Ne pitajuci da li je to njoj bas tada odgovaralo.
Jos jedan razlog da se jos vise osjeca sama.

Ni on, on koji je izgledao drugacije, on koji se ophodio drugacije, pa makar samo u njenim mislima to bilo, ni on nije mogao da vidi tugu u njenim ocima. Ljubav je sporedna bila. Ah, ljubav bi bila jackpot u tom momentu. Trebala joj je samo prijateljska rijec, ona koja zaista stavi do znanja da si nekome potreban i da bi neko bez tebe zaista osjecao prazninu. Zar je to i njemu bilo previse tesko?

Mislila je, trazila razlog za ostanak.
Prebirala je po riznici svojih stvarnih uspomena, trazeci uzrok njenoj labilnosti. Onoj koje se i od same sebe stidila.
“Da li ja previse mislim?”

Cula je vrata.
I on je napokon otisao.
Koliko je samo puta zamisljala da se ta vrata ponovo otvore i da se on pojavi i ponudi joj svijet. ”Kao u onoj glupoj knjizi. Koja patetika.”

Sjedila je sama na stolici, gledajuci u prazno.
Svijetlo je zagaseno. Cula je samo otkucaje na zidu.
Mrzila je i taj Mickey Mouse sat koji je redovno otkucavao svoje, podsjecajuci kao i uvijek na neizbjezno. A bio previse taman da bi se bilo koja brojka mogla raspoznati.
“Koji je vrag natjerao da ga tu i postavi?”

Cekala je.
Cekala je uzaludno da se neko trzne, cekala je da joj neko procita misli, ah te crne misli. Cekala je sramotno da je neko spase. I mrzila je samu sebe zbog toga. Zelja je uvijek ostala, ma kakvu sliku da je pokazivala drugima.
I nije to nikome nikada rekla. Znala je da ce biti odbacena kao zarazena jedinka kojoj mjesto nije u zajednici. Znala je da ce biti zigosana do kraja zivota i da ce svi da znaju koliko je ona samo zeljela biti dio njih. Nije mogla da rizikuje da je prezru. To bi zaista bila posljednja kap.

Uzela je komadic stakla i ugasila svijetlo.

Sa dubokim uzdahom se uvijek usunjas, lopovski i krisom, namjerno ometes u onome sto radim. Kroz pjesmu, price i razlicite boje, bez ikakvog obzira prema mojoj poljuljanoj koncentraciji, kojoj je potrebno samo sekunda da se cijela Tebi okrene.

Tvoje rijeci, Tvoji dodiri...
Lebde.

Nemam snage da se oduprem mislima, osjecanjima.
Ususkana u lagane zvuke, zamisljam nas...

...zagrljene, spojene, obavijene poljupcima, zajedno, odvojeno, zaljubljene i udaljene od ovozemaljskog svijeta, na nekom oblaku, samo nasem i dalekom.

Osjecam Te svakom sekundom.
I momente koji tek stoje pred nama, milovanja i nemirni sapat kojim mi snove tjeras i onda kada si u snu. Nemir u tijelu budis pogledom svakim, nestasan i mio,

i onda cekam...
...cekam svaki trenutak koji mi daruje dan, svaki Tvoj dodir usnama.
Cekam i brojim otkucaje na zidu, nestrpljiva i vjecno zeljna Tvojih mirisa.

Znala sam ja vec u podsvijesti da je ta veza otisla u nepovrat.
Mozda me za nju vezala ona stara nostalgija, koja me je godinama mucila otkako sam dosla ovdje, pojacana samo neuspjesnim prijateljstvima na koje sam naisla u nekom stranom svijetu. Mislila sam, ona je jedino sto me veze za stari kraj, nikome drugom nije stalo da se pita gdje sam i sta radim…
Vukla se ta boljka dugo, dok se zivot nije polako okrenuo i na tom novom tlu.
Znala sam da se promijenila, ali nisam znala da je usvojila toliko praznoglavosti.
Cini mi se da je sa 16 bila mnogo pametnija nego sto je sada. Kompleksi ili sta li vec…
Vec odavno sam primjetila da se nasi pogledi na svijet razilaze, vec negdje oko 18. godine. Tada jos nije boljelo, jer su se na drugoj strani kontinenta prostirale neke druge veze, povrsne i uobicajene, one za koje sam smatrala da ce prerasti u nesto vise. Ali istina je, nikada se nije nasao niko kome sam ja mogla sve cuteci da kazem. I oni koji su imali potencijal, tada su se okrenuli nekim svojim zivotima.
Mozda sam gresku napravila sto sam se grcevito drzala za tu jednu vezu, koja je ujedno bila i veza sa starijim uspomenama, dragim i dalekim, onim koje su me odrzavale u zivotu kada bi me hladan vjetar ogrnuo u ovoj pjescanoj zemlji.
Bila je ta veza podnosljiva preko telefona, interneta i pisama. Na momenat bih se nasla preko okena, u njihovom gradu, i njihovim zivotima. Na momenat sam i ja bila dio njih. Ali nakon tih par redova i rijeci, opet sam se vracala u svoje sivilo, boreci se sa sobom, pokusavajuci da nadjem ono svoje “ja”.
I onda se desilo cudo.
Dosla je i ona na ovo tlo, spremna na sve da dodje do cilja. Steta sto je to nije odrzalo motivisanom. Posrnula je tamo gdje joj izlaza nije bilo. A ja sam ostala vezanih ruku i bez teksta…

Prve sumnje su pocele da me proganjaju kada sam je ugledala po prvi put ispred onog oronulog hotela, nakon toliko godina. Slusala sam dalje njihove price, i na neki nacin pokusavala da se i ja nadjem u istim. Nije mi uspjevalo. Pitala sam se, da li sam ja toliko drugacija da ne mogu da se nadjem u obicnim, praznim razgovorima? Da li je to razlog zbog jos nekih poteza i dozivljaja u mom zivotu? I sta ciniti povodom toga?
Da, dok sam se ja zabavljala tim, sada smijesnim, mislima, nije mi ni za trenutak proslo kroz glavu da je mozda razlog za te iste misli drugaciji karakter. A bilo je tako ocigledno!
Kasnije situacije su pocele da mi otkrivaju njenu pravu prirodu. Pocela sam da izbjegavam da joj pricam o nekim stvarima, slusajuci njene komentare o drugim ljudima u slicnoj situaciji. Osudjivala je i ismijavala poteze pojedinih, ne misleci da me tako samo gura od sebe. Osjecala sam da ta veza nije vise ono sto sam ja zamisljala, ali sam se drzala za nju, nekada na jedvite jade, misleci da je to samo dio prijateljstva. Mozemo biti drugacije osobe, ali mozemo ostati bliske i vjerne jedna drugoj. Jos uvijek se pitam, da li sam ja tada samu sebe lagala?
Sumnje su bile potvrdjene prvi put kada je prekoracila moj prag. Trudila sam se da budem dobra domacica, da je primim i ugostim kako dolikuje jednoj takvoj osobi. Ili onoj koju sam ja vidjela u tom trenutku. Ipak, nesto je nedostajalo. Tu i tamo, primjetile bi se malo vece razlike, malo drugacija interesovanja. Valjda je to dolazilo do izrazaja jos vise dok smo bile fizicki zajedno. Razmisljala sam o prethodnim razgovorima, o mojoj prethodnoj posjeti, i sve su kockice pocele da se slazu, ali ja sam i dalje ostala u nevjerici, misleci da je to samo privremeno. I naravno, da je to samo dio prijateljstva, prihvatati osobu onakva kakva jeste. Komentarisalo je par drugih osoba neke moje dozivljaje sa njom, ali meni je trebalo zaista dugo da se zapitam da li ta veza ima ikakve buducnosti.
Prvo je pocela da me nervira. Strasno. Pocela sam da nekada izbjegavam njene pozive. Jednostavno sam bila zasicena praznih razgovora, komentara i njenih dugih pauza na telefonu nakon sto bih ja ispricala nesto. Nije obracala paznju na ono sto bih govorila, ponekada ma koliko vazno bilo. Osjecala sam da vulkan u meni pocinje da radi i da sam na minut udaljena eksploziji i globalnom unistenju te veze. Pripisivala sam to pms-u ili mozda trenutnom neraspolozenju. Cak ni telefonska veza nije vise izgledala da funkcionise.
Kako je neko mogao da bude tako drugaciji?

Jos uvijek se pitam. Jos uvijek razmisljam o tim nekim njenim moralima, idejama o zivotu, izjavama i postupcima. Pitam se da li sam ja to ignorisala, da li ih jednostavno nisam raspoznavala i smatrala da je to samo spoljasnja slika, ispod koje se nalaze slojevi nekog dubljeg uma. Mislila sam da nosi masku da bi sakrila nesigurnost, da bi se pokazala hrabrija nego sto jeste, sposobnija.
Jos uvijek ne mogu da vjerujem da je ta povrsnost ono sto se u stvari i nalazi u njoj. Da nema dubljih slojeva. Ono sto vidis i cujes, to i dobijas. I ma koliko se onda cudila, opet mi se sve kockice ovako bolje slazu. Bolja objasnjenja, bolje razumjevanje. I najtuzniji dio je sto ne vidim izlaz…
Veza je zavrsena onda kada je ona pomislila da je pravda nece sustici i da ce moci da nadmudri sistem zemlje koja je te iste poteze izmislila i usavrsila. Kada je okrenula ledja svemu na cemu je radila u prethodnih par godina i otisla u stari svijet, bez trunke kajanja, bez pomisli da ce citavog zivota imati oblak nad glavom. Kada je nastavila svoje praznoglave poteze, imajuci samo sebe na umu.
Nisam razocarana. Nisam tuzna. Osjecam se vise prazno, uz mozda blijedu agitaciju. Neka joj je Bog na pomoci. Njoj i onima oko nje. Ja cu od sada posmatrati sa klupe.

Sve sto vise vrijeme prolazi, sve mi se vise ide odavde.
Govorila sam sebi da me muci pustinja u dusi, ne misleci da okolina ima bilo kakve veze sa tim. Dovoljno mi je i trebalo da shvatim.

Kako neko moze biti srecan kada je okruzen sivo-smedjim “planinama” koje su vise kao hrpa prasine na kojoj je zaboden poneki kaktus, mrtvilom i zutim nebom?
Kako neko moze da bude potpun i da ocekuje da ga inspiracija redovno podstice da svrlja, kada je sprijecen i da izadje medju gusto drvece i svjez vazduh?

Ubija me praznina oko mene, jer uzburkuje i prazninu koja me godinama muci, nedostatak prijateljske ruke i rijeci, nedostatak razumijevanja i pretjerana pohlepa i zavist.

Ubija me to sto su svi vodjeni prokletom valutom, sto bi i svoju rodjenu majku prodali za jebeni dolar. I to sto je laz opravdano djelo, sto ljude vise savjest ne grize, jer savjesti vise nemaju. I kako covjek da normalno funkcionise u takvom svijetu? Osoba koja je mozda vise sentimentalna nego sto je pozeljno danas, ona koja i pored silnih razocarenja, jos uvijek vjeruje u dobro u ljudima.

I ko je onda ovdje glup?
Nerviram samu sebe. Ne mogu da budem pokvarena kao sto su oni i ne mogu da opravdavam lose cinove jadnim izgovorima.

I gdje se onda nalazim?
Ni tamo, ni ovamo.
Od nas otisla, bez ikakve ideje sta me je cekalo, zbunjena i ovako i onako, i dosla u jednu zemlju punu zabluda, jeftinih obecanja i lazi. Kazu mi da ni kod nas nije mnogo bolje…da su ljudi postali bezobrazniji, nemarniji…da onaj “nas” mentalitet nestaje pod najezdom zapadnjackog uticaja. A ne znaju da mi ubijaju i onu posljednju truncicu nade, za koju se grcevito vec godinama drzim.

Da li je pametnije zaboraviti na sve?
Pretvarati se da negdje tamo postoji onaj stari svijet, bezbrizan i topao, kojem sam se uvijek vracala kada bi me stigli zuti dani. Ili pokusati pronaci sebe u ovom previse ledenom svijetu?

Ne, ne mogu.
Previse je odricanja ukljuceno u to. Previse promjena i gazenja onih morala koje sa sobom nosim jos od iskona. Previse pretvaranja da smo nesto sto nikada nismo bili i sto nikada necemo biti, ma koji jezik govorili, ma kako se oblacili i bilo s kime da se druzimo…

Ne ide…a stari svijet se topi.
“Ignorance is a bliss”, rekli bi ovdje…
Mozda je, ipak, najbolje ostati u mraku.