Boli me...
Boli me proslost, sadasnjost, buducnost.
Boli me sve sto je zivot stavio ispred mene,
mucio me, kinjio, trgao mi dusu komad po komad,
izvlacio iz mene truncice snage, u dogovoru sa djavolom,
zeleci da me slomi, da me izbrise.
Boli me sto sam uvijek drzala do sebe.
Boli me sto sam se trudila da budem dobra, sto sam udovoljavala ljudima,
izvlacila ih iz blata i stavljala osmijeh na lice, bezuslovno, iskreno,
ne gledajuci svoju dusu, ne mareci za rane koje su se urezivale na njoj.
Boli me jer sam pokleknula u par momenata,
zeleci odobrenje i da budem prihvacena,
i onda kada sam bila slaba i sama, bez ikoga pored sebe da mi ukaze na put.
Boli me sto sam morala sama da se borim,
kao da sam bolest od koje treba bjezati,
bez ikakve podrske kada mi je najvise trebala.
Boli...zivot.
Boli srce ranjeno, usamljeno, bez zagrljaja, bez razumijevanja.
Boli sanjar i romantik u meni, onaj koji u bajkama stvara svijet svoj,
nadajuci se da ce i njegov zivot da lici na bajku.
Boli sto se ironija zivota smije pakosno obojici, bacajuci opet iza sebe trnje i kamenje, da jos vise boli, kao da do sada nije dovoljno bilo...

Dokle?

Daljina.
Boli.

Razbija se o mene kao voda od greben.
Sveti se i postavlja na iskusenje,
onda kada smo najslabiji,
kada najvise jedno drugom trebamo.
Djavolja rabota to je.

I molim se za Nas.
Molim se da je ljubav ljubav
i da smo mi Mi,
jedno drugom posveceni,
cistih dusa, bezuslovno.
Molim za blagoslov Bozji,
i za sve slike kojima smo se obojili,
ogrnuli i ceznemo.

Molim se.
Da ne boli.

Ja sam srecna.
O da, mnogo sam srecna...
Cudno jeste i nevjerovatno, ali jedno lijepo plavo oko me je zacaralo i zgrabilo sebi i ne da mi da mrdnem.
Koliko god se sada opirala, nema mi spasa...
Svakim danom se sve vise osjecam tvojom, svakim danom ljubav postaje samo veca i jaca i ta klica nije vise klica, nego pupoljak koji svakim momentom moze da procvijeta u najljepsi i najmirisljaviji cvijet...
Svaka tvoja rijec, njeznosti i milovanja...sve mi je to toliko nevjerovatno...
Sve ono o cemu sam mastala, sve ono o cemu sam sanjala, kakva ljubav treba da bude, kakav neko treba da bude prema meni...sve to vidim u tebi.
I ne suzdrzavam se da ti bilo sta kazem, bilo to zivot ili osjecanja...i to je toliko dobro...osjecam se tako sigurno, slobodno...

I onda sama pomisao na cinjenicu da toliko toga samo stoji ispred nas, da ce se toliko toga TEK izdesavati, i sve ono o cemu pricamo realizovati i da cemo mi biti mi, jedno kraj drugog, nerazdvojni u nasoj ljubavi...
A ta ljubav, nestvarno ovozemaljska, blagoslovljena i podarena samo od Boga i nikoga drugog, vrijedna svake zrtve i cekanja...
Pa pitam se onda, da li ce moje srce moci da podnese toliku srecu?

U meni se radja osjecaj koji je do sada bio sasvim nepoznat, a za kojim sam toliko ceznula...
Pored tebe znam da bih se osjecala kao prava zena, ona koja je spremna da sve podari i da zivi za nekoga ko ce da uzvrati istom mjerom i ko ce je voljeti onako kako zena zasluzuje da bude voljena, zena koja je i djevojcica i odrastao covjek, njezna i ozbiljna, odgovorna, zena koja ce da ispuni ono sto joj je Bogom dano i ona koja ce najpotpunija biti kada takvom covjeku podari plod njihove ljubavi...
Kakav je to magican osjecaj!

I zahvaljujem svaki tren Bogu sto mi te poslao...sto postojis...sto si moj...sto sam tvoja...sto mogu da ti se predam u potpunosti, bez straha da ces da me povrijedis, da ces da mi skines osmijeh sa lica, sto znam da uz tebe nikada necu biti sama i sto cu imati pravog muskarca koji ce ljubav i zajednicki zivot shvatati na isti nacin kao sto ga i ja vidim i sto cu moci da se uvucem u tvoj zagrljaj, pored tebe i tu se osjecam najspokojnija i najsrecnija...

Sve ostalo su, zaista, najsitniji detalji....

Izgubljeni u dva svijeta daleka,
ceznjom poriveni, cekamo strpljivo
na sve ovozemaljske darove,
bozanstvene, ljubavlju protkane.
Jedno naspram drugog stojimo,
cistih, ogoljenih dusa i bez straha,
pruzajuci se bez ijednog pitanja,
jer znamo, sudjeni smo da budemo.
Rijeci vise nisu rijeci, a rime sicusne,
nesposobne u ovoj rijeci osjecanja,
ostaju samo osanjani dodiri
i ono sto nas na kraju puta ceka.
Nocas nemamo izbora no da se volimo...

Bog me je blagoslovio.
Hiljade proplakanih noci, trenutaka nesigurnosti i mastanja zgazeni sudbom, urodili su plodom i donijeli mi tebe, mog plavog snaznog viteza, hrabrog i spremnog na svaki poduhvat za ljubav iskrenu i najvecu.
Ne, nista vise ne boli.
Zivot je odjednom dobio smisao, okrenuo se onom najboljem, necem o cemu sam sanjala citav svoj zivot i pitala se da li je uopste moguce tako nesto i dodirnuti!

Ceznja raste sa svakom sekundom, lomi se i nakuplja, stvara u meni talog osjecanja koji ce se, kao lavina, prosuti po tebi sa prvim pogledom.
Dusu si mi orobio!
Dosao je trenutak kada nijedna materijalna stvar nije bitna, kada dosadasnja kolotecina ne daje istu sliku, kada su dani i noci i svaki momenat izmedju ispunjeni nadom i zeljom i ljubavlju...

Ah ta ljubav ovozemaljska!
Savrsena i neobjasnjiva, prosuta po nama oboma bez ikakve paznje, na sve strane i oko nas.
Nevidljive putanje ugazane imaginarnim poljupcima postaju nevazne, jer bitan si samo ti i dusa tvoja plemenita!
Plavo oko moje...
Zaranjam u pogled tvoj i predajem ti se, zivot maleni i jednostavan, bez tebe danas besmislen.

"Kad tisina zaboli i kad zvuci postanu nemi,
u srcu mi jedna pesma samu sebe zapeva,
pa mi sva dusa zatreperi i dah mi se skrati...
A ja je moram jednom zasvirati i zapevati
da ne bi zarobljena uginula.
Kad bi samo imao prste i nit
kojom cu tkati to platno u koje ce me,
na kraju svega mog - uviti..."

Ti.

Nedostajes mi.
Ti i tvoje oci nebeske.
Ruke tvoje koje jos dotakle me nisu.
Dodiri i poljupci kojima uvijek milujes.
Dusa izgubljena u slikama tvojim,
srce drhti na svaku tvoju rijec...
Zivot se sveo na cekanje.
I na jednu rijec.
Ljubim te.

Vjetrom nosena,
kroz pustinjski prah grabim,
prema carobnom istoku
i suncu sto na kraju ceka.
Plavetnilom nebeskim opijena.
Mirisi proljeca vode me,
kroz taloge ovozemaljske,
do druge, daleke strane,
gdje ceka ruka tvoja.

<3

Usne tvoje daleke i nedodirljive, jos uvijek osjecam na svojima.
Mekoca i njeznost izliveni samo u jednom imaginarnom dodiru, kroz snove, jedine prijatelje u trenutku samoce,
I strast, nabujala.

Rijeci su izgubljene u vihoru pustinje, odnesene samo jednim tvojim dodirom, ostavljajuci me golu i ranjivu...da ceznem.

Obgrljena sjetom,
Samo u snovima te imam.