Taman pomislih da mogu da odmorim i od zadace, a ova moja Di me prozva...
I sta ce covjek...mora da poslusa. :-)

Odakle da krenem?
Osjecam da cu se ponavljati sa Di, ali i ona i ja vec znamo da smo nevjerovatno slicne u mnogim stvarima, tako da znam ce mi biti oprosteno. :)

Djetinjstvo...
Moram priznati da sam bila srecna da zivim u jednom baloncicu, okruzena ljubavlju i besprekidnom paznjom. Kao prvo dijete i najmladje unuce, mazena i pazena na sve strane...
No, razmazenost me nije stigla dok nisam odrasla (i to zahvaljujuci mom dragom :-))

Cijela paznja se odrazila na mene u vrlo pozitivnom smislu.
Kao i ova moja mala Di, vrlo rano sam naucila da citam i pisem (3,5 godine) i uvijek sam bila zainteresovana za nesto vise od mojih vrsnjaka.
Od obdanista sam bila najglasnija, uvijek zahtijevajuci mnogo vise nego sto bi se obicno pruzalo.
Voljela sam knjige, Strumfove i Cokolesnik.
Od malena sam crtala, pocevsi od jedne balerine bez prstiju koja se i dan danas setka po mojoj "Radosnici" koju sam dobila kao beba na poklon. Ljubav prema slikarstvu i crtanju je ostala duboko usadjena u meni sve do danas.

U skoli sam uvijek bila najbolji ucenik i omiljena medju prijateljima.
U muzicku su me odveli jer sam zeljela da sviram flautu. Medjutim, zavrsila sam sa violinom, s obzirom da su mi pluca bila previse nerazvijena za prvi instrument. No, uvijek sam zalila sto nisam odabrala klavir, pa bih sa svojom najboljom prijateljicom iz osnovne (koja je ujedno sa mnom svirala i violinu i pohadjala iste casove) jedva cekala da profesorica Stojna napusti ucionicu, da bi mogle da se igramo sa klavirom.

Violina je ostala vezana za nekoliko bitnih dogadjaja.
I smrt moje bake je ostala obiljezena njom. Nakon visemjesecne patnje sa rakom, tata je jedno vece usao u moju sobu dok sam vjezbala i rekao da prestanem jer je ona umrla.
Kada smo izbjegli iz naseg grada, ponijela sam je sa sobom i zamalo izgubila kod neke zene koja nam je ponudila da spavamo kod nje, da se ne bi smrzavali u nekoj skolskoj sali na Palama.
Violina je na kraju zavrsila svoj put kod unuke od porodicnih prijatelja, a trebala je samo privremeno da bude kod mene.

Godine su bile ispunjene putovanjima na selo, godisnjim odmorima i obaveznim vecernim setnjama po gradu.
U cetvrtoj godini sam upoznala djecaka u Dubrovniku.
U petoj sam odlucila dati ime bratu po njemu.
Na svoj 7-i rodjendan sam naucila da plivam u Baskom Polju. Nagrada je bila puna zdjela jagoda sa slagom...i dan danas mojim omiljenim vocem.

Rat je nazalost dosao isuvise brzo i bila sam primorana, kao i mnogi moji vrsnjaci, zaboraviti na bezbrizne igre i okrenuti se nekom novom svijetu, previse sumornom za nasa shvatanja.
No prezivjeli smo. I naucili. I stvorili neke nove principe.
Ponijela sam ih sa sobom i u zemlju na drugom kraju planete i volim da mislim da me svakodnevno prate kroz cudnovate dozivljaje u njoj.

Nostalgiju sam bila primorana da ostavim iza sebe, a djetinjstvo i njene uspomene nosim zakljucane u jedinom sigurnom kovcezicu, pohranjenom negdje u postolju moje licnosti.

Rays shine on desert fields
Bearing wishes and new fears,
Leaving me in the dark, questioning
how do we go on?
Heavy heart, broken soul
Which road to take?
I turn to you and I give myself
Without thoughts and encouragement
I need your words,
Embelished emeralds of your ancestors
Million questions, thousands of wishes
Two heads together,
In the past separated.
Unknown future ahead,
contingency and insecurity.
I wait for the answers
Traces of blood follow me
I search and I wonder
Where to turn when I am torn,
When I want to have you,
but I can not.

Zraci baceni po pustinjskim poljima,
noseci zelje i nove strahove
Ostavljaju me u mraku da se pitam
Kako nastaviti dalje?
Tesko srce, slomljena dusa,
Kojim putem dalje mili?
Okrecem se tebi i pruzam se sama,
ne treba mi podstrek, ni ohrabrenje.
Trebaju mi samo rijeci tvoje,
protkani smaragdi daljina predaka tvojih.
Milion pitanja, hiljade zelja.
Dvije glave sastavljene,
proslostima rastavljene,
nepoznate buducnosti,
neizvjesnosti, nesigurnosti...
Cekam na odgovore, pitam, trazim.
Krvavi tragovi stope mi prate,
Na koju stranu, kada sam rastrgana,
kada zelim, a ne mogu da te imam.

Maj 20 2007