Mnogo puta izgubim rijeci...inspiraciju...sebe...
I mnogo puta se sretnem sa tudjim osjecanjima, izrecenim u njihovim momentima ceznje i ljubavi.
Mnogo puta se poistovijetim sa istim..
Ovaj put Ti poklanjam sve.

Koraci.
Odlucni, snazni.
Odnesose me na neka mjesta
daleko od poznatih ulica i mjesta,
na kojima sam znala satima da sanjam.
Nosili su me i tada u nepoznate krajeve,
ispunjavajuci jednu djeciju dusu
toplim razglednicama slucajnih prolaznika.
Da sam samo znala gdje ce se put okrenuti,
obratila bih vise paznje na stare slike.
Zastala bih malo duze pored klupe u parku,
ispred novog pozorista, i oronulog standa,
na kome su zimi prodavali kestenje.
Voljela bih da sam mogla da oslikam
svaki pojam u ladicama uspomena,
u povezu pohranim negdje u cosku,
da kada se uzelim ulica staroga grada
dovoljno da mi bude samo da zavirim.
Ne bi se neke strane ceste cinile presirokim,
a daljine previse hladna i opaka.
Ne bih, cini se, zalila ni za prosloscu,
dalekom da vec pocinje da blijedi.
Da sam znala da ce se putokazi pomjesati,
prosla bih svakom ulicom bar dva puta,
da u glavi ocrtam mapu starog zivota.
Da, bezbriznog i bez glavobolja,
tamo gdje smo svi bili "svoji",
gdje smo i sa nepoznatim licima sigurni bili.
A ovdje, ovdje udisem neki tudji vazduh,
hranim se drugacijom hranom,
nikako ukusnom i neprirodnom,
kroz vodu ne mozes ni da pogledas,
jer ta strana voda cak i ukus ima!
Gdje su oni bistri potoci u dolinama,
u kojima sam nespretno i sa osmijehom gazila?
Po dalekim poljima lutala sama,
bacajuci pogled od zbuna do zbuna,
trazila blago, ne znajuci da sam bila okruzena njim.
Koraci moji, kuda me dovedoste?
Zasto mi pod nogama put izbrisaste,
da sad, izgubljena, po nepoznatom svijetu lutam?

1.5.2006.

Ja bih Te sanjala...
Ja bih Te sanjala...

Zvizdi vjetar čitavu noć.
Plasi li me?
Ne.
Zamišljam da si to Ti.
Da mi sapuces na uho prije spavanja
i govoris one golicave rijeci.
Šta?
Da cutim i uzivam?
Pa sad...

Uzivam, to je sigurno, ali cutnja?
Znaš da mi to nije bas neka velika vrlina.
Sam si kriv.
Jesi, jesi.
Imao si jednom davno priliku da popravis odnos.
No, tada si odlucio da cutis.
I zašto se bas sada bunis? Sad, kada sam bez Tebe?
Odbijam da Te slusam.
Priznajem samo dodire u ovom trenutku.
Da cekam?
Pa vidis da cekam. Zar sad uopste imam izbora?

Neću da Te gledam.
Vrijeme ja na ovoj strani.
I uprkos sumecem vjetru,
ono mili uzvodno,
neprijateljski.
Kao Tvoji prsti svileni,
po kozi mojoj
usplamtjeloj.

Cekam te, vec.
A zar je moguce da ni tri sata nije proslo i da se vec pitam na kojem si nebu sada?

Cekam. I izdrzacu.
Ali kako da im svima objasnim da je ovo prvi put da sam bez tebe?
I u cije cu narucje ako me budu ganjale sjenke?

Cekam.
Citavih 7 dana. Vjecnost iz vjecnosti. I mnogo vise.
I prosipam nemarno rijeci, trudeci se da ne mislim na tamu.
I prazno mjesto pored mene.

Tu si.
U meni, na jastuku, u okviru pored kreveta.
Ali cekam da se materijalizujes.
U zagrljaj. I poljubac.

Cekam te...sa osmijehom.
[I zubima crvenim od PEZ bombona... :)]

(K)

Bol.
Prodiruci.
Ostrice kroz tijelo,
noz u srce,
krvari.
Usijano tijelo
od goruceg bola.
Ni bujica suza
ga ugasiti ne moze.
Nevjerica,
i ponovo taj isti
nepodnosljiv bol.
I gomila ruznih,
najusamljenijih rijeci.

1/10/07

Ne znam sta da radim.
Ovo divljastvo je nesnosljivo!
Ne mogu da zamislim kako ljudi mogu da budu tako bezobzirni! Pa cak i kad uracunam faktor pijancenja, opet mi ne ulazi u glavu koliko neko moze da bude necivilizovan do te granice!
Mimo citave te grupica koja mi je vec od pocetka unistila Bozic, pitam se, gdje su im druge polovine? Gdje im je obzir prema djeci?

Grijesim dusu losim mislima.
Kontempliram osvetnicke planove, posmatrajuci ih dok pjevaju pored vatre.
Cini se, da pusku imam, ne bi ovo na dobro izaslo.

Frustracija je jedan od najvecih neprijatelja ljudskih.

Voljela bih kad bih ovo mogla da Vam docaram...
Da Vas stavim u istu situaciju i pitam Vas, kako bi Vi...?
Da li ici normalnim kanalima civilizacije, preko zakona, ili lijepo uzeti stvar u svoje ruke i "pobiti govna i gotova stvar"!

Ljuti me sto mi i na ove stranice uticu, sto me tjeraju da pisem rijeci nedolicne ovom mom virtualnom dnevniku, i sto mi najgore misli proticu glavom u ovom trenutku, dok "uzivam" u njihovim divljackim kricima.

Kazu, Bozicno jutro odredjuje tok citave godine...
A sta ja da ocekujem poslije ovog?