Da bih uistinu osjetio tebe, uistinu vidio ono sto jesi, ne uspijevam koristiti samo razum... to je nedovoljno, povrsno, ograniceno, blijedo... Pokusavam te osjetiti svime sto nosim u sebi... Zato te promatram u dodiru... u oprezu usana dok polako prinosis salicu tople kave... u hirovitim prstima sto ukrocuju nestasni pramen... u laganom stisku ruke, trncima utkanom pozdravu na mome dlanu... Zato te slijedim u ocima kojima zamišljeno zuris kroz prozor... čijim sjajem ocrtavas smijesak... cijom njeznoscu razapinjes mene... čijim skretanjem sapuces o nesigurnosti... u sebe, u mene, u nas... Zato te slusam dok plaho dises... dok u plamu vices iza rumenog vela... dok tisinu razbijas melodijom smijeha... dok ispisujes sebe, oko mene, kroz mene, u meni... I zato te ceznem... zato te zudim... zato te snivam... zato te u sebi imam sve vise i vise... i ne postoji način da to vise sprijecim... ne postoji način da zatvorim sebe pred tobom...
...
...ne postoji način da te ne zavolim.

(Pisac anoniman ovim krajevima)