Iza prostranog bjelila
probijamo paperjaste oblake i izviremo
nad zelenim poljima bez kraja.
Drvece rascvjetalo,
isarano kucicama sto stidljivo izviruju ispod krosnji.
Tek tu i tamo pojavi se dasak oblacka,
kao da neki nevidljivi covjek, zamisljeno u daljini,
sjedi sa lulom medju usnama,
i sakriva magicni svijet ispod sebe.
Geometrijske figure,
isprepletene lijevo i desno,
sareni hijeroglifi arhitekture
i kao zmija pokoji put vijuga
i prekida pravilno zamisljene oblike.
Lijepo je ptica biti.
Zavirujem u baste nepoznatih,
otkrivam tajne i pogadjam.
Ovdje trava, ovdje voda,
u daljini figura sa vjernim prijateljem...
Zaranjamo lagano,
ocekujuci tresak.
I put je zavrsen.