Dva prozora.
Jedan zatvoren, drugi pritvoren.
Vazduh se lopovski uvlaci.
Hladna postelja.

Cekam.
Da zagrijes stopala.

Ne treba mi plavi mjesec.
Ne treba mi ni posebna boja, ni mjesto.
Ne trebaju posebne rijeci, kada je jedan dovoljan pogled.

Nemoguc za opisati.
A tako mio.

Zatvorim oci, pokusavajuci svaki put da ga povratim kada nisi uz mene,
Kao da ga ne mogu vidjeti svakodnevno,
I pomilovati,
I osjetiti slatki miris koze,
pomjesane sa prohladnim nocima pustinje i duvanom.

Gdje god krenem,
Gdje god se okrenem,
Prate me oci,
Pogled,
Onaj za koji sam se bojala da je jednom nestao...


Ne sumnjam vise.
I srecna sam.
Hm. Lijep osjecaj.

Kako da izbjegnem prokrastinaciju?
Ne samo prokrastinaciju kada je skola u pitanju, vec u citavom ovom malom okruzenju koje nazivam zivotom.

Vrlo dobro sam svjesna posljedica.
Vrlo dobro sam svjesna svog razocarenja kada se to protraceno vrijeme vrati da me ugrize, no jos uvijek ne mogu lijeka da nadjem.
Govorila, ne govorila, isto mi se pise.

Lekcije odrzavam sama sebi, no nisam bas nesto strog ucitelj.
Ocigledno.
Inace bih se natjerala u tamo nekim monotonim trenucima da praznoglave misli pretvorim u nesto kreativnije. Nesto sto znam da ce me uciniti srecnom kasnije.
I uvijek se kajem kada zapnem.
Jer znam da mogu.
I znam da samo malo treba da se napravi taj ekstra napor.

Ali kada se situacija stvori ispred mene...ostavljam prazninu.
I ponovne neiskoristene minute.

Pomozite mi, pomozite da se osvijestim!