~

26 srpanj 2008

Vjetrovi se ponovo sa zapada javljaju, noseci preko daljina pustinje jedva nazreo miris okeana, a ja se Bogu molim da mi odnese ovaj cemer i skine tezinu sa srca. Glava je prepuna ocajnih misli i neobjasnjivi teret u grudima prijeti da me srusi u postelju, iako vec u njoj jesam.
Od ovoga se boluje, ljubavi...

Nesreca i tuga su pakosti, sestre bliznakinje zlu dozivanom.
Nemoj joj se okretati.
Nemoj, ljubavi, kada za njom potrebe nema.
Nemoj se kriti od dobra koje te toliko sljeduje, koje se u granama oko tebe krije i ceka da mu se okrenes, da ga prihvatis sada, kada ga vec ranije nisi bio svjestan.
Prazne misli u glavi, tek protkane nekom tugaljivom rjecju, pokusavaju da se odrze na nogama, kao tek rodjeno, nejako lane.
Traze utjeh u vjetru sto kroz prozor donosi prirodu i sum prastarih plemena, sto uz njega su djecu uspavljivali, njemu se radovali jer donosi kisu, donosi zivot...

Tesko je ovo moje srce, kao debeli katanac na sanduku punom dukata.
I vuce me na dno, dok uporno pokusava da se odrzim na povrsini, dok uporno plivam uzvodno, trudeci se iz petnih zila da se oduprem sili i navali te bujice cemera, sto od muke ne zna kako dalje, pa i nevine duse obavija.
Zmije prokletnice izgrizaju mi njedra, izazvane onim crnim i njegovom zloslutnoscu.

Ne dozivaj ga, ljubavi.
Ne daj mu priliku da se hrani dusom tvojom, da je izjeda i rane nanovo otvara.
Ne daj mu i moli se Bogu za spas.
Moli se da ti podari spasenje i spokoj, jer bez njih ti zivota nema, ljubavi moja.
Nema srece i prilika, a ni nas nece biti, milo moje.
Nestacemo kao tudjinci koji kao da postelje nisu dijelili, kao da nisu ispleli oreol oko ljubavi svoje ciste, kao da ne postoji ni proslost zajednicka, ni djeca nerodjena...
Ne daj mu da te slama.
Ne daj mu da te otudjuje, nosi i tjera od svjetlosti ljubavi nase.
Ne daj kada ju je Bog blagoslovio i puteve ukrstio.
Razloga joj ima...

I pomisli na bol i zuc koje sa svakom ostrom rijecju paraju po meni...
Sjeti se da sam ja samo jedna i sitna, da je u meni ostalo samo toliko snage i da mi je potreban stit i zagrljaj tvoj snazni...
Makar ponekad...sjeti se, da i moja ljubav putuje kroz svjezinu ovog vjetra koji mi rasprsuje suze na obrazu, da je svaki dodir povjetarca u tvojoj kosi samo jos jedan od bezbroj poljubaca upucenih tebi, ljubav omotana rukama njegovim, kao mojim koje ceznu da ti se saviju oko vrata i osjete toplinu tvog zivota...

I sklopi prste u dlan i podigni glavu ka Nebesima...
Osvijetli nebo u modrom pogledu svom...
Pronadji me medju oblacima paperjastim cak i kada tmurni postanu, jer lebdjecu nad njima, lebdjecu nad tobom i bacati Amorove strele oko tebe, da te kao kavez zastite od uljeza i napasnika ljubavi nase.

Boje ljubavi

24 srpanj 2008

"Ništa nije važno kao vještina naših osjećaja kad primi boje ljubavi i ništa ne treba osporiti promjenama koje nastaju u vremenu čekanja,jer svako disanje tada ima svoj ritam, ponekad blag, ponekad trom, ali ipak skladan ritam, što našu dušu uči vječnom privikavanju.

Što smo prije bili i zašto sjajnim koracima tako preplašeno zastajemo? Ne znam, ali ponekad poludim i poput vjetra urlam tvojim bićem, nasrnem divljački, pa u strahu da ne poklekneš, povučem se i utihnem, i znam suncokrete zatamniti, prisiliti ih da se mog nemirnog sna napiju.

Ali, sve to radim iz ljubavi i koliko god ti čudno izgledalo, ja te volim. Ne mogu bez tebe i vječno sam ti zahvalan što u meni odavno postojiš. Ovoj pjesmi ne pripisuj nikakvo zlo, niti mojoj ljubavi, oni su lom nemira i skup su stihova svih mojih nestrpljenja i čežnje za tvojim toplim dodirima.

Neponovljiva si, neizmjerno blaga i mojim snovima potrebna, otkrivena i začeta u svakom mom pokretu, posađena korijenom moje velike ljubavi, izrasla rijekom mojih drhtaja i u svakom njenom valu blistava ljubav. Dohvatila vječnim smislom i pomjerila granice mog beskonačnog svemira.

Poznajem pogled mjeseca u kojem svojim toplim usnama zabrinuta trčiš i poznajem obrise bijelih breza što se skrivaju iza tvojih nježnih zagrljaja, zato te i vodim ravnicom mojih nadanja, jezerima mojih dugih iščekivanja, zanosnim proplancima, sa kojih drvoredi visokih jablana nad tobom strepe.

Jedina moja ljubavi, samo tebi pripadam i u tvom se srcu jedino snalazim, kao čovjek svaku sumnju odbacujem, kao ljubav tvojom dušom odzvanjam, kao miris tvojim tijelom ustajem, kao vjetar tvojim se nebom propinjem. Predivna moja, ništa mi u životu nije važno osim tebe i boje tvoje ljubavi."

Zal Kopp

Plavo

20 srpanj 2008

Gledaj me.
Andjeoski pogled u bistrom oku.
Milovanja meni upucena.
A daljine...?

I one nepremostive pod jednim tvojim dodirom nestaju.
Koraci se ukrstavaju, noseci na ramenima svojim duse dvije.
Moja uplakana, polomljena na komadice, nepoznata sama sebi, a tvoja.
I ona raznjezena, dusa tvoja, sto terete moje bezmucno nosi.

Gledaj me.
Hocu plavo na usnama mojim.
Da upijem milost i radost sto prosipaju se kao biseri na dlanove moje.
I gledaj i dalje ljubav sto nosim ti iz svijetova dalekih.
Udahni je...

I njezni poljubac sto na obrazu hladnom lezi...
Njegov obris i tragovi suza, pomjesani kao te duse dvije, usamljene i ceznjive.
Neka ga tu. Tu je najsigurniji.

Jer nijedan drugi kosmos te nece udomiti, sem ovog u mojim ocima.
Obgrljen si samo tu, ispred koraka mog, i sakriven...
Tama je daleko kada su dlanovi sklopljeni.
Gledaj i njih, jer na njima ti dusa spava...

Zelje

14 srpanj 2008


Hej ti!
Da, ti, mali,
sa plavetnilom ogledanim.
Kuda si se denuo?
Ne dam te vranim svijetovima,
Ne.
Hocu te evo tu, pored mene,
gdje se glava ugnjezdila,
i postelju izguzvala,
a samo tvoje rame trazi.
Hocu te veceras,
kad se nebo uzjogunilo,
noseci vjetrove usamljene
i hara poljima izboranim,
kroz neisplakane njene suze.
Hocu tvoju djeciju dusu,
da po njoj prosipam osmijehe,
na dlanovima da je drzim,
drhtavu i leprsavo njeznu
i pruzim svoju jedinu i istu.

Zelje

Hej ti!
Da, ti, mali,
sa plavetnilom ogledanim.
Kuda si se denuo?
Ne dam te vranim svijetovima,
Ne.
Hocu te evo tu, pored mene,
gdje se glava ugnjezdila,
i postelju izguzvala,
a samo tvoje rame trazi.
Hocu te veceras,
kad se nebo uzjogunilo,
noseci vjetrove usamljene
i hara poljima izboranim,
kroz neisplakane njene suze.
Hocu tvoju djeciju dusu,
da po njoj prosipam osmijehe,
na dlanovima da je drzim,
drhtavu i leprsavo njeznu
i pruzim svoju jedinu i istu.

"Ne dam te"

07 srpanj 2008

Oci tvoje plave i njihov modri pogled, na ikoni polozene, sa rukom obavijenom oko Nje, dok mi saljes poljupce decenija i sa Njom dusu svoju.
Suze klize niz obraze, ceznjom ispunjene i saznanjem da su usne tvoje dodirivale Njega, Mihaila, svjetlost i svetost Njegovu, u dodirima srece i najvecih patnji...
Kotrljaju terete tvoje nad kojima si proveo besane noci, preko usana mojih sto za tobom gore, i odlaze...odlaze u beskraj pozutjele hartije, da se bar tako sa tobom i dusom tvojom spoje...
Neiskvareno nebo moje, tvoje rijeci miluju uplakane obraze, srce napaceno usamljenoscu i zeljom za ljubavlju...tvojom i jedinom.
Andjeoski lik obasjava zjenice tvoje, ulivajuci snagu, ulivajuci zelju za zivotom u kome smo samo ti i ja i nas mali svijet.
Snago moja, utjeho moja, zivote...
Molim se za dusu sto je cista, molim se za bistri plavi pogled i dodirima tvojim njeznim,
Molim se za spokoj i mir koji ti je potreban, za uzdah olaksanja koji bezuspjesno pokusavam da ti udahnem,
Molim se...za tebe...za Nas.
Za duse nase usnule i izgubljene, kojima je potrebno samo malo...
Cas, nama vjecan, da nestanemo, sa dva pogleda isprepletena,
I budemo.
Mi.


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>