Sve sto vise vrijeme prolazi, sve mi se vise ide odavde.
Govorila sam sebi da me muci pustinja u dusi, ne misleci da okolina ima bilo kakve veze sa tim. Dovoljno mi je i trebalo da shvatim.

Kako neko moze biti srecan kada je okruzen sivo-smedjim “planinama” koje su vise kao hrpa prasine na kojoj je zaboden poneki kaktus, mrtvilom i zutim nebom?
Kako neko moze da bude potpun i da ocekuje da ga inspiracija redovno podstice da svrlja, kada je sprijecen i da izadje medju gusto drvece i svjez vazduh?

Ubija me praznina oko mene, jer uzburkuje i prazninu koja me godinama muci, nedostatak prijateljske ruke i rijeci, nedostatak razumijevanja i pretjerana pohlepa i zavist.

Ubija me to sto su svi vodjeni prokletom valutom, sto bi i svoju rodjenu majku prodali za jebeni dolar. I to sto je laz opravdano djelo, sto ljude vise savjest ne grize, jer savjesti vise nemaju. I kako covjek da normalno funkcionise u takvom svijetu? Osoba koja je mozda vise sentimentalna nego sto je pozeljno danas, ona koja i pored silnih razocarenja, jos uvijek vjeruje u dobro u ljudima.

I ko je onda ovdje glup?
Nerviram samu sebe. Ne mogu da budem pokvarena kao sto su oni i ne mogu da opravdavam lose cinove jadnim izgovorima.

I gdje se onda nalazim?
Ni tamo, ni ovamo.
Od nas otisla, bez ikakve ideje sta me je cekalo, zbunjena i ovako i onako, i dosla u jednu zemlju punu zabluda, jeftinih obecanja i lazi. Kazu mi da ni kod nas nije mnogo bolje…da su ljudi postali bezobrazniji, nemarniji…da onaj “nas” mentalitet nestaje pod najezdom zapadnjackog uticaja. A ne znaju da mi ubijaju i onu posljednju truncicu nade, za koju se grcevito vec godinama drzim.

Da li je pametnije zaboraviti na sve?
Pretvarati se da negdje tamo postoji onaj stari svijet, bezbrizan i topao, kojem sam se uvijek vracala kada bi me stigli zuti dani. Ili pokusati pronaci sebe u ovom previse ledenom svijetu?

Ne, ne mogu.
Previse je odricanja ukljuceno u to. Previse promjena i gazenja onih morala koje sa sobom nosim jos od iskona. Previse pretvaranja da smo nesto sto nikada nismo bili i sto nikada necemo biti, ma koji jezik govorili, ma kako se oblacili i bilo s kime da se druzimo…

Ne ide…a stari svijet se topi.
“Ignorance is a bliss”, rekli bi ovdje…
Mozda je, ipak, najbolje ostati u mraku.