“Sakrij nesigurnost dok se brines o drugima.
Zasijeniti ih paznjom. Nece primjetiti.”

Bila je preopterecena mislima.
Ipak se krisom nadala da ce neko da se okrene i da pomisli da je i njoj bilo potrebno malo vise od samo obicnog “Hello”. Da ce neko da vidi i onu vrijednost u njoj o kojoj je ona oduvijek sanjala. Onu koju je nekad imala, ali negdje na putu kroz djetinjstvo izgubila.

“Mozda je on taj.”
Gledala ga je, kao i uvijek uzdisuci i stvarajuci u glavi neke nepostojece uspomene. Fotografija likova sa kojima nikada nije bila, a koje je tako zeljela da ima oko sebe. Prijatelji, poznanici, ljubavnici…
Zeljela je paznju, a ni sama nije htjela to da prizna. Zeljela je da se okrene, da je obori s nogu, onako, sam od sebe i da joj pokaze da je i ona potrebna svijetu.
Koja sramota! Sramota ju je bilo priznati i samoj sebi sta je u tom trenutku osjecala, dok je zamisljala njegove dodire na svojoj kozi. Bojala se same sebe. Bojala se da se pogleda u ogledalo i da odluci jednom za svagda, da prihvati ono sto joj je Bogom dano, da se pomiri sa cinjenicom.
Bojala se unutrasnjih demona, sahranjenih negdje duboko u njoj samoj, onih koji su je danonocno pratili u sjenci, samo se povremeno krijuci i davajuci joj nadu da ce ono bolje jednom i njoj da zakuca na vrata.
Nada se neprimjetno primicala vratima. Mic po mic. Sve dalje i dalje od nje, od njenog urodjenog optimizma, onog koje joj je pomoglo da prezivi tih 28 godina njenog zivota.
Cudno, tek joj je 28. A osjeca se staro, tromo.
Osjeca se kao da ju je zivot sa namjerom zavarao, stvarajuci oko nje cirkus likova koji su samo prolaznici bili. Kao na pokretnoj traci, svoje programe su davali onako kako je njima zgodno bilo, ne pitajuci za njeno misljenje. Ne pitajuci da li je to njoj bas tada odgovaralo.
Jos jedan razlog da se jos vise osjeca sama.

Ni on, on koji je izgledao drugacije, on koji se ophodio drugacije, pa makar samo u njenim mislima to bilo, ni on nije mogao da vidi tugu u njenim ocima. Ljubav je sporedna bila. Ah, ljubav bi bila jackpot u tom momentu. Trebala joj je samo prijateljska rijec, ona koja zaista stavi do znanja da si nekome potreban i da bi neko bez tebe zaista osjecao prazninu. Zar je to i njemu bilo previse tesko?

Mislila je, trazila razlog za ostanak.
Prebirala je po riznici svojih stvarnih uspomena, trazeci uzrok njenoj labilnosti. Onoj koje se i od same sebe stidila.
“Da li ja previse mislim?”

Cula je vrata.
I on je napokon otisao.
Koliko je samo puta zamisljala da se ta vrata ponovo otvore i da se on pojavi i ponudi joj svijet. ”Kao u onoj glupoj knjizi. Koja patetika.”

Sjedila je sama na stolici, gledajuci u prazno.
Svijetlo je zagaseno. Cula je samo otkucaje na zidu.
Mrzila je i taj Mickey Mouse sat koji je redovno otkucavao svoje, podsjecajuci kao i uvijek na neizbjezno. A bio previse taman da bi se bilo koja brojka mogla raspoznati.
“Koji je vrag natjerao da ga tu i postavi?”

Cekala je.
Cekala je uzaludno da se neko trzne, cekala je da joj neko procita misli, ah te crne misli. Cekala je sramotno da je neko spase. I mrzila je samu sebe zbog toga. Zelja je uvijek ostala, ma kakvu sliku da je pokazivala drugima.
I nije to nikome nikada rekla. Znala je da ce biti odbacena kao zarazena jedinka kojoj mjesto nije u zajednici. Znala je da ce biti zigosana do kraja zivota i da ce svi da znaju koliko je ona samo zeljela biti dio njih. Nije mogla da rizikuje da je prezru. To bi zaista bila posljednja kap.

Uzela je komadic stakla i ugasila svijetlo.