Pali smo sinoć protiv Belgije ko ćirilične ploče u Vukovaru. Razbiše nas brate, pretvoriše u paramparčad.

Jučer sam prolazeći kraj pomoćnog igrališta NK Neretve vidio bivšeg vratara Envera Jakirovića (bivšeg susjeda) i odmah su mi navrla sjećanja na osamdesete i kakva je euforija vladala vezano uz nogomet. Prvo veliko natjecanje koje sam gledao kao dječak bilo je svjetsko prvenstvo u nogometu 1982. godine u Španjolskoj. Gledajući parade Dina Zoffa zavolio sam tu poziciju igrača u momčadi, pa bi često stao između vratnica kada bi dječaci iz moje zgrade igrali obrane i navale. Sjećam se da sam još tijekom tog prvenstva iz novina izrezao Zoffa i nalijepio mu pokal u ruke. Kasnije se moja vizija obistinila : Italija je bila prvak svijeta, a Dino je držao zlatni pokal u rukama.
Sjećam se da sam u to vrijeme žicao od stare lovu kako bi u tadašnjoj metkovskoj robnoj kući kupio broj 12 za prilijepit ga na trenirku tadašnjim metodama termotiska - pritisneš peglom sa druge strane podloge na kojoj se nalazi broj i on ostane na dresu, ili trenirci u ovom slučaju. Ništa lakše. Na kraju sam sjebo i trenirku i broj i peglu.

Plakao sam ko kišna godina kad su igrali Jugoslavija i Bugarska u Splitu pred sam kraj utakmice, prije nego što je Radanović bacio cijeli stadion, Mladena Delića i mene u trans. Stara mi je tada zaprijetila da prestanem cmizdrit ili će me gađat peglom. Da nije bilo Radanovića, morala bi se kupit i treća pegla u malo vremena.

A vidio sam i profesora povijesti Jurića neki dan. Sjećam se njegovog sina Slađana koji je bolovao od downovog sindroma. Jednom me je tako stara vodila za ručicu kroz ulicu kada smo ugledali Slađana kako sjedi na zidiću ispred kuće i plače. Stara ga je pitala zašto plače, a on je jedva kroz jecaj izustio da je Hajduk izgubio. Tada se plakalo zbog nogometa, a danas se plače zbog činjenice da i Farski Otoci igraju bolje od naše reprezentacije.

Zadnjih godina sam se smijao starom kako ima volje svaku utakmicu gledat Hajduka s obzirom u kakvom je stanju klub i da im igra ne sliči ni na što. To je valjda ona ljubav koja mu je usađena još od studentskih dana kada je na starom placu gledao Vukasa i ekipu kako se igraju nogometa. Ima nešto u tom splitskom dišpetu; ljudi su ostali vjerni svom klubu, istinski ga vole i ne žele ga prodat ni pod koju cijenu bez obzira na sve Dežuloviće i ostale realiste i moraliste.

Eto zašto reprezentacija treba igrati u Splitu. Podno Marjana domaći nogomet nikad nije umro i neće jer nikakav Marković, Mamić, Šuker i Štimac ne mogu ga uništit. A nije da se nisu trudili.

Nego, da završim trenutnu misao sa ćiriličnim pločama u Vukovaru sa početka teksta. Pretužno ozračje suživota dva naroda. Je, oni su prvi počeli, znam. Ali valjda sve to tako mora biti. Takav nam je put. Takav smo narod, sjeban do bola.
A kad smo već kod bola, jako me zabolilo, više i od lošeg nogometa naše reprezentacije sinoć, ta apatija domaćih navijača na onoj ruševini od stadiona. Pitam se kad će to više jednom prestati. Kada će se reprezentativni nogomet igrati na nekom normalnom stadionu sa normalnim navijačima koji će pljeskati himni gostujuće momčadi i bez ikakve primisli vrijeđanja bilo koga navijati za svoju momčad od početka do kraja utakmice? Tražim li previše?