Oh bože, zar opet moram popunjavati ovu bjelinu tekstom samo zato da sebi na neki način opravdam stavljanje glazbenog videa kojeg uglavnom nitko i ne pogleda osim mene? U svakom slučaju!

U subotu ujutro sam se probudio nateknute pete. Isprva sam pomislio da se sa njom igralo neko dijete, ali nije bilo tako; da se igralo bilo bi i veće štete. Prvi put u životu shvatio sam da više nisam toliko mlad koliko bih trebao biti, ako uzmemo u obzir moje želje. Druga pomisao je bila da me netko urekao, a treća da umirem bez obzira na vlastite pomisli vezane uz novonastalu situaciju.
Nisam umro još, ali hoću jednog dana. Obećajem.

U nedjelju me zvao Lik Bleson. Kaže da mi je bio obećao kavu. Kako se te obećane kave nikako nisam mogao prisjetiti, pretpostavio sam da je on u cijeloj toj situaciji nešto sam sa sobom obećavao, ali nema veze; kava je kava...`ko ga jebe.
Uglavnom, do kafića smo hodali kao da su nas upravo dopremili iz ministarstva smiješnog hoda; on šepa na desnu nogu jer je sjebao kuk u prometnoj nesreći prije dvije godine, a ja na lijevu zbog ranjene pete. Izgledali smo poput braće Smallhausen dok nam se nacrtano sunce sa neba rugalo, a bura nam crvenila obraze i mrsila kose. Lik je nenadmašan. Voli brze aute, lijepe žene, za kavu vam je na raspolaganju 24h na dan, a omiljena emisija mu je Red Karpjet, kako i sam kaže.

No, dosta o kavama. Večeras sam posjetio čovjeka na kojem se, prema izjavi stručnih liječnika, izvršila jedna od tri najkompliciranije kirurške operacije prošle godine, a radilo se o presađivanju jetre. Tri puta je bio proglašen mrtvim i tri puta se vraćao u život. Unatoč znatnoj tjelesnoj iscrpljenosti koju je prošao u ovih par mjeseci, čovjek zrači neviđenim optimizmom i ne možete a da se ne zapitate : zar pored takvih ljudi uopće mogu pomisliti da u životu odustanem u bilo čemu?

Moja poruka je : ne odustajte od mog bloga! Budite uporni i možda jednog dana tu pronađete nešto i za svoju dušu.