Oh bože, zar opet moram popunjavati ovu bjelinu tekstom samo zato da sebi na neki način opravdam stavljanje glazbenog videa kojeg uglavnom nitko i ne pogleda osim mene? U svakom slučaju!
U subotu ujutro sam se probudio nateknute pete. Isprva sam pomislio da se sa njom igralo neko dijete, ali nije bilo tako; da se igralo bilo bi i veće štete. Prvi put u životu shvatio sam da više nisam toliko mlad koliko bih trebao biti, ako uzmemo u obzir moje želje. Druga pomisao je bila da me netko urekao, a treća da umirem bez obzira na vlastite pomisli vezane uz novonastalu situaciju.
Nisam umro još, ali hoću jednog dana. Obećajem.
U nedjelju me zvao Lik Bleson. Kaže da mi je bio obećao kavu. Kako se te obećane kave nikako nisam mogao prisjetiti, pretpostavio sam da je on u cijeloj toj situaciji nešto sam sa sobom obećavao, ali nema veze; kava je kava...`ko ga jebe.
Uglavnom, do kafića smo hodali kao da su nas upravo dopremili iz ministarstva smiješnog hoda; on šepa na desnu nogu jer je sjebao kuk u prometnoj nesreći prije dvije godine, a ja na lijevu zbog ranjene pete. Izgledali smo poput braće Smallhausen dok nam se nacrtano sunce sa neba rugalo, a bura nam crvenila obraze i mrsila kose. Lik je nenadmašan. Voli brze aute, lijepe žene, za kavu vam je na raspolaganju 24h na dan, a omiljena emisija mu je Red Karpjet, kako i sam kaže.
No, dosta o kavama. Večeras sam posjetio čovjeka na kojem se, prema izjavi stručnih liječnika, izvršila jedna od tri najkompliciranije kirurške operacije prošle godine, a radilo se o presađivanju jetre. Tri puta je bio proglašen mrtvim i tri puta se vraćao u život. Unatoč znatnoj tjelesnoj iscrpljenosti koju je prošao u ovih par mjeseci, čovjek zrači neviđenim optimizmom i ne možete a da se ne zapitate : zar pored takvih ljudi uopće mogu pomisliti da u životu odustanem u bilo čemu?
Moja poruka je : ne odustajte od mog bloga! Budite uporni i možda jednog dana tu pronađete nešto i za svoju dušu.
Svi mi želimo da nam dan započne nekom pozitivnom energijom. U biti, želimo da nam dan započne bilo kako, samo da započne. I nismo mi vlasnici vlastitih emocija; svatko od nas ima vlastitog čuvara koji ima svog čuvara, a funkcija čuvara je da vuku nevidljive emocionalne niti. Imam osjećaj da moj čuvar često griješi. Tjera me da radim ono što ne želim. Shvaćam ga, ponekad i on ima loš dan, a sve to zbog glavešina koje su iznad njega i iz dosade vuku njegove emocionalne niti kako im dođe.
„Zašto si odlučio poći baš danas?“, upitao je Ivo dok je stajao kraj prozora bos u svom bijelom ogrtaču škiljeći kroz zavjesu prema terasi susjedne kuće na kojoj je ležala starija gospođa okružena rodbinom i uniformiranim predstavnicima zakona oko kojih su trčkarala dva njemačka ovčara.
„Imao sam neki svoj savršeni svijet koji se raspršio prije par minuta. Više jednostavno nije bilo vremena“, odgovori Ugo dok je na glavi vezivao u čvor bijelu kuhinjsku krpu koja je jedva zadržavala veliku crvenu krvavu mrlju posred čela da se ne razlije dalje. Izgledao je kao Karate Kid trideset godina poslije.
„Za što prijatelju? Za što nije bilo vremena?“, upitao je Ivo i namjestio lice kao netko tko unaprijed zna odgovor
„Za ljubav prijatelju. Dao sam joj sebe cijelog, a ona je uzvratila na najokrutniji način i probušila me kao što se buše baloni na dosadnim rođendanskim zabavama razmaženih bogatih derišta.“
„Da, ali nisi morao zato sebi probušiti glavu. Nisi ti taj koji je uništio ljubav.“
„Nisam namjeravao, ali sreo sam starog Jakova prije neki dan. Sjedio je pred svojom kućom i nauljenom krpicom čistio cijev lovačke puške. Pitao me kuda idem tako bezvoljan, a kada sam mu rekao da bi netko uskoro mogao nastradati od moje ruke, ponudio mi je pištolj Brauning, onako elegantan i pouzdan, i rekao da je za mene gratis jer se baš taj dan poklopilo da je sv. Handrijan – dan zaštitnika trgovaca oružjem. Zamolio me da ne ubijem nikoga u krugu od sto metara jer ne voli zvuk policijskih sirena. Ispoštovao sam njegovu želju. Moja kuća udaljena je od njegove sto pedeset metara. Ej, hoćeš keks?“
„Ne, hvala. Oprao sam zube maloprije, a tu sam samo zato jer si me ti pozvao.“
„Nije valjda da se ljutiš na mene? Jesi, vidim ti u očima. Znao sam da ćeš se naljutiti.“
„Imao sam neke planove, ali sada to ionako nije važno. Moje je da pjevam.“, reče Ivo, otvori prozor i pusti glas.
„Morgen, sutra…“
„Čekaj Ivo! Čekaj da mala izađe. Ne započinji bez nje. Neka i ona čuje“, prekinuo ga je Ugo.
Obojica su se okrenuli prema vratima wc-a i čekali u tišini. Nakon par minuta čulo se šuštanje vode iz vodokotlića, a zatim se djevojčica stvorila pred njima. Ivo ju je primio za ruku i odveo do prozora.
Ugova susjeda penzionerka užurbano je hodala po kuhinji; čas bi prevrtala krumpiriće na tavi, čas postavljala pribor za ručak na stol, a povremeno bi bacila pogled na crnokosu djevojčicu koja se igrala sa teniskom lopticom na terasi ispred kuće. Najviše bi je iritiralo kada naiđe neki veliki kamion, čija ruta prema granici prolazi pored njihove kuće, pa se poremeti slika na televizoru dok igra njena omiljena sapunica. A prolaze ti kamioni po cijeli dan, i tako iz dana u dan.
Baš u trenutku kada su se na programu izmjenjivale reklame o masažnim pomagalima, starica je uočila unuku kako se provlači kroz jedno proširenje u ogradi kako bi dobavila lopticu koja se zaustavila na samom rubu terase. I prije nego li je uspjela izustiti njeno ime, djevojčica je izgubila ravnotežu i nestala iz vidokruga zajedno sa lopticom.
„Gdje su više ti krumpirići?!“, gunđala je razmažena snaha ležeći u krevetu do vozača autobusa kojeg je žena napustila nakon tri godine braka jer nisu mogli imati djecu. Problem je navodno bio u njemu. On joj je nadomjestak za pokojnog muža koji se utopio spašavajući njihovu kćer iz podivljale Neretve u vrijeme kišnih bujica. Ali, promatrajući njegovo blaženo i njeno kameno lice, ne treba vam puno da zaključite kako se broj budućih seksualnih rundi između tih dvoje ljudi može nabrojati na prste jedne ruke. Možebitnu njihovu kontemplaciju prekinuo je staričin vrisak.
Kako je dolazila svijesti, starica je ugledala dvije siluete na terasi leđima okrenute; svoju unuku, te bosonogog muškarca u bijelom ogrtaču koji je djevojčici nešto objašnjavao.
„Ne. Rijeka teče u suprotnom smjeru, ulijevo, vidiš. Pogledaj kako se vrbe i jablanovi vide na površini vode.“
„A ono malo žuto?“
„To je cvijet. Žuti lokvanj. Pogledaj kako je lijep. Zar nije?“
„Aha. A što ono pluta blizu njega striko?“
„Ono…ono je…a vidi sokola kako nadlijeće rijeku!“
Starica je smogla snage, ustala se i krenula ka njima. Tada se Ivo okrenuo prema njoj, razvukao blistav osmijeh i izustio: „Morgen gospođo.“
Starici je ovo bilo previše, pa je, prepoznavši starijeg gospodina, kolabirala po drugi put danas.
Djevojčica joj je htjela pomoći, ali Ivo je rekao kako nemaju vremena jer ih Ugo čeka.
Policijski psi su navalili na ogradu terase i režali tako glasno dok im jedan od policajaca nije otvorio vrata, a onda su sumanuto potrčali prema Ugovoj kući. Majka djevojčice, njen ljubavnik i uniformirani predstavnici zakona promatrali su što će se dogoditi. Psi su skočili na prednja vrata Ugove kuće, cvilili i grebali.
A onda se iz čista mira na kući otvorio prozor i jasno se čuo muški glas kako pjeva :
„Morgen, sutra, opet zajedno mi
morgen, sutra, sretni ćemo biti ja i ti.“
„Nađite mi kćer, preklinjem vas!“, vrištala je žena na rubu živčanog sloma
„Gospođo, učiniti ćemo sve što je u našoj moći.“, rekao je jedan od policajaca
„Nađite mi kćer…“, sve tiše i tiše je izgovarala dok je gubila svijest
Policajci su razvalili prednja vrata i pustili pse tragače kojima su prethodno dali da nanjuše dijelove odjeće crnokose djevojčice.
Negdje duboko u šumi Ivo i Ugo slijedili su djevojčicu koja je u jednom trenutku zastala buljeći u tlo ispred sebe.
„Mahovina!“, vrisnula je od ushićenja, a onda kleknula dodirujući je rukama i ljubeći je usnama.
Ivo i Ugo kleknuli su pored nje i učinili isto, a onda su se svo troje uvukli pod ogrtač od mahovine i zaspali.
Nakon nekog vremena na istom mjestu ukazali su se policijski psi praćeni ljudstvom. Psima se niz njuške cijedila adrenalinska slina dok su prednjim šapama raskopavali područje obraslo tim živućim zelenim ogrtačem. Nakon pola sata pasjeg kopanja činilo se kao da mahovina na tom mjestu nikada nije ni postojala.
Ugo je jutros opet lizao picu, zapalio cigaretu, pa naručio pizzu. Nakon što je pojeo odlučio je da se o njemu piše u trećem licu.
Sinoć je Ugu netko u krevet, onako podlo, nenajavljeno, podvalio malenu lutku Fifi. Naime, uvukao se Ugo pod deku kao što to uobičava raditi svaku večer po ustaljenoj šemi; prvo lijeva noga, pa desna, a deka se navuče do ispod brade. Kada se dovoljno zagriju noge, skine čarape, pomoli se za mir u svijetu, za crnce, bijelce…Arape.
Ovaj put je odmah lijevom nogom nagazio Fifi i problijedio od straha kao da je stao na nagaznu minu negdje na prvoj crti bojišnice u Kninu. U potpunom mraku reagirao je instinktivno preživljavački, te u letu preko cijele sobe uspio prstima pogoditi prekidač i upaliti svjetlo, a onda se bacio na pod kako ga potencijalni napadač ne bi preduhitrio i oborio na isti.
Ležao je tako punih deset minuta dok ga je Fifi promatrala sa kreveta misleći : koja budala.
Nakon što je primijetio da Fifi samo sjedi na krevetu i ne miče se, bavio se mišlju da je nije kojim slučajem nezgodno nogom ozlijedio ili, ne daj bože, paralizirao. Ali, neki unutarnji glas mu je govorio da ne vjeruje nepomičnim lutkama, pa se laganim pokretima tijela primakao ormariću iz kojeg je izvukao švicarca, iz njega rasklopio minijaturni nožić, te ga gurnuo Fifi pod vrat.
- Tko te poslao? Tko, tko, tko, tko…tko?!?!?!?!...?! Oooooooooo, tko te poslao?! O, tko? Otko?
- Nećeš govoriti? Ne znaš govoriti? Ne možeš govoriti? Ček da ti probušim rupicu na ustima. Evo ti na! Evo! Govori! Govori više!!!
- Nećeš?! Ne možeš?! Ne želiš. Znaaam da ne želiš!
Sat vremena kasnije, nakon par stotina proguglanih stranica, Ugo je pronašao pojašnjenje što to znači kada pronađeš lutku Fifi u krevetu. Postaješ pisac za djecu, pojasnio je Justo Kinderlainen – novinar i istraživač neobičnih pojava kod lutaka, koji živi i radi u norveškom Geilu. Ugo je to pojašnjenje prihvatio kao najrazumnije, te popio šalicu čaja od kamilice da ga umiri prije sna.
Fifi nije dočekala jutro u krevetu, već se iskrala i pobjegla u drugi kut sobe zbog nesnosnog hrkanja gospodina Uga. Spavao bi tako Ugo i do podne da ga nije prenulo ranojutarnje zvono na vratima. Masna poštarka Jasna odmah je sa vrata Ugu održala ručno predavanje o tome gdje se nalazi njegovo međunožje. Shvatio je on to vrlo brzo, te je u krevetu ko konj rzo.
Fifi se za to vrijeme iskrala na hodnik, te tamo naišla na pismo koje je u žaru strasti ispalo iz torbe masne Jasne. Na poleđini pisma je stajalo : Dvogrba deva Eva – Kamilska 66. Bilo bi joj strašno žao da se to pismo kojim slučajem ne isporuči živom biću kojem je namijenjeno, pa je stvar preuzela u svoje ruke.
Dok je Fifi lutala bespućima Kamillenda, ni slutila nije gdje se Eva krije. U Kamilskoj 66 pobogu! Cijela ulica, a kasnije i grad dobili su ime po devama koje je gazda Rajko uvezao u Hrvatsku legalnim putem preko Tunisa. Od svih tih pustih deva ostale su samo dvije dvogrbe : sestre Eva i Neva od čijeg izmeta cijeli Kamillend godinama pravi rasta frizuru.
Fifi je ipak, oko pola tri, služeći se lukavstvom, te uz pomoć jednog rastamana, na kraju uspjela pronaći Kamilsku 66. Predala je Nevi pismo, a ova ga dalje proturila Evi koja ga opet vraća Nevi na uvid. Neva je sa širokim njakastim osmijehom sročila :
- Ideš pod nož!!!
- Oh bože, konačno! – zaplakala je Eva
- Što konačno? – upitala je Fifi
- Konačno će joj se ostvariti san.
- Koji san?
- Da postane žirafa.
BONUS PITANJE :
Zmijoljupci, kako vam se sviđa moj PTSP (Poetična Trash Strokewski Proza)?
Tko odgovori točno, ima besplatnu ševu sa mnom + uplaćeno dopunsko osiguranje na 3 mjeseca.
