Da, svatko. Upravo to sam pomislio bez ikakve grižnje savjesti nakon što je Speedy uspio savladati prve korake čačkanja po žicama svetog instrumenta.

Nakon što je u petak navečer završio ciklus emisija SEDAM RAZDOBLJA ROCKA posvećena britanskoj indie sceni, osjećao sam se prozvanim, kao čovjek koji je proživljavao indie scenu od sredine osamdesetih naovamo, da napišem koju riječ iz svog kuta gledanja.

Nisam odgledao sve emisije, ali ovu bogme jesam. Eh sad, možda nije u redu pljuvati po ljudima koji su radili odabir bendova koje će ugurati u sat vremena povijesti britanske indie rock scene, ali ovo što su oni napravili blagim riječima bih nazvao masakrom te iste scene. Uostalom, kao što ćorava koka ponekad pogodi zrno, tako su i autori ove emisije doista uspjeli ubosti nekoliko britanskih bendova koji su stvarno značajni u kreiranju otočne scene u zadnjih dvadeset i više godina. Sav ostali prostor posvetili su "sakupljačima vrhnja". No, to je moje mišljenje, ponavljam.

Opravdano je što su malo više vremena odvojili na The Smithse, jedan od najznačajnijih britanskih bendova u povijesti; bend koji nema nijedan snimljen loš album, nijednu lošu pjesmu.
The Stone Roses, isto tako, sa svojim albumom prvijencem sasvim zasluženo zauzimaju svoje mjesto među gardom koja je unosila neki novi zvuk u otočnu glazbu krajem osamdesetih i početkom devedesetih.
Nedopustivo je, recimo, uz značajnu nezavisnu etiketu Creation records odmah priljepiti ime Oasis, a da se prethodno ne dotaknu bendovi koji su tu etiketu na neki način proslavili : Primal Scream, My Bloody Valentine ili Jesus And Mary Chain.
Da, ali u to vrijeme je bilo bitno tko je veći : Beetl...pardon, Oasis ili Blur. Gledajući Noela kako se danas, nakon fuckin` 15 godina zadovoljno smješka, sjetim se onog spota u kojem se šepuri zajedno sa Ian Brownom, podsjećajući me u isto vrijeme na Bona koji nam je otkrio Sinatru. Vezano za tu temu spomenuo bih još dvojicu "zadovoljnih osmjehivača" : Lars Urlich, bubnjar Metallice, zadovoljno se smješkao i bradicu češkao u jednom intervjuu da je u meni izazvao neku čudnu potrebu za nečim nedopustivim u svijetu rokenrola. Sličan osjećaj doživio sam samo još jednom : kada sam gledao intervju sa gospodinom Huseinom na nacionalnoj televiziji prije koju godinu, no, ovaj zadnji spada u sferu domaće indie scene, pa ne bih o njemu na široko.

Nego, da se vratim na 1993. godinu. Puno se lijepih stvari u svijetu glazbe dogodilo te godine (ne mislim na Spin Doctorse i 4Non Blondes pritom).
Svijetli trenutak emisije bio je pojavljivanje Bernard Butlera u kadru; čovjeka čiji sam plač gitare često spominjao na svom blogu. Suede izdaju svoj čudesni prvijenac, ali Oasis i Blur su, naravno, u prvom planu.
Ali, u emisiji se ne spominju najveći od najvećih - Radiohead koji iste te `93. izdaju svoj prvijenac nazvan Pablo Honey. To im nikako ne mogu oprostiti.
Za Libertinse sam emocionalno vezan, tako da ne mogu biti preobjektivan, ali svakako mogu potvrditi da su bend koji ima dušu i kojima se uvijek iznova vraćam.
Potpuno mi je jasno zašto su u zadnjih desetak godina na otoku razvikani bendovi tipa Franz Ferdinand ili Kaiser Chiefsi, ali još uvijek ne mogu prožvakati to što je milijunski auditorij popušio najveću otočnu prevaru 21. stoljeća - Arctic Monkeys.

Meni je, doduše, na kraju krajeva smiješno uopće komentirati britansku indie scenu kao takvu ako se sjetim meni najdražih indie otočnih albuma iz tog razdoblja : Delgados - Peloton, Arab Strap - Philophobia, Mogwai - Come on die young...itd.
Zadnje spomenute idem pogledati 13.11. kada gostuju u ZG (karta v džepu).

Da, bit će to u Aquariusu, mjestu gdje sam doživio najbolji koncert u životu - Mercury Rev. Tada se pored mene u publici šetuckao i Ripper kojem je dodirna točka sa tim fantastičnim američkim bendom bio upravo producent Dave Fridmann koji je Pipsima za male pare (vjerujem) udahnuo neku drugačiju melodioznost; ono nešto za čime svaki umjetnik traga nakon što se jednog jutra probudi umotan u zagovnanu plahtu jednoličnosti.
Eto, moj Ripper. Ako te ova usrana hrvatska glazbena scena odbacuje, znaj da ima ljudi iz sjene koji te slušaju i cijene tvoj rad.

Na kraju, veliki pozdrav Aleksandru Dragašu ma gdje bio, te napomena gospodinu Velimiru Grgiću da sam nedavno naišao na osvrt o koncertu glazbene dive Alicie Keys u Zagrebu. Dok sam čitao članak, iskreno, razmišljao sam u sebi koji bi kreten na ovako jadan način (kao seljančica koja nema dva osnovne) mogao pisati o jednom takvom događaju. Velimire, drag si mi čovjek otprije, pa se nadam da je to samo bio tvoj loš dan. A što se tiče mog spominjanja tvog osvrta na koncert, budi spokojan. Blogove ionako nitko ne čita.

Do nekog drugog glazbenog proseransa, drugari ostajte mi dobro...

Ovaj bend me ljetos oborio s nogu, a sada ga konzumiram k`o poznatu drogu...