"Dan kada sam je upoznao kišilo je, baš kao i danas. Bila je plava kao žuti mjesec pod onim šarenim kišobranom okusa kamilice. Moje ruke su se u očaju godinama oblikovale proporcionalno rastu njenih guzova i ne znajući da će ih jednog dana stisnuti nasred šetnice parka skrivenog grada. Uvaljivao sam joj jezik, a ona bi sa njim usisavala dušu moju krhku. Tada smo odlučili da ćemo životinjski voditi ljubav, kako bi tu ljubav što bolje razumjeli. I vodili smo ljubav na sva moguća mjesta : u kino, šoping centre, ispijali sa njom vino…uništavali si jetre."


POČETAK ČINA

Telefon zvoni. Just another New York telephone conversation…

- Hani, šta radiš?
- A evo, piskaram nešto za blog.
- O čemu?
- O tebi.
- Lažeš! Bit će da opet seruckaš kako si otkrio neki novi bend iz Škotske koji je fakat ultrašmensikul. Ili to, ili nešto o sexu. Mogao si im napisati koliki ti je, a? Hajde, budi faca, pa im to napiši.
- Neću. Sumnjam da to ikoga interesira. Ionako si mi sada poremetila tijek misli.
- Ma nemoj! Zar si ti ikada imao tijek misli?
- Jesam! Imam dokaz iz osnovne škole kada sam dobio pet iz zadaćnice, a pisao sam o djedu i staroj lipi pred njegovom kućom.
- Da, pričao si mi. Stvarno si lijepo opisao trenutke seoske idile; kako prazniš djedovu vinsku bačvu dok ga crvenkasti mlaz obara sa stolice. Ili je možda bolji onaj dio kada si bakine piliće učio roniti. Ne, definitivno je najbolji dio kada te pokupio Volvo dok si pretrčavao cestu.
- To nije iz te priče. Samo se ti sprdaj sa mnom. Sada ti namjerno neću reći o čemu pišem, eto!
- Bolje ti je da mi odmah kažeš ili ćeš prije doživjeti ulazak Hrvatske u EU nego idući svoj u mene!
- Dobro, dobro. Šta odmah pizdiš! O tvojoj guzi pišem. Hvalospjeve samo takve, vjeruj mi.
- I bolje ti je da pišeš o mojoj guzi. Neka znaju sve ove tvoje tetkice sa bloga čije je dupe najbolje na svijetu.
- Tako je ljubavi! Da je spojiti guze od J.Lo i Beyonce, ne bi ti ni tada bile ravne.
- Neš ti komplimenta! Ionako pretjerano ne podnosim te dvije pozerice, ali sviđa mi se ova nova stvar od Beyonce.
- Koja?
- If I were a boy.
- Što bi ti, ljubavi, prvo napravila da u ovom trenutku možeš biti muško?
- Razbila bi ti pičku, definitivno!
- Pretukla bi samu sebe? Zanimljiva opcija.
- Ne izvrći mi riječi, budalo! A što bi ti uradio, da se ja pretvorim u muškarca? Bi li plakao?
- Ne znam. Vjerojatno bi postao gay. Vjenčao bi nas Boy George.
- Mmmmmmmmmm. Znala sam da ću iz tebe izvući onu pravu romantiku. Hajde dođi. Dat ću ti da se igraš.
- Jupiiiiii!!! Ček da počešljam obrve, a onda stižem teleportiran brzinom svjetlosti.

KRAJ ČINA

Subota je. Samosvjesnošću seksualnog manijaka Speedy je svršio na Simonu Valli. U njegovoj maštariji bio je to doggiestyle u štali.

Ponedjeljak je. U subotu sam se našao sa Speedyjem. U potpunoj tajnosti predao sam mu snimljeni primjerak Salierijevog kultnog pornića gdje vehementni pastuh Roberto Malone u velikom stilu bambusa (nije biljka, već opis seksualnog općenja preuzet iz srpskog prijevoda priče "Zastave Vijetkonga" od Bukowskog) Simonu na klimavoj stolici uz uzglavlje njene bolesne bake. U trenutku prije velikog praska, on uzima sliku sa kantunala na kojoj se baka smiješi dok je bila mlada, te je predaje Simoni u ruke, a onda svrši po toj istoj slici.
Želite da vam prepričam ostatak filma? A ne, nema šanse, perverznjakuše i perverznjaci jedni!!!
Neću vam dalje pričati, niti ću vam reći kako se zove film i gdje ga skinuti. Sami se potrudite. Tko vas jebe! Ja sam svoj prvi "Vroči kaj" kupio mukotrpno stegnuvši remen tako da cijeli tjedan u školi nisam kupovao marendu. Tako i vi; ako stvarno želite doći do filma, onda ćete u tome i uspjeti. Sretno.

Ajmo sada malo na obitelj OZ. Gledali ste sigurno The Osbournes ili Dvornikove, ali ovi su daleko iznad njih, i nastupaju najčešće u mom servisu. To je tročlana obitelj koju sačinjavaju : gospodin Z, koji je dosta malen rastom; podsjeća na Asterixa, samo sa malo potkresanijim brkovima i frizurom. Gospođa S je crvenokosa sumoborka za dvije glave viša od njega, a D je njihov sin koji ima konjski osmijeh i tetovaže koje kao da je radio Zed u napadaju bijesa, te najviše nalikuje na Johnny Rottena u najboljim danima.
Navesti ću vam i razlog zašto ta obitelj često kod mene navraća. Gospon Z, u vrijeme dok žena spravlja objed, kukiča, ili gleda seriju "Sve će biti dobro", a dok njihov sin D snifa ljepilo, ili zabija čavle glavom u zid, pali svoj jebenoprokletodobar IBM stroj i sa ultraštrumpfastičnih 56 kbps ulijeće u bespuća interneta, pronalazi Cecu i baca drkicu na nju.
Kada zajebe stvar, onda pokupi ostale članove obitelji, pa poput Bundyjevih kreću na piknik do mog servisa gdje ih čekam razdragan ja.
Ali znate što; drag mi je taj mali brko jer mi je prizno da je na Cecu drko. Malo je tako iskrenih drkadžija. U današnje vrijeme iskrenost se tretira kao pomaknutost, tj. ludost.

Speedy mi reče da je neku večer zaboravio popiti tabletu. Ujutro je zaključio, zbrojivši neke pribrojnike, da je u mogućnosti zaspati bez pomoći supstanci za koje ga je njegova doktorica uvjerila kako ih mora piti cijeli život. Bio je jako ljut na nju. To će joj i reći idući put kada je vidi. Nadam se da će prije tog susreta ipak popiti tabletu.

E da, u subotu mi je drugar koji je zaboravio popiti tabletu spomenuo onaj film "Zapamtite Vukovar" što je igrao neki dan na televiziji. Pogledao ga je cijelog. Stvarno ne razumijem ljude koji mogu u cijelosti pogledati film "Zapamtite Vukovar". Mislim, jednom sam pogledao "Vukovar se vraća kući", što je bilo dovoljno da zbog jednog tako ljigavog filma imam veće trzavice u snu nego neki od preživjelih logoraša iz tog vremena. Ovaj sam pogledao desetak minuta, sasvim dovoljno da shvatim koliko je Hadžić loš redatelj. Mislim, četnike je prikazao kao šaljivdžije koji se zabavljaju, i kao u modernim video igricama kokaju sve koji su protiv otadžbine. Za razliku od četnika, hrvatske paćenike bezlične budale glume. Bolje bi bilo da su angažirali ljude iz šume.

Ima još jedna subotnja predivna Speedyjeva misao koju hvatam po sjećanju. Rekao je kako ljudi umiru prerano ili prekasno. Nitko da umre na vrijeme. Vođen tom mišlju, te poznavanjem lika i djela druga Tita, odlučio je o njemu napisati knjigu : "Tito – čovjek koji je umro prekasno".

I za kraj, sličica o starcu sa šeširom i oćalama koji je danas ušao u servis, nešto natucao na hrvatsko-njemačkom, te ostavio kod kolegice prazan toner nekog laserskog pisača rekavši da mu više nije potreban. Nije kupio novi, samo je odšetao.

Imam dvije noge
obje lijeve, pa se ševe
jedna drugoj šalju roge
pod utjecajem droge

Danju, noću plešem twist
neka znaju da sam čist
i nek se smiju odavde do Visle
što su mi se noge stisle

Imam dvoja stopala
topla ko Ibiza
veličine Nepala
ko Sevina pica

Zbog tih neobičnih stopala
alien gerila kuću mi raskopala
zato prste nožne noću vežem za uzicu
pa povlačim noge natrag u guzicu

Ova pjesma ide drugaru DJ-u "Okrugle Oćale" za performans na Interliberu, te svim drugarima koji me uvijek učine najsretnijim čovjekom na svijetu kada dođem u ZG.
Posebna zahvala drugarici Ani koja nam je uvijek na usluzi i kojoj se uvijek divim sa koliko entuzijazma nas vodi kroz zagrebačke birtije i ostale kulturne prostore metropole.

Doći ću. Doći ću, kažem vam. Ništa spektakularno. Zašto dolazim?
Iskreno, želim uživo vidjeti, kada prođem naplatne kućice u Lučkom, je li dvorana kraju.

Sekundarni razlozi su Mogwai, Booksa, Interliber, Klovićevi. Ali ne nužno tim redoslijedom.

Iskreno, nekako me najviše privlači akcija "indie pajdaši vs čakovečki tamburaši" našeg dragog frenda Lutajućeg na štandu Celebera u petak popodne. Sve ostalo je trlja baba Local Area Network i slične pizdarije.

U subotu sam na Frogov nagovor pogledao Knocked Up i mogu vam reći da me film ugodno iznenadio. Ima jedna scena koja me se posebno dojmila; kratak razgovor oženjenog muškarca, čiji je brak zapao u krizu, sa mlađim muškarcem koji nije siguran želi li brak sa ženom kojoj je igrom slučaja (zanio se momak) napravio dijete (kasnije se happyendovski ispostavilo da je dijete napravio i za sebe).
Ovaj stariji promatra svoje dvoje djece kako trče i prstima probijaju balončiće od pjene. Zaželio je da bar jedan trenutak u svom životu vezan za bilo koju situaciju doživi ushit sličan njihovom.

Spominjem tu scenu s razlogom, jer sam točno prije godinu dana u ovo vrijeme stajao u Beču ispod bine i doživljavao točno takav ushit.

Ovakve pjesme godinama prolaze pored vas. Možda ih jednom naučite "slušati" na način kao što ja to činim. Laku noć drugari...

napisao sam ti bio pjesme, pa ih izbrisao
jer u stihove nikako da stane ove ljubavi smisao

Da, svatko. Upravo to sam pomislio bez ikakve grižnje savjesti nakon što je Speedy uspio savladati prve korake čačkanja po žicama svetog instrumenta.

Nakon što je u petak navečer završio ciklus emisija SEDAM RAZDOBLJA ROCKA posvećena britanskoj indie sceni, osjećao sam se prozvanim, kao čovjek koji je proživljavao indie scenu od sredine osamdesetih naovamo, da napišem koju riječ iz svog kuta gledanja.

Nisam odgledao sve emisije, ali ovu bogme jesam. Eh sad, možda nije u redu pljuvati po ljudima koji su radili odabir bendova koje će ugurati u sat vremena povijesti britanske indie rock scene, ali ovo što su oni napravili blagim riječima bih nazvao masakrom te iste scene. Uostalom, kao što ćorava koka ponekad pogodi zrno, tako su i autori ove emisije doista uspjeli ubosti nekoliko britanskih bendova koji su stvarno značajni u kreiranju otočne scene u zadnjih dvadeset i više godina. Sav ostali prostor posvetili su "sakupljačima vrhnja". No, to je moje mišljenje, ponavljam.

Opravdano je što su malo više vremena odvojili na The Smithse, jedan od najznačajnijih britanskih bendova u povijesti; bend koji nema nijedan snimljen loš album, nijednu lošu pjesmu.
The Stone Roses, isto tako, sa svojim albumom prvijencem sasvim zasluženo zauzimaju svoje mjesto među gardom koja je unosila neki novi zvuk u otočnu glazbu krajem osamdesetih i početkom devedesetih.
Nedopustivo je, recimo, uz značajnu nezavisnu etiketu Creation records odmah priljepiti ime Oasis, a da se prethodno ne dotaknu bendovi koji su tu etiketu na neki način proslavili : Primal Scream, My Bloody Valentine ili Jesus And Mary Chain.
Da, ali u to vrijeme je bilo bitno tko je veći : Beetl...pardon, Oasis ili Blur. Gledajući Noela kako se danas, nakon fuckin` 15 godina zadovoljno smješka, sjetim se onog spota u kojem se šepuri zajedno sa Ian Brownom, podsjećajući me u isto vrijeme na Bona koji nam je otkrio Sinatru. Vezano za tu temu spomenuo bih još dvojicu "zadovoljnih osmjehivača" : Lars Urlich, bubnjar Metallice, zadovoljno se smješkao i bradicu češkao u jednom intervjuu da je u meni izazvao neku čudnu potrebu za nečim nedopustivim u svijetu rokenrola. Sličan osjećaj doživio sam samo još jednom : kada sam gledao intervju sa gospodinom Huseinom na nacionalnoj televiziji prije koju godinu, no, ovaj zadnji spada u sferu domaće indie scene, pa ne bih o njemu na široko.

Nego, da se vratim na 1993. godinu. Puno se lijepih stvari u svijetu glazbe dogodilo te godine (ne mislim na Spin Doctorse i 4Non Blondes pritom).
Svijetli trenutak emisije bio je pojavljivanje Bernard Butlera u kadru; čovjeka čiji sam plač gitare često spominjao na svom blogu. Suede izdaju svoj čudesni prvijenac, ali Oasis i Blur su, naravno, u prvom planu.
Ali, u emisiji se ne spominju najveći od najvećih - Radiohead koji iste te `93. izdaju svoj prvijenac nazvan Pablo Honey. To im nikako ne mogu oprostiti.
Za Libertinse sam emocionalno vezan, tako da ne mogu biti preobjektivan, ali svakako mogu potvrditi da su bend koji ima dušu i kojima se uvijek iznova vraćam.
Potpuno mi je jasno zašto su u zadnjih desetak godina na otoku razvikani bendovi tipa Franz Ferdinand ili Kaiser Chiefsi, ali još uvijek ne mogu prožvakati to što je milijunski auditorij popušio najveću otočnu prevaru 21. stoljeća - Arctic Monkeys.

Meni je, doduše, na kraju krajeva smiješno uopće komentirati britansku indie scenu kao takvu ako se sjetim meni najdražih indie otočnih albuma iz tog razdoblja : Delgados - Peloton, Arab Strap - Philophobia, Mogwai - Come on die young...itd.
Zadnje spomenute idem pogledati 13.11. kada gostuju u ZG (karta v džepu).

Da, bit će to u Aquariusu, mjestu gdje sam doživio najbolji koncert u životu - Mercury Rev. Tada se pored mene u publici šetuckao i Ripper kojem je dodirna točka sa tim fantastičnim američkim bendom bio upravo producent Dave Fridmann koji je Pipsima za male pare (vjerujem) udahnuo neku drugačiju melodioznost; ono nešto za čime svaki umjetnik traga nakon što se jednog jutra probudi umotan u zagovnanu plahtu jednoličnosti.
Eto, moj Ripper. Ako te ova usrana hrvatska glazbena scena odbacuje, znaj da ima ljudi iz sjene koji te slušaju i cijene tvoj rad.

Na kraju, veliki pozdrav Aleksandru Dragašu ma gdje bio, te napomena gospodinu Velimiru Grgiću da sam nedavno naišao na osvrt o koncertu glazbene dive Alicie Keys u Zagrebu. Dok sam čitao članak, iskreno, razmišljao sam u sebi koji bi kreten na ovako jadan način (kao seljančica koja nema dva osnovne) mogao pisati o jednom takvom događaju. Velimire, drag si mi čovjek otprije, pa se nadam da je to samo bio tvoj loš dan. A što se tiče mog spominjanja tvog osvrta na koncert, budi spokojan. Blogove ionako nitko ne čita.

Do nekog drugog glazbenog proseransa, drugari ostajte mi dobro...

Ovaj bend me ljetos oborio s nogu, a sada ga konzumiram k`o poznatu drogu...