Pišanje izaziva mokar osjećaj. Nešto kao kada se kupate na bazenu sedmerozvjezdane mediteranske vile koja ima prekrasan pogled na kristalno čisto more puno crnih ježeva.

- Da, da gospođo. Upravo tako. Taj zeleni konektor uštekajte…
- Uključite!
- …uključite u zeleni utor…
- Utor??
- Da, utor.
- Zar se ne kaže priključak?
- Turnem li vam priključak… - promrmljao sam
- Što ste rekli??
- Kažem, Turina je dobro danas branio za Dinamo.
- Aha. Ne pratim vam ja baš sport.
- A PC SHIT pratite.
- Kako?
- PC CHIP.
- Ne baš. Ali pratim onaj prilog u Jutarnjem srijedom. Ok dečko, žurim sada. Bilo mi je drago komunicirati sa tobom.
- I meni…Drago Britvić.
- Molim??
- Tu-tuuu….tu-tuuuu. – ostavio sam je da uživa u trenucima nadasve nadahnjujuće tutuancije
- Tko je to bio? – upita šef servisa čuvši moj razgovor dok je ulazio
- Ma, neka žena. Objasnio sam joj kako da ušteka …
- Uključi!
- Zar i ti sine Brute?
- Molim??
- Rekoh, tipke na mobu su mi krute.

Trenutak nakon trenutka ulaska šefa servisa u servis je ušao šef šefa servisa; šef svih šefova moje firme, koji je ujedno i otac servisnog šefa.

- Sine, daj molim te uštekaj mi ovaj kalkulator u struju. Nešto mi ne radi kako treba.
- Uključi se kaže!
- Molim??
- Stari, šefe, alo! Kaže se : "uključi mi ovaj kalkulator u struju".
- Stani, ti ćeš mene učit, mene koji sam trideset godina u ovom poslu, kako se pravilno kaže uštekat…
- Uključit!
- Kaže se uštekat i gotovo. Nema više rasprave. Ja sam stariji, a i šef sam svih šefova ove firme! Rasprava završena.
- Ok, onda je za mene završen ovaj radni dan. – demonstrativno će sin
- Dobro, dobro…ovako ćemo. – šef svih šefova će, i nastavi – Svi kod mene u kancelariju na razgovor!
Krenuli smo svi zbunjeni u njegovu kancelariju ne znajući kakvom raspletu vodi ova krajnje napeta situacija. Otac servisnog šefa podijelio je nazočnima trinaest ceduljica. Na svakoj je pisalo : UKLJUČI – UŠTEKAJ. Bili su to prijevremeni izbori tvrtke za ispravnu riječ. Glasovanje tajno, diskrecija zajamčena. Rezultat : sedam naprema šest za nas.
- Priznaj, zaokružio si UŠTEKAJ. – šef servisa će meni
- Nemaš nikakvih dokaza. – rekoh sa smješkom
- Hlj, imat ću te na oku…samo da znaš. – prohljhljao je i krajičkom oka primjetio kolegicu na kasi kako se smijulji
- Što se ti smiješ kozo! Demokratiziraj te police!!!

NAPOMENA : preselio sam kod neutrina.

Sumoran grad. Mokra ulica podastire mistične zamke. Čovjek u žutoj kabanici okreće se osjetivši automobil za leđima. Podiže prst. Automobil se ne zaustavlja već nastavlja kretanje usporeno, oprezno. Na sjedalu vozača ukopano je moje tromo dupe. Usputno bacam škiljeći pogled koji proučava izborano lice stranca pod kapuljačom. U retrovizoru uočavam kako je promijenio taktiku. Na njegovo uporno mahanje rukama netko je ipak reagirao. Gledam kako me prestižu i nastavljaju ubrzano niz ulicu. Zaustavljam se kako bih u supermarketu kupio teglu krastavaca i još neke sitnice koje će mi uljepšati gastronomski vikend. Dok na blagajni plaćam račun, približavajući zvuk bolničkih kola mami me van. Dolje niz ulicu sve je utihnulo. Automobil koji me prestigao proklizao je kroz oštru okuku i udario u jedino stablo u krugu od petsto metara. Ustanovljena je trenutna smrt vozača.

Popodne svraćam u trgovinu konfekcijske opreme u namjeri da kupim deset metara trake za roletne. U prvi mah nije mi sumnjivo to što se prodavačica svako malo nadviruje iznad mog ramena. Tek kada joj se desna ruka neobjašnjivo oduzima dok pokušava namotati traku, okrećem se i u odrazu vjetrobranskog stakla parkiranog automobila pred radnjom ugledam žutu kapuljaču kako nestaje.

Tu istu večer nervozan lutam gradom. Zastajem pred nekim blještavim izlogom i pripaljivam cigaretu. Vjerojatno vam nikada nisam pričao kako obožavam gledati glazbene spotove na reklamnim televizorima. U jednom trenutku primjetio sam...ne, ništa nisam primjetio. Jednostavno sam ušetao u trgovinu, izvadio pištolj i zatražio svoj MTV.

Jučer sam morao auto ostaviti malo niže poslije marende jer su radnici prokopavali ulicu. Rekli su od 14 do 19h. U 15h prolazim pješice i vidim da auti i dalje mogu prolaziti. Nema veze, ionako sam namjeravao malo protegnuti noge.
Jedna od mojih kolegica često ima običaj zaboraviti na svog limenog ljubimca. To joj se dogodilo i jučer par minuta prije nego sam protegnuo noge. Sreća da izgleda atraktivno pa brzo stigne kući autostopom. Kasnije muž, obično oko17h, dobije zadatak da kući vrati zaboravljeni auto.
Kao što se da naslutiti, nekim ljudima je zabavno sa autima.

Stari je gadno izgledao jutros. Bio je sav šepav, desna noga u povojima. Otpao mu nokat sa nožnog palca. Kaže da je sanjao kako mu asistiram dubinsku loptu u šesnaesterac, a on zamahuje škaricama…lopta je bila napunjena betonom.

Vidio sam sliku Đurđe Adlešić u bolničkoj postelji. Ne znam zašto ali njena faca podsjetila me na loš dokumentarac o letu 93 kojeg sam pogledao sinoć.
Pa čak bih na to mogao nadovezati, ako mi dopustite, onu kokošku koja je navodno cura nekog manekena iz BB kuće. Njoj navodno nije jasno zašto njen predragi dečko nije spomenuo kako je u vezi, i to duge dvije godine.
Ja ga potpuno razumijem. Čovjek se izbezumio od toliko kamera uperenih u njega, pa je bočeo brkati pojmove.

Moj grad ima mnogo trafika. U svakoj od tih mnogo trafika mogu se kupiti jeftino knjige. Kupit ću barem jednu, samo zbog nje. Danas me nazvala i rekla da me voli. Više od Marqueza.

Krenuo sam autom na šišanje u brijačnicu koja je udaljena nekih dvjesto metara od mog stana. Zašto autom? Nisam želio nikoga sresti. Nisam želio narušiti i ovo malo lažnog mira kojeg sam skupio za vrijeme prve jutarnje kave. A sreo sam, i to ne bilo koga. Sreo sam onog Milana Vučkovića, vlasnika autosalona "Vučković". Više mi ne otpozdravlja kao prije, a i dalje svaki dan dolazi u našu malu trgovinu. Ne znam što sam mu ja u životu skrivio. Naši automobili bili su u razini dok smo buljili svatko u svoj crveni blještavi krug na semaforu. Mislim da ga najviše iritira to što mu svaki dan napadno govorim "dobar dan gospodine Vučković" i "doviđenja gospodine Vučković".
Zaprljano staklo vozačevih vrata od sinoćnje kiše nije uspjelo sakriti njegov pogled. U biti, ja ne mogu nikome ne reći "dobar dan". A trgovina je mala i artikli imaju uši. Što ako artikli počnu pričati kako Milanu Vučkoviću danas nisam rekao "dobar dan"? Nadam se samo da će artikli šutjeti jer i njima je u interesu da napuste police prije nego im istekne rok trajanja. Stisnuo sam kvačilo i pojačao gas. Želim da zna kako znam da me gleda. Njegova žena glavna je u molitvenoj grupi, a kćer jedinica ima velike sise koje nitko nečastivi ne smije dirati. Pustio sam kvačilo i, kada je auto naglo trznulo prema naprijed, stisnuo kočnicu. Negdje oko Jozine pekare Milan je dobio policijsku pratnju, a ja sam za to vrijeme čekao da se na semaforu upali zeleno svjetlo razmišljajući o mojoj najdražoj, Andrijani.

Moj brico je prava faca. Na desnoj podlaktici ima istetovirano veliko sidro. Da nema onu odurnu slamnatu plavu kosu već bi ga odavno nazvao mornar Popaj. On priča puno viceva, a najviše one smiješne.

Evo, konačno i brajo dolazi. Na kapiji je gužva kao i obično. Sakrivam se iza smreke i povlačim dim cigarete koju mi je Jeco maloprije uvalio. Volim kada je brajo zbunjen i kada me traži.

- Hoćeš jednu cigaaaaru?
- Ne bih hvala, ne pušim.
- A zašto ne pušiš?
- Pušenje ubija. I ti bi ih trebao baciti, znaš.
- Cigaaaare?
- E.
- Ne mogu ti ja to. A da uzmeš jednu?
- Ok, uzet ću samo jednu.
- A zašto si je stavio iza uha?
- Zato jer ne pušim.
- Onda mi je vrati.
- Ok…nemoj se ljutit.

Gledam braju kako se krevelji od smijeha dok ga Jeco prati. Heh, lako i to što ga Jeco prati, nego, di sam ja?