Sumoran grad. Mokra ulica podastire mistične zamke. Čovjek u žutoj kabanici okreće se osjetivši automobil za leđima. Podiže prst. Automobil se ne zaustavlja već nastavlja kretanje usporeno, oprezno. Na sjedalu vozača ukopano je moje tromo dupe. Usputno bacam škiljeći pogled koji proučava izborano lice stranca pod kapuljačom. U retrovizoru uočavam kako je promijenio taktiku. Na njegovo uporno mahanje rukama netko je ipak reagirao. Gledam kako me prestižu i nastavljaju ubrzano niz ulicu. Zaustavljam se kako bih u supermarketu kupio teglu krastavaca i još neke sitnice koje će mi uljepšati gastronomski vikend. Dok na blagajni plaćam račun, približavajući zvuk bolničkih kola mami me van. Dolje niz ulicu sve je utihnulo. Automobil koji me prestigao proklizao je kroz oštru okuku i udario u jedino stablo u krugu od petsto metara. Ustanovljena je trenutna smrt vozača.

Popodne svraćam u trgovinu konfekcijske opreme u namjeri da kupim deset metara trake za roletne. U prvi mah nije mi sumnjivo to što se prodavačica svako malo nadviruje iznad mog ramena. Tek kada joj se desna ruka neobjašnjivo oduzima dok pokušava namotati traku, okrećem se i u odrazu vjetrobranskog stakla parkiranog automobila pred radnjom ugledam žutu kapuljaču kako nestaje.

Tu istu večer nervozan lutam gradom. Zastajem pred nekim blještavim izlogom i pripaljivam cigaretu. Vjerojatno vam nikada nisam pričao kako obožavam gledati glazbene spotove na reklamnim televizorima. U jednom trenutku primjetio sam...ne, ništa nisam primjetio. Jednostavno sam ušetao u trgovinu, izvadio pištolj i zatražio svoj MTV.