pravo na pristup informacijama

vlada je saboru podnijela izvješće o provedbi zakona o pravu na pristup informacijama u kojem pišu neki statistički podaci o tome koliko je zahtijeva upućeno, a na koliko je njih odgovoreno, ali u kojem se ne kaže apsolutno ništa o tome koliko je u stvari unaprijeđen odnos između građana i državnih institucija i je li uopće unaprijeđen. sastavljen kao suma izvješća koje su sama tijela dostavila vladi, izvješće nije kritičan prikaz stvarnoga stanja, nego mu je zadaća stvaranja iluzije kako se zakon provodi na najbolji mogući način i kako je sve u najboljem redu.
važan je ovaj zakon donesen potkraj 2003. godine. važan za demokratske procese koje neprestano treba jačati i važan za građane koji su imali pravo nadati se da više neće biti tek mali i beznačajni objekti, potpuno nezamjetni u usporedbi s ogromnim i moćnim državnim aparatom, nego njihov odnos postaje takav da građanin ima pravo tražiti sve informacije koje ga zanimaju, a tijelo javne vlasti mu te informacije mora dostaviti, bez obzira koliko to neugodno bilo za čelnika toga tijela.
pravo na pristup informacijama od početka je bilo ograničeno dvama zakonima, onim o zaštiti tajnosti podataka i zakonom o zaštiti osobnih podataka, pa se tijela s javnim ovlastima u uskrati informacije najčešće pozivaju na te zakone.
uz to velik broj tijela javne vlasti ne ispunjava odredbe zakona jer još uvijek nisu oformili službe za pružanje informacija, nisu sačinili kataloge informacija i nisu učinili dostupnim podatke koje su bili dužni objaviti. primjerice, jeste li znali da ministarstva na svojim web stranicama moraju objavljivati i nacrte zakona (dakle, onu verziju zakonskoga teksta koja još nije dospjela pred vladu i koja nije službeno postala prijedlog zakona). obaveza je uvedena da biste se i vi, kao i svi zainteresirani, mogli aktivno uključiti u neku vrstu javne rasprave o bilo kojem zakonu koji se priprema u kuhinji pojedinog ministarstva. no, ministarstva to uglavnom ne rade, a kad bi radila, zakoni bi mogli biti znatno kvalitetniji nego što su danas jer bi ta javna rasprava valjda uspjela na vrijeme upozoriti na neke, barem najveće propuste i pogreške u zakonskim tekstovima.
u provedbi zakona zabrinjava i to što ministarstva često daju netočne, a zbog tog i potpuno beskorisne informacije. evo samo zadnjeg primjera. tumačeći zakon o hrt-u, u svjetlu izbora v.d. ravnatelja te ustanove, državni tajnik u ministarstvu kulture, jadran antolović je u emisiji otvoreno nekoliko puta ponovio da je za izbor vršitelja dužnosti potrebno 8 glasova vijećnika, a samo dan kasnije je taj isti državni tajnik jadran antolović izdao tumačenje zakona tvrdeći da je za taj izbor potrebno 6 glasova. pa se sad pitamo je li potrebno 8 ili je dovoljno 6 ili je potreban broj upravo onaj koji vlada može trenutno skupiti u vijeću da bi izabrala svoga kandidata.
izvješće ne spominje da se građani u traženju informacija susreću sa šutnjom administracije. naime, tijela s javnim ovlastima jednostavno ignoriraju njihove zahtjeve pa ovi moraju voditi upravne sporove. najbolji primjer dao je sam premijer. on se naime oglušio o zahtjev novinarke radija 101 za dostavu nekih informacija, pa ga je tek upravni sud svojim rješenjem na to prisilio.
ništa od ovoga u tom izvješću nema, a sabor će voljom većine sigurno prihvatiti i takvo izvješće, pa javnost ostaje jedini saveznik u nastojanju da se državu natjera na odgovornije ponašanje prema građanima.

kriza hrt-a

nije izabran novi ravnatelj hrt-a. ni jedan kandidat nije dobio dovoljan broj od 8 glasova, a najbliži uspjehu bio je vanja sutlić. pa kako to da mu 4 člana vijeća nisu poklonila povjerenje, kad znaju da time izazivaju krizu na hrt-u. jedna članica nije ni došla na sjednicu, bila je bolesna, pa sada o njoj ovdje nećemo. od preostalih troje, dvoje je javno reklo da nije glasovalo za sutlića i zašto nije. o trećemu i njegovim motivima samo se nagađa. e, pa da vidimo čime su se to vodili ovo dvoje. njih je smetalo to što se politika uplela u izbor ravnatelja i što je vanja sutlić navodno imao podršku te politike, upravo hdz-a, a oni nisu željeli svoj glas dati bilo kome tko je favorit politike jer se principijelno ne slažu s tim da politika na bilo koji način, pa makar i samo lobiranjem kod članova vijeća, određuje novog ravnatelja. njima bi, dakle, sutlić bio prihvatljiv kandidat po programu koji je izložio i po svom nastupu u razgovoru što su ga s njim obavili, ali, samo zato što je jedna politička stranka stala iza njega i samo zato što bi onda oni svojim glasovima omogućili da se ta politička volja ostvari, odbili su glasati za njega. pokazali su inat. prkos prema politici i njenu zakulisnom djelovanju. nisu htjeli dopustiti da ta politika likuje i da kaže: ma kakvo vijeće, tko su ti, mi smo odlučili i sve dogovorili, naš mora proći. i takvim svojim petljanjem u nešto što ih se ne bi trebalo ticati, naštetili su ponajviše samom sutliću. zbog njih on vjerojatno nije izabran. time je međutim stvorena kriza na hrt-u za koju se još ne zna kako će se razmrsiti i hoće li uopće. što slijedi? izbor vršitelja dužnosti koji također mora dobiti 8 glasova vijećnika. tu će se najbolje vidjeti hoće li politika odustati od svojih pokušaja miješanja u poslove hrt-a. bude li i za tu funkciju predložen sutlić, gotovo je sigurno da će vijećnici pokazati isti inat i da neće biti izabran ni vršitelj dužnosti. a samim time kriza bi se produbila. hrt bi ostao bez čelnoga čovjeka. što može uslijediti, teško je predvidjeti. ono što nudi predsjednik vijeća, da se vijeće raspusti, a da vlada imenuje povjerenika, zakonski je neizvedivo. takvog rješenja u zakonu nema. pa nije hrt jedinica lokalne samouprave koja nije donijela proračun, pa da vlada može raspustiti vijeće u toj općini i imenovati povjerenika. hrt ima svoj poseban zakon i stvari se mogu rješavati samo po zakonu. i tu dolazimo do scenarija koji hdz vjerojatno i priželjkuje. ako postojeći zakon ne omogućuje rješenje krize, promijenimo zakon i po tom novom zakonu izaberimo novo vijeće, a izbor toga vijeća odredimo tako da hdz u njemu ima dovoljan broj vijećnika da izglasaju bilo kojeg kandidata po volji vladajuće stranke. time bi se ostvario apsurdni scenarij da oni vijećnici koji nisu htjeli provesti želju politike u izboru ovoga ravnatelja posredno dovedu do toga da se izmjenom zakona vrata hrt-a politici širom otvore.

u švicarskoj je ipak ljepše

luka rajić, poduzetnik iz konjica koji je svoje bogatstvo počeo stjecati ranih devedesetih u sklopu genijalnog projekta pokojnog nadustavnog autoriteta o 200 bogatih hrvatskih obitelji, prodao je svoje mljekarsko carstvo i otišao u švicarsku, svoju novu domovinu. pametno. zašto da se tu nateže s onima koji neprestano nešto zanovijetaju oko toga kako su tu on i drugi stekli svoje bogatstvo. i ne samo da gnjave takvima, za rajića i društvo potpuno nezanimljivim, krajnje dosadnim temama, nego, eto, vidimo, planiraju uvesti i porez na kapitalnu dobit. pa nije luka valjda toliko nerazuman da to čeka, pa da na kraju još mora platiti i neki porez zemlji koju voli. čitam kako je profesor jurčić izračunao da bi samo na porezu od ovog posljednjeg rajićeva posla država inkasirala oko 400 milijuna kuna, što bi bilo dovoljno da se ukine participacija u zdravstvu. a da se još naplatio porez od prodaje plive, gdje su dioničari zaradili oko 12 milijardi kuna, moglo se odmah povećati plaće svih učitelja na pristojnu razinu. a što se rajića tiču ti učitelji, je li on možda kriv što su im plaće male, hoće li on možda voditi brigu o bolesnicima koji plaćaju participacije za svaki recept? tko im je kriv što se i oni devedesetih nisu našli u društvu odabranih, a mogli su, jer, eto, kako je on uspio, mlad i poduzetan, tako je uspjeti mogao svatko, zar ne? a sad se tu i premijer nešto kao ljuti na njega, pokazuje brigu za nacionalne interese, i uopće, svi su se nešto uznemirili, a zašto, zato što je on prodao svoje i otišao tamo gdje mu je ljepše i ugodnije.

big brother

vlada je saboru predložila zakon o sustavu informacijske sigurnosti, a sabor ga je jučer i raspravio u prvom čitanju. po svemu sudeći, nakon drugog čitanja, zakon će biti i usvojen.
rasprava nije zabilježena u medijima, a jedne novine, umjesto bilo kakvog izvješća o radu sabora, kao najvažniju novost iz parlamenta, donose tek vijest o bizarnoj inicijativi slavena letice koji kaže kako će tražiti da se sucima ustavnog suda zabrani ulazak u saborski restoran.
a zašto ja sada gnjavim čitaoce ovoga posta tim zakonom koji se zove tako činovnički dosadno i izgleda potpuno nevažno?
zato što je zakon opasan.
on bi trebao osigurati sigurnost informacijskih sustava u državnim tijelima, ali uopće ne pravi razliku između tijela izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti ni tijela s javnim ovlastima pa kontrolu nad svima njima prepušta obavještajnom aparatu. teško je sad tu sve objasniti ukratko, no, uglavnom, zakon predviđa uvođenje i imenovanje nekakvih koordinatora informacijske sigurnosti koji bi imali pravo vršljati po računalima i provjeravati kako su zaštićeni podaci u jedinicama lokalne samouprave, na primjer. svoje mišljenje slat će, ni manje ni više nego uredu vijeća za nacionalnu sigurnost. a ovaj će pak moći pokretati postupak utvrđivanja odgovornosti za propuste. ured vijeća za nacionalnu sigurnost je, za one koji to ne znaju, dio obavještajnog sustava ove zemlje. znači, obavještajni će aparat, tajne službe, utvrđivati odgovornost građana ako neki tamo koordinator informacijske sigurnosti, zapravo komesar, agent-pripravnik, o kojem ne znamo ništa, napiše nepovoljan izvještaj. no, ti će koordinatori biti kontrolori nižih razina. više razine kontrolirat će obavještajne službe direktno. agenti soa-e nadzirat će sigurnost informacijskog sustava u svim tijelima državne uprave, znači, ne samo u ministarstvima, što je donekle logično, nego i u različitim državnim uredima i zavodima, u zavodu za zapošljavanje, na primjer, u zavodu za zaštitu spomenika kulture ili hidrometeorološkom zavodu hrvatske. dolazit će kad hoće, prekapati po računalima kako hoće i svoje izvještaje slati uredu vijeća za nacionalnu sigurnost koji će onda poduzimati postupak utvrđivanja odgovornosti za propuste.
prestrašno! apsolutno nedopustivo!
ali, kao što vidimo, upozorenje o opasnosti koju ovaj zakon predstavlja izgleda ne zanima nikoga.
pa i ovaj post ostaje tek glas vapijućeg u pustinji.

neljudskost

od vladimira zagorca (a zagorec je ovdje prezime, a ne stanovnik zagorja, da opet ne bi bilo nesporazuma kao sa zidarom) do sad smo čuli samo dvije rečenice, obadvije upućene novinarima. prva glasi: ne usudite se vi napisati ono što bih vam ja mogao reći, a druga je njegov vapaj: ljudi, pa zar vi nemate nimalo ljudskosti?
najprije o prvoj. što bi to zagorec mogao reći i o kome, a što bi bilo tako strašno da se to novinari ne bi usudili napisati i to danas, kada se o svima po novinama piše sve, naročito ako su u pitanu gadosti, pa često čak i ono što baš i nema neke bliske veze s istinom. a ovo što bi zagorec rekao ne bi se, eto, nitko usudio napisati. stvar je znači prilično gadna. i tiče se, sasvim sigurno, nekoga pred kim bi novinari morali strepiti, nekoga tko bi im mogao stvarno i naštetiti, ugroziti njihovu sigurnost, možda i život, ako bi se ipak ohrabrili prenijeti neka zagorčeva saznanja. pa tko to u hrvatskoj ima takvu moć i s kim je to zagorec usko surađivao kada je skupljao svoje bogatstvo od našeg novca, a o kome bi danas mogao pričati? surađivao je s onima koji su ga doveli na položaj na kojem je bio, a kasnije i odlikovali za ono što je za njih i za sebe radio. dvojice glavnih i nekada najmoćnijih više nema, oni ne mogu nikome nauditi i teško je povjerovati da bi se bilo koji novinar bojao o njima bilo što napisati, bez obzira kako strašno bilo to što bi zagorec mogao reći. radi se dakle o nekome tko je još uvijek moćan i to tako moćan da može biti i opasan. pa tko bi to mogao biti? počinje dakle zanimljiv kviz i tko zna kako će završiti ako zagorec jednom na nekom sudu počne točno odgovarati na postavljena pitanja.
a sada druga rečenica, njegov vapaj upućen novinarima koji bi zanimljiva pitanja postavljali već sada i to na bečkim ulicama: ljudi, pa zar vi nemate ni malo ljudskosti? zanimljivo. poziv na ljudskost nekoga tko je iz sefa ministarstva odnio i u vlastiti džep stavio dragulje namijenjene kupovanju oružja za obranu zemlje. a što su ti novinari htjeli neljudsko učiniti? postaviti mu pitanje: generale, odlikovani ste najvišim odlikovanjima, pa zašto sada ne priznajete zemlju koja vas je učinila generalom i dodijelila vam sva ta odlikovanja? s koliko ste novca raspolagali prije domovinskog rata, a koliko imate danas? odakle vam milijun eura za kauciju?
znam da je potpuno besmisleno, ali pozivam sve na neljudsko ponašanje, na postavljanje pitanja generalu vladimiru zagorcu, ovdje, u komentarima ovoga posta.
nećemo na njih dobiti odgovor, to je sigurno, ali eto, možda će nam ipak svima biti bar malo lakše.

dozvola za ubojstvo

neki božo zidar ubio je svoju nevjenčanu suprugu, a potom pokušao ubiti i sebe, ali je nekim čudom ipak preživio i sada, operiran, leži u splitskoj bolnici gdje se liječnici bore za njegov život. ubio ju je jer mu navodno nije dozvoljavala da viđa njihovo zajedničko petnaestomjesečno dijete. zločin iz strasti, strašno obiteljsko nasilje, kakvo se događa svugdje i u sva vremena. kada o tako nečemu pročitamo novinski napis, pomislimo: bože, kakva tragedija ili jadna žena ili siroto dijete, kako li će sada izgledati njegov život. i na tome uglavnom zgasne naš interes za slučaj a on polako počne tonuti u jezero zaborava. pa zašto onda ovaj slučaj traži da bude izdvojen, da ga se komentira. iz jednostavna razloga što je bilo matematički predvidljivo da će se zločin dogoditi, da će taj nesretni božo zidar ubiti. on je to najavio, dva dana prije ubojstva izrekao ozbiljnu prijetnju i uperio pištolj u majku svoje nevjenčane supruge. a ona je to prijavila policiji kojoj zidar nije bilo nepoznat jer je već otprije evidentiran kao počinitelj nekoliko kaznenih djela i heroinski ovisnik, dakle po svemu izuzetno opasna osoba, očito spremna na sve. policija ga je privela, ispitala, čak mu i oduzela pištolj kojim je prijetio, a onda pustila da izvrši svoju prijetnju nekim drugim pištoljem. nije ga zadržala u policijskoj stanici, nije ga privela istražnom sucu da mu odredi pritvor, nije obavila pretragu stana i auta da pokuša pronaći drugo oružje osim onoga koje im je predao, nije pružila osiguranje nesretnoj ženi, nije ju uputila da se s djetetom skloni u sigurnu kuću, uglavnom, nije joj bilo stalo da spriječi zločin iako je bilo posve predvidljivo ili bar vrlo vjerojatno da će do njega doći. policija bi tu trebala biti da nas štiti od takvih kao što je božo zidar i njemu slični, zato je plaćamo, a ne da samo radi uviđaje na mjestu ubojstava koja su se mogla i morala spriječiti. ali objašnjavati to našem jubi-tu ministru, vjerojatno bi bilo isto što i mačku učiti plivati.

ljubo jurčić

jurčić kod stankovića. obrazlagao čovjek gospodarske ciljeve sdp-a, ali ja neću ovdje o tome. koga zanimaju detalji, upućujem ga na linkove: Aktualnosti i gospodarstvo.sdp.hr. jer tamo može saznati više, a na ovom drugom linku i postavljati pitanja ili ostaviti svoj komentar. ovdje želim o nečemu drugom, o jurčiću samom. poznajem ga nekoliko godina i znam da je ne samo istaknut stručnjak, nego i izuzetno ugodna i draga osoba. ali, eto, čak i oni za koje mislimo da ih poznajemo dovoljno, znaju nas iznenaditi. a upravo to je učinio ljubo kod stankovića. ono, kako taj čovjek kompliciranu i složenu materiju gospodarskih zakonitosti i makroekonomskih kategorija uspijeva objasniti razumljivo i jasno tako da ih može shvatiti i netko tko o tome nema ali baš nikakva predznanja, spada u rijetke osobine najvećih. čovjek je očito virtuoz koji je svladao partituru pa mu kompozicija teče prirodno, a izvedba je izražajna i uvjerljiva. nema za njega ni neugodnih pitanja ni tema pred kojima bi zastao. za djevojku o kojoj je preuzeo obavezu brinuti se, nisam znao. nikada mi nije govorio o tome, a gledajući taj dio emisije, divim mu se i razmišljam o onima koji se razmeću svojim samaritanstvom, koji su osnivali kojekakve zaklade za djecu hrvatske, slikali se po novinama, a da nikada nisu učinili apsolutno ništa ni za jedno konkretno dijete. a zašto ja zapravo sve ovo pišem? ne znam. vjerojatno zato da bih se pohvalio pred vama, da bih se pravio važan činjenicom da poznajem tog skromnog, samozatajnog i istovremeno velikog čovjeka, gospodina ljubu jurčića. i da bih vam rekao da sam na tu činjenicu ponosan.

izazov korupcije

slušam jučer našega premijera kako komentira prigovor europske unije da nismo učinili dovoljno u suzbijanju korupcije jer da se ne rješavaju konkretni slučajevi tzv. visoke ili političke korupcije, nego se u najboljem slučaju procesuiraju tek liječnici koji su primili mito. a što kaže premijer na taj, po mom dubokom uvjerenju, posve opravdan prigovor? kaže, za mene i moju vladu to je izazov. dobro, u redu, izazov, ali koliko dugo već taj izazov traje i što se poduzima da se na izazov odgovori? gradovima upravljaju gradonačelnici koji su se do svog položaja prokrali kroz prozor korupcije, kupovinom vijećničkih mandata, a vlada, umjesto da takva vijeća raspusti i u tim gradovima raspiše izvanredne lokalne izbore, kaže kako je to za nju izazov. u saboru sjede tzv. nezavisni zastupnici koji su mandat osvojili na listama neke od stranaka, a onda su se naglo proglasili nezavisnima pa sada, s naslova te nezavisnosti, po patentu nastalom za mandata ove vlade, iz proračuna dobivaju 250.000 kuna godišnje. milijun za četiri godine. i redovito, posve nezavisno, glasuju za svaki prijedlog vlade. ne treba biti osobito oštrouman da se vidi kako se tu radi o čistoj političkoj korupciji, o najprizemnijem kupovanju parlamentarne većine gotovim novcem, a premijer izjavljuje da je to za njega izazov. na lokalnim izborima u drveniku velom, prije mjesec ili dva, dužnosnica hdz-a isplaćuje biračima po 500 kuna da bi glasali za njezinu stranku, a predsjedniku te stranke i predsjedniku vlade i to je izazov. da se razumijemo, u svakoj zemlji postoji korupcija i svaka se zemlja s tom korupcijom bori kako zna i može, ali ovdje je korupcija postala metodom vladanja, ona je postala sistemsko rješenje za situaciju kada ti birači na izborima ne daju dovoljan broj glasova, a ti bi svakako htio na vlast, pa onda, da bi svoju namjeru ostvario, jednostavno podmićuješ birače ili kupuješ vijećnike s drugih lista ili platiš nezavisne parlamentarce. a premijer kaže, da, to postoji, ali to je za nas izazov. ako postoji nešto što je u cijeloj toj priči uistinu izazovno, onda je to takva premijerova izjava. njom se izazivaju svi normalni ljudi u ovoj zemlji da mu kažu, premijeru moj, prevršio si mjeru.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv