Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
ponedjeljak, 12.03.2007.

ljubo jurčić

jurčić kod stankovića. obrazlagao čovjek gospodarske ciljeve sdp-a, ali ja neću ovdje o tome. koga zanimaju detalji, upućujem ga na linkove: Aktualnosti i gospodarstvo.sdp.hr. jer tamo može saznati više, a na ovom drugom linku i postavljati pitanja ili ostaviti svoj komentar. ovdje želim o nečemu drugom, o jurčiću samom. poznajem ga nekoliko godina i znam da je ne samo istaknut stručnjak, nego i izuzetno ugodna i draga osoba. ali, eto, čak i oni za koje mislimo da ih poznajemo dovoljno, znaju nas iznenaditi. a upravo to je učinio ljubo kod stankovića. ono, kako taj čovjek kompliciranu i složenu materiju gospodarskih zakonitosti i makroekonomskih kategorija uspijeva objasniti razumljivo i jasno tako da ih može shvatiti i netko tko o tome nema ali baš nikakva predznanja, spada u rijetke osobine najvećih. čovjek je očito virtuoz koji je svladao partituru pa mu kompozicija teče prirodno, a izvedba je izražajna i uvjerljiva. nema za njega ni neugodnih pitanja ni tema pred kojima bi zastao. za djevojku o kojoj je preuzeo obavezu brinuti se, nisam znao. nikada mi nije govorio o tome, a gledajući taj dio emisije, divim mu se i razmišljam o onima koji se razmeću svojim samaritanstvom, koji su osnivali kojekakve zaklade za djecu hrvatske, slikali se po novinama, a da nikada nisu učinili apsolutno ništa ni za jedno konkretno dijete. a zašto ja zapravo sve ovo pišem? ne znam. vjerojatno zato da bih se pohvalio pred vama, da bih se pravio važan činjenicom da poznajem tog skromnog, samozatajnog i istovremeno velikog čovjeka, gospodina ljubu jurčića. i da bih vam rekao da sam na tu činjenicu ponosan.

12.03.2007. u 10:31 • 31 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.