međunarodni sud nepravde

presudilo srbiji na međunarodnom sudu pravde u haagu. godinama su suci razmatrali slučaj, ocjenjivali dokaze, savjetovali se i mudrovali, a onda odlučili da srbija nije odgovorna za genocid u bosni i hercegovini. i kako sad ocijeniti takvu presudu nego kao neshvatljivu nepravdu prema nedužnim žrtvama i kao prezir prema patnjama kroz koje su ti ljudi prošli. tvrditi da je za genocid u srebrenici odgovorna isključivo vojska bosanskih srba, koja je navodno djelovala neovisno o vladi u beogradu te da se on zbog toga ne može pripisati državnim tijelima srbije, predstavlja neprihvatljivu amnestiju zločina i zločinačke politike slobodana miloševića.
s obzirom na naziv međunarodnoga suda obitelji žrtava očekivale su pravdu. nisu je dočekale. njima se taj sud nasmijao u lice.
bez obzira na sva pravna tumačenja ove presude koja uključuju i tvrdnju da je namjeru genocida kao čin uništenja cijeloga naroda teško dokazati, ostaje otvoreno pitanje moralne vrijednosti ovakve presude.
istinu o odgovornosti za sumanuti rat i sve žrtve koje su najvišom cijenom platile bolesnu ideju o velikoj srbiji znaju svi i za tu istinu nikome nije potrebna potvrda bilo kojeg suda, pa ni ovoga haškoga, ali ipak, nakon svega, ostaje gorak okus beznađa koji ovakva presuda unosi među sve one koji misle da pravo nije samo sebi svrha, da ono ipak treba služiti ostvarenju ideala pravednosti.
ovim postom tiho i samozatajno izražavam svoju solidarnost sa svima onima kojima je ovakva presuda neprihvatljiva i s dubokim pijetetom klanjam se žrtvama genocida.

ministri nadzornici

afera brodosplit opet je snažno otvorila pitanje članstva ministara u nadzornim odborima tvrtki u većinskom vlasništvu države. razmotrimo problem hladne glave. ako su tvrtke državne, onda se vlasnik, dakle država, mora o njima i brinuti, odnosno nadzirati rad njihovih uprava, pa po toj logici ima opravdanja da država u nadzorne odbore imenuje one koji predstavljaju nju, državu, a to su članovi vlade, dakle ministri. oni za svoj rad u tim nadzornim odborima ne smiju primati novčanu naknadu i uistinu je ne primaju pa tu država još nešto malo i uštedi. no, problem je u tome što je takvih državnih firmi puno, a ministara relativno malo pa onda sjede u desetak i više nadzornih odbora u kojima, jasno, ne mogu dobro obavljati posao nadzora. pa se onda dogodi što se dogodilo u brodosplitu. uprava krade, a nadzorni odbor ne nadzire i tko da onda na kraju vjeruje da nisu djelovali zajedno. ali, može li država ispuniti svoju obavezu brižnog vlasnika i bez toga da u nadzorne odbore imenenuje ministre? naravno da može. može imenovati onoga u koga ima povjerenja i tko je, po njezinu mišljenju dovoljno stručan za taj posao. ne bude li zadovoljna njime, promijeni ga kad god hoće. takvi članovi nadzornih odbora slijede sudbinu onih koji su ih imenovali. odlaze li jedni, odlaze i drugi. uz to, ne bi jedan čovjek morao sjediti u pet takvih odbora, pa da ni u jednom ne može kvalitetno obavljati nadzor, nego bi bio samo u jednom i imao bi vremena posvetiti se onome za što je tamo poslan. da li bi na taj način prestala politička odgovornost vlade za eventualne svinjarije uprava i njihovih nadzornih odbora? ne bi. i logično je da ne bi. vlada je uvijek politički odgovorna. u ovom slučaju bila bi odgovorna za to što je u nadzorni odbor imenovala nekoga tko taj nadzor nije obavio kako valja i što taj, od vlade imenovan nadzorni odbor, nije smijenio nesposobnu upravu. pa zašto onda ova vlada ne prihvaća takvo rješenje kad se ono već nudi? e, to je nespoznatljiva misterija obavijena velom tajne.

ismijavanje zakona

afera sa sanaderovim satovima dobiva neočekivani nastavak. umjesto da povjerenstvu za sprječavanje sukoba interesa jednostavno odgovori na postavljeno pitanje kolika je vrijednost njegove urarske kolekcije i kako ju je stekao, što ga je povjerenstvo i pitalo, premijer dopunjuje svoju imovinsku karticu na način da kaže: imam različite pokretnine, pa i satove i sve to vrijedi milijun i pol kuna, a u pomoć premijeru potrčaše odmah svi ministri i zastupnici hdz-a i dopuniše svoje imovinske kartice istom formulacijom ali različitim svotama, manjima od premijerove.
narugali su se tako jednom ozbiljnom i važnom zakonu ismijavajući njegov smisao. pa nije valjda svrha odredbe o imovinskoj kartici ta da građani ove zemlje s pouzdanjem saznaju kolika je ukupna vrijednost njihovih lonaca u kuhinji i servisa za kavu, njihovih tepiha i zavjesa, žlica i viljuški, venecijanskih gondola koje sigurno drže po svojim regalima. i ne može se valjda taj sitni kućanski inventar staviti u istu ravan sa kolekcijom satova vrijednost koje novinari porocjenjuju na minimalno 150 tisuća eura. ne zanima javnost ima li premijer ili bilo koji drugi dužnosnik ručni sat standardne vrijednosti koji je dobio od svoje žene kao rođendanski poklon, ima li u stanu dvije kožne fotelje i tri umjetničke slike, nego želi odgovor na pitanje kako je i kada netko zaradio toliko novca da cijelo bogatstvo može spiskati na tako bizaran hobi kakvim se, navodno godinama, bavi aktualni premijer.
relativiziranje toga pitanja, zatrpavanje povjerenstva dopunjenim imovinskim karticama, sadržava zapravo sljedeću poruku: time što je zatajio svoju basnoslovno vrijednu kolekciju, premijer nije zapravo učinio ništa nepodobno, svi ljudi imaju nekakvu pokretnu imovinu, evo, imamo je i mi, i evo, tolika je, zabavljajte se sada s njom, samo ostavite na miru našega šefa, jer to što je on nakupio tijekom života i nije nešto posebno.
cinizam ovoga postupka, prezir prema javnosti, ismijavanje zakona, time je prevršilo mjeru. i ne samo mjeru dobrog ukusa.

padeži po hnosu

čitam danas u večernjem i ne vjerujem.
nominativ, akuzativ, genitiv, dativ, lokativ, intstrumental i vokativ novi je redoslijed padeža koji će učiti učenici petih razreda osnovnih škola. onaj stari, po kojem je akuzativ četvrti, a vokativ peti padež u novim udžbenicima neće naći svoje mjesto. i još je objavljena ilustracija: otvorena knjiga a u njoj padeži po novom redoslijedu, tako da svima bude jasno o čemu se tu radi.
je li stvarno moguće da su u ministarstvu prolupali?
kao da netko odluči da brojevni pravac više neće činiti niz prirodnih brojeva: 1,2,3,4,5,6,7..., nego ministarstvo obrazovanja uvodi promjenu po kojoj novi brojevni pravac glasi: 1,4,2,3,6,7,5...
ne, ne, ne, nije moguće. ovo je sigurno neka greška. novinarka je nešto krivo shvatila, nju su obmanuli. jer, uozbiljimo se, ako se ovo ne demantira, ako je informacija točna, onda stvari izmiču kontroli, onda u to ministarstvo treba hitno uputiti ambulantno vozilo. ali još danas, odmah. pomoć ne smije kasniti.
u pravopis smo od početka devedesetih počeli unositi zbrku koja, evo, traje do danas i kojoj se ne vidi kraja, pa tako ne znamo hoće li nam djeca ubuduće pisati ne ću i griješka, umjesto neću i greška, kako pišu danas, a eto, sada zbrku unositi i u gramatiku? preglupo.
sjećam se, devedesetih, promijenili su naziv možda najljepšeg hrvatskog otočja. nisu više brioni nego brijuni. kažu, to ide kao milioni i milijuni. milioni su srpski, a milijuni hrvatski, pa, dakle i brioni su srpski, a brijuni hrvatski kako valja pravilno pisati i izgovarati. dobro, u redu, shvaćam, samo, zašto onda ne pišemo i kamijuni i avijuni, umjesto kamioni i avioni. svašta.

oslobodilo nevenku tuđman

presudilo nevenki tuđman. i oslobodilo sekicu. doduše, reklo da je kriva što je varala i što je protuzakonito uzela novce, ali ju ipak oslobodilo jer je predmet ušao u zastaru. kome je ušao? meni? nije. vama? isto tako nije. pa kome je onda? tim istim sucima koji su je sada oslobodili. i sad oni kažu, a šta možemo, kriva je, znamo da je kriva i kažemo da je kriva, ali je nastupila zastara, pa je ne možemo ni proglasiti krivom, ni osuditi. govore oni to kao da je zastara neka viša sila, poplava, potres, što ja znam, pa se tu višu silu nije dalo ni predvidjeti ni spriječiti. kao da upravo oni nisu bili ti koji su trebali paziti da im predmet ne ode u zastaru. kao da je netko drugi, a ne oni, zakazivao ročišta i kao da svima nije jasno da su, zakazujući ta ročišta, budno pazili da ne budu prečesta i da u predmetu koji im je povjeren na sudovanje, slučajno ne bi morali donijeti osuđujuću presudu.
i nije samo da je krivnja nevenke tuđman otišla u zastaru, nego je u zastaru pala i svaka mogućnost da joj se oduzme na kriminalu pokupljen novac. a nije toga ni tako malo: 986.000 kuna. skoro pa milijun.
ali ni tu nije kraj nevjerojatnoga cinizma. ima toga još. pazite sad, zato što je sve skupa otišlo u zastaru, pa ju se zbog zastare ne može proglasiti krivom iako i suci kažu da je kriva, troškove suđenja snosit će država. znači, vi i ja. njoj njezin na lopovluku dignut milijun ostaje, a vi i ja ćemo platiti to što ju se nije moglo proglasiti krivom jer je sve prekrila zastara.
čovjek se pita - pa dobro, tko je tu lud?
postoji li pravosuđe zbog toga da bi suci primali svoje visoke plaće bez obzira na to kako i koliko sude ili pravosuđe postoji zato da bi se kroz njegovo djelovanje bar nastojao ispuniti ideal pravednosti.
ili sam lud ja koji si postavljam tako glupa pitanja.
a bit će da je ovo zadnje.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv