Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
ponedjeljak, 26.02.2007.

ministri nadzornici

afera brodosplit opet je snažno otvorila pitanje članstva ministara u nadzornim odborima tvrtki u većinskom vlasništvu države. razmotrimo problem hladne glave. ako su tvrtke državne, onda se vlasnik, dakle država, mora o njima i brinuti, odnosno nadzirati rad njihovih uprava, pa po toj logici ima opravdanja da država u nadzorne odbore imenuje one koji predstavljaju nju, državu, a to su članovi vlade, dakle ministri. oni za svoj rad u tim nadzornim odborima ne smiju primati novčanu naknadu i uistinu je ne primaju pa tu država još nešto malo i uštedi. no, problem je u tome što je takvih državnih firmi puno, a ministara relativno malo pa onda sjede u desetak i više nadzornih odbora u kojima, jasno, ne mogu dobro obavljati posao nadzora. pa se onda dogodi što se dogodilo u brodosplitu. uprava krade, a nadzorni odbor ne nadzire i tko da onda na kraju vjeruje da nisu djelovali zajedno. ali, može li država ispuniti svoju obavezu brižnog vlasnika i bez toga da u nadzorne odbore imenenuje ministre? naravno da može. može imenovati onoga u koga ima povjerenja i tko je, po njezinu mišljenju dovoljno stručan za taj posao. ne bude li zadovoljna njime, promijeni ga kad god hoće. takvi članovi nadzornih odbora slijede sudbinu onih koji su ih imenovali. odlaze li jedni, odlaze i drugi. uz to, ne bi jedan čovjek morao sjediti u pet takvih odbora, pa da ni u jednom ne može kvalitetno obavljati nadzor, nego bi bio samo u jednom i imao bi vremena posvetiti se onome za što je tamo poslan. da li bi na taj način prestala politička odgovornost vlade za eventualne svinjarije uprava i njihovih nadzornih odbora? ne bi. i logično je da ne bi. vlada je uvijek politički odgovorna. u ovom slučaju bila bi odgovorna za to što je u nadzorni odbor imenovala nekoga tko taj nadzor nije obavio kako valja i što taj, od vlade imenovan nadzorni odbor, nije smijenio nesposobnu upravu. pa zašto onda ova vlada ne prihvaća takvo rješenje kad se ono već nudi? e, to je nespoznatljiva misterija obavijena velom tajne.

26.02.2007. u 10:16 • 15 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.