afera brodosplit opet je snažno otvorila pitanje članstva ministara u nadzornim odborima tvrtki u većinskom vlasništvu države. razmotrimo problem hladne glave. ako su tvrtke državne, onda se vlasnik, dakle država, mora o njima i brinuti, odnosno nadzirati rad njihovih uprava, pa po toj logici ima opravdanja da država u nadzorne odbore imenuje one koji predstavljaju nju, državu, a to su članovi vlade, dakle ministri. oni za svoj rad u tim nadzornim odborima ne smiju primati novčanu naknadu i uistinu je ne primaju pa tu država još nešto malo i uštedi. no, problem je u tome što je takvih državnih firmi puno, a ministara relativno malo pa onda sjede u desetak i više nadzornih odbora u kojima, jasno, ne mogu dobro obavljati posao nadzora. pa se onda dogodi što se dogodilo u brodosplitu. uprava krade, a nadzorni odbor ne nadzire i tko da onda na kraju vjeruje da nisu djelovali zajedno. ali, može li država ispuniti svoju obavezu brižnog vlasnika i bez toga da u nadzorne odbore imenenuje ministre? naravno da može. može imenovati onoga u koga ima povjerenja i tko je, po njezinu mišljenju dovoljno stručan za taj posao. ne bude li zadovoljna njime, promijeni ga kad god hoće. takvi članovi nadzornih odbora slijede sudbinu onih koji su ih imenovali. odlaze li jedni, odlaze i drugi. uz to, ne bi jedan čovjek morao sjediti u pet takvih odbora, pa da ni u jednom ne može kvalitetno obavljati nadzor, nego bi bio samo u jednom i imao bi vremena posvetiti se onome za što je tamo poslan. da li bi na taj način prestala politička odgovornost vlade za eventualne svinjarije uprava i njihovih nadzornih odbora? ne bi. i logično je da ne bi. vlada je uvijek politički odgovorna. u ovom slučaju bila bi odgovorna za to što je u nadzorni odbor imenovala nekoga tko taj nadzor nije obavio kako valja i što taj, od vlade imenovan nadzorni odbor, nije smijenio nesposobnu upravu. pa zašto onda ova vlada ne prihvaća takvo rješenje kad se ono već nudi? e, to je nespoznatljiva misterija obavijena velom tajne.
Post je objavljen 26.02.2007. u 10:16 sati.