Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
utorak, 27.02.2007.

međunarodni sud nepravde

presudilo srbiji na međunarodnom sudu pravde u haagu. godinama su suci razmatrali slučaj, ocjenjivali dokaze, savjetovali se i mudrovali, a onda odlučili da srbija nije odgovorna za genocid u bosni i hercegovini. i kako sad ocijeniti takvu presudu nego kao neshvatljivu nepravdu prema nedužnim žrtvama i kao prezir prema patnjama kroz koje su ti ljudi prošli. tvrditi da je za genocid u srebrenici odgovorna isključivo vojska bosanskih srba, koja je navodno djelovala neovisno o vladi u beogradu te da se on zbog toga ne može pripisati državnim tijelima srbije, predstavlja neprihvatljivu amnestiju zločina i zločinačke politike slobodana miloševića.
s obzirom na naziv međunarodnoga suda obitelji žrtava očekivale su pravdu. nisu je dočekale. njima se taj sud nasmijao u lice.
bez obzira na sva pravna tumačenja ove presude koja uključuju i tvrdnju da je namjeru genocida kao čin uništenja cijeloga naroda teško dokazati, ostaje otvoreno pitanje moralne vrijednosti ovakve presude.
istinu o odgovornosti za sumanuti rat i sve žrtve koje su najvišom cijenom platile bolesnu ideju o velikoj srbiji znaju svi i za tu istinu nikome nije potrebna potvrda bilo kojeg suda, pa ni ovoga haškoga, ali ipak, nakon svega, ostaje gorak okus beznađa koji ovakva presuda unosi među sve one koji misle da pravo nije samo sebi svrha, da ono ipak treba služiti ostvarenju ideala pravednosti.
ovim postom tiho i samozatajno izražavam svoju solidarnost sa svima onima kojima je ovakva presuda neprihvatljiva i s dubokim pijetetom klanjam se žrtvama genocida.

27.02.2007. u 17:22 • 54 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.